petak, 21.05.2010.
Fourth cigarette.
The face of the enemy frightens me only when I see how much it resembles me.
Nikad dosad nije bio probuđen tako lošim pjevom gitare, pardon, vrištanjem gitare. Štogod da se latilo žica u osam ujutro će uskoro biti mrtvo jer je bio ljut, prokleto ljut i neispavan. Razlog tomu su bila intenzivna razmišljanja o stvarima za koja se zakunio da više neće razmišljati: Devon (njeno ime je najednom iskrsnulo u njegovim mislima i više mu nije bio problem izgovoriti), Podzemlje i Dylan. A bio je baš glup što je razmišljao o gotovim stvarima.
Devon nema, ubila se. Iz Podzemlja je otišao, svojom voljom. A Dylan je tu, ali premlada i puna mržnje.
Unatoč usporenosti zbog neispavanosti, iskobeljao se iz kreveta i pošao u dnevni boravak i tamo imao to za vidjet: Mixa, kako u ruci nespretno drži gitaru i udara po žicama, i Dylan koja ga promatra podignutih obrva.
Kronos se počešao po čupavoj kosi i nastavio promatrati prizor očito ostavši neprimjećen. Dylan je u jednom trenutku stavila svoju ruku preko žica i zaustavila Mixa u ubijanju pojma glazbe.
„Nije cilj uništiti gitaru, već svirati“, rekla mu je ozbiljno, ali se onda nasmiješila. „Ali mislim da bi ovaj tvoj način 'sviranja' bio dobro oružje.“
„Upamtit ću to“, namršteno će Mix pokušavajući dobro namjestiti prste na vrat gitare kako mu je Dylan pokazivala. A Kronos? On nije mogao maknuti pogleda s Dylanina osmijeha; način na koji je podignuo cijelu atmosferu i tranformirao joj glas od sarkastičnog do ugodnog šaljivog je bio gotovo čaroban. No, taj lijep osjećaj je zamijenila nepotrebna ljubomora – zašto prema njemu nije bila takva?
Istina, ne poznaju se dovoljno, ali dobra prijateljstva se grade od početka, od prvog susreta: a čarolija njihovog prvog, a i drugog susreta, se ni ne može nazvati čarolijom, već urokom. Gorak je okus neprijateljstva izgrađenog na pukom prvom pogledu.
„Ne mogu! Jagodice mi zapinju za sljedeću žicu i onda krivo zvuči!“ Mix se požalio nakon nekoliko bolnih trenutaka za uši.
„Tek počinješ. Imaj strpljenja. Nisam ni ja naučila za pet minuta.“ Zvučala je iznenađujuće mirno i, zapravo, nije se mogao sjetiti ijednog trenutka da je povisila glas. Kad bi barem on to mogao.
„A što da odrežem jagodice?“ nada u Mixovu glasu je bila gotovo djetinjasta što je vjerojatno i Dylan pomislila jer ga je ošinula ozbiljnim pogledom.
„Prste na žice i da čujem malo pravu glazbu.“
Pa, iako je to bio jednostavan zahtjev, Mixu nije pošlo za rukom ispuniti ga; udarao je o žice, konstantno kvocao kako ga gitara žulja i k tome oštetio sluh prisutnima pa tako i sebi. No, jednom kad je buka utihnula, Mix im je pripremio špagete kao znak isprike.
„A da se prebacimo na nešto tiše?“ predložila je Dylan dok je, glave naslonjene na ruke dok je sjedila za stolom, čekala jelo.
„Kao na primjer?“
„Zviždaljka za patke?“ bila je potpuno ozbiljna kada je iznijela svoj prijedlog, ali Kronosu je nešto u njenom tonu – a i u samom apsurnom prijedlogu – bilo smiješno pa je prasnuo u smijeh. Na njegovo nezadovoljstvo, nije reagirala.
Mix je postavio špagete i umak između njih dvoje te i sam sjeo. „Šališ se, zar ne?“
„Nažalost“, i tad je prva zagrabila tijesto dok joj je, samo na trenutak, smiješak zatitrao na licu. Ali Kronos nije mogao biti siguran.
Jeli su u tišini, bez obzira na zveckanje pribora za jelo, i ne bijaše mu neugodno. Kronos je uživao u svakoj sekundi. U Podzemlju je rijetko jeo, jer nije bilo potrebno, ali kako mu je samo nedostajala ljudska hrana! Potpuno je razumio pretile ljude kada nisu mogli prestati jesti.
