subota, 15.05.2010.
Third cigarette.
Memory is a way of holding onto the things you love, the things you are, the things you never want to lose.
Kasno popodne je bilo najbolje vrijeme za šetnju: ljudi su se bili odveć umorni, nakon napornog dana na poslu ili u školi, da bi obraćali pozornost na jednu zamišljenu tinejdžericu koja je vrlo lako mogla biti izgubljena i tražiti za pomoć.
No, Dylan nije bila umorna, kao što nije bilo ni sunce koje je žarko sjalo na putu ka obzoru. Svoje odredište je bilo spremljeno u glavi baš kao i pravi put k njemu. Put, kojim je uvijek išla, bijaše kraća ruta u opasnijoj četvrti, ali njoj to nije predstavljalo nikakav problem jer je bila gotovo sto posto sigurna da će se moći sama obraniti.
Zabivši ruke u džepove crne trenerke te pognuvši glavu, provlačila se kroz uske uličice koje su, unatoč suncu, bile vlažne i vonjale po krvi i smeću; znala je da se ovdje često događaju ubojstva i krađe, ti kutovi su vrištali od boli grijeha koje primaju za cijeli grad kako bi mogao barem još neko vrijeme živjeti u iluziji mira.
Srećom, nije naišla ni na koga, kad je izbila pred novu kuću koju je okruživala žuta policijska traka koja je izričito zapovijedala kako je ulaz zabranjen. No, kao i prošlog i pretprošlog te onog prije petka, podignula ju je jednim prstom te se poput lopova šuljala preko travnjaka koji se već počeo pretvarati u pravu gradsku prašumu.
U tu kuću, čija je fasada bila bijela i nova, ušla je kroz prozor i zatekla prizor koji ju već noćima ganja snovima: krvavi dnevni boravak, prevrnjeni naslonjači i vonj... zaboga, vonj. Iz tjedna u tjedan se pokušava rješiti tog smrada, ali se na kraju uvijek vrati po još. Krajičkom oka je promotrila ormar za kapute i cipele, mjesto gdje se skrila...
Smeđe oči njene majke bijahu prestrašene i uzrujane dok ju je odmjeravala stajući kraj ormara za cipele i kapute. Otac je navlačio zavjese kako bi ograničio poglede susjeda u privatnost njihovog dnevnog boravka.
„Dylan, moraš se skriti“, rekla joj je kao da je malo dijete iako je nedavno napunila sedamnaest, „i biti tiha. Štogod da se dogodi, nemoj vrištati niti izaći iz ormara. Jasno?“
Dylan je kimnula glavom, nesigurno i zbunjeno, pitajući se što će se tako strašno dogoditi da je čak i njena, inače hrabra majka, iskakala iz kože od straha.Prije no što je dobila odgovor, majka ju čvrsto zagrli i smoči vrat suzama koje su tek počele teči iz njenih duplji.
Bile su usamljene, te suze, i tek tad je shvatila kako je ovo neka vrsta 'zbogom'. Njen otac, visok i štrkljav znanstvenik, im se pridružio u zagrljaju čvrsto stisnuvši svoje djevojke.
Kad su je pustili, otac joj je rekao: „Volimo te. Nadamo se kako ćeš nam jednog dana oprostiti.“
I tad su je gurnuli u taman ormar u kojem je jedva bilo mjesta za visoku sedamnaestogodišnjakinju. Kroz rupice je jasno vidjela cijeli dnevni boravak i, dok joj se čvor stvarao u želucu, obrisala je par suza koje su nekako našle svoj put niz njen obraz.
Kao alarm koji ju je trgnuo iz sna, prednja vrata se otvore uz tresak i Dylan je bila sigurna kako je netko od susjeda čuo. Nagnula se ulijevo kako bi mogla promotriti osobu koja je ušla, ali nije mogla od zida koji je odvajao hodnik od dnevnog boravka.
Njen otac, vidjela je, je ustuknuo i razrogačio oči kao da je vidio čudovište dok je njena majka našla sklonište iza njegovih leđa. Mogla je osjetiti paniku u zraku, gušila je i nju, a kako li je onda bilo njenim roditeljima? O tome je mogla samo nagađati.
