petak, 19.02.2010.
Act 16.
Now I lay me down to sleep,
I pray the Lord my soul to keep.
If I should die before I wake,
I pray the Lord my soul to take.
Place four Angels round my bed,
One by my feet and one by my head,
One at my left and one at my right.
Should I die by morning’s light,
Let them take me to thy side.
Bless my scythe and bless my sword,
That do your holy work oh Lord.
Bless my angel wings that fly
Bringing death to all Demon Kind.
Nero, pretpostavljam da ćeš ti pronaći ovo pismo stoga ga i ostavljam tebi ; pročitaj ga ostalima ako ikako budeš mogao.
Znam da sam sebična kuja, ali prvo ću te nešto zamoliti: postavi dva groba, na Caymovskom groblju, za mene i brata kao da su nam tijela tamo. Na moj napiši misli koje pretpostavljaš da su im jurile mislima dok sam pisala ovo pismo (glupo, ovo je prvi put da pišem nešto ovako); bilo što, neću se ljutiti.
Ovime neću tražiti da me posjećujete, već da postoji taj jedan trag da sam postojala – baš kao i Styx; zato te molim da mi to učiniš.
Ovo je bio lakši dio pisma. Sada teži (ispričavam se na rukopisu, ruka mi leti sama od sebe. Znaš, jebeno me ne sluša).
Prvi bih ti se htjela ispričati što nisam mogla biti osoba koju zaslužuješ – prijateljica povrh svega. Malo što sam ti govorila jer sam te podcjenjivala bojeći se da nećeš moći podnijeti mračne dijelove moga uma. Ti si krhak Nero i činiš stvari promišljeno i od srca dok je mene vodila ludost i pohlepna žeđ.
Zato ti ostavljam sljedeći zadatak – želim da preuzmeš vodstvo 66 legija. Ovim pismom te imenujem dostojnim tog zadatka; pokaži ga Luciferu i sigurna sam da će te smjestiti na tu poziciju. Zaslužuješ ju i vjerujem ti.
Kronosu reci da mi je uvijek bio drag i da bih, da nije bilo Styxa, sigurno voljela provesti dane (i noći) u njegovom krevetu. Uvijek sam osjećala tu neku privlačnost prema toj budali, ali nije bilo suđeno. Objasni mu to i pobrini se da ostane točno onakav kakav jest.
Mixu poruči da mi je žao. On je definitivno jedini čovjek kojeg sam voljela kao oca, brata, najboljeg prijatelja, desnu ruku, oslonac – bio mi je sve što nisam mogla dobiti od osoba koje su mi to trebale pružiti.
Molim te, neka nastavi život kao da mene nije bilo; neću tražiti da me se sjeća i definitivno ne želim da krivi sebe za nešto kada nije njegova krivica. Kao što rekoh – ja sam đubre – i nikada nisam i nikada neću zaslužiti brižnog čovjeka poput njega.
Reci mu da ga volim. Eto, rekla sam.
Što se tiče Pileta, ne, Diabla, ne ono troje. Uglavnom, one stvari. Želim da budu tvoja desna ruka dok vladaš; mislim da su pouzdani (znam da se ne čini tako, ali stvarno jesu – valjda – čuvaj nos!). Reci im da mi je drago što su me gnjavili koliko god su mogli.
Xaphanu reci hvala što je žrtvovao sebe kako bi stajao između Styxa i mene – drago mi je što je poživio. Pobrini se za njega, ok?
Pitam se što bih rekla da su Yeleni i Kali – da su žive – ali mislim da bi bilo samo: ... Stvarno ne znam. Možda je bolje da ih više nema kako ne bih ispala... ne znam. Ponestaje mi riječi, a papir je sve mutniji.
Mislim da bih tu trebala završiti.
Ispada da nema puno osoba kojima moram reći zbogom; drago mi je.
Devon.
p.s. nemojte da vam nedostajem ili ću se vratiti i jebat vam mater svima.
Dva demona, čovjek, pali anđeo i čudna troglava životinja stajaše nad dva groba; identična, usamljena, odvojena od ostalih, duboko ukopana pod golim stablom premda nikakvog tijela nije bilo u njima.
Muškarac duge plave kose je plakao, ne glasno, već tiho ne trudeći se obrisati suze; ostavio ih je da teku kako bi još dugo sačuvao njihov gorak okus u ustima dok su mu kapale po usnama.
Braća demoni su spokojnih lica gledali u ravno tlo ispred njih, jedan od njih je držao pismo koje je pročitao tisuću puta – sebi i njima. Nije se mogao naslušati svoga glasa dok je izgovarao njene riječi.
Toliko toga nije stigla obaviti, toliko toga joj nisu stigli reći, toliko toga neće moći vidjeti; a bili su sigurni da je otišla sa smiješkom, sigurna u ono što čini.
Hladan vjetar je zasvirao grobljem melodiju koju su svi prepoznali – bijahu to psovke i posprdan smiješak uz par sarkastičnih dosjetki. Taj isti vjetar je ostavljao tupe dodire na njihovoj koži koji su bili poput ukočenih zagrljala, isprepletenih prstiju i hladnih poljubaca.
I kad je prošao, odnio je sve to sa sobom.
Braća demoni su stavili ruke jedno drugomu na rame, a čovjek je obgrlio sam sebe dok je stvorenje polako koračalo za njima dok su napuštali groblje.
A na spomeniku djevojke Devon pisaše na demonskom jeziku: „Maybe in a different life.“
°
Deset godina nakon Devonine smrti, nije prošao dan u kojem se Mix nije sjetio njena osmijeha i svih gluposti koje je redovito izbacivala iz svojih ustiju. I dalje je radio u gostionici i svaki put kad bi pomeo pod, sjetio se koliko joj je to teško išlo.
Svaki put kad bi netko bio silovan, ubijen ili pokraden, zamislio bi da je ona tu i vrši svoju pravdu pazeći da svaka gamad bude prikladno kažnjena.
I tad bi se nasmiješio i shvatio da je sam; koliko god je se jasno sjećao.
Nero je uspješno vladao svojim dijelom Pakla, a rata neće biti nijednom tijekom njegove vladavine; Kronos mu bijaše desna ruka, a Diablo vjeran glasnik.
U Devoninu čast, sklopio je pakt s Bogom koji je glasio: „Smrću se kažnjava svaki demon ili anđeo koji pođe na zemlju.“
Nero nije žalio zbog odluke koju je donijela Devon znajući da sada ima svoj mir i tišinu i vjerojatno puca u mrak jer joj je dosadno. Jer, koliko Ništavilo može biti zabavno? I on i Kronos se često nasmijaše toj misli.
I otad je sve tiho.
Ljudi su ostali nepromijenjeni, bez trunčice smisla za pravdu, bezobrazni, nepažljivi, vođeni grijehom. I tako će biti dok se naposlijetku sami ne unište.
A Devon?
Da, ona definitivno puca u tamu, jer ništavilo jest dosadno.
p.s. Neću javiti za post jer se bacam naglavačke na zaostatke kojih ima dovoljno da se userem. :D