Kad su bili gotovi, Dylan se ponudila da opere suđe. Mix je pak pošao u gostionicu jer je opasno prekoračio vrijeme otvaranja i vjerojatno nije htio imati nepijane goste za vratom jer znaju biti prilično uporni ako nisu dobili svoju dnevnu „dozu“ alkohola.
„Pomoći ću ti.“ Ponudio se Kronos nakon što je par minuta promatrao Dylan. Nije bilo mnogo suđa i to je sigurno mogla sama jako brzo obaviti, ali bio je on uporan demon – i htio je ispraviti svoju pogrešku te se pokušati sprijateljiti s njom.
Iako nije imao pojma zašto. Jednostavno je htio.
„Mogu sama“, odgovorila je dok je sipala deterdženta u vrelu vodu. Tad je podignula pogled, što ga je iznenadilo, te ga pogledala ravno u oči. „Ali hvala.“
Ta sekunda je prebrzo prošla i ubrzo se opet zatvorila u svoj „mjehurić“ i nastavila s poslom. Promatrao ju je dok je sapunjala te uklanjala i najmanje ostatke hrane s tanjura, pa ih takve, stavljala u sudoper.
Kronos otvori slavinu i počne ih ispirati.
„Rekla sam ti da mogu sama.“ Odmah se javila Dylan i Kronos je, pun nade, pogledao prema njoj očekujući još kakav pogled... ali bila je usredotočena na svoj posao: pranja lonca u kojem je bio umak.
„Nije mi teško“, odgovorio je kratko kopirajući njen ravnodušan ton.
„Mislila sam da su demoni lijeni.“
Oh, ovo je već pobudilo njegovu znatiželju. „Zašto?“
Slegnula je ramenima iako je krajičkom oka spazio kako su joj se mišići ruku zgrčili pa tako i čeljust; kao da se najednom borila s riječima koje se nisu htjele skotrljati s njenog jezika. Stoga nije ništa rekla.
„Ne bi trebala osuđivati ljude po onomu što čuješ od drugih, znaš. Premlada si za to“, rekao je Kronos umjesto nje.
„Pa, čovjek nisi. A ja nisam mlada“, konačno je izustila. Kronos je bio iznenađen koliko je samokontrole imala – glas joj je bio savršeno ravnodušan baš kao i dosad.
Ovaj put ga je to naživciralo. „Oprosti, ti si luda, sucidalna kuja.“
Sranje.
Koliko god da se trudio obuzdati svoju demonsku stranu, nekad su stvarno sve uzde popustile i dopustile bezobraznom, pohlepnom, ljutitom, požudnom, lažljivom, egoističnom manijaku da preuzme kontrolu.
I tako bi samo uništio bilo kakav napredak s osobom s kojom ionako ima nategnute odnose.
„Zašto si, jebem ti, ubio tog demona?! Imala sam pitanja za njega!“ Devon je praktički vrištala dok je, zajapurena i znojna, koračala gore-dolje po stanu. Kronos ju dosad nije vidio ovako ljutitu, i iskreno, bilo mu je drago što nije jer i ovaj prvi put bio previše.
„Nije dobro vjerovati takvim demonima. Lagao bi ti i još se izvukao.“pokušao je biti miran kako bi možda smirio i nju.
Nije upalilo.
„Mogao je imati informacije o mom bratu!“ uperila je prst u njegovo lice, a zatim šutnula stolicu na kojoj je sjedio pa je završio na podu.
„Zašto te briga?! Mrtav je! A i trebao bi biti s obzirom što ti je učinio!“ Devon se smirila na taj argument i Kronos je mogao vidjeti po njenim očima, njenom pogledu, da joj je bilo žao što mu je uopće ispričala svoju priču. Toliko još nije vjerovala ni njegovom bratu Neri koji je bio puno mirniji i inteligentniji.
I upravo je ujebao stvar. Svo povjerenje, koje mu je ukazivala u posljednje vrijeme, je silovao i odbacio.
„Od ovog trenutka, to se tebe više ne tiče!“
Bio je to zadnji put da ju je vidio prije no što je napustio Caym i odlučio srediti neke stvari sa sobom i svojom prošlosti.
Požurila je sa suđem jer se htjela što prije maknuti od ovog demona; nije ga mrzila točnije, samo ga se htjela kloniti pa je koristila najniže poteze: sarkazam, ignoriranje, odbojnost i bilo što drugo čega se mogla sjetiti.
Ali k vragu, nije imao namjeru odustati. Osjetila je to kada joj je htio pomoći oko suđa – što je i dalje radio iako vidno uzrujan nečim. Barem je šutio, pomislila je. A i upravo joj je dao savršen argument da ga se kloni i „mrzi“.
