srijeda, 11.08.2010.
Fourteenth cigarette.
It is not love that is blind, but jealousy
Kad je zadnji dan škole izašla iz tog zatvora uma, iznenadila se ugledavši Haydena kako – besramno s onom svojom maskom – stoji naslonjen o nisku školsku ogradicu očito čekajući nju. Nije ga vidjela tri dana jer je rekao da je zauzet, a ona se nije htjela nametati. Očajno je tražila njegovo društvo jer joj je, biti sama uz Kronosa, stvaralo neugodan osjećaj u dnu trbuha. A Hayden je bio tako dobar i strpljiv da joj je uvijek pravio društvo kada ga je pozvala.
„Što radiš tu?“ upitala ga je prišavši mu na što se odgurnuo od ograde i pošao za njom u smjeru gostionice.
„Kako ti se čini? Došao sam po tebe. Ili ti to smeta jer te sramotim pred prijateljima?“ bacila je pogled iza sebe i primijetila da se nekoliko njenih poznanika iz razreda došaptava i smijulji.
„Nemam prijatelja u školi, a i ti me nikada ne sramotiš.“
„Jesi li dobro? Mislim, znaš...“ započe Hayden, pomalo nesigurno, kažiprstom pokazujući prema Dylaninim zapešćima. Da ju nije pitao, ne bi se ni sjetila događaja prije nešto manje od tjedan dana.
Baš je u najgorem trenutku morala početi 'reži me' seansa. Što je najgore od svega, Kronos ju je onesvijestio udarcem i onda joj vlastoručno porezao zapešća kao da ima pravo na to. Mogla je to napraviti sama; dosad se već naviknula. Kad se probudila, bol je nestala, a zapešća joj bila umotana zavojem. Kronos nije ništa rekao, a ona nije pitala.
„Dobro je. Ništa novo“, odgovorila je glavom lutajući posvuda samo ne prema Haydenovoj masci i licu skrivenoj iza nje. Otkako su se intenzivnije družili, htjela je vidjeti što je ispod, iako će ju to učiniti emocionalno ranjivom pred njim, ali bila je spremna preuzeti rizik.
„Oh da“, izusti odjednom Hayden kao da se najednom nečeg sjetio ili možda čak htio promijeniti temu te izvadi nešto iz džepa širokih traperica. Bila je to čokoladica – Dylanina najdraža. „Evo. Za zadnji dan škole.“
Nasmiješila se dok joj je pružao čokoladicu koju je odmah uzela. „Hvala ti.“
Bilo je lako, poput odmatanja čokoladice te njenog dijeljenja na dva jednaka komada, družiti se s Haydenom; prirodnim i iskrenim pojedincem koji razumije i tišinu i bol kroz dvije rupice za oči koje nikada ne osuđuju bez dokaza. Mogla mu je vjerovati bez obzira o čemu se radilo znajući da neće promijeniti mišljenje u zadnji tren ili pak cjelokupnu osobnost kao pojedini demoni.
Nije se smjela opet zamarati Kronosom i njegovim promjenjivim ponašanjem kada je imala dosta svojih problema, a on je očito odlučio napokon ju pustiti da se sama nosi s njima; mrzila je to priznati, ali tek sada je postala svjesna stvarne težine tog tereta.
„O čemu razmišljaš?“ upitao je prekinuvši tišinu koja ju je vješto umotala i odsjekla od ostatka svijeta. Već danima nije primjećivala ništa oko sebe; ni vrijeme ni ljude ni pojave, a ljudskim bićem se mogla nazvati samo kada bi ju Hayden nešto upitao ili svojim nasumičnim blebetanjem natjerao na komunikaciju.
„Ni o čemu bitnome“, odgovorila je odmahnuvši glavom, ali kada je ugledala nevjericu u Haydenovim očima, zaključila je da njemu ne može lagati. Proklet on i njegova pokeraška faca; nije fer što ona ne može vidjeti njegovo lice, a on njeno ima izloženo poput lutke u izlogu. „Gladna sam.“
„Što bi htjela jesti?“ proklet bio Hayden i njegova brižnost. Takav je znači osjećaj imati nešto poput starijeg brata; izuzev pretjerane brižnosti, nije bilo tako loše.
„Griz...?“ bubnula je prvo što joj je palo na pamet, ali sama pomisao na to jednostavno jelo je doista probudio pohlepnu divljač u njenu trbuhu. Zašto ne?
Mogla se kladiti da je podignuo obrvu ispod te maske. „U redu, dijete drago, skuhat ću ti griz kada dođemo u gostionicu.“
Ponadala se, možda prerano, da Kronosa neće biti kod kuće, ali sreća joj nikada nije dijelila visoke karte; sjedio na kauču i pušio po tko zna koju cigaretu sudeći po dimu koji se vrzmao oko njega, okružujući ga poput magle. Nije ih ni pogledao, a oni ga nisu pozdravili; tako je taj novi odnos funkcionirao.
