subota, 13.02.2010.
Act 15.
The most important of life's battles is the one we fight daily in the silent chambers of the soul.
Zagušljiva tmina oko nje je bila ugodnija no što je očekivala da će biti, a tek u daljini je mogla razabrati obrise velike dvorane čija je slika često bila pomućena vapajima sa strane koji kao da su je dozivali u pomoć.
Osjećala je dodire oko sebe, kao da joj netko želi otrgnuti svo meso s tijela, a ostaviti tupe kosti. Pitala se koliko je taj prolaz zapravo siguran, ali pošto su Styx i Xaphan uvijek dolazili čitavi, morala je i ona. Zar ne?
Poželjela je da je Diablo s njom, ali se Styx jučer u zadnji čas predomislio i preporučio mu da se skrasi negdje; možda posjeti Mixa (dao mu je upute) i tamo pričeka Devon i izvještaje o uspješnosti misije. Diablo se pomalo bunio (a pogotovo Blox), ali nije imao izbora. Styxova riječ je bila konačna.
Kad se dvorana izoštrila, a jauci prestali, Devon je morala zadivljeno uzdahnuti. Nije imala pojma da to izgleda ovako; visoko gotovo kao nebo na zemlji, samo tamnije, a zidovi su izgledali debelo poput Diablove kože; mogla je disati taj zrak koji kao da joj je podario nova, snažnija pluća – osjećala je kao da pripada i nije mogla ignorirati goruću senzaciju u dnu želuca.
Ovo je njeno.
Odjednom kroz zrak propara pljeskanje, sporo, kao da je kakva predstava krivo završila pa je pljesak bio nepotreban.
Klap. Pauza. Klap. Pauza. Klap. Pauza.
„Prestani!“ vikne Devon ne mogavši vidjeti izvor pljeskanja koji ju je pokušao izbaciti iz takta, ali nije se mislila već predati kad je već došla ovamo.
Pljeskanje je prestalo, a zamijenio ga je glasan smijeh. „Sad vidim zašto te Styx volio. Crvenokose djevojke su nam očito slabost.“
I tad se pojavio par metara ispred nje; zaboravila je disati dok je zabezeknuto gledala u tu priliku. Prepoznala ga je kao svog oca, ali... to nije mogao biti on.
Bijaše to mladić, veoma, veoma mlad i snažno građen – mišić na mišiću – visoko čelo preko kojeg je visio tanki pramen smeđe kose, a ispod njega dva crvena oka kao da ju analiziraju. Smiješak, koji je otkrivao red savršeno bijelih zubi, mu titraše na licu netaknutom od ratova, svađi i smrti. Bio je predivan.
„Ista si Lilith“, rekao je i polako joj prilazio izgledajući kao lukavi lisac. A Devon se smrznula, ali ne potpuno kao što se događalo sa Styxom – ovaj čovjek je znao njenu majku, bijaše to čista znatiželja koja ju je spriječila u micanju. Htjela je čuti što je imao za reći i pokazati prije no što ga uništi.
Kad joj je prišao gotovo na centimetar, pogladio ju je policu dodirnuvši svaki dio kože kao da sepokušava prisjetiti nekog određenog osjećaja. „Ista, ako ne i ljepša. To su njene oči“, prstima je prešao preko njenih kapaka koje je morala spusti da ju ne bi ubo u oko, „njene usne“, dotaknuo je njene usne pomaknuvši ih malo ulijevo prstima.
Zatim je svojim kažiprstom i palcem podignuo njeno lice prema njegovom. „I isti taj znatiželjan pogled.“
Devon se trgne; imao ju je.
Progutala je knedlu te se udaljila za jedan korak kako bi mogla sabrati misli. Tek tada je shvatila da nema Styxa pa se osvrnula oko sebe. Bael i ona su bili jedini u dvorani, a ništa se nije moglo čuti osim njihova disanja.
„Ubio sam ga“, reče Bael. Odlučnost njegova glasa pošalje trnce kroz Devon.