„Što želiš?“ glas njenog oca nije podrhtavao kako je očekivala.
Čula je korake, po prvi put, koji su dolazili iz hodnika i tek kad je prilika stupila u dnevni boravak, poželjela je vrisnuti jer ono što je vidjela nikada neće moći zaboraviti.
Ta stvar je bila visine do stropa sačinjena od debele svijetloružičaste kože koja je izgledala vlažno i mekano. Iz leđa su joj virila dva debela, crna šiljka, a ispod njih krila koja su bila polomljena i savijena pod neprirodnim kutom. A lice, to lice, je bilo usko na kojem su se smjestili debeli zubi, koji su virili iz krvavih usta, a na očima, crnim očima, je imao držače za debele kapke kako ih nikada ne bi mogao zatvoriti. Na čelu je imao mali rožić. Ruke mu bijahu opuštene uz tijelo, a prsti mu završavaše s zakržljalim noktima koji kao da su se uvlačili u vlastitu kožu.
To je bilo čudovište poput onih koji drže djecu noćima budnu; čudovište koje ne bi trebalo štetiti ljudskim očima; čudovište kojeg bi se i sam vrag bojao ako ono samo nije vrag; čudovište koje ne bi trebalo postojati.
Ali bilo je tu, ispred nje.
„Smaknuti Gerard Amrstrong. Amanda Armstrong. Bez milosti.“ Glas tog čudovišta bijaše poput lošeg radijskog prijamnika: iscjepkan i prigušen.
Dylan je mislila kako će njeni roditelji učiniti nešto, boriti se, ali su samo stajali gutajući knedlu za knedlom dok se znoj skupljao na njihovim lijepim licima.
I onda je počelo.
Stvor im je prišao i oboma, istovremeno, zabio šiljak kroz srce. Dylan je stavila ruku preko usta kako ne bi ispustila zvuk, kako ne bi disala. Odjednom je osjetila nalet adrenalina u cijelom tijelu; kao da joj nekakva snaga nabija u venama i želi izaći van. Bilo je nepodnošljivo.
Ali nije se mogla pomaknuti dok stvor ne ode. Pa je čekala u tišini dok je stvor samo stajao u dnevnom boravku kao da ne zna što mu je sljedeće učiniti.
Začuvši šuškanje, provirila je kroz rupice samo kako bi se srela s parom tamnih očiju. Tad je vrisnula i poletjela unazad. Stvor je odškrinuo vrata ormara i provirio svoju glavu unutra. Osjetivši njegov miris, bila je sigurna da su joj sve dlačice u nosu spaljene.
Vene su joj sad već nepodnošljivo pulsirale no stvor nije napravio nijednog pokreta kako bi ju ozljedio, već ju je samo promatrao. Nakrivio je glavu i promrmljao: „Moje.“
Ispružio je jednu ruku, na kojoj mu se nokti produžiše u tanke oštrice, te zasjekao njena zapešća koja su dotad ležale na podu. Dylan je osjetila trenutnu bol, ali ubrzo ju je zamijenilo olakšanje – ono pulsiranje je prestalo i ponovno je mogla normalno misliti.
„Vratiti se. Da. Dolazim.“ I tad se okrenuo i zaletio prema prozoru gdje je nestao u noć.
Dylan, krvareći uplašena, se ustane i pođe prema telefonu. Nije imala pojma što radi niti što se upravo dogodilo. Znala je samo da se osjeća dobro, živo.
Utipkala je jedini broj kojeg se mogla sjetiti u trenutku. Kad je osoba podignula slušalicu, jedva je pronašla svoj glas: „Mix, mrtvi su. Mix, pomozi mi.“
„Dylan? Jesi dobro?“
„Mix, molim te, dođi.“
Tišina s druge strane linije.
„U redu, dolazim. Ostani kod kuće.“
Sjela je na pult i promatrala svoj bivši dom. Očekivala je da će dosad policija očistiti kuću ili ju srušiti – učiniti bilo što, ali kako stvari stoje, ona će ovakva ostati duže vrijeme. Nije trebala toliko sumnjati u nesposobnost policije.
