srijeda, 30.12.2009.
Act 9.
Probably the toughest time in anyone's life is when you have to murder a loved one because they're the devil.
Dašak olakšanja joj je pobjegao iz zadihanih usta dok je pokušala smiriti srce nabijeno adrenalinom od očajničkog trka do trga. Mix je bio na sigurnom i naslonjen na zid, lice mu je bilo prestrašeno – nešto što Devon dosad nije imala prilike vidjeti – a oči pune nevjerice dok je promatrao Devon. Yelena je sjedila do njega i plakala, ali u tišini, samo su joj suze klizile niz lice i padale na pločnik dok je jednu ruku smjestila na glavu i time si razbarušila kosu.
„Devon, izgledaš...“ započe Mix, ali nije znao što je točno htio reći. Devon se uspravi, potpuno oporavljena, te mu uputi znatiželjan pogled.
„Kako?“ upita htjevši čuti odgovor. Ali Mix otrese glavom kao da je htio reći 'ma zaboravi'. Devon zakoluta očima odjednom izgubivši interes. Previše ju je dilema ionako morilo da bi si sad nabacila još problema na leđa.
„Izvještaj, Mix, i to brzo“, rekla je i provirila iz uličice koja je imala jasan pogled na cijeli trg.
Preko njega se prostirala gusta, crna masa koja je gustoćom podsjećala na katran, samo što se micala svojom voljom – i to ne lijevo i desno, već gore u visine kao da je oblikovala neko tijelo. Na trgu nije bilo nikoga, ali je Devon mogla vidjeti znatiželjna lica kako vire iza zavjesa na prozorima u okolnim zgradama.
„Pojavila se niotkuda, ta stvar. Progutala je Kali čim joj se dovoljno približila, ali ako ju ne izazivamo neće nam ništa. Više od toga ne mogu zaključiti.“ Rekao je Mix, vidno uzrujan nedostatkom informacija. Kliznuo je uz zid i sjeo kraj Yelene koja nije progovorila ni riječi otkad je Kali bila progutana; nije se mogla sabrati kada je ona ta koja je trebala biti progutana. Da je bila nešto hrabrija, prionula bi joj u pomoć, ali je kukavički poslala naivnu Kali prvu.
„Shvaćam“, promrmlja Devon, „ali ima previše znatiželjnika na prozorima da bih nešto učinila. Ako se identitet demona sazna, ljudi će početi paničariti i samim time će početi nova apokalipsa.“
„Znam. I što ćemo učiniti?“
Devon se zamisli na trenutak. Srećom, osmisliti kvalitetan plan joj nije bio težak posao. Zapravo, bio je to jedini trenutak u kojem je koristila mozak.
„Morat ću ih oslijepiti sve“, konačno je rekla pokušavajući prebrojiti koliko točno ljudi gleda. Mix se lecne.
„Devon... to je nepotrebno“, rekao je.
„Naravno da je potrebno. Neću ih oslijepiti zauvijek, samo narednih sat vremena. Nakon toga će im Nero obrisati pamćenje.“
Mix se malo opusti. Na kraju krajeva, on je bio čovjek, a ono su njegovi prijatelji (u rasi, naravno) i nije mogao dopustiti demonu da im uništi život zbog pripadnika svoje vrste. Čak ni Devon to ne bi oprostio.
„Mix, nisam znala da mi tako malo vjeruješ“, promrmljala je dovoljno glasno da ju samo Mix čuje.
„Oprosti.“
Devon usmjeri pogled prema jednog od zgrada gdje je virila glava mlade djevojke plave kose i krupnih očiju koja nije mogla odmaknuti pogled od crne mase na trgu. Devonina zjenica se stopi s bjelinom bjeloočnice koja za par trenutaka pocrveni.
„You who watch the miracles of life with filthy looks , waiting for your curiosity to be satisfied. You, for whom my eyes bleed and bones break, shall now see only the darkness of your greed“, izgovarala je na demonskom jeziku koji Mix nije mogao razumjeti, ali ga je nelagoda u želucu podsjetila da nije ni htio razumjeti.
