subota, 14.11.2009.
Act 3.
“Dare to wear the foolish clown face.”
Vitko, iscrpljeno tijelo mlade plavuše se izvijalo u snu; većinom od straha koji je držao njene vjeđe čvrsto zaklopljenima ne dajući joj šansu da ikad ponovno ugleda svjetlo dana. Turobna soba u kojoj je ležala je bila osvjetljena slabom žaruljom koja je lijeno visjela sa stropa kao da ni ona više nema volje za životom. Plavuša je promrmljala pokoju riječ, a onda se počela bjesomučno ritati.
Njena prijateljica je zabrinuto sjedila kraj nje i stiskala joj ruku kako bi ju umirila i dala joj do znanja da je tu.
„Drži se, Yelena“, promrmljala je uplašeno. Dakako, crnokosa Kali nije imala pojma što bi napravila – Yelena je bila ona koja je uvijek imala nekakav plan u rukavu koji bi često bio toliko lukav i uinkovit da bi sramežljiva Kali zapitala kako je uopće moguće da je Yelena anđeo, kao i ona. Kao anđeli su bile potpuno različite – i u dostojanstvu i u učinkovitosti – ali po prijateljstvu su bile poput sestara. Baš je zato Kali i dalje sjedila kraj nje, s nadom u srcu, ali umornih očiju.
O da, znala je kako nikada nije smjela dopustiti Yeleni da sama istraži podrum kuće koja je navodno nekada pripadala jednom od najstrašnijih demona ikada – ali što je mogla, kada se ona bojala? Nije mogla ni sanjati da će baš tamo Yelenu obuzeti Snovičar, duh koji postepeno ulazi u um osobe koju zaposjeda i pritom ju pokušava mentalno dokrajčiti - i to ničim drugim doli strahom.
I Yelena je definitivno gubila tu bitku što se moglo vidjeti na oznojenom joj čelu i hladnim rukama koje su polako gubile život. Kali jetrebala nešto poduzeti, i to brzo.
°
Labirinti Yeleninog uma sezali su daleko u bijelo nebo, beskonačno i nedokučivo. Kad bi barem mogla preletjeti te kamene zidove koji su joj poput najvećeg neprijatelja dok je sama i napuštena, a ovaj puta nema od koga tražiti pomoć. Inače bi u Devon našla savjet i kratkotrajnu utjehu u obliku sarkazma, ali u ovom snu – bila je sama.
Trčeći kroz tamne puteljke, plava kosa joj je vijorila na hladnom vjetru koji kao da ju je vukao u pogrešnom smjeru. Čim bi skrenula za ugao, začula bi isti onaj smijeh kojeg se jako dobro sjećala – prevarantski, lažni smijeh – nacrtan s određenom namjerom.
I tik kad je izašla na čistinu, zastane i spazi njega odjevena u široko crveno odijelo s pufnastim gumbićima, okrugla crvena nosa i velika osmijeha nacrtanog bijelom bojom preko malih mu ustiju; kao da jedva čeka da se taj osmijeh pretvori u zlokobno oružje protiv nje. Taj čovjek, ne, ta stvar bijaše klaun.
„Yelena dušo, skrij se u ormar“, žena nježna glasa i meke kose ju pogurne u tminu skučenog ormara, ali dovoljno velikog za sedmogodišnju djevojčicu plavih uvojaka – identičnih majčinim. Yelena posluša te čučne u sam kut.
Nije prošla ni minuta, a već začuje glasan udarac koji je označavao pridošlicu u majčinoj spavaćoj sobi. Yelena se uplašeno približi lagano odškrinutim vratima i stane prisluškivati iako je imala osjećaj da to nije u redu.
Visoka spodoba u odijelu klauna se opasno približavala njenoj majci koja nije pokazala ni trunku straha. U idućim trenucima nije baš najbolje shvatila što se događalo (tek je sa 14 godina postala potpuno svjesna onoga što je trebala davno zaboraviti), ali taj je klaun svukao majčinu odjeću te ju počeo napadati na nekakav čudan način koji mlada Yelena nije nikada vidjela dosad.
Kada je završila njihova glasna igra, klaun je izvukao nazubljeni nož iz odijela te ga zario duboko u majčina prsa. I onda je sve utihnulo. Mala Yelena nije plakala, reklo bi se da je tog dana zaboravila što je to.