Čekaj, što je rekao?, premotala je njegovu rečenicu u glavi. Styx nije mogao biti mrtav; on je bio snažan, nepobjediv i mogao ju je izbaciti iz ravnoteže jednim pogledom – nije mogao pasti pred ovim demonom kojeg je zvao ocem.
„Lažeš!“ obrecne se Devon istrgnuvši i zadnji komadić znatiželje iz sebe.
Bael raširi ruke, ne skidajući onaj podli osmijeh s lica, pa reče: „Vidiš li ga negdje? Zar ti ona njegova bijedna sluga nije rekla da će to završiti tako?“
„Molim?“ Devon je bila zbunjena. Zar je Styx znao da će umrijeti, a nije joj rekao? Nije se ni oprostio, već je samo tako otišao. Onaj osjećaj izdanosti se vratio jednakom brzinom kojom je i nestao.
„Ajoj, očito nije“, lažni naglasak sažaljenja zatitra u njegovu glasu, „Valjda nije htio da napraviš nešto što bi moglo pokvariti njegov krajnje glupi plan da me porazi. Shvaćaš da nemaš šanse?“
Razočaranje. Tuga. Bijes. Tuga. Bol. Bijes. Bijes.
„Bio je to tvoj sin! Kako si mogao?“ odrješito će Devon. Odlučila je dopustiti bijesu da joj potpuno zamuti vid kako bi životinjska ludost i instinkt preuzela kontrolu.
„Ja sam demon. Što si mislila? Da ću plakati i dopustiti dvama derištima da mi pokvare planove? Nemoj me krivo shvatiti – da mi nisi kćer, već bi bila moja, ali ovako... moraš otići na isto mjesto koje je sada i tvome bratu dom.“
Više nije mogla stajati i slušati otrov koji se cijedio iz svake njegove riječi pa se zaletila prema njemu tako brzo da nije stigao reagirati. Nogom ga je odbacila u zid do prijestolja na koje se Devon nije ni obazrela unatoč mislima o sebi kao kraljici prije nekog vremena.
Bael se iste sekunde osovio na noge, pomalo ošamućen snagom koju je donekle očekivao, i obrisao toplu krv koja je potekla iz njegova nosa.
„Oprosti“, reče, „nisam bio spreman.“
Idući udarac je primila Devon i to ravno u glavu; brzina kojom se Bael kretao je bila gotovo ravna njezinoj. Udario ju je šakom posred lica pa su sada bili kvit – i Devon je potekla krv iz nosa. Bio je to prvi put da je pošteno prokrvarila. I bijaše to jedan novi osjećaj, gotovo preporođavajuć, kao da sva loša krv napušta njene vene i biva odmah zamijenjena nečim jačim, čišćim.
Devon ispruži ruku te ju ukoči pa se na njoj stvori ista ona tvrda crna koža s crvenim žilama te dugačkim kandžama. Bael se grohotom nasmije.
„Možeš kontrolirati deseti stupanj Luciferove preobrazbe? Predivno! Mislim da te želim ženiti!“ razonoda u njegovu glasu je bila luđačka što je tjeralo Devon da ga mrzi još više. „Gledaj sad ovo!“
On također ukoči svoju ruku koja poprimi tamnocrvenu boju, a svi njegovi prsti se skupiše u jedan debeli bodež. Ispužio ga je prema Devon i rekao: „Luciferova preobrazba, stupanj šesti.“
Kad su se ta dva oružja sudarila, prionula jedna uz drugu, moćan otpor zraka ih oboje odbije na suprotne strane dvorane. Bael, netaknut, a Devon je izgubila jednu kandžu.
„Nisam imao pojma da će biti ovako zabavno!“
Ne trudivši se slušati njegovo buncanje, ponovno je skočila prema njemu, a on je spremno dočekao njen napad svojim protunapadom. Dvorana je odzvanjala kontinuiranim sudaranjem dvaju metala koji su bili jednako uporni kao i njihovi vlasnici.