Nije trebala novu osobu u životu, a pogotovo ne demona, jer nije bila sigurna što joj se događa, a ovaj tip ju je dovoljno nepoznavao da počne sumnjati u njeno ponašanje i odluke koje su se Mixu činile sasvim logične.
Usto, morat će početi isprobavati vještine koje polako izbijaju na površinu te ih naučiti kontrolirati. Sinoć je slučajno razbila lampu čistom snagom uma; pomislila je da ju ona živcira i jednostavno je puknula ne proizvedeći ni zvuka. I bilo je kul, poput onih moći iz filma, ali ako će ta moć početi iskorištavati nju, onda ju mora pod hitno preduhitriti.
„Oprosti“, Kronos će kad se vratio iz transa kojeg Dylan nije uzela za ozbiljno, „nisam trebao to reći. Žao mi je i tvojih roditelja.“
Tiho je uzdahnula. Imala je dvije opcije: Prva – ponašati se kao kuja te ga uvrijediti nečime te samo produljiti neprijateljsko ponašanje i time otežati Mixu suživot s dva nepodnošljivca. Druga – prihvatiti ispriku, pustiti, pokušati se sprijateljiti i pomoći Mixu te ga učiniti sretnim i ponosnim što su se konačno složiti.
Nitko joj nije rekao da je biti dobrica tako usran posao.
„U redu je.“
Nasmiješio se, očito misleći da ju sad ima i da može manipulirati njenim odlukama i lako se iskobeljati iz svake neugodne situacije, i ona mu je odlučila pružiti tu zadovoljstvo. Svađe i prepirke oduzimaju jednako vremena koliko i pretjerana povezanost i druženje. Ovo što će oni imati će biti samo prividno primirje.
Kad su završili, Dylan je pošla u svoju sobu, ali ju je Kronos zaustavio pitanjem kojeg se najviše bojala – među ostalima: „Hoćemo svirati gitaru skupa? Moram regenerirati ušni vosak, kojeg je naš talent Mix istopio, nečim lijepim.“
Polovično se okrenula prema njemu. „Sviraš?“
Slegnuo je ramenima kao da to nije ništa. „Malo.“
Ono što je sljedeće učinio bijaše treći put da je vidjela nešto nadnaravno, samo što ju ovaj put nije boljelo; kako u srcu, kako u tijelu. Položio je svoje duge prste na njenu gitaru i iz nje izvukao njenu blizanku.
Trebalo je stvarno puno truda da prekrije to divljenje. Namjestivši ravnu facu, uzela je svoju gitaru u ruke i sjela kraj njega. „Što sviramo?“
Trebao mu je samo trenutak da smisli pjesmu. „Nešto sporo i ugodno. Znaš li Lonely day od System of Down? To mi je bila najdraža pjesma od posljednjeg posjeta.“
„Znam.“
„Onda ćemo tu. Znaš lijepo pjevati?“
Iznenadio ju je taj zahtjev, ali ga je objeručke prihvatila. „Znam.“
„Zasvirajmo onda.“
I jesu. Dylan je prvi put u životu bila tako u hramoniji s osobom; možda stvarno ima nešto u onoj: glazba spaja ljude. Prije no što si je dopustila daljnje glupe zaključke, prekorila se pomislivši: on nije čovjek i pretekao te s deset godina iskustva.
Negirala je to razumnom glasiću u sebi, ali svidjelo joj se. Možda, samo možda, je mogla imati još jednog prijatelja samo za sebe. Bilo je sebično i daleko prerano za takav zaključak, ali nije si mogla pomoći. Ona je barem imala dobro opravdanje – samo je čovjek.
Kad je pjesma završila, blago se osmjehnula, iako joj to nije bila namjera. „Moj ušni vosak je bolje. Tvoj?“
Ispustio je tihi uzdah olakšanja popraćen smiješkom. „I moj.“
Odlučeno je. Dat će mu tjedan dana da dokaže kako zaslužuje biti dio njena života; osoba od povjerenja; najbolji prijatelj ili surogat brat.
Naposlijetku, jedna od stvari koje je čula o demonima, jest da su zabavni. A ovaj se tek mora dokazati.
„Pojest ćeš to?“ Dylan je ciljala Kronosovu čokoladu, koja je već dugih pet minuta, čamila na stolu. Kronos ju pogleda krajičkom, kao da ju jedva primjećuje, a onda kimnuo glavom. Imao je onaj pogled opet.