Sitna kapljica krvi izađe iz Devoninih očiju te joj se sve zacrni pred očima. Ostala je potpuno mirna čekajući da slijepilo prijeđe na sve ljude počevši od te plavokose djevojke. Idućeg trenutka, Devon se vidik pročistio i ponovno je vidjela tmuran trg, bez sunca, kao da je nestalo skupa s vidom tih ljudi.
Pogledala je na prozor na kojem se koprcala ista ona plavokosa djevojka trljajući oči i pokušavajući vratiti svoj dragocjeni vid – ali uzalud.
„Sad je sigurno. Pokušaj doprijeti do Nere pa mu reci da se pripremi obrisati pamćenje tim ljudima, ok? Da ih nisam oslijepila bilo bi mu teže jer bi imao više toga za obrisati, ali sumnjam da će mu sada biti suviše teško.“
Mix je kimnuo glavom i izvadio mobitel iz prednjeg džepa počevši tipkati Nerin broj.
Devon se tad okrene Yeleni. „Hoćeš li biti dobro?“
Yelena joj ne da odgovora i samo nastavi besciljno gledati u tlo kao da je zatočenik vlastitih misli. Krivnja zbilja uništi nevina čovjeka – pa i anđela.
Znavši kako je vrijeme da se upusti u vlastitu intervenciju događaja, Devon potrči bliže masi koja je postajala sve višlja i višlja kako su prolazile sekunde. Polako su se nazirale četiri debele ruke koje su odskakale od tijela i postajale sve tvrđe – ili se barem tako činilo. Masa je na tim dijelovima poprimilo blijedu bijelu boju koja je, uz crnilo ostatka mase, izgledala poput pruge.
Kad su se konačno regenerirale, otvrdnule su i postale gotovo ljudske. Masa se tla se uzdignula i poletila prema čvrsto stisnutoj šaci koja se raširila kada se masa približila i oblikovala ogromnu sjekiru veličine ruke.
Donji dio njena tijela se polako skupljao u orijaške, debele noge od mase koja je, činilo se, dolazila iz tla kao da ju goni neka nevidljiva sila.
Glava je došla na red zadnja pa je višak mase s ruku i nogu dopuzao preko ogromna tijela do ruba vrata te oformila samo dvije očne jabučice kako bi stvor mogao vidjeti. Kada se i zadnja kap mase stopila s odgovarajućim dijelom tijela, ono otvrdne i poprimi tamnosivu boju išarano crnim i bijelim prugama.
Tek sad se cjelokupno stvorenje pomaknulo i ispustilo glasan krik koji je podsjećao na onaj od ratnika koji je upravo pobijedio u bitci; samo u ovom slučaju bitka nije ni počela.
Devon se široko, zadovoljno osmjehnula misleći koliko će ova bitka biti zabavna. Drugi puta tog dana, adrenalin je preuzeo kontrolu nad njenim bićem. Shvatila je kako će njen Steyr morati ostati po strani, jer neće biti dovoljno jak za ovu gromadu. Podragala ga je i prošaptala: „Oprosti prijatelju, danas sam samo ja.“
Protrljala je ruke, koje su se zapalile žarkocrvenim plamenom, i usmjerila ih obje prema stvorenju; no ono samo zamahne sjekirom i plamen nestane. Devon se zahihoće i plamen nestane s njenih ruku.
Otrčala je jedan krug oko trga, shvativši da će ova bitka nositi puno više štete no što je namjeravala nanijeti gradu, te stala na mjestu gdje je zatvorila krug.
„In the circle of sins lives the one who protects the world of the innocent. So close the doors of blood to protect the silver light.“ Izrekavši inkantaciju, tanki, gotovo prozirni zid se uzdigne do nebesa gdje mu se više nije nazirao vrh.
Bio je ovo jedan od rijetkih trenutaka u kojem se zahvalila bratu što ju je tjerao da nauči sve demonske inkantacije, čarolije i posebne sposobnosti. Nije ni sama mogla slutiti koliko će joj biti korisne.