Čekala je odgovor, kao i svaki put, na pitanje zašto je ostala živa. Zašto stvorenje nije nju ubilo? I najbitnije od svega: zašto nije cijelu istinu rekla Mixu? Trebala je i znala je to, ali nije htjela opterećivati tog dobrog čovjeka svojim problemima kada je jako dobro znala što želi: osvetu.
Oh, promislila je ona jako dobro o tome: zapustila je svoju školsku dužnost, prestala komunicirati s ljudima ako riječi nisu potrebne dok je istovremeno pokušavala činiti upravo suprotno dok je u Mixovoj blizini. Toliko joj je bilo stalo do njega zato što je znala koliko je njemu stalo do nje.
No, kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da je slaba i kako treba iskušavati ono što joj je dano. A mogla je činiti stvari koje nisu normalne za ljude ovog novog doba. Nije znala odakle joj takve mogućnost, ali ih je htjela usavršiti i iskoristiti, samo nije znala kako.
Dok to ne nauči ne može početi istraživati svoj prvi i jedini trag: Rapsody, tvrtku za koju je njen otac radio, a bavi se genetikom kako bi „bolje naučili iskoristiti ljudske potencijale“. Gledala je dovoljno filmova da bi mogla zaključiti da je to stvorenje poteklo od njih.
Pogledala je na zidni sat, koji je svejedno radio, koji je otkucavao pola šest i shvatila kako je vrijeme da se vrati Mixu. Shvatila je kako je opet provela dragocjeno vrijeme prisjećajući se te noći umjesto da je vježbala.
Napustila je kuću na isti način kojim je ušla te, dok je sunce polako nestajalo za horizontom, koračala ulicama prema Kući izlazećeg sunca.
„Ozbiljno! Koliko oni mogu popiti? Zar imaju želudac poput krave?“ mrmljao je Kronos pazeći da ga cijela gostionica čuje. Mix se samo smijuljio.
„I ti možeš toliko popiti“, rekao mu je dok je točio novu kriglu jednom od stalnih gostiju.
„Ali ja sam kul! I seksi! I ne debljam se! Ovo su svinje, krave, stoka! Mrš' kući!“ mahnuo je jednom rukom prema njima, ali su ga ignorirali; što od količine alkohola koju su imali u sistemu, a što jer ih nije bilo briga što jedan malac govori. Istina je da je većina ovih ljudi bila dvostruko starija od Kronosa.
„Jesi siguran da to ne govoriš samo jer ti se ne da više nositi piće s jednog kraja gostionice na drugi?“ Mix je jedva suzdržao smijeh dok je govorio zbog čega ga je Kronos prostrijelio ljutitim pogledom.
„Naravno da to govorim zbog toga! Neka si donose sami! Ionako imaju dupe veličine trokrilnog ormara pa neka se otkotrljaju ili poskoče ili što već!“
Mix odloći čašu, koju je upravo brisao, i potapše uzrujanog Kronosa po ramenu. „Mislim da je dosta konobarenja za tebe danas.“
Svojom rukom ga je usmjerio prema vratima za kat. Kronos je bacio krpu na pult i, dignuvši nos, teatralno pošao gore.
Ušavši u taj stančić, bacio se na kauč dnevnog boravka, te stavio ruke iza glave. „Mislim stvarno. Što da sad počne nekakav rat, a ti ljudi ne mogu ni hodati, a kamoli nešto drugo! Da smijem, sve bih to tjerao da trči krugove oko Cayma! Vidjeli bi oni kako se salo topi!“
Pričao je on tako sa sobom dobrih petnaest minuta, potpuno izgubljen u vlastitim razmetanjem, dok ga nije prekinuo glas s vrata: „Zašto pričaš sam sa sobom?“
Brzinom svjetlosti se uspravio na kauču, misleći da je sada nadrapao, ali se smrknuo kada je ugledao Dylan kako ga promatra podignutih obrva, a lica potpuno ozbiljna.
