srijeda, 01.09.2010.
Sixteenth cigarette.
Guilt is the price we pay willingly for doing what we are going to do anyway.
Otvorivši oči susreo se s bezličnim sivilom tuđeg stropa dok je pod njim bila poznata, ali opet tako udaljena posteljina. Bila je tvrda i bockala ga po goloj koži, ali se vješto izmicao porivu da se počeše. Jastuka pod glavom nije imao, već je podstavio ruke pod glavu kako ne bi morao priuštiti glavi kakav neugodan tretman tvrdog madraca.
Nakratko je bacio pogled na svoja prsa preko kojeg je opušteno ležala plava glava. Na licu je, nepoznatog uzroka, nosila sjenku smiješka. Jednu ruku, nalakiranu tamnocrvenim lakom koji se polako počeo runiti, je prebacila preko njegovih nogu dok je blaženo hrkala. Nešto u njoj je bilo tako nevino, ali kontradiktorno načinu života kojeg je vodila.
Ne željevši je probudi, pogledom je istraživao sobu. Nije se promijenila od zadnjeg posjeta. Desno od kreveta bijaše ormarić, rijetko korišten, na kojemu je bila samo stara budilica boje identične njenim noktima; kraj njega je bio prazan, siv okvir, izgreben pri rubovima. Kraj prozora, zamračenog novim, crnim zavjesama, bijaše ogledalce s prikladnim stolićem punim šminke. Naprijed bijahu dva ormara: jedan za odjeću, a drugi za stvari koje zaboravljaju oni koji dolaze po provod za jednu noć. Tepiha, ta sobica, nije imala.
„Kronos“, promrmlja Lily u snu, mljacnuvši nekoliko puta, ne pomaknuvši ni centimetra.
„Tu sam“, prošapta. Pogladio joj je kosu, pomalo masnu. U bilo kakvim drugim okolnostima, Lily bi smatrao starijom sestrom. Lošeg tračka osobnosti nije bilo, ali joj se život ipak odlučio ne smilovati. Ostala je bez roditelja kao djevojčica i za nju se brinula starija sestra. Nažalost, i ona je bila u istom „poslu“ pa je svoje znanje prenijela sestri. Lily je, unatoč svemu, imala svoje snove i ideale, ali očito se pomirila s činjenicom da će oni ostati baš to: snovi i ideali.
Oh da, željela je biti medicinska sestra.
Lily se, koristeći Kronosa za oslonac, podigne pa je sada klečala na krevetu trljajući oči kao da se još uvijek mora uvjeravati da je budna. Zatim ga pogleda i nasmiješi se.
„Naspavao se?“ upita rastežući se.
„Naravno. Imao sam dobro društvo.“ Odgovori Kronos i uzvrati smiješak. Tad primijeti nešto drugo što se počne igrati preko Lilyina lica: ženska intuicija.
„Zašto si me potražio?“ bilo je nešto ozbiljnosti u njenom glasu, no ta ozbiljnost nije htjela znati odgovor.
„Zaželio sam te se“, reče osjetivši šamar krivnje uzrokovane tom laži.
Lily prinese, bojeći se odbijanja, usne Kronosovima te ih nježno pecne svojima. „Lažeš“, njene oči su se gotovo urezale u njegove dok su ga promatrale iz te blizine. Trebao je očekivati da će ga pročitati. Možda je zato dolazio k njoj: htio je da ga pročita.
„U pravi si, lažem“, odgovori, „ali prava priča je dugačka i nisam siguran hoću li je vjerno prenijeti.“
Pogladivši njegov obraz, uz osmijeh – koji se odlučio vratiti na njene usne - topao poput majčinskog , ustane se s kreveta i reče: „Skuhat ću nam kavu pa ćeš mi ispričati. Mislim da ti dugujem toliko.“
„Nije li obrnuto? Ja ti dugujem.“
Skupljala je svoju odjeću po podu te ju bacila kroz vrata kupaonice, a zatim Kronosu dobacila njegovu. „Onda smo obostrani dužnici. Dopusti mi da, za početak, vratim svoj dug.“
Kronos se, prativši njen primjer, lijeno digne s kreveta i počne oblačiti odjeću zahvalan što nije bila znojna ni prljava. „A kada ćeš ti doći na naplatu?“
„Vidjet ću“, namigne i ode iz spavaće sobe u kuhinju.
Ostavši sam u sobi, Kronos sjedne na rub kreveta i zarije glavu u ruke. Iako se nije osjećao loše u fizičkom smislu, glava mu je pulsirala do točke u kojoj ju je postalo nemoguće ignorirati. Htio je razmišljati o Dylan, samo o njoj, ali od kakve će mu koristi to biti? Kao da sam sebe bičuje.