„Sjećaš me se? Hihihi“, prodoran klaunov glas je zazvonio u njenim ušima koje su se najednom paralizirale – kao i ostatak njenog tijela. Naravno da ga se sjećala; zbog njega nije nikada išla u cirkus ni gledala filmove koje su uključivale klaunove – sve zbog tog iskonskog straha prema njemu. Nije mogla ni sebi objasniti zašto ga se toliko bojala.
„O-odlazi!“ mucanjem nije postigla željeni neustrašivi efekt, a tijelo joj je samo od sebe počelo drhati u tolikoj mjeri da je sada jedva stajala. Klaun ignorira njen prijedlog te se pobjednički nasmiješi.
„O ne, draga Yelenice, od danas – ja živim ovdje.“
°
Nježna bijela maglica pri dnu, nešto gušća pri vrhu, a između jasna prostranstva bez bitnijih značajki – tek tu i tamo pokoji oblak koji je slučajno zalutao. Premda je ovo mjesto zvano Nadzemlje (ili kako to zemljani nazivaju – Raj) bilo dom mnogim dušama, savršena tišina je vladala; bijaše to odmor za uši naviknute na svakodnevnu buku.
Pobožni dječačić u dugoh bijeloj halji je žurnim korakom išao prema smjeru sjevera zabrinuta izraza lica. Kad je došao do visoke zlatne stolice, u čijem su podnožju bile poveće bose noge, duboko se naklonio.
„Gospodine, Yelena je u nevolji“, rekao je dječačić i dalje pognut. Bio je prilično razočaran kada nije dobio nikakav odgovor ili barem sugestiju, već istu onu tišinu koja se uvukla posvuda. Tad mu se ptica spusti na rame.
„On kaže da će ju već netko spasiti, samo treba zamoliti.“ Ptica zlatnih krila i toplih očiju boje meda mu je šapnula na uho. Dječačić, po imenu Samuel, je katkad zaboravio da njegov Gospodin ne govori, već učini kada shvati da je pravo vrijeme. Njegova dobrota čini sve s razlogom i Samuel je to poštovao.
„Ali, ne može se kretati... kako?“ upita uzvišenu priliku čije lice nije vidio premda nije bilo oblaka, već neke ugodne aure. Ptica odleti pa se nakon par trenutaka vrati.
„Ako se tako brineš, pođi ti. Ionako stalno dangubiš umjesto da činiš dobra djela.“ Ptičica mu šapne i krilom ga potapše po kuštravoj smeđoj kosi.
„Ali... koga da pozovem?“ nesigurno će Samuel. Znao je da On nikada ne bi vikao na njega, ali bi sad on mogao vikati sam na sebe koliko je beskoristan.
Ptica opet doleti. „Devon.“
Samuel se lecne.
Ono što Samuel nije mogao znati jest da se Devon tek probudila i upravo ispijala prvo jutarnje pivo koje je prethodilo novim pivom i onda još jednim te obaveznu kutiju cigareta. Recept za savršeno jutro i brzu smrt (smrtniku naravno).
Ono što je Devon najviše obožavala kod sebe je što nije mogla biti ubijena – nikakav neprijateljski napad, bilo riječi ili hladno oružje, nisu ju mogli dokrajčiti. Naime, poludemon može umrijeti samo na jedan način – a to je da sam sebe ubije. A Devon je zasad htjela živjeti; ima toliko ljudi, demona i drugih bića koje još nije ubila da si jednostavno nije mogla priuštiti odlazak s ovog svijeta – jer za nju ionako nema mjesta ni gore ni dolje. Nakon smrti je samo crnina.
Baš iz tog razloga joj kucanje na vratima nije popravilo raspoženje. Sam Bog zna zašto se Samuel nije samo materializirao u njenom stanu, već odlučio pristojno kucati kao većina ljudi. Devon je cigareta ispala iz usta, a njene podočnjacima ukrašene oči su mrko promatrale vrata. Namjeravala je ignorirati kucanje, ali kad je bilo tako prokleto uporno i sve glasnije.
Tek kad je probudilo Pile koje je dotad mirno spavalo na pultu do nje, ljutito se ustala i nogom udarila o vrata.