Bael je izgledao izubijano i zadihano, ali i dalje luđački zadovoljno dok je krv tekla iz rane na njegovu ramenu koja je prosjekla kroz njegovo kožnato odijelo dok je Devon bila samo zadihana jer su joj rane zacijeljivale kad su se i pojavile.
Bael nije bio sretan kad je ta činjenica bila u pitanju. „Varaš.“
„Uplašen?“ podrugljivo će Devon. „Samo ja mogu ubiti sebe – što jako dobro znaš. Dakle, možeš pružati otpor do kraja vremena, ali ću svejedno pobijediti.“
„Tko ti je ispričao tu bajku?“, Devon se uozbilji na to, „istina, nitko te ne može ubiti osim tebe, ali... ako se tvoja vlastita krv okrene protiv tebe i probode ti srce – nećeš moći preživjeti.“
Devon je bila šokirana pa se Bael opet nasmijao.
„Ni to ti Styx nije rekao? Što misliš zašto si onako slaba oko njega – pretpostavljam da te tako i prisilio na svašta – on ti je obitelj, a obitelj te može raniti kad nitko drugi nije kadar.“ Tad je pogladio svoju oštricu.
„Dakle, samo moram provesti ovu oštricu kroz tvoje malo, jadno srce i to je tvoj kraj. I samo da znaš, bit će mi zadovoljstvo.“
Ovo se ne događa, vrištao je glas u njenoj glavi, ona je neuništiva. Zato je bila tako sigurna u sebe. Možda trebam odustati i prepustiti ljudski svijet na milost Baelu i umrijeti u miru. Jer Styx... je mrtav.
I tad se sjetila da je ovaj demon, koji stoji ispred nje, ubio demona kojeg je tek nedavno počela voljeti za ozbiljna. Demona koji je posvetio svoj život njoj i isti žrtvovao kako bi ona mogla ovdje stajati ovog trenutka.
Više u pitanju nije bila čast, dobrota ili osjećaj da čini ono što je ispravno.
Bila je samo osveta. I trebala ju je.
„Onda se samo moram pobrinuti da probodem tvoje srce prije no što se to dogodi.“ Rekla je kao posljednja rezolucija.
„Tako je.“
Tad su se njihova oružja ponovno prepustila zajedničkom plesu. Da su mogli vrištati u boli i agoniji – to bi učinili – ali su sada samo škljocali udarajući jedno drugo u sve duže napade. No kao da su bivali sve umorniji i umorniji – kako dva demona tako i njihove ruke.
Devon je pokušala probiti njegovu obranu i naći neobranjeni prostor, ali Bael nije posustajao kao da crpi snagu iz nekog nevidljivog izvora u sebi; izvora koji nema dna.
„Umaraš se“, rekao je izazivajući.
„I ti“, vratila mu je istom mjerom. Bio je u pravu, umarala se; a ni to joj se nikad dosad nije dogodilo. Inače je sve neprijatelje dovršila jednim metkom ili udarcem, a sad je imala problema zadati ovom čudovištu ogrebotinu.
Kad su se ponovno odbili jedno od drugoga, Devon je disala brže no ikad; sav zrak kojeg je čuvala je bježao iz njenih pluća. Shvatila je kako ovog demona neće moći pobijediti konvecionalnim metodama. Trebala je upotrijebiti ono.
Ali bojala se. Ako oslobodi taj oblik prepustit će svoj razum toj zvijeri koja voli slamati vratove samo radi zvuka, koja voli piti krv samo jer je prljavo, koja ubija jer voli vrisak žrtve. Nije htjela pustiti ga van, jer je to ona posljednja strana nje – za koju ni Styx nije znao – koju je čuvala za kraj, onaj posljednji udarac.
Izgubivši se u mislima, nije primijetila da ju je Bael pridigao u zrak jednom rukom i probo kroz želudac – ali ne u srce – u namjeri da ju muči.
