četvrtak, 12.11.2009.
Act 1.
Before I go to the place of no return, to the land of gloom and deep shadow.
Dim cigarete već je odavna postao samo tihi šapat u svježem večernjem zraku koji je pokušao ponovno vratiti svoj prirodan miris; ali bezuspješno. Dogorjeli opušak je i dalje krasio njena nenašminkana, ali glatka i drska usta koja su mogla povrijediti osjećaje najhladnokrvnijih ljudi samo jednom rječju. Ugasli, mrtvi sjaj u oštrim očima tog palog anđela, koji je dobio samo priliku biti raspet između tame i svjetla, nije bio dovoljno snažan da obasja tu mrklu noć. Ruke hladne i obamrle kad nije bilo akcije, ali nemilosrdne kad su trebali stati u svoju obranu. Čista, duga tamnocrvena kosa, kojom se vjetar tako vješto igrao, je bila vješt ukras njenom blijedom licu, ali oštrom; kao da smijeha nikad ne vidje. Dah sramote i smrti bijaše urezan u svaku poru njenog bića koje je našlo svoj mir i tišinu čući na samom vrhu crkvenog tornja izvan Cayma; grada ljudi, demona i anđela. Premda joj hladnoća počeše sve više peckati kožu, ona ponosno uzdigne glavu i čeka da se nešto pomakne u tmini. Tada bi zgrabila svog najboljeg prijatelja –Steyr TMP - i poslala malog gada odakle je i došao. Vatra koja tinja u njenom zakazalom srcu je ostavila tek trag na njenim leđima; ponositog zmaja koji se uspinjao do njenog vrata; tetovaža kojom je skrivala ožiljak uzrokovan strahom.
Ta djevojka u ranim dvadesetim - koja se neprikladno obučena u kratke vojne hlače, crnu majicu i sa starkama na nogama - poput grabežljivca se obrušavala na neprijatelje te bila strah i trepet svakoga tko je znao njeno ime. Bez budućnosti i prošlosti. Samo figura u vremenu, prejaka da umre, a preumorna da živi.
Tišinu propara zvonjava na crkvenom tornju i stane udarati u noć stvarajući debele zvučne valove koji su trebali upozoriti stanovnike da sada izlaze oni kojih se boje. Oni koji izlaze svakih mjesec dana, točno 28. U ponoć, i nošeni glađu traže brz i lagan plijen. Nitko nikada nije saznao razlog njihove pojave (iako je djevojka nešto naslućivala premda nije imala dokaza). Njen trenutni zadatak je bio ubiti gadove čim pomole glavu iz tvrde zemlje groblja koje je okruživalo crkvu.
Djevojka nije trebala svjetlo kako bi raspoznala kretnje, o ne, ona je sve savršeno vidjela i savršeno čula; svako obližnje disanje, režanje, vonj smrti i pljesnive udove. To joj je postalo dio svakodnevice pa ih njena čula nisu odbijala s gađenjem, već prihvaćala s veseljem.
Tada konačno proviriše prva ruka; blijeda, žile joj iskakaše iz hladne kože, ali najednom kao da su pulsirale životom. Djevojka ispljune opušak cigarete, lišen daljnjeg otrova, te izvuče svoj automatik Steyr TMP i uperi ga u ruku. U sekundi, i s tek tihim pucnjem, ruka se rasprsne, a prigušeni krik odjekne dvorištem. Prilika iz zemlje bijesno iskoči praveći veliki nered oko sebe te bjesomučno potrči prema vratima crkve, jer je već nanjušio svoj plijen i osobu koja ga je oslobodila ruke.
Prije no što je stigao do vrata, djevojka ga potpuno osakati upucavši ga u drugu ruku, jednu pa drugu nogu, a tek onda u glavu. Nikako mu nije htjela priuštiti brzu i bezbolnu smrt; taj luksuz nitko dosad nije zaslužio.
„Tsk, kakav prljav način življenja“, promrmlja ona zgađeno te pljune na zemlju, tamo gdje se tijelo počelo raspadati i ostavljati čestice po zraku. Idućeg trenutka su iz zemlje počele provirivate druge ruke jednako mrtve kao i onog prijatelja koji je maloprije nestao; ovaj put zauvijek.