„Ako jebeno ne odgovaram znači da nisam kod kuće!“ bijesno je rekla i maltretirajući vrata.
„Otvori vrata, molim te“, miran glas joj je zaokupio pažnju. Nikad prije nije čula takvu finoću glasa u nepoznata čovjeka (osim Yelene i Kali, ali one su ipak bile anđeli).
Puhnula je u nezadovoljstvu, ali ipak otvorila vrata smrknuvši lice još više (ako je to bilo ikako moguće). Vidjevši njegovo glatko, sjajno lice i uspravan, ponosni stav – znala je tko je on.
„Opet anđeo. Zar me želite izludit?“ reče Devon trudeći se zvučati pribrano i dovoljno sarkastično. Samuel se zahihoće kao mala djevojčica skupivši oči u ravnu crtu. Devon stvarno nije znala kako posupati s njim.
„Došao sam zamoliti za pomoć“, ušao je u stan premda nije bio pozvan i stao razgledavati. Devon zatvori vrata za njim te se nasloni na njih. Po džepovima je počela tražiti cigarete i upaljač, ali jedino što je našla jest mobitel koji je nehotice ostavila u tim hlačama (inače nije osoba koja nosi mobitel i javlja se na pozive, ignorira ih čak i kada ima mobitel uz sebe).
Samuel je pažljivo promotrio svaki kutak stana koji je bio krajnje uredan; sve je imalo svoje mjesto, nije bilo prašine (pretpostavio je da se i prašina boji zloglasne poludemonke). Jedino što mu je zasmetalo je bio vonj cigareta i alkohola.
„To će te ubiti jednog dana“, rekao joj je. Ona slegne ramenima.
„Nadam se. Ne želim sama obaviti taj posao“, odvratila mu je. Začudio se koliko je smireno govorila o vlastitoj smrti. „Kakvu pomoć trebaš? I zašto uopće misliš da bih ti ja pomogla?“ ponovno se vratila na temu shvativši da su je smetnuli s uma.
Samuel se najednom uoziblji izbrisavši blesavi smiješak s lica. „Yelena je u nevolji. Snovičar joj je ušao u um i polako preuzima kontrolu.“
Devon se morala vraški truditi da izgleda kao da ju nije briga u kakvom je stanju Yelena. Bilo je teže negoli je mislila. Yelena je bila anđeo i, kao takva, potpuna suprotnost poludemonki. Premda Devon nikad nije bila omiljena Yelenina osoba (dapače, Yelena ju je stalno vrijeđala pa bi onda
Devon vratila istom mjerom te bi se vrlo često potukle), ona joj je, u vremenima velike potrebe, uvijek dala savjet i pravila se kao da to čini iz svoje dobrote, a ne zato što joj je stalo do Devon. Laž.
„I zašto misliš da me briga?“ Piletu se perje lagano nakostriješilo na hladnoću njena glasa.
„Nisi li ti njena prijateljica?“ zbunjeno će Samuel.
°
„O Yelena! Gdje si moj plavi šećeru?“ klaun je dozivao protiskujući riječi kroz gusto poredane žute zube s tankim naslagama krvi. Boja njegovim očiju je bila poput onih u zmija koje su mirno čekale svoj plijen tražeći pravi trenutak da zadaju smrtonosan udarac.
Yelena je bila tek nekoliko zidova dalje, skupljena u loptu s rukama preko glave dok su joj tople suze u potocima silazile niz lice. Zašto se nije mogla braniti? Pa zaboga već je odrasla osoba koja ima status i mjesto, a sad se ponaša kao malo dijete. Baš kao prije šestnaest godina. Sve joj se vraćalo, kao da je bilo jučer. Taj čovjek, kojeg nikad prije nije vidjela, je samo tako ušao u njen dom i oduzeo joj majku koja je za nju dala sve što je imala – pa čak i onda kad je to bila samo korica kruha.
„Pogledaj se, kukavice“, Yelena se korila tankim glasićem koji nikako nije nalikovao njenom oštrom i hrabrom.
