utorak, 20.07.2010.
Twelfth cigarette.
When envoys are sent with compliments in their mouths, it is a sign that the enemy wishes for a truce
Bio je ponosan na nju, razmišljao je dva dana nakon Mixove smrti dok je pospremao krevet (točnije, bacao pidžamu pod deku te ju poravnao da se ne primijeti brdo). Dylan se prilično dobro nosila s Mixovom smrti no što je očekivao; nije dramatizirala, nije plakala i najvažnije, nije se doimala tužnom, samo je – prilikom objeda za stolom – skrenula pogled na Mixovu stolicu i tad bi joj preko lica prešla jedva vidljiva sjena. Ono čega se Kronos bojao je što sjena katkad nije otišla duže vrijeme.
Možda ga je malčice naljutilo što nije bila ranjivija. Dylan se slomila s vremena na vrijeme – i tad joj je vrlo rado bio stup potpore – ali sad je imao osjećaj da ni njemu ne govori sve što joj je na pameti. Poželio je... mnoge sebične stvari koje bi je samo povrijedile. A i sama je pokazala da ih ne želi odbivši ga prekjučer. Nikada nije dobio jači udarac u ego.
Prije izlaska iz sobe, bacio je pogled prema ogledalu i tamo ugledao mladića, tijela kojeg bi svaka žena poželjela i lica koje bi svaka žena povjerovala da mu se nisu potkrali podočnjaci čiji je potencijal za rast bio velik.
Nije dobro spavao zadnja dva dana što ga je iznenadilo. Dosad je već navikao na suživot s noćnim morama i pitanjima bez odgovora. Djelomično ga je mučio Mix (hoće li sve dobro proći tamo dolje? Kronos je vidio samo par odznačenih ljudi u Podzemlju – i to davno – i proces postajanja samosvjesnim demonom nije bio lijep), a djelomično Dylan.
Izdahnuo je zrak koji kao da ga je gušio iznutra i pošao u dnevni boravak. Bio je neradni dan, i još k tome prilično rano, pa se iznenadio kada je ugledao Dylan kako sjedi u dnevnom boravku – na rubu kauča, ruku postavljenih na koljenima i preko ustiju te pogleda uprta u kutiju cigareta na stolu. Odakle joj, nije znao, ali izgledala je prilično neodlučno.
„Dobro jutro“, reče Kronos, oprezno promatravši ju ispod oka dok je odlazio prema hladnjaku.
„'Jutro. Jesi dobro spavao?“ upitala je odsutno.
„Da“, slagao je, „prilično dobro. Ti?“
„Sjajno.“
Ukočeni razgovori. I ništa nije mogao učiniti. Možda je trebao pustiti stvari da same teku, on sam se uvijek može nadati. Ipak je neka budala rekla da je 'u nadi spas' pa zašto mu onda ne vjerovati?
Kronos zgrabi tetrapak mlijeka i potegne iz njega, zaključivši da mu čaša nije potrebna, te se istovremeno uputi do kauča, gdje je sjedila Dylan, kako bi sjeo kraj nje.
„Smijem li znati što radiš?“ odlučio je pucati u prazno. Barem ga nije ignorirala što je bila činjenica vrijedna olakšanja.
„Pokušavam početi pušiti“, odgovorila je na što se Kronos nasmiješi – nije očekivao nikakav manje glup odgovor. Naposljetku, bila je dijete i gledajući u nju, takvu djetinjastu, nije mogao razumjeti kako si dopustio osjećaje prema njoj. I još k tome, jedan od najiracionalnijih osjećaja – ljubav. Zar je to stvarno bila ljubav?
Dylan je, nesvjesna stanja unutar Kronosove glave, posegnula za upaljačem i jednom cigaretom te ju smjestila u usta. Upaljač je postavila prema njenom vrhu i onda se opet umirila pogleda uprta samo u tu cigaretu.
„Moraš ju zapaliti da bi se računalo.“ Reče Kronos iako ju je trebao odgovoriti od stvaranja takve glupe navike u sedamnaestoj godini; ali zaključio je da bi mu tako mogla biti mrvicu bliža i taj mali tračak nade bijaše dovoljan da se za njega drži odrastao demon.