Dylan ga je analizirala prije dva dana i shvatila da se često pojavljuje na njegovom licu. Nekad bi, zbog tog pogleda, sjeo u neki kut i piljio u prazno kao da nije mogao registrirati što se oko njega događa. A kad bi se otrijeznio, oči su mu bile prazne i tužne kao da ništa ne može vratiti njihovu boju. No, za nekoliko trenutaka bi se opet vratio u svoju sretnu kožu i nastavio s danom.
Mogla je suosjećati s njim jer je baš taj pogled uspješno skrivala pod maskom ozbiljnosti ili sarkazma pa čak i sreće. Bila je sigurna kako bi se Mix brinuo da ju vidi takvu.
Umjesto da se zamara daljnjim razmišljanjima, posegnula je za čokoladom, otkinula si jednu ploškicu i navalila. Lješnjak, njen najdraži. Ne bi joj smetala ni jagoda, jer se manje lijepi za zube, ali barem je voljela cuclati čokoladu kako bi na kraju došla do lješnjaka – slatko iščekivanje.
„Da sam znao kako izgledaš dok jedeš čokoladu, ponio bih kameru“, rekao je Kronos i tako vratio Dylaninu pozornost s čokolade na njega. Prsti su joj bili umrljani čokoladom pa ih je polizala.
„Kako?“ upitala je.
Naslonio je glavu na ruku te ju pogledao u oči. „Sretno.“
Način na koji je to rekao... je ubrzao protok krvi u njenom tijelu. Bijaše poput tople čokolade sa šlagom: istovremeno toplo i svježe. Nikad nije čula sličan glas.
„Dylan, želim opet učiti svirati gitaru!“ objavio je Mix zbog čega su se Dylan digle dlake na vratu, a bila je sigurna da je Kronos osjećao isto. Baš su sinoć razgovarali da će taj trenutak htjeti izbjeći; iz poštovanja prema svome sluhu.
„Jesi siguran? Još se oporavljamo od prvog sata. Što kažeš na onu zviždaljku za patke?“ molećivo će Dylan. Ali Mix nije htio nije čuti – već se dočepao gitare i sjeo na kauč. Kad je počeo udarati o žice, Dylan je skoro pala sa stolice. „Kronose, ušutkaj ga.“
Kronos podigne obrvu, očito iznenađen. „Oh, sad odobravaš demone?“
„A kad nisam?“
Za dvije sekunde su žice na gitari popucale što je ostavilo i Dylan i Mixa u šoku. Mix je pak gledao u žice pitajući se što je sad napravio, a Dylan je poletjela do gitare i uzela je u ruke te promtrala žice ne znajući bi li se ljutila ili blejila zbunjeno.
„Zašto si to napravio? To su bile relativno nove žice.“
Kronos se ustane sa stolice i pođe do Dylan kako bi joj uzeo gitaru te ju počeo „znalački“ promatrati, a zatim se okrenuo Mixu. „Prejako si udarao žice i sad su puknule. Nema sviranja dok ne kupimo nove.“
Mix je odmah postao tužan, ali je slegnuo ramenima – očito nesvjestan ove prijevare. Tko bi rekao da će se toliko uživiti u svoju lošu glazbu da ne primijeti prijevaru? U svakom slučaju, ovo je bila čista sreća. Nedugo zatim ih je napustio pošavši u gostionicu.
Čim je zalupio vratima, Dylan i Kronos su prasnuli u smijeh koji je vrlo brzo ispunio cijelu prostoriju.
„Žao mi ga je“, rekla je Dylan držeći se za trbuh.
„Meni bi ga bilo žao da mi ne oštećuje sluh.“
Bilo je dobro, stvarno. Dylan je, u tom trenu, u njemu vidjela prijatelja.
„Zašto u ovim časopisima ljudi vole srat?“ upitao je Kronos dok je prelistavao jedan od popularnih, ženskih časopisa.
„Jer nemaju pametnijeg posla. Kad se sranje nagomila, moraš ga negdje izbaciti.“
Kronos cokne jezikom. „Zašto se ja toga nisam sjetio?“
„Nemoj da moramo opet raspravljati o tome.“
Zatim su nastavili u tišini svojim poslom. Dylan je pisala zadaću iz biologije, koja je bila iznimno dosadna, te se pokušala ne obazirati na šuškanje stranica kojeg je Kronos čitao; sad su joj čak i sranja bila zanimljivija od kakve genetike ili što je već učila (samo je očima pregledavala tekst na svakoj stranici u potrazi za odgovorom na pitanja).