Ona je sada u Rapsodyju – sama. Trebao ju je otpratiti, ohrabriti, dočekati. Umjesto toga, ponio se poput zadnjeg izdajice otišavši u krevet s ženom – prijateljicom – noseći u sebi sve te teške osjećaje. Nije htio ni zamišljati Dylaninu reakciju kada sazna za to: ako se ikada pomire.
Što učiniti nakon ovoga, nije znao. Zasad će samo istresti sve ladice sa starim neuzvraćenim osjećajima te ih ostaviti praznima za nove pokušaje. Najbolje što je mogao, bijaše upravo to.
Osjetivši opojan miris crne kave kako se širi sobom, te ga omotava oko vrata nevidljivim sponama kako bi ga dovukla do kuhinje, odluči se prepustiti te pođe za njegovim izvorom. Točivši kavu iz metalnog lončića u niske tamnozelene šalice, bijaše Lily okružena sanjivom aurom. Bio je u pravu – doista je izgledala nevino.
„Taman na vrijeme“, reče mu i odloži lončić na mali stolić – dovoljan za dvoje – te zatim sama sjedne za stolicu. Kronos sjedne na stolicu preko puta i rukama obgrli vrelu šalicu što opeče živce i Kronos osjeti poriv da makne ruke, ali naposljetku odluči trpjeti. Iako je ta vrelina pekla njegove ruke, grijala je nešto drugo. „Sad mi ispričaj sve“, doda Lily mjerkajući ga pametno držeći ruke skupljene ispred sebe, dalje od vrele šalice.
Kronos odmjeri kuhinju kao da će pronaći kakav šalabahter zalijepljen za viseće ormariće ili hladnjak koji bijahu oronuli sudeći po ispranosti boje koja je nekoć bila čista, svijetloplava. Jedna usamljena biljka stajaše na oknu prozora, koji je gledao na novu zgradu preko puta, i izgledaše mu usamljena, baš poput njega, iako je imao adekvatno društvo uz sebe.
„Kronose“, probudi ga Lily nježnim glasom, „čekam.“
Kronos duboko udahne i pokuša proći rukom kroz kosu, ali to rezultira zaplitanjem prstiju u nepočešljane vlasti. „Zaljubio sam se“, reče, čvrsto odbijajući pogledati u Lily bojeći se reakcije koju bi mogao dobiti.
Lily se zahihoće i ubrzo izgubi u naletu glasnijeg smijeha zbog čega je morala rukom prekriti usta. „Pa što onda radiš ovdje?“
„Ona voli drugoga“, odgovori ozbiljno, nemoćan naljutiti se na njen smijeh. Lily se, čuvši taj dio njegove priče, uozbilji.
„Oprosti“, reče mu i doda: „I što ćeš poduzeti u vezi toga? Kako ju misliš vratiti?“
Tek sad se Kronos udostoji pogledati Lily; onaj glasan smiješak je sad lijeno sjedio na njenim usnama ispod iskrećih očiju. „Nikako. Odlučila je.“
Lily se, uz razočarani uzdah, zavali u svoju stolicu. „Razočarao si me Kronose. Očekivala sam nekakvu borbu od tebe. Zapravo, mislila sam da si naučio lekciju. Ipak ti najbolje znaš što znači šutjeti o ljubavi i sa strane gledati kako ti voljena osoba odlazi s drugim. Jesam li u krivu?“
Kronos, nadureno, otpije gutljaj kave opurivši si jezik. „U pravu si, ali nije tako jednostavno.“
„Zapravo, jest jednostavno. Samo si to ne želiš priznati pošto bi to značilo da moraš dići to lijeno dupe sa stolice i nešto poduzeti. Ako nisi primijetio, ovako samo gubiš ljude.“
„Kako to da nisam izgubio tebe?“ samozadovoljno se osmjehne gledajući ju preko ruba šalice.
Lily frkne i posegne za svojom šalicom, dotaknuvši samo njen rub, te odustane od pokušaja gutljaja. „Jer činimo iste pogreške.“
„Još se nisi čula sa sestrom?“ upita Kronos željevši se maknuti s teme koja se okretala oko njega znajući da je Lily u pravu. Naravno, neće to otvoreno priznati.
Uozbiljivši se, Lily napokon uzme šalicu i otpije gutljaj. „Nisam. Ne želim...“
Lilyna sestra se, u tajnosti, skrasila s jednim od bogatih klijenata i sada živi u drugom gradu. Pozvala je i Lily da joj se pridruži, ali se osjećala suviše izdanom da to učini pa je nastavila, tvrdoglavo, ovaj način života.