Djevojka se nogama odbaci od starog krova, koji samo što nije propao, i propara zrakom leteći poput strijele glavom prema dolje. No u zadnjem se trenutku okrene nogama prema tlu te vješto dočeka. Pištolj i dalje bijaše u njenoj ruci. Nije ga držala grčevito, već opušteno; kao da je to jeftina i bezopasna igračka koju koristi svaki dan. U svakoj izjavi je pola istine; isto vrijedi za laž i šale.
Kad su pojave počele nezgrapno juriti prema njoj, počela ih je „skidati“ jednog po jednog. Poput lutkara je stajala na sredini i micala ruku lijepo desno kao da upravlja svojim lutkicama koje su, umjesto plesa, padale na tlo kao kruške sa stabla. Trebala je biti zgrožena i uplašena, ali nije tako učena i nitko ju nije naučio mrziti smrt i ubijanje. Gađenje je zamijenio zadovoljni smiješak koji je gotovo graničio sa smiješkom mentalno umobolne osobe.
Kad su metci utihnuli i više se nitko, ili bolje, ništa nije micalo, odložila je pištolj na držač koji je bio svezan oko desnog joj bedra. Iz prednjeg džepa je izvadila kutiju cigareta koja je bila poluprazna te izvadila jedan smotuljak koji isisava život iz njenog tijela. Stavila ga je u usta i zapalila upaljačem koji je dosad ležao na njenom remenu. Pohlepno je uvukla dim zamijenivši njime svježi noćni zrak.
Zadovoljna činjenicom što će stanovnici ostati živi sljedeći mjesec, odšetala je u noć.
°
„Kuća izlazećeg sunca“ je bila – služeći bijednoj metafori –upravo suprotna svome imenu. Bijaše to stara gostiona u koju je zalazio svaki ološ proizveden u Caymu; pijanice, drogeraši, silovatelji, zlostavljači žena i djece, ubojice, luđaci i općenito svi oni koji nisu mogli naći svoje mjesto među „normalnim“ ljudima (ako su takvi uopće i postojali). Miris (ili smrad – tako bi ga nazivali oni koji bi slučajno zašli u ovo mjesto namijenjeno palim dušama) alkohola se ispreplitao s prljavim dimom cigarete koji im više nije stezao grlo i pekao nosnice – već ih opuštao.
Djevojka i dečko, koji su pored ostalih bili bitni za priču, sjedili su u samom kutu gostione za šankom. Djevojka, koja je izgledala nadasve opušteno, je sjedila okrenuta prema ljudima koji sjedaše za stolovima dok se laktovima naslonila o šank. Dečko je pak sjedio nagnut, grčevito stežući svoju kriglu piva koja je samo vapila da bude prinesena ustima večerašnjeg vlasnika. On je imao raščupanu crnu kosu, tamniju od noći; zapravo, toliko tamno da je blijedo lice bilo potpuno nepotrebno i suzbijeno njome. Zelene oči su sjajile poput smaragda koje prerano izgubiiše svoj sjaj, ali on i dalje tvrdoglavo ostaje prisutan u manjim količinama.
Djevojka dvaput kucne kažiprstom o ofucano drvo šanka, i mladi barmen duge plave kose svezane u rep, odmah pojuri s kriglom piva dobrano natočenom do vrha pa se sadržaj prelijevao staklenom površinom. Davši joj to, ona mu kimne u znak zahvalnosti ne trošeći riječi uzalud.
„Kako je danas prošlo?“ glasnu vrevu probije glas dečka koji je sjedio pokraj djevojke. Dok joj se obraćao, nije maknuo pogleda od svog piva. Nije se morao ni derati, dapače, ona ga je savršeno čula.
Ona digne kažiprst i srednji prst u zrak te njima mahne lijevo i desno označajući time „tako-tako“. Ipak, kako ne bi rekli da je umišljena što ne priča, ona reče: „Slabiji su iz mjeseca u mjesec. Ne vidim njihovu svrhu. Ima ispod tih napada nešto dublje. A kad saznam... sam demon će moliti za milost.“
„Misliš, tvoj otac?“ brzo se ubaci dečko odjednom ubacivši više interesa u razgovor.
