nedjelja, 05.12.2010.
The time has come and so have I.
Yesterday I lost my closest friend
Yesterday I wanted time to end
I wonder if my heart will ever mend
I just let you slip away
4 AM forever
Dobro, nisam završila priču u 4 ujutro, ali recimo da ova pjesma odgovara mojim osjećajima kada sam završila Devon: kao da sam izgubila prijatelja. Mislim da se, do ove priče, nisam toliko ozbiljno posvetila. I zato sam ponosna što sam ju završila. Nedostajat će mi Caym i svi u njemu, ali taj ću osjećaj zamijeniti nekim drugim mjestom, nekim drugim likovima.
Htjela bih se zahvaliti svojim malim junacima koji su me bodrili i tjerali da pišem dalje čak i kada su me trenuci bezvoljnosti pokolebali: Twinu, Maidi, Arijani, Barbari, Lizzie , Ami-chan, Alternative , May , Ivani, Supergirl, Nikolini, Anamariji, Patriciji, Tišini, Daegoni, DeeDee i Damaris.
Nadam se da će se, većini vas koji ste odustali od pisanja, povratiti ona stara strast i želja za pisanjem.
Za kraj, da raščistimo moj odlazak: odlučila sam ne otići (tako je, spremite balone i ono-u-što-se-piri-pa-proizvodi-neugodan-zvuk-i-čijeg-se-naziva-trenutno-ne-mogu-sjetiti). Pisanje je velik dio mog života, ili barem jedna četvrtina - možda dvije - i svatko tko je nekada bio ovdje se kad-tad vrati pa čemu onda odlaziti?
Neko vrijeme sam razmatrala pisanje Devon/Kronos remakea sa sređenom radnjom i novim elementima, ali mislim da smo svi već umorni od Cayma, zar ne? Taj plan će ostati negdje u pozadini mog mozga pa kad se jednog dana opet zaželim Devon i Styxa... tko zna.
A.