subota, 06.02.2010.
Act 13.
What you need to know about the past is that no matter what has happened, it has all worked together to bring you to this very moment. And this is the moment you can choose to make everything new. Right now.
Kad su Kronos i Mix ostali sami, bez Nere i Devon, nisu imali o čemu razgovarati. Mix je slabo poznavao dotičnog demona jer gotovo nikad nije navraćivao u njegovu gostionicu – osim u pratnji brata – pa sada nije znao o čemu bi pričao.
Vrativši se svom poslu, s vremena na vrijeme mu je oko samo odletilo na Kronosovo ispijeno lice; iako je bio Nerin brat, izgledao je nekako drugačije – mlado i znatiželjno, neuredne kose i sjajna pogleda kao da on vidi nešto o čemu ostali mogu samo sanjati.
Izgledao je živo, pomislio je Mix, za razliku od Nere koji je rijetko imao osmijeh na licu ili podsjećao na osobu koja diše ili pokazuje bilo kakve znakove živote. Tek je sad bio svjestan koliko su različiti. I mnogo je stvari htio pitati, samo tako najednom, ali se nije usudio.
Kronos se poigravao svojom kriglom prebacujući ju iz jedne ruke u drugu dok se svako malo nasmiješio; gotovo kao da mu se neka komedija odigrava pred očima.
„Brineš li se katkad za brata?“ konačno će Mix stupivši bliže Kronosu. Ovaj se nasmiješi i podigne pogled prema zgodnom muškarcu – pa čak i za njegove godine, nije izgledao kao da ga vrijeme trga svakim danom sve jače.
„Ne. Prestao sam prije mnogo godina. On je tip koji sam sebe ozljeđuje, znaš, mazohist. Ali mislim da duboko u sebi jako dobro zna koje su mu granice i pazi da ih ne prijeđe. Ja tu ništa ne mogu.“
Mix nije očekivao takav odgovor, ozbiljan i logičan, pa nije mogao zaustaviti zapanjen uzdah kad je Kronos dovršio rečenicu.
„Uopće niste slični“, promrmljao je odmaknuvši pogled s Kronosa i usredotočivši se na istrugan pult.
Kronos se zasmijuljio. „Znam. Tko bi rekao da smo braća? Puno toga smo prošli skupa i valjda smo različite situacije drugačije podnijeli pa je to utjecalo na razvoj naše osobnosti. Znaš, ta sranja.“
Sada se već i Mix smijao. „Da, valjda.“
I onda su opet ušutjeli. Mix je mogao naslutiti kako priča ove braće sigurno nije bolna, već možda predugačka da bi ju puki čovjek mogao razumjeti pa nije pitao. Sve u svemu, obojica su dobro ispali i radili ispravnu stvar premda je to protiv 'etike' demona.
„A tvoja priča?“ Kronos prekine tišinu.
Mix slegne ramenima i spusti tek obrisanu čašu kraj drugih čistih na polici. „Nije ništa posebno.“ Reče mekim glasom. Naslonio se na pult dlanovima i spustio pogled. Nije se htio sjećati.
Idućeg trenutka je osjetio nepoznatu ruku na svojoj. „Bit će ti lakše ako pomisliš na to. Pomoći ću ti.“
Mix je tada shvatio što je Kronosova sposobnost – ako dotakne čovjeka, može vidjeti ono što misli – kao film. Htio je to nekome reći, pa makar to nije bila Devon (kad je njoj ispričao – davnih dana – žalila ga je. Valjda su zato postali prijatelji).
Tišina bolničkih hodnika; niti jedna sestra ni liječnik nisu trčali hodnicima kako bi pomogli tek pridošlim pacijentima – jer nitko nov nije dolazio – svi su bili u jednoj operacijskoj Sali pokušavajući spasiti život jedinoj ljubavi Mixova života.