„Tvrdoglava si bez razloga.“
„Znaš da nisam. Udala se i otišla bez da mi je išta rekla, a onda se pojavila niotkuda s tom 'predivnom' ponudom. Ne želim joj priuštiti pobjedu, iako jest glupo nastaviti ovu igru.“
Kronos se osmjehne. „Uistinu jesmo isti.“
„Pijem u to ime“, digne šalicu u zrak te ju zatim spusti k ustima.
Bližilo se podne, a Dylan se nije vratila u Kuću izlazećeg sunca. Stajao je pred njenim ulazom od deset sati, ali njemu se činilo kao da čeka puno dulje. Iako je bio siguran da neće biti presretna kada ga vidi, Hayden nije mogao biti sam, u svom stanu, i razmišljati kako je sve prošlo.
Najmanje deset puta je krenuo prema Rapsodyju – da tamo čeka – ali se svaki put vratio. Nakon ispitivanja sigurno neće htjeti prvo njega vidjeti; prvo neka se opusti šetnjom. Tako je barem mislio.
Danas nije nosio masku, već je slobodnim očima promatrao svijet oko sebe kao da ga vidi prvi put. Plava kosa bijaše zapuštena i u nejednakim pramenovima padala preko lica no unatoč tom šlampavom izgledu čuo je djevojke – njihove glasove i misli pomiješane s mislima svih ostalih prolaznika – kako ga smatraju zgodnim. Volio bi da mu je stalo do njihovih mišljenja, ali jedina djevojka čije je mišljenje o sebi uništio, ga je zamrzila.
Bacio je brz, nepotreban pogled na fasadu Kuće izlazećeg sunca; bijaše oronula i krajnje joj bijaše vrijeme za kakvu obnovu. Možda Mix nešto poduzme u vezi ovog mjesta kada – ako – se vrati.
Vratio je pažnju prolaznicima; bijaše to prorijeđena hrpica učenika, koji su odlazili s nastave, i majki, koje su vodile djecu u trgovinu, te starijih ljudi kojima je trebala čitava vječnost da prijeđu ulicu. Svi oni bijahu okupani svjetlom toplog sunca koje je bilo živahnije od svih nepoznatih lica, pred njim, zajedno.
Njihove misli bijahu prilično zanimljive, priznao si je. Djevojke su većinom razmišljale o dečkima i svom izgledu, a većina ih je bila nezadovoljna istim, iako su bile privlačne. Majke su brinule o svojim muževima, gdje su i što rade, pa i o kućnim poslovima koje još moraju obaviti. Bakice i djedice nisu razmišljali ni o čemu, već su i u mislima uzdisali kako im je teško.
Hayden se morao ispraviti, nisu im misli zanimljive, već dosadne. Ako su takve površne stvari sve o čemu ljudi razmišljaju, onda ih ne bi želio slušati do kraja života.
Tek su ga jedne misli prenule iz tih novootkrivenih dosadnih osjećaja i misli: bijahu one sjetne, a istovremeno ljutite; razočarane, a istovremeno pune neke ohrabrene energije; napuštene, a ipak odlučne. Prepoznao je te osjećaje kada se i njihov vlasnik pojavio iza ugla.
Kronos.
Ispravio se i pričekao da ga primijeti što je bilo gotovo iste sekunde; ispucao je najneprijateljskiji pogled ravno u njegovo lice što ga uhvati na trenutak nespremnim. Što će sada biti?
Prišao mu je, taj demon uzdignute glave, i umjesto tradicionalnog pozdrava ga udario šakom u čeljust i poslao leteći u zid druge kuće. Vidio je taj potez u Kronosovoj glavi i mogao ga je izbjeći, ali odgovornost za svoje postupke ga je prisilila da primi taj udarac.
Kronos se brzo pojavio iznad njega, ignorirajući prolaznike koji su usporavali kako bi promotrili tuču, te ga podignuo za majicu. Zatim se silovito okrenuo i bacio ga u zid druge kuće. Haydena zabole leđa, i bio je siguran da će na njima ostati velika masnica, ali se unatoč boli osovi na noge i pričeka da mu se Kronos približi.
Njegovo lice bijaše mješavina prijezira i tuge; kao da ga očajno želi izudarati na smrt, ali istovremeno ga žali i želi da stvari budu drugačije.
„Ako ne budeš dobar prema njoj“, reče mu i ponovno ga podigne za majicu. Uistinu je bio snažan, primijeti Hayden. Rečenica ostane nedorečena jer ga Hayden udari nogom u trbuh na što ga demon ispusti.
Kronos, bezizražajna lica, ponovno posegne šakom za Haydenovim licem i uspješno ga odalami. Jednakom brzinom, Hayden ispruži nogom i dohvati Kronosovo koljeno.