„Jer sam trebao razgovor s nekim pametnim!“
„Zato te i pitam zašto pričaš sam sa sobom“, dobacivši mu, spustila je svoju torbu na tlo i pošla do hladnjaka. Kronos cokne jezikom, ljutit što nije mogao smisliti bolju uvredu na njenu dosjetku pa joj se priduži u kuhinji. Odjednom se želio svađati.
„Slušaj, ja sam stariji i zahtjevam malo poštovanja.“ Rekao joj je dok je vadila puding iz hlanjaka. Neko vrijeme je promatrala naljepnicu kao da joj nije jasno da je od čokolade.
„A ja sam gladna i zahtjevam da mi se makneš s puta“, tek tad je shvatio da joj stoji ispred ladice sa žlicama. Odmah se maknuo, nezadovoljan što mu je opet spustila. Čak ni ona nije bila tako dobra u tome.
Dok je uzimala žlicu, promotrio je njeno lice. Niti jedna bubuljica nije krasila njenu glatku, nježno preplanulu kožu, i vrlo lako je mogla imati lice anđela – da nije bila smrknuta i tako više ličila babi koja nema pametnijeg posla negoli stajanja na ulici i komentiranja susjeda.
„Zašto si takva?“ upitao je gledajući ju kako odlazi prema stolu. Sjela je i, očito ga ignorirajući, otvorila puding. Napućio je usne i, ne odustavši od pitanja, dodao: „Mislim da mrzim djecu.“
Ovo ju je očito dirnulo jer se trgnula. Trebao je odmah tako reći: djeca mrze kad ih se naziva djecom. To je tako tipična uvreda da se mentalno prekorio što se nije ranije sjetio.
„Nemoj misliti, zna boljeti.“
Ma sranje, pomislio je, i pošao u svoju sobu. Zašto se uopće želi svađati s djetetom? Tražiti poštovanje od razmaženog derišta – koje k tome zna što je sve sposoban učiniti – je bilo glupo s njegove strane i službeno je odustao od te želje.
Bacio se na krevet, ponovno spreman za ljenčarenje i mrmljanje u vlastitu bradu. Odlučio je kako mu je potreban još jedan pametan razgovor sa sobom.
Kad je dovršila puding od čokolade, pitala se zašto nema pudinga od karamele. Možda su ga izmislili, ali ona nije znala za to. Mislila je da je čokolada najbolja, ali i karamela bi bila dobra – zapravo, mješavina oboje bi bila ukusna.
Pitat će Mixa.
Bacivši čašicu pudinga u smeće, spustila se dolje do Mixa te ga zatekla kako i dalje naporno radi za šankom. Ono što ju je najviše oraspoložilo kad ga je vidjela jest što je uvijek imao smiješak na licu, iako je znala da je umoran i da je sigurno htio leći pred televizor te zaspati pred njim gledajući kakvu lošu seriju.
„Trebaš pomoć?“ upitala ga je. Kimnuo je glavom.
„Hoćeš li molim te samo pobrisati čaše? Ovaj Kronos je beskoristan.“
„Naravno“, odgovorila je i primila se pranja i brisanja. Nije joj bilo teško, naprotiv, osjećala je pripadnost i ljudsku bliskost kakvu joj je samo Mix pružao u zadnje vrijeme. Možda je bila sebična, što ga je iskorištavala kako bi se bolje osjećala, ali znala je kako bi joj on to dopustio čak i da ga je zatražila.
„Kako je bilo u školi? Zaboravio sam te pitati kad si došla.“
Slegnula je ramenima i nasmiješila se. Znala je da je imala lijep osmijeh, jer su joj ljudi često govorili da joj osvijetli cijelo lice, stoga ga je odlučila poklanjati samo Mixu.
„Dobro. Dobila sam tri iz ispravka iz matematike. Hvala.“ Lagala je. Nije bilo dobro; skoro se potukla s jednom od umjetnih cura koje su opet gazile slabije od sebe. Dylan je bila umorna od gledanja njihovog razmetanja vlasti koju uopće nisu imale, već samo mislile da imaju. Na (ne)sreću, profesorica iz povijesti ih je zaustavila na vrijeme. Doduše, dio s matematikom je bio istinit.