Baš kad se posvetila trećem pitanju, dogodilo se ono čega se najviše bojala: vene su joj počele pulsirati, divlje i jako te joj se vid počeo mutiti. Mogla je vidjeti samo mali krug ispred sebe i to je bilo dovoljno da pronađe ladicu s noževima.
„Kronos, možeš li otići dolje na trenutak?“ upitala je trudeći se zvučati pribrano.
„Zašto?“ došlo je njegovo pitanje i čula je odlaganje časopisa; ipak će poslušati.
„Ženski problemi“, rekla je prvo što joj je palo na pamet, iako je to bio najgluplji razlog – mogla je otići u kupaonicu, ali bila je predaleko i znala je da bi ju vid dotad potpuno izdao.
„Ne možeš u kupaonicu?“
„Ne! Van!“ bio je to prvi put da je podignula glas, ikad. Osjećala se poput izdajice što je upravo srušila očev prvi zakon, jedino što joj je oduvijek tupio: Ne ljuti se, ne povisuj glas, uvijek budi mirna.
Kronos sada nije mogao poslušati njenu naredbu; nešto se događalo. Mogao je sa sigurnošću reći da se ovaj tjedan zbližio s ovom djevojkom i najednom mu je bilo stalo; kao da si je konačno pronašao ono nešto u životu čime bi se mogao pozabaviti, oko čega bi se mogao potruditi. Nije to mogao biti bilo tko, već netko tko ga razumije čak i kada ne govori ništa.
Znao je da u Dylan ima više od usputnog sarkazma ili mrkih pogleda; sad je imao i dokaz – cijeli ovaj tjedan su se smijali i razgovarali o nasumičnim, nebitnim stvarima i taj osjećaj prijateljske bliskosti mu je godio. Čak mu ni određena poludemonka nije pružala takav osjećaj sigurnosti i shvatio je zbog čega: nikad mu nije dopustila da se približi, a on se nikada nije previšepotrudio probiti njene zidove, već je nepotrebno puzio uz njih u nadi da će pronaći kakvu rupu... ali ju nije našao na vrijeme, jer je nije ni bilo.
S Dylan se htio potruditi, iako možda nije trebao; ma što možda, sigurno nije trebao. Nešto u njemu se bunilo, divljalo kada je bio u njenoj blizini, ali nije znao što pošto to bijaše prvi put da se tako osjećao.
„Hoćeš li više izaći van?“ nešto u njenom glasu ga je uplašilo. Mislio je kako je uvijek smirena i da drži sve konce u rukama; ovo je bilo izvan njenog karaktera pa se počeo brinuti. Prišao joj je umjesto da je otišao kao što je trebao.
Mahnito je otvarala svaku ladicu dok nije našla što je tražila – nož.
„Hej ti, mala, spuštaj to.“
Nije ga poslušala. Smjestila je oštricu na žile zapešća i zarezala. Kronos je odmah poskočio i oteo joj nož iz ruku kad je htjela učiniti isto s drugim zapešćem. Krfv je tekla niz njene tanke prste i padala na pod; porezotina je izgledala bolno, ali Dylan nije pokazivala ikakve znake fizičkog nemira.
„Vrati!“ nije vrisnula kao kakva luđakinja, već vapila kao da treba pomoć. Vidio je, u njenim tamnim očima, tu potrebu za puštanjem krvi. Samo ga je podsjetilo na mržnju koju je gajio prema suicidalnim osobama. Kukavice.
„Zašto to radiš?“ upitao je bijesno.
Posegnula je za nožem u njegovoj ruci izdižući se na prste sve dok im lica nisu bila na par centimetara jedno od drugog. „Objasnit ću ti, obećajem, samo mi daj nož.“
Trebao reći ne i ne dati joj da to napravi, ali umjesto toga, je spustio svoju ruku i stavio nož u njenu. I onda se zarezala, opet. Gledao je kako krv ponovno teče iz svježe rane i osjećao se tako nemoćnim. Psovao je u sebi.
Bio je jedan od jebeno najjačih demona, a nije mogao spriječiti ljudsku tinejdžericu da se samoozljeđuje. Uistinu je bio beskoristan i možda bi bio bolje da ga nema; ionako nikoga dosad nije uspio spasiti, već samo prouzrokuje nesreće.
Ali te sumnje su se rasprsnule kada ga je Dylan zagrlila oko struka i zarila svoju glavu u njegov crni pulover. Nije plakala niti išta rekla, samo je tako stajala dok ju Kronos nije obgrlio oko vrata i dopustio mirisu njene kose da zavlada njegovim osjetilima.
„Sad mi sve reci.“