„Nemam oca, ni majku. Ne povodi se, jer ti ništa neću reći.“ Odsiječe ga djevojka pazeći na ton znajući da ga ionako ne može preplašiti.
Dečko uzdahne, ali to ne da nikakva učinka. „Devon, znamo se već tri godine. Točnije, ti znaš sve o meni, a ja ništa o tebi. Nije fer.“
„Život nije fer. Kao ni ona prokleta mačka koja mi mijauče nad prozorom svake proklete noći pa ne mogu ni oka sklopiti.“
„Ubij ju“, ravnodušno predloži dečko opet odmičući pogled od njene vitke figure za koju je bio siguran da bi isprobao – kad bi imao priliku. A jako je dobro znao da Devon nije osoba s kojom se možeš poigravati, jer možda izgleda kao da bi popustila, ali on je saznao na teži način kada mu je pokopala ego jednom dovijeka u međusobnoj borbi.
Devon otpije gutljaj. O da, i ona se toga sjetila, ali kako ubiti prokletu mačku? Jedno je smanjivati raspon gadnih, neljudskih bića koja misle samo zlo, a drugo nedužne životinje. Iako je ta mačka daleko od nevine, ali to je sad već druga, daleka priča.
„Možda si u pravu“, promrmlja Devon gledajući u jednog muškarca koji je sjedio za jednim od stolova koji su se, u nepravilnoj liniji, prostirali cijelom gostionom. Bio je kršan i lijepa lica, ali definitivno iznad trideset godina – a to je, za njenu dvadeset i jednu, bilo previše. Namignula mu je, čisto radi igre, te se pozom opet posvetila dečku kraj sebe koji se promeškoljio od nelagode zbog maloprijašnje izjave.
„Ubit ćeš mačku? To je brutalno.“
„Nisam na to mislila, već na ono što si maloprije rekao...“ ispravivši ga, stavi kriglu na šank – popila je svo pivo u par gutljaja. Onaj muškarac je postajao sve uporniji; predugo su vodili rat zurenja.
„Koje drugo?“ nevino doda dečko htjevši da mu ponovi ono što je rekao; dakako, samim time bi potvrdio svoju pobjedu u prepirci koje nije bilo.
„Zaboravi!“ obrecne se Devon i ljutito prekriži ruke preko prsa. Dečko pokraj nje se pokunjeno nasmiješi i poželi maknuti taj uvrijeđeni izraz njenog lica (koji ga je nekako podsjećao na onaj kojeg bi imalo dijete od pet godina). Samo nije znao kako.
„Oprosti. Znam što si htjela reći. Nastavi, molim te.“ Iskreno se ispriča, a to djevojci bijaše dovoljno. Nije joj bila namjera duriti se, jer je svoju priču htjela barem nekome pripovjediti; kome može vjerovati, a takvih je ljudi sve manje i manje – kao da za njih nema mjesta na ovom taštom svijetu obgrljenom lažima.
„Nero, kastrirat ću te kao mačka ako me budeš prekinuo ili nešto zapitkivao sa strane. Jasno?“ dadne mu pošteno upozorenje prije početka. Započinjući razgovor, ona vrati ruke natrag na šank isprsivši se pomalo: „Moj otac jest demon i to jedan od najjačih. Vladar je 66 legija i njegovo je ime Bael. Možda si čup za njega. Jednom mu se 'omaknulo' pa je silovao moju majku koja je tada imala nešto više od petnaest godina. Naravno, veze između demona i ljudi su odvratne i zabranjene, jer je njihov rezultat – poludemon. Njih Podzemlje prezire, a Visine ih se klone baš zato što su jači od njih skupa pošto imaju snagu i ljudi i demona što ih čini okretnijima i svestranijima. Moja majka je umrla pri porodu, to je sve što znam. Imam polubrata, koji je demon i ima 27 sada, i brinuo se o meni dok sam odrastala. Nemoj misliti da je on dobar tip, jer u njemu nema trunke suosjećanja. Kad sam imala petnaest, silovao me rekavši da je to za moje dobro. Nisam znala zašto, ali otad se promijenio; gledao me kao da sam komad mesa i kao da rastem u nešto zastrašujuće i vrijedno poštovanja. Kad sam navršila osamnaest, on je jednostavno nestao pa sam pretpostavila da je mrtav. I tad smo se upoznali. Dovoljno?“
Nero je bio zadivljen brzinom i ravnodušnošću kojom je ispričala svoju životnu priču. On to nikada ne bi mogao, ne na takav način i ne tu priču. Flegma, to mu je palo na pamet.