Nije mogao zaustaviti mali cerek, vjerojatno iz navike, kada je pomnije promotrio kako se njene ljupke, blijede usne tresu u ritmu kojeg je pratila i njena ruka. Znao je da je dobra djevojka; tako je odgojena i na njoj će to uvijek biti vidljivo. Ali – baš u ovom trenutku – je poželio malo okaljati taj njen sjaj.
Stoga joj je oteo upaljač iz ruku i brzo zapalio cigaretu. Dylan, zatečena, potegne što je jače mogla, a onda ispljune cigaretu i stane kašljati kao da se guši. Kronos ju potapše po leđima, ali to ne pomogne. Gipko se ustavši, Dylan potrči prema sudoperu i natoči si vode u čašu koju ispije u jednom gutljaju. Tek je tad uspjela smiriti disanje.
„Zaboga, odvratno“, rekla je hvatajući dah i naslonivši ruke na pult, „kako možeš stalno pušiti?“
Kronos nonšalantno slegne ramenima. „Meni ne smeta, zapravo, pomaže mi.“
Dylan, nimalo iznenađena Kronosovim odgovorom ako je suditi po ravnodušnom izrazu koji je krasio njeno lice, smjesti svoje tijelo kraj njega na kauč i odsječno kimne glavom.
Kronosu je Dylan dala do znanja da neće spominjati nesuđeni poljubac prije dva dana; velik dio nje se nije želio boriti, objasniti i svako demonsko čulo, ugravirano duboko u njegovo biće, je to osjetilo kroz pore njegove kože. Sad je samo mislio koliko je glup.
Tišinu iznenada prekine hroptanje kroz kašalj koje je dolazilo s prozora. Oboje se okrenuše prema njemu i, dok je Kronos bio potpuno miran (iako malo iznenađen), Dylan je poskočila sa svog mjesta i stavila ruke ispred sebe kao da ju to može zaštiti.
„Koji kurac radiš ovdje? Ne sjećam se da sam te pozvao.“ Reče Kronos odrješito i posegne za jednom od cigareta na stolu. Zašto si je dopuštao tako lako živciranje? Osjećao se poput tinejdžera kojemu su roditelji zabranili izlaske na mjesec dana.
Xaphan, umjesto da se uvrijedi kako je to običavao činiti, posveti pažnju Dylan koja više nije izgledala preplašeno, već znatiželjno, ali ipak su maleni tračak odbojnosti odali grašci znoja na njenom čelu. Kronos je pogledom prelazio od Xaphana do Dylan pa opet natrag. Zanimljivo.
Baš kad se ustao i pripremio za upoznavanje, Dylan priđe Xaphanu i pruži ruku; malen je izraz 'iznenađenje' bio u tom trenutku. Pokušala je biti toliko hrabra, toliko otvorena, da je srozala svoj strah do kraja ignorirajući Xaphanove izbodene ruke, trup i deformirane noge; njegove krvavo crvene oči s žutim mačkastim odsjajem; njegove zube, koji su se prelijevali preko done usne, i ukošene oči te ostatke odrezanih krila na leđima.
Kao da nije vidjela.
„Ja sam Dylan. Drago mi je.“ Xaphan, zatečen koliko i Kronos ako ne i više, prihvati ruku te se nakesi (što nije bilo nimalo privlačno).
„Xaphan. Također“, Dylan je, zaustavivši rukovanje, zaustila kako bi nešto rekla, ali ju Xaphan pretekne: „Pali anđeo“, Kronos primijeti kako se Xaphanu svidjela njena zbunjenost pošto su zamijenili uloge, „malo manje romantičan negoli u knjigama, ne?“
Dylan kimne glavom i sjedne na kauč. Kronos, uvrijeđen što pažnja čitave dvije minute nije bila na njemu, pljesne rukama.
„Pa, sad kad smo se svi rukovali i sprijateljili, možemo prijeći na pravi razlog tvog dolaska?“
Xaphan se, hihoćući, premjesti ispred Dylan i Kronosa, pa reče: „Problemi.“
„Veliki problemi?“ Kronos podigne obrvu i noge na kauč, gotovo sinkronizirano, te povuče jedan duboki dim.
