nedjelja, 25.04.2010.
First cigarette.
It's never safe to be nostalgic about something until you're absolutely certain there's no chance of its coming back. ~Bill Vaughn
Nitko nije primijetio da se pojavio u sjeni drveta u krcatom parku. Naslonio se u tu sjenu i duboko udahnuo i trebalo je par trenutaka da mu se nosnice naviknu na čist zrak koji mu, za promjenu, nije spržio dlake u nosu. Topao proljetni vjetrić ga je milovao sa svih strana i nije mogao ignorirati lepršav osjećaj u prsnom košu. Zaboga, nije li ovo bio najbolji osjećaj na svijetu? Svaki komadić njegova bića je gotovo sretno vrištao.
Odgurnuo se od debla i odšetao do prvog kioska kako bi kupio cigarete. Nasmiješio se prodavačici, pokušavajući se prisjetiti svog originalnog šarma, i kupio najskuplji Walter stvorivši novce u džepu. Na trenutak mu se učinilo da će plavokosa djevojka pasti u nesvijest zbog nečega na njegovom licu, a to mu je samo još više laskalo.
Sjeo je na jednu klupicu te se pogrbio vrteći mekanu kutijicu među koščatim prstima. Zatim ju je prislonio usnama sjećajući se kako su mu nekada cigarete i žene bile jedina stvar na svijetu, sve što je trebao i sve za čime je vapio. Tako je nekada i mislio da su kutija cigarete i koža žene jednake mekoće, ali opet, da nije bitno kakve su izvana već iznutra – a probao je oboje.
Izvadivši jednu cigaretu i smjestivši ju sigurno među usne, zapalio ju je i duboko uvukao kao da ju pokušava konzumirati jednim povlačenjem – no samo je pola uspio uvući odjednom. Neki ljudi, koji su prolazili, začuđeno su promatrali njegov izraz lica koji je bio mješavina olakšanja i otpusta – kao da je nešto tako dugo držao u sebi da je skoro eksplodirao.
Kad je dovršio prvu cigaretu, popušio je još dvije dok se konačno nije osovio na noge i odlučio prošetati Caymom htjevši donijeti konačnu procjenu promjene. I tako, dok je promatrao nove trgovine, novu djecu i nove roditelje te nove osmijehe, pomislio je da će konačno moći pronaći sebe; iako će to biti puno dosadnije od lovljenja neobuzdanih demona među ljudima. Uzmeš što dobiješ, ne?
Napokon je zastao pred „Kućom izlazećeg sunca“ i neko vrijeme samo stajao piljeći u stara vrata koja, njegov vlasnik, i dalje nije popravio. Nasmiješio se tek toliko prije no što je ušao.
I tek je tu prepoznao dobru, staru očuvanu caymovsku atmosferu.
Pijanice, ubojice, silovatelji, kradljivci – pisalo im je na čelu i Kronos nije mogao pomoći osjećaju sućuti prema tim ljudima. Smiješno je kako se loše osobe nikada ne promijene pa čak i kada cijeli svijet ode naprijed oni ostanu zakopani u vlastitom smradu u nemogućnosti da se pomaknu.
Ugledao je, iza šanka, poznatu plavu glavu čija je kosa bila zavezana u rep dok je ostatak njena vlasnika brisala čaše. Sjeo je na stolac koji je prozvao „svojim“, zadovoljan što ga nije primijetio.
„Barmenu, može li jedna čašica na račun kuće za starog prijatelja?“ progovorio je prekriživši ruke na izribanom drvetu šanka. Mix, podignuvši svoja dva smaragda, zbunjeno pogleda u novog gosta, a onda se ozari kao da su mu se svi snovi upravo ostvarili.
„Kronos?“ upitao je, više nesigurno negoli zbunjeno. Kronos kimne glavom i pruži mu ruku koju stariji muškarac odmah primi. „Ošišao si se“, bila je to izjava, ne pitanje.
„Da. Opekao sam se u Podzemlju pa sam se morao ošišati.“ Mix podigne obrvu na izjavu, ali je očito odlučio preskočiti kakvu pametnu dosjetku o tome kako to nema smisla, ali je prešao preko toga jer vjerojatno nije htio pokvariti trenutak.
„K-kako“, počeo je, ali je zastao kako bi se nagnuo bliže Kronosu, „kako si došao? Misliš sam da vaši svjetovi više ne smiju u naš.“
„Recimo samo da moj buraz i veliki poglavica Bijeli smišljaju neke nove reforme. I ja sam prvi koji će ih kušati.“
Mix je kimnuo glavom i potom se nasmiješio otkrivajući par bora kraj očiju – godine su ga počele sustizati. Koliko je ono imao godina? 34 ako su prošle tri godine? Kronos je bio sretan što nije čovjek inače bi i on mogao početi bljedjeti uskoro. No, bijaše on zdrav demon u svojoj 27 godini i stoga je izgledao savršeno.