„To je sranje.“ Kratko izrazi svoje mišljenje. Devon se složi ispustivši tiho „mhm“. Uistinu, kao polu-demon nije imala točno određeno mjesto u svijetu, već je hodala tankom linijom koja se prostirala sredinom. Kao takva, možda je imala najpovlašteniji položaj, ali joj on nikako nije ulijevao sigurnost, već ju je blago ljuljuškao u nemiru.
Devon se zatim ustane, potapša Neru pa ramenu i odluči okončati ovu večer polaskom kući, ka svom stanu. Nero joj ne reče ništa i pusti ju da u miru pođe kamo je naumila.
Izašavši iz gostione, Devon uhvati korak po tek popločenom pločniku koji je bio posljedica renoviranja grada; u zadnje vrijeme je Caym bio veliki nered, a vlasti to spretno zataškavaju obećavajući zlato onome koji nisu vidjeli ništa. U gađenju, Devon pljune na pločnik, a njena slina stvori rupu tamo gdje je pala.
„Ljudi su takvi prokleti licemjeri“, promrmlja za sebe. Njeni koraci odjekivaše praznom, uskom ulicom koja je bila prečac do njenog stana (premda je to zapravo bila kuća, ali toliko mala, da nije bila dostojna tog imena).
Tamne sjenke su se igrale po zidovima trgovina i kuća koje su već usnule. Kako je jedan mudar čovjek rekao: „Poslije ponoći se samo budale, koje kradu dane, igraju na mjesečini“. Devon nije bila sigurna pripadaju li te riječi demonu ili čovjeku, ali se iz dna duše nadala kako je riječ o čovjeku. Na kraju krajeva, demoni ne govore mudrosti, već riječi koje smrde po zadahu smrti.
Kako se približila svom stanu, izvadila je cigaretu te ju vješto i brzo zapalila, ali je polako uživala u dimu; kao da ju činjenica kako od nje umire, veseli.
Naslonila se na svoj zid i zagledala u tamu koja je ispred nje tvorila neprobojan štit. Većina ljudi se boji tame, jer ona pušta maštu sa uzice i dopušta nam da zamislimo sva najkrvoločnija i okrutnija bića koja samo čekaju da od nas naprave krvavi nered; ali nakon nekog vremena bi te misli nestale, jer svaki odrastao čovjek (pa i tinejdžer) kad-tad shvati da je to nestvarno. Ali Devon, ne, ona nikada nije prestala vjerovati u njih znajući da su uvijek tu; gledaju, čekaju, vrebaju, gladni su, a plijena je pun grad.
Nespretno kašljuckanje joj omete misli pa lijeno okrene glavu desno – odakle je zvuk dopirao. Susrela je par crvenih očiju koje su tek oko zjenice poprimale žućkastu boju.
Xaphan se zvao taj pali anđeo koji je bio okrutno mučen u Podzemlju do tolike mjere da sada na njemu nije ostalo ni trunke prijašnjeg sjajnog ponosa. Izudarane, krive noge i deformirano lice te izboden trup; sve te silne rane kojima nije bilo suđeno da zarastu. Lutao je Podzemljen, neprihvaćen i sam među ostalim demonima. Devon je jedina imala razumijevanja za njega pa joj je poslužio kao neka vrsta doušnika, špijuna. Nitko ionako ne obraća pažnju na jadnog Xaphana.
„Ima li kakvih vijesti vrijednih traćenja mog vremena?“ upita ga Devon ne imajući volje za odugovlačenje.