„Nero je poslao mene, mojim ključem, u svijet ljudi. Što misliš?“ uzvrati Xaphan. Kronos je zbilja mrzio pitanje za pitanje. Svrha pitanja jest odgovor; dakle, ako pitaš, očekuješ odgovor. Ne još jedno pitanje.
„Mali problemi.“ shvati „Pobune, možda. Da, pobune.“
Hihot. Xaphan će ozbiljno morati poraditi na svojoj izvedbi jer, ako se nastavi ponašati tako slobodno i posprdno, netko će ga u Podzemlju ozlijediti čisto jer mu je išao na živce. Pitao se koliko je sam Xaphan toga svjestan, ali sudeći po količini smicalica koje prima dnevno, vjerojatno zna i nema namjeru ništa učiniti da to promjeni. Ubogi pali anđeo.
„Manji demoni su se počeli iskradati iz Podzemlja putem koji odlaze i čistokrvni demoni. Njihov predstavnik je glasno objavio da se samo određeni demoni smiju zabavljati u ljudskom svijetu. Nero nije ljut zbog toga: predstavnika je ubio i sada preostaje dodati još nekoliko novih pečata na vrata te poubijati one demone koji su pobjegli.“
Dylan je, primijetio je Kronos, bila prilično izgubljena u toj priči jer je vjerojatno samo znala tko je Nero. Vrata, pečati, pobune – to joj je sve bilo nepoznanica baš kao i ostatku ljudske populacije. No, taštinu na stranu, ovo nije bio veliki problem ako su pobjegli samo manji demoni.
Naravno, čak i taj manji demon je mogao imati veliki utjecaj na čovjeka, i tu se stvaraju problemi za ljude. Ali ne za demone poput Kronosa.
„Čuvari Srednjeg Mira?“
„Aktivirani su diljem svijeta, kao što se i dalo očekivati: ustali su svoje lijene guzice s mekanih jastučića i rade ono za što su obučeni i za što žive.“
„I kakve to veze ima sa mnom?“ upita Kronos bacivši opušak cigarete u pepeljaru.
„Cain treba pojačanje. Taj starkelja je došao u Podzemlje i osobno zamolio Neru da tebe zaposli za ovaj zadatak. Tko ti kriv što si u Caymu.“ Xaphan se opet zahihoće, a Kronos uzdahne. Takav tip nevolje je Kronos htio izbjeći. Da je bilo vezano uz neku posebnu osobu, pomogao bi bez primjedbe, ali kada to čini za sve u okolici samo mu stvara problem.
„Kada i gdje?“ preda se Kronos; najbolje je učiniti što mu je rečeno i skinuti si daveže s vrata.
„Sutra, čim se smrači na trgu. Cain će ti darovati ostale detalje na mjestu.“
„Stvarno si koristan“, doda Kronos s tek tračkom sarkazma u flegmatičnu glasu koji se odmah melodično stopio s njegovom osobnošću.
„Trudim se“, Xaphan uzvrati i, uz mali hihot, doda: „i ovdje moj posao završava. Čuvaj se, Kronose.“
Kronos se nasmiješi; možda mu je falio taj pali anđeo... ali samo malo. „I ti, Xaphane. I operi se, onako usput.“
Tek kad je Xaphan iščeznuo kroz prozor – ne želivši otvoriti vrata pred čovjekom – Kronos primijeti koliko je tiha Dylan bila tijekom cijelog razgovora. Sjedila je kraj njega, pogleda uprta prema prozoru, ali zamišljena i udaljena kao da pripadaju drugom svijetu, onom svijetu kojeg ona nije bila dio.
Nije ga iznenadilo što je htjela imati pristup Podzemlju: svaki je demon znao koliko čovjekovo srce žudi za znanjem koje nije zakonito njegovo i za želja je jedna od prvih stvari koja je i pokvarila ljude počevši od Eve pa do dana današnjeg. Ne vjeruj račvastom jeziku, tako govore.