„Ovo je“, izusti Kronos zadihano, „drugi put da mi bezvrijedan dječarac krade djevojku koju volim.“
Hayden se nije šokirao izrečenim. Znao je jako dobro što Kronos osjećaje, štoviše, osjetio je. Problem je bio samo što je on osjećao isto, a jedini je znao što predmet njihova obožavanja osjeća. Ljubav prema demonu ispred njega.
Zaletjevši se prema Haydenu, Kronos zamahne nogom i Hayden odleti prema zidu gostionice gdje ga Kronos ubrzo pribije; hladan, grub zid zagrebe Haydena po licu, ali on jedva primijeti krv koja se počela slijevati iz njegova obraza.
„Što sam ti učinio da mi ovako vraćaš?“ Kronosov glas prepukne, kao i njegov ponos, dok ga je očajno držao. Ruke su mu se tresle, osjetio je. Njegov mozak je obrađivao tisuću nemirnih osjećaja istovremeno i bilo mu je teško držati se samo za jedan.
„U pravu si, znaš“, nastavi, „ja jesam sjeban demon i definitivno ću je uništiti. Ali što da radim kada je tako?“
Udaljio ga je malo od zida i onda snažno zabio natrag u njega. Hayden je uspio izdvojiti jednu misao iz njegove glave: razmišljanje o odlasku, prepuštanju Dylan njemu. Ta misao bi s vremenom nadvladala sve i Hayden je mogao dopustiti da se to dogodi.
Ali...
„Kronose“, jedva izusti shvativši da je pretih pa se iz petih žila potrudi poglasniti, „Kronose, Dylan te voli. Ne mene, tebe.“
Praznoća. Tišina koja je nastupila u Kronosovoj glavi bijaše glasnija od misli prolaznika koji su ipak odlučili ignorirati dvojicu usred tuče.
„Molim?“ upita jedva čujno.
„Lagao sam samo da te naljutim. Voli te, Kronose, ali negira to do krajnosti u kojoj nije svjesna tih osjećaja“, reče brzo, „Iako postoji šansa da ih je sada svjesna kada sam joj rekao istinu.“
„Kako je reagirala?“
Hayden je zastao na trenutak razmišljajući treba li reći istinu ili opet lagati. No, na neki način, mu bijaše dosta laži. „Udarila me. Posred face. Odletio sam.“
Ponos se nacrta u Kronosovoj glasi. „Dobra cura.“
Kronos ga pusti, smireno i udalji se nekoliko koraka, a kad se Hayden okrenuo vidio ga je u već poznatoj pozi: s cigaretom u ustima, koja su bila izvijena u mali smiješak, i umišljena stava. Začudio se, ipak, kada nije osjetio ljutnju, pa niti, mržnju prema njemu. Kronos u sebi nije imao ni trunke odbojnosti prema Haydenu.
„Nećeš me mrziti? Ili me barem još malo izudarati?“ upita Hayden prstom prateći porezotinu na licu. Kad je pogledao prsti, nije se iznenadio vidjevši tamnocrvenu, gustu krv. Bojao se pogledati u ogledalo, ali naravno, uvijek je mogao opet staviti masku.
Kronos slegne ramenima. „Zar je bitno sada?“
Doimao se drukčijim, taj Kronos, kako izvana pa tako i iznutra. Neuk čovjek bi rekao da je bio blizu ljudskosti za jednog demona, ali vrlo lako je to moglo biti i trenutno zadovoljstvo dobivenom informacijom.
„Nije?“
Kronos se nasmiješi, bez lažnog smijuljenja, i pođe prema vratima gostionice. Hayden je, na trenutak, pomislio da će ga ipak udariti, ali kad mu se približio, postavio je ruku na njegovo rame.
„Što kažeš da pripremimo nešto za Dylanin povratak iz Rapsodyja? Nismo bili uz nju kada je otišla pa se moramo nekako iskupiti.“
Hayden se nekako uspio nasmiješiti. „Misliš da će upaliti?“
„Naravno. Ako ti budeš teta kuharica.“
Kronosovi osjećaji sada bijahu paleta boja; nešto mira, nešto ispunjenosti, kišica ljubavi i mrvice prijateljstva uz sve ostale dječje usporedbe i metafore. Zašto se nijednom nije pokušao sprijateljiti s tim demonom? Zar je bitno što je ako ima srce, ako osjeća? Zar je morao čekati da bude povrijeđen kako bi to shvatio?
Nije se mogao otarasiti tih suvišnih misli dok je uživljeno, čavrljajući s Kronosom o glupavim stvarima, pripremao slasticu za Dylan iznenađen što je Kronosu takav plan pao na pamet.
A koliko će im taj plan uspjeti je već druga priča.