Hayden je u tišini, snalazeći se u kuhinji kao da živi tamo (iako to nije bilo daleko od istine), izvadio sve što mu je potrebno za griz i počeo ga spremati poput kakvog vještog kuhara. Dylan je, kraj njega, shvatila koliko je zapravo neiskusna u životu. Oduvijek je zaštićena od bližnjih i ništa nije morala raditi pa je potpuno ovisila o drugima. Odjednom joj se taj osjećaj gadio, gušio ju na način za koji nije mislila da je moguće.
„Nauči me“, živahno je skočila do njega naslonivši ruke na pult koji je Hayden koristio.
„Odakle sad to?“ upitao je ne pogledavši ju jer je bio suviše zauzet kuhanjem; Dylan se doimalo da ga to upotpunjuje s obzirom na količinu koncentracije koju je poklanjao tom osnovnom kućanskom poslu.
Slegnula je ramenima. „Želim znati.“
„Onda“, reče kao da je popio svo znanje svijeta, „gledaj i pamti.“
Nasmiješila se i učinila kako joj je rekao. Morala je priznati – dečko je bio prilično sposoban. Praviti griz nije bio tako naporan posao, ali ona to ne bi mogla, a Hayden se gotovo igrao među posuđem. Na trenutke je bilo simpatično; pogotovo kada ju je pokušao zadiviti izvodeći kakve glupave trikove za petogodišnjake. Na to dobio čak i posprdan hihot od Kronosa, ali se nije obazirao na njega. Kao ni Dylan.
„Gotovo. K vragu, dobar sam.“ Rekao je ponosno stavljajući griz na stol. Dylan je postavila stol i sjela preko puta njega mjerkajući ga kada je odmahnuo glavom prema svom tanjuru. „Neću jesti.“
„Vidi“, poče Dylan naslonivši laktove na stol, a zatim na ruke glavu, „znam da ne želiš jesti kako ne bi morao skinuti masku, ali iskreno, ne smeta mi. Slobodno ju makni i najedi se kao čovjek inače ću se osjećati poput tenkića kada sve ovo sama pojedem. Pomozi mi malo, hoćeš li?“
Hayden nije odgovorio već je samo sjeo i prebacio pogled na pult na drugoj strani kuhinje. Hayden se stalno žalio što ne može čitati njene misli (što tehnički nije bila istina), ali Dylan je katkad poželjela imati njegovu moć i pročitati njegove misli; zamijeniti uloge, vidjeti što je u njegovom kompleksnom mozgu i što vrluda njegovim mislima. Bio je mnogo tajnovitiji nego za što su ljudi htjeli priznati.
„Da, Hayden, pomozi joj“, javi se Kronos imitirajući raznježenog dječarca. Očito mu je ponestalo cigareta čim je bio zajedljiviji no inače. Dylan se vraški trudila ignorirati ga, ali sada ju je podsjetio da je još uvijek u sobi i ta prisutnost kao da je ometala njenu stabilnost. „Mene si cijelog pročitao, mislim na misli i osjećaje naravno, a dragocjenu Dylan ne želiš? Zar se bojiš onoga što bi mogao vidjeti?“
„Šuti.“ Obratila mu se Dylan pogledavši ga krajičkom oka: smješkao se kao da je upravo osvojio jackpot. Bilo joj je jasno da želi započeti svađu i mogla se samo nadati da Hayden neće zagristi. Hayden joj je, što Kronos nije dao, ispričao sve o onom danu kada je skinuo masku pred Kronosom, ali je zaobišao dio o njegovim mislima i osjećajima. Jednostavno joj nije htio reći što je taj demon mislio pa je, nakon puno nagovaranja, odustala.
„Bojiš se onoga što bi mogla osjećati? Da nije izabrala tebe?“ nastavilo se Kronosovo izazivanje. Umjesto Haydena, koji je bio miran gotovo kao da je mrtav, Dylan je izgubila živce. Ustala se i okrenula prema Kronosu – možda suviše teatralno.
„O čemu ti pričaš? Ne znam koji ti je kurac u posljednje vrijeme, ali voljela bih da zadržiš svoje glupe komentare za sebe jer nikome nisi zanimljiv. Ionako nisam tvoja odgovornost, nemaš nikakve veze sa mnom. Hvala.“
„Zapravo“, ustao se i Kronos šutnuvši stolić teatralnošću koja bi mogla parirati Dylaninoj, „otkad je Mix odlučio glumiti facu, ti jesi moja odgovornost. Preslaba si da shvatiš da trebaš druge, pa makar i pasivno, a tu se bahatiš kao da posjeduješ sve nas. Zabij si to u-“
„U REDU! Skinut ću masku!“ prekinuo ga je Hayden. Čudno, od Kronosovih riječi, Dylan se nešto prelomilo u prsima, ali nije mogla zaključiti što; bilo je tupo, slabašno i oduzelo joj snagu u nogama. Dobro što je Hayden uskočio u pomoć pa demon nije stigao dovršiti rečenicu.