„Idem s tobom. Sutra“, reče napokon Dylan stisnuvši šake koje su dotad mirovale na njenim koljenima. Kako si je samo dopustio misliti da ju zna? Nema on pojma.
„Kad bih ti rekao 'ne', išla bi?“ Dylan kimne, a Kronosu se omakne cerek, „Onda te neću zaustaviti. Ali samo ako mi odgovoriš na jedno pitanje.“
Nisu joj bile potrebne ni dvije sekunde da kaže 'ok'; ruku na srce, Kronos je očekivao neku jaču dosjetku s njene strane, ali valjda je ozbiljno mislila poći. Tek će mu kasnije sinuti da je htjela isprobati svoju snagu na nekom konkretnom; nekom koga može raznijeti.
„Kako to da se nisi bojala Xaphana? Ne, čekaj. Kako to da si odlučila biti ljubazna? Xaphan baš i nije prizor...“
„Zar sam trebala biti nepristojna?“ usprotivi se Dylan preko čijeg lijepog lica prođe sjenka razočaranja.
„To nije odgovor na moje pitanje.“
Dylan, zacrvenivši se tek oko nosa, okrene glavu na drugu stranu i počne: „Ne volim kada osobu karakteriziraju i odbacuju prema izgledu; samo zato što je drugačiji po nečemu, jer ima ono nešto što mu je drago i važno pa to čuva.
U mom razredu ima jedna cura, zbilja je draga i inteligentna, koja nikome ne želi zlo. Ipak, otkad sam u tom razredu, maltretiraju ju druga djeca zbog medaljona kojeg nosi oko vrata. Zašto? Jer ga nikome ne da i nikome nije rekla što je unutra. Gnjavili bi ju svakodnevno, visili oko njenog stola i promatrali ju kao da je ručak. Pravo je čudo što nije doživjela živčani slom. Umjesto toga, ruku je čvrsto držala preko medaljona kao da ga pokušava još više približiti srcu.
Uskoro su je fizički napali: valjda ih je znatiželja konačno proždrla. Srušili su je na pod i šutali dok nije krvarila. Čak ni tad nisu prestali. Na kraju su uzeli što su željeli, baš su se time hvalili kada sam naišla nakon užine – medaljon.
Znaš što je bilo unutra? Slika. Nje i njenog oca koji je umro od raka kada je imala samo sedam godina. A znaš što su djeca napravila s medaljonom? Bacili ga kroz prozor. Ona je samo ležala na podu, prazna, kao ljuska. Pozvala sam školsku bolničarku koja je zaključila da mora u bolnicu. Išla sam s njom.
Ispričala mi je sve tad, ta cura s kojom sam jedva razmijenila par riječi, o njenom ocu. Kako je bio vojnik u ratu, ali su ga maknuli s misije jer se razbolio. Kako nisu imali novca i da se za nju brine teta kojoj je sve na svijetu. Rekla mi je da želi svoj medaljon natrag i obećala sam joj da ću joj ga donijeti.
Ali umrla je taman kad smo došli pred bolnicu, ali ne prije no što mi je rekla da ne dopustim sebi, niti ikome drugome, ovo što se njoj dogodilo. Rekla mi je da se borim za sebe i uvijek imam svoje 'ja' ma koliko ljudi bili uporni ili zajedljivi.
Zato... zato ne volim suditi ljude po izgledu ili bilo čemu. Nikad ne znaš kako te mogu iznenaditi. Najgore od svega je što se osjećam krivom što se s njom nisam ranije družila; da sam bila tamo možda bih ju mogla spasiti.“
Kronos ju nije nijednom prekinuo, samo je slušao njen glas kako nekarakteristično podrhtava kao da je na rubu plača; gledao je kako ljudi mogu biti krhki; kako mogu nesebično prilagoditi svoje osjećaje drugima, a pritom zaboraviti na sebe.
Od koga je to darovano? Boga ili Vraga?
„A medaljon?“ upita Kronos u nedostatku utjehe. A što bi joj mogao reći?