„Ne, nitko ništa ne zna i nikoga nije briga“, iritantni i hrapavi glas izađe iz njegovih malih glasnica. Devon opsuje i baci cigaretu na tlo. „Priča se da je tvoj brat mrtav.“
Načeo je krivu temu i bio je svjestan toga. „Polubrat“, odrješito ga ispravi Devon, „i iskreno, nadam se da jest. Ipak je prošlo već tri godine. Čak ni on nije tako sposoban da se održi na životu kada ga progutaju više sile.“
„Da, ali-“
„Laku noć, Xaphan.“ Rekavši to, zalupi mu vratima pred nosom. Ostao je zbunjeno stajati razmišljajući kad li je već uspjela otključati vrata, ali ipak je to bio poludemon. Ni sam Vrag ne zna što sve oni mogu.
Devon je izula odrapane crne starke zbog kojih su je Nero i njegov brat blizanac Kronos, redovito ismijavali jer demonu ne priliči takva obuće, već visoke čizme koje su nosili u svim prilikama.
„Ali ja nisam demon, već i čovjek“, došao je njen jednostavan odgovor pun mirnoće. Zbog toga ju više nisu tako često zadirkivali.
Svukla je hlače i majicu te počela, u crnim boksericama i grudnjaku, pospremati po stanu. Život u samoći joj je itekako odgovarao, jer nije bila tip osoba koja zna što raditi s ljudima pod istim krovom. Vremena u kojima joj je tako bilo više nisu postojala za nju.
S ozbiljnim izrazom lica je kupila stvari s poda i stolica pitajući se kada li je to sve stigla zaprljati i pobacati; vjerojatno dok je vježbala neke nove potete ili isprobavala bezbroj svojih mogućnosti. Ali za ovakav nered stvarno nije bilo izlike.
Kuhinja, dnevni boravak i veliki krevet u kutu su bili svi zgurani u jednu sobu, ali je bilo dovoljno prostora na čistini između. Kupatilo je bilo zasebna soba; inače Devon ne bi ni kupila ovaj stan.
Kad je konačno završila s bacanjem sve odjeće u jedan kut, zadovoljno je prekrižila ruke na prsima te zagrizla donju usnicu kao da smatra kako nešto nedostaje. No, prije no što je stigla dokučiti što, na ulaznim vratima začuje kucanje.
Došetavši do vrata i otvorivši ista, ugledala je istog onog čovjeka s kojim je razmjenjivala poglede u gostionici. Nosio je vragolast osmijeh i umišljen stav što je odmah uništilo sliku o njemu; barem u Devoninim očima.
„Mogu li ti kako pomoći?“ upita podižući jednu obrvu. Nije bila sigurna koliko je izraz njena lica bio očit, ali ju nije bilo ni briga.
„Pa, ako imaš dovoljno velik krevet – mogao bih ja pomoći tebi.“ Rekao je to što je samouvjerenije mogao, a zazvučao je kao kralj idiota.
„Zvuči primamljivo. A ako ti imaš imalo soli u glavi, okrenut ćeš se prije no što ti izbušim još jednu rupu za disanje – kroz čelo.“ Odvrati mu Devon s malim smiješkom ispisanim na licu koje je bilo tek slabo obasjano mjesečinom koju je tama oblaka polako povlačila iza sebe.
„Ma daj, nemoj tako...“ maznim tonom joj uzvrati muškarac te ju obavije oko struka. Bila je to kap koja je prelila čašu. Devon mu dopusti da joj se još malo približi, a kad je njena šaka bila tik do njegovog trbuha, ona ju zarije u njega. Muškarac se strese i pogleda u Devoninu ruku kako stoji u njegovom trbuhu, a njenu golu ruku polako prekriva mlaz tople krvi.
Devon ju polako izvuče iz nje pazeći da ga dobrano zaboli, a on napravi bolnu facu i složi se na tlo. Krv koja je šikljala iz njega je bila jednaka kapljicama koje su se slijevale s Devonine ruke. Ona podigne svoju šaku i poliže nešto krvi, ali čim je okusila taj gorak okus, ispljune ju točno na njegovo tijelo.
„Prljavo ljudsko biće.“ Reče i ponovno zalupi vrata znajući da, kad ih opet otvori, trupla više neće biti.