„A sad, prava zabava počinje.“
Iskoristila je tlo kao odskočnu dasku i poskočila visoko u zrak, do razine očiju stvorenja. Objema rukama je prihvatila te oči te ih pokušala iščupati, ali su bile čvrsto privršćene za kratak vrat. Ispružila je desnu ruku i u njoj se materijalizirao tanak, ali dug crni mač kojemu se nije mogla razaznati oštrica od drška. Zamahnula je njima prema niti koja je spajala oči s vratom i one s lakoćom puknu.
Devon se opustila kada je stvorenje jauknulo dubokim tonom i zamahnulo desnom rukom – uhvativši ju nespremnu – te ju udarilo posred glave i odbacilo do ruba trga, tamo gdje je zid odvajao stvarnost od borbe.
Rukom je prešla preko rane na čelu koja je počela krvariti. „To nije bilo lijepo“, promrmljala je i namrštila se. Idućeg trenutka, rana je zarasla, povukavši svu krv za sobom.
Uspravila se i bolje promotrila situaciju; jedino što je bilo očito jest da je stvorenje čvrsto te da je potrebna poveća količina snage da se odreže bilo koji dio tijela. Samim tim bi ju. odvojeno rezanje ili nasumično napadanje, koštalo dragocjene energije. Trebala je nešto čime će raskomadati cijelo stvorenje u jednom pokušaju.
Dobro je promotrila svaki djelić njegova tijela i, došavši do vrha, primijetila je kako se masa – s trupa – uspinjala prema očima te ih regenerirala.
„Sranje, ova kuja je kao i ja.“
Ne imajući nikakvih novih ideja, koje bi lako mogla provesti u plan, napadne stvorenje ponovno i mačem mu odreže ruku iz koje ispadne sjekira. Napravila je salto u zraku te se dočekala na noge pažljivo promatrajući nadolazeću situaciju.
Odrezana ruka se razložila u zemlju i nestala, a masa se nogu je počela dolaziti do ruke kako bi ju regenerirala; Devon primijeti kako, kad se masa premješta, ostavi praznu rupu koja se poslije više ne može popuniti.
I tad joj je sinulo - ako ne može sama uništiti stvorenje, neka ono uništi samo sebe.
°
Shax je, u međuvremenu, dotrčao do trga. Nije ni sam mogao objasniti kako je pobjegao, ali ona kletva koju je stavila na vrata, nije uopće djelovala na njega; prošao je kroz njih bez imalo muke i bez ikakvih posljedica. Čak je osjećao neku novu snagu u svojim nogama kada je abnormalna brzina preuzela kontrolu nad njegovim nogama dok je trčao.
Uočio je Mixa i nepoznatu djevojku u suzama kako sjede u uličici pa im je prišao.
„Jeste dobro?“ upitao ih je. Djevojka ga je ignorala, ali se Mix osovio na noge kao da pokušava sačuvati svoj ponos kao čovjek.
„Da, dobro smo. Devon se bori, a mi... očajavamo. Izgubili smo jednog dobrog anđela.“
Shax ustima oblikuje 'o' kao da je htio reći 'žao mi je', ali se zaustavio smatrajući da nije dostojan reći nešto takvo kada tog anđela nije niti poznavao. Potapšao je Mixa po ramenu te se okrenuo prema trgu gdje je ogromno stvorenje mlataralo sjekirom dok mu je trup bio pun rupa.
Uočio je i crvenokosu Devon kako skače i napada istog, ali kao da je gubila bitku jer se regenerirao.
„Idem pomoći Devon“, rekao je i otrčao prema trgu prije no što ga je Mix stigao zaustaviti.
Shax je prošao kroz zaštitni zid kao da ga nije ni bilo te prišao Devon koja se upravo pripremala za novi napad; nije ga primijetila sve dok ju nije piknuo s leđa. Silovito se okrenula i skoro ga ubola mačem, ali joj lice – ugledavši ga – poprimi zbunjenu grimasu.
„K-kako..? Što radiš ovdje? Rekla sam ti-“ borila se s rječima dok je opasnost i dalje bila ispred njih, ali sada manje bitna.