„Samo naprijed“, promrmlja Kronos mahnuvši rukama prema Dylan. Hayden, dohvativši kopču na masci, stane kraj Dylan tako da i Kronos može vidjeti ovu predstavu. S druge strane, Dylan nije mogla otvoriti usta kako bi nešto rekla. Ništa. Prazno.
Očima je pratila te kratke pokrete Haydenove ruke koje su vješto, i u jednom pokretu, otkopčale masku. Nije se ni potrudio uhvatiti ju pa je pala na tlo uz tih, nebitan zvuk koji vjerojatno nije ni stigao do Dylaninih ušiju. Iste sekunde se izgubila u njegovim očima, koje promijeniše boju puneći se nekim nevidljivim znanjem, povremeno lutajući preko nježnih kontura njegova lijepog lica.
Zašto ga je morao skrivati? Zašto je baš njemu pripao taj nesretan biljeg neželjenog njuškala pa se mora skrivati? Oh, kakva li je to bila šteta. Htjela je sebično uživati u njegovoj ljepoti, ali ju Kronos nemilosrdno prekine.
„Što vidiš?“
Pogurala je iluziju tog savršenstva i potpuno se vratila u stvarnost: uistinu, što je vidio? Ako joj ovaj dečko može povratiti razum i pomoći razriješiti tu dilemu oko divljih osjećaja, zašto to ne bi odmah učinio i oslobodio ju okova?
U bilo kojoj drugoj situaciji bi odmah odbila biti pokusni kunić za ovu dvojicu predatora, ali pošto se i sama izgubila u nepreglednom labirintu svojih misli, osjećaja, prihvatila je i tu najmanju nit spasa koja se pojavila niotkuda. Doista, više ništa nije imala za izgubiti.
Hayden ju pogleda kao da ju neposredno pokušava pitati: „Želiš li znati?“
„Da. Reci mi. Pokaži mi.“očajno prošaputa.
Hayden se nasmiješi, bacivši kratak pogled prema znatiželjnom Kronosu, i reče: „Žao mi je, Kronose.“
Zatim, brzinom koja se ne može nazvati ljudskom, dograbi Dylan oko struka, privuče ju sebi te istim tim rukama još brže, obujmi njeno lice te napadne njene usne ne skrivajući glad koju je ubrzo i ona sama osjetila.
Nije se mogla pomaknuti, i to nije imalo veze s Haydenovom rukom koja ju je – kao da ne želi neke neugodnosti – držala čvrsto na mjestu dok joj je drugom milovao lice gotovo kao da ju umiruje. Surađuj.
Borila se za svaki dah kada je Hayden rastvorio njene usne i odlučio ju proždirati jače i snažnije, ali je postajalo sve teže. Izgubila se potpuno ne poimajući ovaj događaj kao stvarnost. Zar je stvarno tako osjećala? Zar je stvarno toliko zavoljela njegovu masku da su njeni osjećaji eksplodirali kada ju je skinuo?
Udarac prednjih vrata, koje su izletjele iz gornje šarke, ju je probudio iz transa pa se pokušala izmigoljiti iz Haydenova stiska što joj je dopustio. Neko vrijeme su hvatali dah, odvojeni tek nekoliko milimetara, pa je mogla osjetiti otkucaje njegova srca koji bijahu poput glasnih udaraca u gong.
Izgleda da ih je Kronos napustio, poražen. Nekako joj je zbog toga bilo samo još gore.
„Hayden, ja...“, promrmljala je isprekidano uzdasima. „Nisam imala pojma da-“
„Lagao sam.“ Prekinuo ju je, povisivši ton, iako je i sama uzdisao.
„Molim?“ upitala je, zbunjeno, ponovno obuzevši kontrolu nad svojim disanjem kao da se taj poljubac nije dogodio. Čudno, pomislila je, što s Haydenom nije nijednom pokušala izvesti poljubac, a dogodio se samo tako, kao od šale, dok s Kronosom nikako nije išlo. Što onda Haydenu znači ono 'lagao sam'?
„Lagao sam o tvojim osjećajima. Točnije, krivo sam demonstrirao.“
Zahtijevajući je prekrižila ruke na prsima. „Kako to misliš?“
Ljutit. Izdan. Uništen. I povrh svega povrijeđen. To bijaše Kronos, olupina demona, dok je gotovo trčao kroz ulice. Kako se mogao tako obmanuti? Kako je mogao prosto vjerovati da Dylan osjeća nešto prema njemu? Možda mu je to bilo jasnije na početku, ali od pojave Haydena, sve njegove šanse su potonule. Ne samo šanse, već cijelo njegovo biće.