„I sad, dok mi donosiš moje piće, objasni mi što sam sve propustio!“ rekao je i poželio se nasloniti, ali se u zadnji čas sjetio da ovi stolci nemaju naslona što je uvijek potajno zamjerao Mixu. Kako da glumi frajera ako se nema na što nasloniti?
Mix mu je istog trena natočio najveću kriglu piva i onda se upustio u priču prebacivši žutu krpu preko ramena. „Mnogo si propustio, ali valjda tebi takve stvari nisu bitne. Otkad nema demona... pa... mirno je. Ne kažem da nema kriminalaca, što možeš vidjeti po ljudima u mojoj gostionici, ali osim ovih ovdje koji su rijetko aktivni, više nema onih koji će poremetiti ovaj mir. Naravno, kada se nešto ogromno dogodi, onda svi mediji doslovno sline po toj priči, ali takvi su slučajevi rijetki“, objasnio je nekako nezadovoljno i zamišljeno kao da mu ovo stanje ne odgovara - kao da nešto nedostaje. Naravno, Kronos je točno znao što mu nedostaje jer je isto nedostajalo njemu.
I baš je ovo stanje mira potvrđivalo kako stanje stoji u njihovim srcima – prazno je, iako osvjetlano suncem.
„Ali takvih slučajeva ima?“ upitao je Kronos trudeći se ne misliti previše o njoj – spomen njenog imena je čak i u mislima bio bolan, a kamoli kad ga je trebao izgovoriti – tada mu jezik nije pristajao na suradnju.
„Kao što rekoh – da. Ali to su većinom organizirani kriminali ili zločini iz požude. Kako god, to dođe i prođe pa se sa životom brzo nastavi.“
„Dakle“, promrmlja Kronos dok je ispijao pivo, njegov mekan okus se poigravao s njegovim okusnim živcima, „dosadno je?“
„Da.“ Mix slegne ramenima. „Znaš li gdje ćeš živjeti?“ I tu je Kronos prepoznao nešto u Mixovim očima – izbjegavao je temu o njoj, iako je htio razgovarati bojao se kako će on reagirati. Dobro je pretpostavio, jer Kronos još uvijek nije bio spreman.
„Nisam još smislio. Stari sam stan prodao tako da sam trenutno beskućnik.“ Ta izjava bijaše popraćena kiselim smiješkom. Mogao je stvoriti novac, naravno, ali to bi značilo da bi živio sam, a to mu nije bila primamljiva ideja. Prošli put je živio s bratom – kao i većinu svoga života kada nije bio na putovanjima – pa mu je samoća mogla biti jedini strah.
„Možeš živjeti kod mene. Gore imam još jednu slobodnu sobu i ono... znaš.“ Mix je predložio s nadom u očima. Sigurno ni on nije htio više biti sam. Kronos je u podzemlju barem imao brata i Xaphana (i ostale beštije koje nije baš volio), ali Mix... on je imao samo ovaj ološ koji mu se obraćao samo kad je trebao novo piće.
Kronos se prijateljski zasmijulji. „Volio bih to.“
Na trenutak mu se čak učinilo da će Mix poskočiti od sreće te ga zagrliti (što bi definitivno uništilo njegovu muškost), ali se to srećom nije dogodilo. Mix tad makne dasku koja je odvajala šank od ostatka gostionice.
„Popni se gore, tamo su samo jedna vrata pa ne možeš promašiti, i onda razgledaj. Osjećaj se kao kod kuće.“ Samo mu je to rekao pa se Kronos uputio prema spomenutim stubištem koje dosad nije primijetio, a bijaše omeđeno smeđim, golim zidom.
I uistinu, završavalo je s jednim smeđim vratima – smeđim poput zida – koja je oprezno otvorio kao da se boji onoga što je na drugoj strani. Mixa je viđao samo iza šanka i bilo je teško zamisliti ga u njegovu domu kako čita novine za stolom ili radi ono što bi obični ljudi smatrali pravom uživancijom.
Dočekao ga je topao dnevni boravak, spojen s kuhinjom, koji je vodio u uski hodnik koji je također završavao s vratima. Dnevni boravak je sadržavao svijetlosmeđ namještaj – sve u tonu – koji je izgledao poprilično novo dok je tepih imao primjetne tragove vučenja kao da je Mix nedavno premještao kauče i stol. Bio je tu i televizor kojeg Kronos nikada nije volio – smatrao je da na njemu nema ništa pametno (osim kojeg dobrog pornića) i da samo ispire pamet koje ionako nema baš dovoljno, ali nije da se podcjenjuje.