„Zašto tako odlutaš? To je bila i Styxova pogreška“, rekao je gledajući ravno u njene oči, okus pobjede već svjež u njegovim ustima.
Nešto krvi joj kapnuše iz usta dok je pokušala skupiti osmijeh na ustima.
„Z-z“, nije mogla reći jer se počela luđački smješkati.
„Ne čujem te“, peckajući će Bael.
„Zero!“ u jednom dahu je izrekla tu jednu, malu riječ koja je bila dovoljna da ju Bael ispusti iz ruku na tlo.
Devon je nepomično ležala na tlu dok joj je srce počelo toliko glasno tući da je odzvanjalo dvoranom; Bael je uplašeno promatrao zidove koji kao da su se skupljali oko njega.
Devon je zarežala i počela mijenjati oblik. Tijelo, kao podignuto nekom nevidljivom silom, se uspravilo i lebdjelo zrakom. Koža joj je otvrdnula i zadobila muževne, velike mišiće koji su povećavali cijelo njeno tijelo. Umjesto njene odjeće se pojaviše metalni oklop koji je otkrivao njena prsa, ruke od dlanova do ramena i noge od listova do bedara. Na nogama joj se pojaviše metalne cipele, na rukama iste takve rukavice. Lice joj prekriše crno-srebrna maska u obliku ljutita, ali cerekajuća lica koje je izgledalo zastrašujuće, a povrh sada dugačke, crvene kose iskočiše dva debela crna roga. U ruci joj se stvoriše debeli mač srebrnom okovan i crno obrubljen, a cijela ta prilika bijaše visoka kao pola dvorane.
Bael zabazeknuto promatraše tu priliku. A onda se stane glasno cerekati dok ga je prilika promatrala ravna pogleda. „Z-znaš Zero? Nijedan demon, pa ni sam Lucifer, nije postigao dovoljno snage i ludosti da oslobodi ovo čudovište! Ti si luda, Devon!“
Gorostas nakrivi glavu. „Devon? Oh, the girl who had this body? I'm not her.“, reče tečnim izvornim demonskim naglaskom. „I'm Zero, ultimate release.“
„And what are you going to do?“ Bael ga upita također na demonskom. Bio je zapanjen; Zero je bio puno ljepši no što ga je zamišljao – bila je to čista surova snaga spojena u jedno savršeno tijelo.
Znao je da će biti poražen, ali ako će to biti od Zera – past će sa osmijehom na licu.
„Whatever Devon orders me to“, reče i pričeka par trenutaka, „Crush your bones.“
Bael se nije ni pomaknuo s mjesta kad je Zero zakoraknuo i zamahnuo mačem prema njemu. Kad je mač trebao prerezati njegovu glavu, Bael podigne ruku i pokuša zadržati udarac. Uspijevalo mu je prvih par trenutaka, ali tad Zero doda još snage u zamah i prepolovi Baela napola – Baela koji se luđački smješkao – kao da pobjeđuje, a ne gubi nadmoć nad dijelovima svoga tijela.
Kad je pao na dvije strane, Zero zagazi na njega svojim ogromnim nogama. Krckanje kostiju nije doprlo do Zerovih ušiju, ali ga je ovaj mogao zamisliti baš kao što je zamišljao dosad.
Kad je sve bilo gotovo mirno je stajao u dvorani, u tišini osluškujući Devon. Ispričala mu se što ga nije često oslobađala, premda ga je voljela, ali je htjela sama rješavati borbe. Ali ovu nije mogla.
Zero je škljocnuo oklopom. „Silly woman. You could win this without me.“
I tad se počeo smanjivati i poprimati oblik djevojke u dvadesetim godinama; djevokle crvene kose i zelenih očiju; mladosti izgubljene u dahu borbe, a života na kraju puta.
Klečala je tako sama na hladnom mramornom podu dvorane. Tu gdje je trebala vladati s bratom, rame uz rame; s prijateljima i onom troglavom životinjom. Tu gdje je možda trebala biti sretna.