On se nije smio obilježiti njenom prisutnošću; bijaše to krajnji grijeh koji demon može izvršiti nad čovjekom. Bijaše jače od svih varki koje su demoni inače činili, ali se zato otvorio mogućoj povrijeđenosti. Demon, kao takav, samo jednom može zaključati svoje osjećaje prema ljudskom biću – ključa nema. Ali trebao se podsjetiti da ljudsko srce ima ključ svojih osjećaja te ih može mijenjati, prilagođavati svojim sebičnim željama. Nije smio zaboraviti tu činjenicu.
Bilo bi bolje da nije znao, da nije izazivao čak i svoj ponos pored Haydenovog. Trebao je šutjeti, živjeti u blaženom neznanju koje ga je koliko-toliko zadovoljilo; držalo na mjestu, čitavog. Što je sada bio? Vrijedan koliko i dim cigarete: jeftin, vidljiv tek nekoliko sekundi, a zatim odnesen vjetrom ostavljajući za sobom samo smrad koji se hvata za odjeću.
Ništa ga nije moglo vratiti, ništa ga nije moglo spasiti. Osim trenutačne utjehe, zaborava. A što je to bilo u kriznim trenucima? Što je toliko mrzio, ali morao, raditi još kad ga je Devon odbijala? No,to nije bilo ni približno teško kao ovaj put; ovaj put je krivnja bila samo na njegovim rukama.
Trčao je ulicama, tražeći ju, jer se bližio mrak. I trebala je biti tamo gdje je praktički živjela otkad se vratio u Caym prije tri godine – pa čak i ranije. Tama mu je ovaj put zaslijepila oči, čak i za ulične svjetiljke, a koraci mu odzvanjaše bolno o asfalt. Kao da je čovjek.
Nasmiješio se, kao da je neki nevidljivi lutkar povukao uzicu privezanu za njegova usta, ugledavši ju s cigaretom u ustima i prekriženih ruku kako stoji na uglu. Nije se ni dana promijenila, primijetio je; dugu plavu kosu je zapustila, ali to nije uništilo njenu karizmu i seksualnu energiju kojom je zračila (bijaše to profesionalka u svom najboljem sjaju), a oči joj bijahu – čak i u mraku – bezvoljne, napuštene. Kao i on.
„Lily“, izustio je približivši joj se. Kada ga je ugledala, nasmiješila se, a kakav plamenčić je možda zatitrao u njenim ugaslim očima.
„Kronose?“ iznenađeno će. „Koliko je prošlo?“
„Zar je bitno? Lily, trebam te...“ slabašno je izustio, a preko Lilynog lica se ocrta suosjećanje, nevoljno suosjećanje. Znao je zašto je uvijek dolazio njoj – nije se mnogo razlikovala od njega.
„Sve po starom?“ upitala je vodeći ga već dobro poznatim putem do njenog stana ne mrdajući stražnjicom, primijeti Kronos, kako je činila s drugim mušterijama. Znala je da njemu to ne treba; da ne dolazi k njoj iz ljubavi, već iz potrebe, napuštenosti kako bi maštom zlostavljao svoj pravi objekt požude.
„Sve po starom“, odgovorio joj je.
Ubrzo, ne znajući ni sam kako što bijaše sramotno za demona, se našao u poznatoj zagušljivoj, sitnoj sobi koja je čula previše pohlepnih uzdaha iz noći u noć nijednom se ne požalivši jer se nekako ipak mora preživjeti.
Klečao je iznad nje, na njenom škripavom krevetu, i darovao pažnju svakom dijelu njenog tijela; Lilynog tijela, ali u njegovoj glavi to nije bila Lily, već netko koga je noćas izgubio. Nije želio, ali jest. Da demoni mogu zaplakati kao vuk, sada bi to učinio, ali se bojao patetike koju bi taj postupak ostavio za sobom.
Svaki segment, iz gostionice, s Haydenom i Dylan je ponovno bivao pušten u njegovim mislima. Poput bolesnog kina. Način na koji su Haydenove usne dohvatile Dylan prije njega, kako ju je držao gdje je samo on smio. Što se više prisjećao bivao je ljući, a što je bio ljući to ga je više boljelo.
Prije no što je htio je doveo i Lily i sebe do ruba; neispunjen i blaženo prazan. Bezuspješno je pokušao ne misliti na nevinu Dylan koja nikada više neće posvetiti ni trenutak svoje nježne pažnje njemu. Tako je, nikada.
Kronos nije znao.
„Dylan, voliš ga. Voliš Kronosa.“