Dylan odmahne glavom i dalje ga odbijajući pogledati. „Nisam ga našla. Pretražila sam cijelo dvorište, ali njemu ni traga. Vjerojatno ga je netko uzeo. Nadam se da ga je taj netko položio na njen grob i odao joj počast.“
Frknuvši, Kronos spusti noge s kauča i sjedne na to isto mjesto ne bojeći se prljanja. Jednu ruku vješto prošulja do Dylaninih ramena i stegne onako kako ponosan otac čini sinu koji je ostvario trijumf.
„Ljudi su stvarno krhka bića.“ Promrmlja zataknuvši joj pramen kose iza uha tada osjetivši da se napela. Kao i dosad, nije imao namjeru prestati dok ga ne odgurne.
„A kako bi to jedan demon mogao znati?“
„I demoni mogu osjećati, imati osjećaje.“ Glas mu sad bijaše tek šapat zapleten oko njena uha.
Progutala je slinu, čuo je, i nervozno izvila usne u smiješak. Shvatio je, tad, da su ljudi kadri ići protiv sebe kada su emocionalno slabi; tad ih je najlakše izigrati, podleći tuđoj volji. Oh, da je znao ranije.
„Dokaži“, promrmljala je okrenuvši lice prema njemu. Mogao je vidjeti vlastite iskrice kako bukte u njegovim očima kroz njene oči. Te riječi su bile toliko magične da je već mogao čuti okove kako zveckaju. Kako li će samo nastradati ako ovo učini.
Čak i demoni imaju svoje granice, a on nije nijednu pripadnicu ljepšeg spola taknuo, pomirisao, poljubio ni zadovoljio dosad – nije htio. Jedina prema kojoj je, klišejski već viđeno, gajio neke osjećaje bijaše točno ispred njega, nadohvat ruke po drugi put u par dana. Bio bi glup da propusti tu priliku čak i ako je, sudeći po razumu kojeg je zaključao i napustio, to bilo neprimjereno i zabranjeno.
Zato ju je, nježno postavivši sada obje ruke na njena ramena, zakrenuo prema njemu, a zatim iste te ruke – prešavši prstima preko njena vrata na što djevojka zadrhti – iskoristio kako bi obujmio njeno lice.
Ovaj put se neće izmigoljiti, neće odmaknuti; ovaj put on ima kontrolu i stat će kada on to poželi – ako uopće stane.
Rastvorivši svoje usne samo za milimetar, znatiželjno pričeka Dylaninu reakciju koja bijaše samo trzaj donje usnice. Poziv.
Spuštao je svoju glavu sporo, gotovo okrutno, dok nije mogao osjetiti Dylanin dah kako se prikrada njegovim usnama. Nekako je volio ovaj trenutak; nekako je volio što drži konce u svojim rukama; nekako je volio što sada imaju vremena.
„Dylan, došao sam!“ povik, itekako poznat, trgne i Dylan i Kronosa iz sanjive doline pa oboje poskočiše s kauča. Gledajući u zabezeknutog Haydena kako stoji na vratima gledajući ostatke onoga što je moglo biti prije par trenutaka , tisuću misli Kronosu se vrtiše glavom.
Trećina se odnosila na instant ubojstvo, a zadnji dio – komadićak – na uzbuđenost koju će morati smiriti šakama ako se sama ne odluči obuzdati. Učini mu se kako ga je utroba iznevjerila pa se okreće od svoje vlastite volje.
„Ovoga“, započe Hayden počešavši se po glavi očito primijetivši Dylan koja je rukom prekrivala usta, „prekidam nešto?“
„Ne!“ odmah će Dylan. „Kava?“
Hayden slegne ramenima i pođe za njom u kuhinju. „Naravno.“
Kronos se brzo sabere i pođe u svoju sobu bez riječi pozdrava. Kako li je samo jedva čekao kraj školske godine pa da Dylan ode u Rapsody; imat će cijeli dan s Haydenom. Samo njih dvojica.
Ne znam zašto si volim komplicirati radnju; možda mi je falio Xaphan pa se pojavio čisto iz inata onim lijepim palim anđelima, a možda jer sam se zaželjela neke nasilne epizode kakve je imala Devon.