Ali Styxa više nije bilo, Bael ga je ubio; tupost kostiju je potvrđivala to i nije se mogla pomaknuti. Htjela je otići odavde, s ovog mjesta, i sada je mogla; ali nešto u njoj se nije moglo pomaknuti.
Styxa nema. Pobijedila je, ali njega nema.
Nije bio tu da ju zagrli, da joj čestita i podari poljubac; sve što je mrzila do prije par dana je nešto za čime je žudila, a više nije mogla imati.
I najednom ju je udarilo; tuga, bez šanse za iskupljenje. Znala je što mora učiniti: mora otvoriti vrata i vratiti se u svoj stan i tamo... tamo... ostaviti svoju odluku.
I vrata se otvorište.
°
Zora je polako izbijala na horizontu; Mix je posebno za tu prigodu maknuo zavjese s prozora i poslao sve pijance kući, neka tumaraju ulicama – danas ga jednostavno nije bilo briga. Ni on, pa ni Nero i Kronos, nisu oka sklopili kroz tih par sati.
Kako vrijeme uopće teče tamo dolje?, pitao se Mix. Možda bi već bilo vrijeme da krenu. Ili trebaju još čekati?
„Smiri se“, reče mu Nero kada je Mix skoro slomio čašu u svojim rukama. Diablo, koji je mirno ležao na podu je napola spavao, a napola virkao prema trojici muškaraca. Iako to nije pokazivao, ni njemu nije bilo svejedno što će biti s njegovom Devon.
„Smiren sam!“ obrecne se nesvjesno.
Krvavo sunce bijaše jasno vidljivo kroz tanko staklo. Bijaše to i prvi put da je sunčevo svjetlost kročila u njegovu gostionicu i tek sad je bio svjestan koliko je sada drugačije izgledala – pristupačnije.
Kronos je bacio pogled na sat. „Idemo“, rekao je. Nero kimne glavom i s tim, sva trojica izletiše iz gostionice praćeni troglavim demonom.
°
Kad se vratila u svoj stan, bila su tri sata ujutro, još samo tri sata dok Mix, Kronos i Nero ne stupe u njen stan, sretni i puni olakšanja što je živa. Zagrlili bi ju od srca smješkajući se istom mjerom.
U svim ostalim slučajevima bi bila sretna. Da se on vratio s njom.
Napustio ju je, lagao joj i najgore od svega – poginuo za nju kada je je obećao da neće; rekao je da će moći činiti s njim što god hoće – i bila je spremna voljeti ga.
A više ga nema – ta rečenica joj odzvanjaše glavom dok je sjedila za pultom.
Osjećala se poput jeftinog lika iz sapunice koji ostavi sva svoja načela zbog nekoga - mislila je da joj se to nikada neće dogoditi; da je jaka, samopouzdana i neovisna. Bila je to jadna laž koja će ju sada gurnuti preko ruba.
Izvukla je papir i kemijsku iz ladice, koju je rijetko koristila, i našvrljala dugačko pismo na papir trudeći se pisati što ljepše premda su joj oči zasjenile suze pa je sve oko nje bilo kao staklo obasuto pljuskom. Tiho i mirno ležaše pištolj odmah do papira za kojim je posegnula kada je završila s pisanjem.
Neko vrijeme je samo zurila u kratku cijev svog Steyra, najboljeg suputnika kojeg je mogla zamisliti. Mnogo su mozgova prosuli, mnogo boli zadali i bili potpuno nerazdvojni. Vjerovala je tom suputniku. Dovoljno da mu dopusti ovaj završni udarac – htio on to ili ne.
Usmjerila ga je prema svojoj glavi – zamah gotovo čujan kroz zrak – i rekla: „Vidimo se, kasnije.“
Pucanj.
[Da, Shax koji je bio s Baelom jest onaj zemaljski Shax, ali to nije bitno za priču i nemam namjeru to objašnjavati.]