Uvijek se pomicala iz kuta u kut kada bi po klaunovom glasu zaključila koliko joj je blizu; ali ga najednom više nije čula. Prestravljeno je podignula pogled i susrela se s njegovim očima punim morbidne zabave – bilo je odvratno gledati ga kako uživa mučeći ju – silovao ju je u vlastitom umu i to na puno gori način.
Uz tihi, gotovo nečujni hihot, izvukao je isti onaj nazubljeni nož kojim je ubio njenu majku. Yelena ustukne, ali se susretne sa zidom ne imajući kamo pobjeći.
„Znaš li kako Snovičari funkcioniraju? Nemoj pogađati, reći ću ti. Oni se rode iz ljudskog straha i tako prokletu cijelu obitelj ne imajući šanse za odlazak – osim ako su ubijeni naravno, ali osobe oslabljene strahom to ne mogu. Mi smo kao ljudi, imamo potrebe, i s guštom iz zadovoljavamo. Krajnji nam je cilj, istrijebiti cijeli naraštaj te obitelji“, objasnio je hihoćući se pa ga je katkad bilo teže razumjeti, „a ti, draga moja Yelenice, imaš čast biti zadnja koju ću odrješiti života. Ali prije toga ti želim još nešto reći – tvoja majka se bojala ispričati ti tko je zapravio bio tvoj otac; pijanica i razbijač, silovatelj i ubojica. Zato sam se ja rodio! Nije li to krasno?“
Yelena je počela još jače plakati pa od naleta suza više ništa nije vidjela, osim tankih crveno-bijelih obrisa koji su se činili tako dalekim.
„Imaš kakvu dobru zadnju riječ?“ upitao ju je podignuvši nož. Yelene počne tumarati glavom lijevo pa desno, jer riječi jednostavno nisu htjele izaći iz njenih usta.
„Ja imam!“ klaun okrene cijelu glavu na drugu stranu ne ispustivši nijedan glas lomljenja. Ugledao je djevojku kako drži jedan pištolj u ruci (prema je nekako uspio zaključiti da ih nije trebala kako bi ubila), a u ustima joj bijaše zapaljena cigareta s kojom je i dalje razgovjetno pričala. „Jebeno se makni od moje prijateljice ili ću ti raznijeti jebeni mozak!“
Klaun se okrene od Yelene i čučne stavivši ruke na koljena. „A tko si ti?“
Devon se nasmiješi. „Upravo sam rekla, zar si gluh?“
„Ne vidiš li da imam posla, a ovo nije tvoj um!“ Klaun će smireno kao da mu je godila rasprava s tom neznankom. Pokušavao je ući joj u um, ali nikako nije mogao – kao da se nije bojala apsolutno ničega; ili je samo odlično prikrivala taj strah.
„Briga me čiji je ovo jebeni um! 'Oćeš se tuć' sa mnom?“ ljutito se isprsila spustivši pištolj. Smirenost tog gadnog bića joj je polako počela ići na živce.
Klaun se nasmiješi. „Zabavna si.“
Tu joj je prekipjelo. Ponovno je podignula pištolj. „Bum“, rekavši to, ispalila je jedan jedini hitac koji je klauna pogodio točno posred očiju, iznad crvena nosa koji je tad otpao, a ispod njega nije bilo nosa. Umjesto guste krvi, koju je Devon očekivala, klaun počne blijedjeti, gubeći svaki ton boje koje je kićasto nosio na sebi.
Yelena zbunjeno pogleda u Devon. „Z-zašto...?“
„Zahvalit ćeš mi kad se probudiš.“ Odgovori joj Devon i sama počne blijedjeti.
Kad se probudila, Devon više nije bilo; Kali joj je rekla da je već otišla. Kad ju je Yelena pitala kako joj je uspjela ući u um, rekla je da nije znala ni uspjela točno vidjeti što je Devon radila. Uspravivši se u krevetu, besciljno se zabuljila u oronuli zid ispred sebe.
„Nisam joj zahvalila.“ Yelena će razočarano. Kali se tad čvrkne po glavi.
„Dobro si me sjetila“, reče i izvadi nešto iz džepa na bijeloj haljini, „Devon mi je rekla da ti ovo dam.“
Pruži joj malu bijelu ceduljicu, jedanput preklopljenu po sredini. Yelena ju otvori i pročita kratak sadržaj.
I drugi put, pisalo je.