„Ponosim se“, rekao joj je Mix, uz smiješak, i od tih riječi joj je srce zaigralo. Bilo je dobro opet ih čuti kad su upućene baš njoj. Odmah se osjećala važnije, stvarnije.
Ostatak posla su obavljali šutke dok je sat polako odmicao ka vremenu zatvaranja. Kad su oprali i obrisali sve čaše, potjerali su ljude van (zapravo ih je Mix sam tjerao ne dopuštajući Dylan da se približi ijednom pijancu) i zatvorili.
„Hoćeš me sad naučiti svirati gitaru?“ upitao ju je Mix dok su odlazili na kat.
„Da nije malo kasno?“ Mix se nasmiješio na njenu brigu. Nije mu htjela dopustiti da zaniječe umor. Jer je bio umoran i to se vidjelo na njegovom licu.
„Nećeš mi dati da vježbam večeras, zar ne?“ nastavio je igru pitanja.
„Mislim da je vrijeme za spavanje.“ Rekla mu je i potjerala ga prema njegovoj sobi. „Sutra je vikend. Imamo vremena.“
„Držim te za riječ“, rekao joj je dok je zatvarao vrata.
Krenula je prema svojoj sobi kad se nečega sjetila. Pokucala je na Mixova vrata i strpljivo čekala da ih otvori. Nasmiješio se kada ju je ugledao jer je vjerojatno očekivao da će joj reći kako će ga poučiti večeras.
No, umjesto toga ga je pitala: „Postoji li puding od karamele?“
Mix se toliko glasno nasmijao da se činilo kako će se ugušiti. Dok se on tako smijao, Kronos je zbunjeno izašao iz svoje sobe, no Dylan ga je samo na brzinu pogledala krajičkom oka te ponovno posvetila pažnju Mixu.
„Nisi me to mogla pitati sutra?“ upitao je kroz smijeh. Tad je Dylan shvatila da je njegov smijeh ljepši od bilo koje melodije koja silazi sa žica gitare.
„Zaboravit ću do sutra!“
„Dobro, oprosti“, zagrcnuo se dok se smijao, „samo tren. Uhvatila si me nespremnog.“ Stavio je ruku preko očiju dok se drugom naslonio na svoj dovratak. Dylan se uskoro počela smijati u ritmu njegovog smijeha. Mogla se zakuniti da je zarazan, taj njegov smijeh.
„Jesi spreman dati mi odgovor?“ upitala je kada ju je čeljust zaboljela od smijanja.
„Da, evo“, stisnuo je obraze svojim rukama i nastavio, „mislim da ne postoji. Ali nisam siguran. Morat ćemo provjeriti.“
„Dakle, postoji šansa da postoji?“ upitala je podignuvši obrvu.
„Da, postoji“, sad mu je lice krasio tek mali smiješak.
„Dobro, hvala. Laku noć.“
Došla je do svojih vrata kad je opet čula Mixa: „Nemoj misliti na puding inače nećeš moći zaspati!“
„Pokušat ću.“
Kronos je bio u krajnjem šoku dok je stajao na svom dovratku gledajući prema Mixu i mjestu gdje je Dylan maloprije stajala. Nije imao pojma da se tako lijepo smije; stavio bi jednu ruku u vatru koliko je bio siguran da je njen osmijeh zabljesnuo čitav hodnik ako ne i dnevni boravak i kuhinju. A tek melodija... mislio je da anđeli imaju lijep glas, ali ovo im nije bilo ni do desnog krila.
„Oprosti Kronos, jesmo te probudili?“ Mixov glas ga je prenuo iz šoka.
„Ne, samo... mislio sam da se netko guši.“ Odgovorio je siguran da izgleda kao da ga je grom ošinuo.
„To su samo naše epizode. Nekad se dogodi da ne pazimo na gluposti koje pričamo.“ Nešto u njegovom izrazu lica davalo mu je osjećaj kao da je kod kuće. „Nije ona tako loša.“
„Da, valjda... pa, laku noć.“
„Laku noć.“