Kad je krenuo razgledavati kuhinju, nešto krajnje neobično mu je zauzelo pažnju. Žensko tijelo – sudeći po pozamašnim grudima – se naginjalo nad pult i tražilo nešto u jednoj od vitrina koje su joj zaklanjale lice. Primijetio je očuvane vrhove nodređene smeđe boje te pripijenu crnu majicu dugih rukava te crne traperice koje je krasio remen sa zakovicama. Također, na zapešću koje je mogao vidjeti, je bio omotan bijeli zavoj.
Tko bi to mogao biti?, Pomislio je razmišljajući o svim razgovorima koje je vodio Mix jer je možda njegova kćer ili sestra bila spomenuta, ali ništa takvog mu nije ostalo u sjećanju.
Lažno se nakašljao i djevojka poskoči zaklopivši vrata vitrine tako jako da je pravo čudo što nisu ispala iz šarki. Kad joj je Kronos ugledao lice, nije mogao vjerovati – pa bila je to tinejdžerka, punih i blijedih usana i tamnih očiju čiju boju nije mogao točno definirati s ove udaljenosti, no sada je jasnije mogao proučiti njenu kosu koja je bila stepenasto ošišana – a pogotovo šiške.
„Tko si ti?“ uvrijeđeno je upitala ne davši mu ni trenutka da odgovori prije no što je nastavila: „Ako si nešto napravio Mixu, iscijedit ću te! Dosta mi je više onih pijanica koji misle da mogu raditi što god hoće, samo jer misle da su jaki. E pa, zajebi to!“
Kronos bio skamenjen još nekoliko sekundi dok ga je djevojka ljutito promatrala, no, kako je vrijeme odmicalo, izraz lica joj se smekšao i mogao je vidjeti tračak suosjećanja preko glatkih obrisa njenog lica.
Sigurno izgledam blesavo, pomislio je. Ali zašto se ne mogu pomaknuti?
Bujica sjećanja je opet uznemiravala njegovu glavu – koliko dugo samo nije čuo žensku osobu da psuje. Zapravo, samo je jedna ženska osoba koju je znao psovala poput kočijaša i to bezrazložno. Mogao se sjetiti svake njene psovke, svakog obrazloženja, svake istine... bit će teško ikada obrisati sve te trenutke.
„Sad mi reci da se ti nisi brinula?“
„Nisam. Kada pustiš psića u svijet, možeš biti siguran da će se vratiti gospodaru. Sad mi samo reci, jesi li sve riješio? Ako nisi, odrezat ću ti kurac.“
Osjetio je osmijeh kako se polako ušuljava na njegove usne. Nije bio tužan, naprotiv, volio je katkad ovako zastati i sjetiti se. Ono što nije volio u tome, kako god, jest što potpuno zaboravi gdje se nalazi i tko je pred njim te što treba raditi. Jednostavno zabaci svoj um u beskrajno more mrtvih uspomena. I zna da ga to uništava, ali mazohist - kakav nikada nije bio – sada postaje.
Prišla mu je, samo tako, kao da zna o čemu razmišlja te mu položila jednu ruku na rame. Zažmirio je, zamislivši osobu koju je htio vidjeti kada otvori oči. No, prije no što je taj trenutak došao, dobio je poštenu šamarčinu posred lica.
„Ne ignoriraj me!“ rekla je djevojka ne podignuvši glas ni za oktavu. Kako je netko mogao zvučati tako mirno, a tako oštro? Kronos rukom pogladi bolno mjesto, odjednom vraćen u stvarnost.
„Tko si ti?“ sad je bio Kronosov red da upita.
Djevojka prekriži ruke preko povećih grudi i odgovori: „Ja sam prva pitala.“
Kronos, shvativši da mora igrati po njenim pravilima (a nije mu prvi put da mu žena – pa, osoba ženskog roda jer ovo ispred njega nije nikako mogla biti žena – naređuje), pa je odgovorio: „Kronos je ime.“
Djevojka se lecne i oblikuje ustima malo „o“. „Dylan.“
Kronos joj tad pruži desnu ruku, koju je s oklijevanjem prihvatila, i tad je primijetio da ima zavoj i na tom zapešću, ali je odlučio ne pridavati previše važnosti tome ili odlučivati naprečac; znao je jako dobro kakvi su ljudi bili i katkad je najbolja stvar ne pitati ništa.
„Pripremala sam kavu pa ako hoćeš možeš mi se... pridružiti.“ Ljubaznost u njenu glasu, kada se okrenula i vratila do vitrine kako bi izvadila šećer, je iznenadila Kronosa, ali je odlučio igrati po tim nekim novim pravilima. Očito je da se promjena pojavila kada joj je rekao svoje ime – toliko glup nije bio - a sada samo treba iz nje izvući što je točno znala.