„Došao sam ti pomoći naravno!“ odlučno rekavši lupne se po prsima. Devon se ta gesta zgadila. Opalila mu je šamar.
„Kad ti kažem da ne dolaziš za mnom, onda me i poslušaj! Čuješ li ti išta što ti ja govorim? Odlazi!“ bijesno je rekla prodorno ga gledajući, kao da želi da nestane zauvijek. Ovo je bilo puno više od samog pričanja za zidom, on uopće nije reagirao na njene riječi ili postupke; čak se nije ni pogladio po licu gdje je sada bio masnica.
„Oprosti, ali... ne mogu te pustiti da se boriš sama.“ Promrmljavši tih par riječi, koje su zapekle jedan organ u Devon, zaletio se prema stvorenju izvadivši svoje pištolje i počevši nasumično pucati. Devon nije mogla pomaknuti nijedan mišić pa čak ni toliko malo da se okrene i pogleda situaciju.
Nije morala vidjeti sljedeću situaciju, znala je što će se dogoditi; bijaše to samo jedan tup i tijelo koje para zrakom letjevši izvan granica svoje ljudskosti. I onda 'tup'.
Otresla je glavom te se zaletila do podnožja stvorenja i počela mu sječi noge, redom kao da je drvo, dok je ono postojalo sve niže i niže; crna masa je posvuda letjela dok se smanjivao i njen obujam dok naposlijetku nisu ostale samo dvije očne jabučice.
Ono malo mase što je ostalo se pokušalo skupiti oko očiju i oformiti glavu, ali je Devon zagazila točno posred njih na što su se rasprsnule na gotovo nevidljive atome mase. Mogla je to odmah učiniti, ali se htjela zabaviti; i dobro joj je išlo dok se nije pojavio Shax.
Taj mali, prokleti, neposlušni čovjek.
Snagom uma, Devon makne zid oko trga u isti tren kad joj zazvoni mobitel. „Da?“ javila se ni ne pogledavši tko ju je zvao.
„Nero je, Mix mi je javio što trebam učiniti. Jesi u redu?“ glas mu nije bio nimalo zabrinut. Toliko je bio siguran kako je s Devon sve u redu.
„Ja sam dobro. Slušaj, obići sve zgrade u okolici trga gdje su slijepi ljudi. Dosad je sljepoća trebala već minuti što znači da su svi u nesvijesti. Samo im izbriši pamćenje. Možeš li to?“
„Računaj na mene“, kratko je odgovorio i spustio slušalicu.
„Hoću.“ Rekla je Devon nikome doli usamljenom vjetru dok je i dalje držala mobitel na uhu bojeći se spustiti ga te se suočiti s onim što joj je iza leđa. Polako, gotovo kao da je netko usporio vrijeme, spremi mobitel u džep te pričeka da ju Mix pozove. Znala je da hoće.
Užurbani koraci su bili puno tiši od krvi koja je tekla, u neprirodnim količinama, i skoro dosegla Devonine noge – kao da joj želi nešto reći ili ju barem privući sebi.
„Devon“, konačno se oglasi Mix, „nije mrtav!“
Znala je da govori o Shaxu isto kao što je znala da je na samrti, ali ima malu šansu za preživjeti ako odmah djeluju.
Ona se okrene i pođe k sagnutom Mixu – koji je ostavio Yelenu u ulici – koji je opipavao Shaxov puls. Ali nijednom nije pogledala u krvavog čovjeka, sklopljenih očiju, bespomoćnog, slabog.
„Zašto je prošao kroz sve moje zidove?“ upitala ga je gledajući ga s visoka. Mix uzdahne i počeše se po glavi. Imao je više teorija, ali samo je jedna imala smisla; baš ona koja je bila poput noćne more stvorene samo za strah, a nikad za ostvarenje.
„Spavali ste, zar ne?“
„Ako misliš da smo se jebali, onda da.“ Odgovori mu Devon nezadovoljna što je došao baš do tog zaključka u tako kratko vrijeme.
„I mislio sam“, nasmiješio se, „izgledala si tako ljudski kad sam te ugledao.“
Devon se lecne.
„Ne brini, taj dojam je već nestao“, doda točno na vrijeme, „ono što sam ti htio reći jest da to niste smjeli napraviti. Nešto je drukčije u poludemonima nego u demona. Demoni ne mijenjaju svojstva onih s kojima imaju spolni odnos, niti ih ikako ojačavaju – zato je tvoja majka umrla nakon tvog rođenja – ali poludemoni prenose neke svoje nekontrolirane sposobnosti na druge ljude. Pogotovo ako ne mogu ovladati vlastitim emocijama.“
Zbunjenost Devonina lica ga je samo još više nasmijavala premda je naslutio kako polako slaže podatke u svoju glavu te ih ponovno analizira, dok ne shvati.
„Drugim riječima, ovaj čovjek je sada imun na tebe i sve što dolazi od tvoje demonske strane“, dovrši Mix.
Devon frkne. „Pa reci tako, jebote.“ Izvukla je Steyr sa svog opasača što je preplašilo Mixa. Naravno, nije se bojao za svoj život, već Shaxov.
„Devon, to nije nužno loša strana.“ Oprezno je rekao premještajući svoje tijelo ispred Shaxa kako bi ga zaštitio od otrovna pogleda svoje poludemonske prijateljice.
„Obećala sam njemu da nikada neću imati slabosti. Ne namjeravam prekršiti to obećanje“, smireno će premda joj je lice pričalo jednu potpuno drugu priču.
„Hoćeš reći da ti je više stalo do brata koji te silovao nego to ovog čovjeka koji te voli?“ Mix je mogao primijetiti eksploziju ljutnje u njenim tamnim očima kada je rekao ono što vjerojatno nije smio.
Devon nagne glavu i Mixa u stranu povuče sila koja je bila jača od njegova postojanja te padne na tlo, ali nježno kao da ga je ista ta sila i usporila.
Iduće što je čuo jesu kontinuirani pucnji koji su dolazili njemu s lijeva. Htio je da završe što prije, ali kao da su htjeli zauvijek svirati tu svoju šuplju melodiju.
„DOSTA!“ vikne tako glasno da je iznenadio sam sebe, ali pucnjevi stanu.
Devon se okrene prema njemu, priđe mu i pruži ruku. Neko vrijeme je razmišljao treba li ju prihvatiti, ali unutarnji glasić mu je rekao kako bi to bila ispravna odluka.
Kad ju je prihvatio, ona ga svojom snagom povuče gore i zagrli oko vrata. Mix je zbunjeno stajao, raširenih ruku, ne znajući kamo bi ih stavio.
Dočekala ga je samo tišina i hladni zagrljaj prijateljice koja se trudila ne raspasti i zaštiti svoj ponos. Ponosno se nasmiješio kada je shvatio kako joj uspijeva te ju je objema rukama zagrlio i potapšao po leđima.
„Bit će sve dobro“, šapnuo je.
„Znam“, uzvratila je jednako tiho, „samo još malo...“
°
Yelena se jedva osovila na noge te tumarajući se pokušala maknuti što dalje od trga na kojem je izgubila najbolju prijateljicu.
Ona prokleta masa se nije ni potrudila barem vratiti njeno tijelo kako bi ju dostojno pokopala. K vragu to, nije se mogla ni oprostiti. Zadnje što joj je rekla jest: „Idi ti izvidjeti situaciju.“
Nije zaslužila biti anđeo, ne ta kukavična izlika za desnu Božju ruku, koja mirno stoji dok joj prijatelje konzumira vječni mrak. Došlo joj je da si vlastitim rukama istrgne krila i podari ih nekome tko ih doista zaslužuje.
„Oprosti mi, Oče...“, promrmljala je i nastavila tumarati prema crkvi htjevši tražiti oprost, ali se, pred samim vratima zaustavila.
Drhtavom rukom je pogladila orunjena vrata te se zatim okrenula i odšetala što dalje od crkve, što dalje od svog poziva, svoje prošlosti u budući život.
Bez krila.