„Vrlo rado.“
Zatim je sjeo na jednu od stolica za kockastim, svijetloplavim stolom te bolje promotrio kuhinju – bila je svijetoplava pa tako i sve police, ladice, pultovi pa čak i hladnjak. Najednom mu je bilo iznimno smiješno promatrati poremećaje svog ljudskog prijatelja. Bilo je par biljaka na prozoru, ali sitnih i pomalo uvelih, a na zidovima je bilo par tipičnih portreta mrtve prirode.
Jedino što je odskakalo u toj kuhinji bijaše njegova nova prijateljica Dylan koja je bila sva u crnom, ali nekako... koja je riječ? Svježa? Možda se to Kronosu samo činilo jer ipak nije dugo bio na danjem svjetlu niti dodirnuo išta što nije bilo mrtvo već nekoliko stoljeća.
„I tako“, počeo je željevši saznati ponešto o Mixovoj novoj „družici“ i već je polako ulazio u misli poput Mix-je-u-krizi-srednjih-godina-pa-se-pali-na-tinejdžerke ili oh-jadan-ja-jer-sam-sam. „Mix ti je tata?“
„Ne.“ Dylan je kratko odgovorila dok je stavljala kavu u uzavrelu vodu na štednjaku u mali limeni lončić.
„Brat?“ pokušao je opet pripremajući se za veliko finale.
„Ne.“
„Ljubavnik?“ gotovo je zapreo dok je izgovarao tu riječ, ali od Dylan nije dobio željenu reakciju – samo je slegnula ramenima i pojačala vatru.
„Ne.“
Osjetio je lagan ubod iritacije u želudac te se pokušao usredotočiti na miris kave koji se brzo širio prostorijom. Dylan je, u međuvremenu, vadila dvije šalice te ih postavila na stol skupa sa šećerom i mlijekom.
„Koliko imaš godina?“ Sad je već skidala kavu sa štednjaka koristeći krpu koju je pokupila s pulta.
„Sedamnaest.“
Tisuću je misli prošlo njegovom glavom, ali jedna je bila najglasnija: Hoću li ikada dobiti odgovor duži od jedne riječi? No, prije no što je negov um osmislio odgovor, sjela je prekoputa njega te mu natočila kavu do vrha šalice. Isto je učinila i sebi i onda stavila lončić između njih dvoje.
Kronos, pun nabujalih emocija, posegne za svojom kavom zaboravivši staviti šećer ili mlijeko, povuče dug gutljaj i opuri jezik. Dylan se trgnula i pojurila mu po čašu vode.
„Nisu li demoni pametniji?“ upitala je gledajući ga kako ispija vodu no on je trenutno razmišljao samo o tome kako se hrabro ponio te nije vrisnuo zbog čega je mogao vrlo lako postati jedan od onih pičkastih dečki.
Čekaj, demoni?
„Kako si znala?“ upitao je pokušavajući nabaciti što bezbrižniji osmijeh u čemu je inače bio dobar, ali sada je samo bio uhvaćen nespreman.
„Pa, nisam. I upravo si pokazao da niste... nisu“, oči su joj poletjele prema gore kao da se dvoumi o odgovoru. „Nisi.“
Po prvi put u životu se uvrijedio i to kada mu je praktički neznanka rekla da nije pametan. Trebao je reagirati burno i braniti svoju pamet... ali nije ju imao. Sad je požalio što nije bio štreber poput Nere, već se bavio zemljopisno točnim praćenjem suknjica i majčica s velikim dekolteom. Dobio je što je zaslužio.
„Mislio sam na to kako si znala da sam demon?“ ponovio je pitanje praveći se da je prešao preko onog komentara o inteligenciji.
Slegnula je ramenom pireći u svoju šalicu dok ju je držala obgrljenu s oba dlana. „Mix mi je ispričao sve...“ i tad je odlutala u mislima. Mogao je vidjeti promjenu u njenim očima. Kako je mogla suosjećati ako nije bila tamo? Ako ih nije poznavala? Tad je imala tek 14 godina i vjerojatno se brinula o prištićima ili sviđa li se dečku s kojim dijeli klupu.
K vragu, pomislio je, sigurno i dalje brine o tome. Pa to je dijete.
„Žao mi je.“ Rekla je i otpila gutljaj kave i, sudeći po zadovoljnom izrazu njena lica, bila je dovoljno topla, a ne vruća.
„Zašto?“ Kronos je bio uporan jer je htio znati koliko joj je točno Mix rekao. Koliko je uopće bila kod njega? Kakva je njegova povezanost s njom? I zašto je tako mirna?
„Znaš“, je sve što je rekla prije no što se potpuno prepustila uživanciji što je zaključio iz položaja njenog tijela koje se lagodno naslonilo na stolicu.
I tad je nešto shvatio, nešto što je trebao odmah shvatiti – morat će pitati Mixa.