Imao je tek osamnaest godina kada se zaljubio preko ušiju; Anna, bila je tako lijepa i nevina, jednim je osmijehom mogla otjerati sve njegove oblake, sve njegove sumnje i to dugoročno. Njena tanka plava kosa, krhko mršavo tijelo i vatreno smećkaste oči, a taj osmijeh... prodao bi svoju dušu vragu samo da može gledati taj osmijeh zauvijek.
No vrag je ovaj put izvrnuo sve njegove želje dok su šetali kući nakon kina; bijaše to romantična komedija koja ih je dovoljno zagrijala za par nježnih poljubaca, onako usput.
No sve je upropastio naoružani pijanac koji je tražio novac (vjerojatno za piće), koji mu je Anna htjela dati kako bi ih pustio na miru, ali pravda do koje je Mix držao mu to nije dopustila.
„Nađi si posao pa ćeš imati novca!“ osorno reče gledajući pijancu ravno u pomućene oči. Činilo mu se kako mu se njegov prijedlog nije svidio.
Ili je bio alkohol ili se stvarno naljutio pa je zapucao iz pištolja prvi put promašivši. Mix se prestrašio, ali Anna je mirno stajala. Kad je vidjela da pijanac ovaj put nešto preciznije cilja ljubav njena života, iskočila je pred njega i primila metak u prsa.
Pijanac je izgledao zbunjeno pa je otrčao zaboravivši da je htio novac.
Mix je odmah nazvao hitnu ne želeći trošiti ni trenutka na suze ili vrištanje kao u glupim filmovima gdje netko pogine jer nitko ne zove hitnu barem deset minuta zbog vrištanja 'Ne' i sličnih gluposti.
Hitnoj nije trebalo dugo i evo ga sada: čeka, uplakan i razočaran, slomljen znajući da se Anna neće izvući i da će taj metak uzeti njen posljednji dah ostavljajući za sobom samo praznu rupu baš kao što će biti i njegovo ljudsko srce. Slabo, bezvrijedno ljudsko srce.
Minute su se pretvorile u sate, a Mixova je nada već odavno napustila njegovo tijelo.
Idućih će godina na datum 15. Svibnja polaziti na grob i stavljati crvene ruže – njene najdraže – na grob. Hladan, nemilosrdan grob kao spomen na ono što je imao... i izgubio.
„Čovječe, nisam znao. Žao mi je“, reče Kronos kad se sjećanje ubrzalo i došlo na sam kraj pokazavši mramoran grob prekriven ružama.
Mix je potreseno gledao ispred sebe. „Obećao sam sebi da ću postati hrabriji, zbog nje, i pomoći kad god budem mogao. Tako sam upoznao Devon.“
Kronos je znao da bi sad bilo vrijeme da makne ruku s Mixove, ali se nije mogao prisiliti na to; morao je vidjeti još.
„Kako ste ti i Devon postali tako dobri?“
„Družili smo se nakon škole otkad sam je spasio. Styx je rijetko dolazio po nju pa sam to činio ja.“
Malena Devon je dotrčala do Mixa koji je bio ležerno naslonjen na svoj crni auto, naslijeđen od oca, vidjevši tu malu priliku koja se isticala među vršnjacima crvenom kosom koja je svaki dan bivala sve tamnija.
Nije mogao ne primijetiti kako je bila prilično niska za jedanaestogodišnjakinju, no nije bila nimalo potresena tom činjenicom.
„Miiiiiiiiiiiiiiiix“ povikala je čim ga je ugledala pa mu potrčala u zagrljaj.
„Kako je bilo u školi?“ brižno upita gledajući u te sitne oči koje su izgledale tako bespomoćno, ali opet snažno i odlučno. Bila je inteligentna za svoju dob i nije ju bilo lako zavarati.
„Znaš, kao i uvijek. Meni ti je to dosadno“, rekla je bezbrižno, ulazeći u auto.
Mix se osjećao cijelim dok ju je vozio kući. Bila mu je poput kćeri i mlađe sestre, a on se očajno želio osjećati potrebnim i kadrim pomoći nekome tko ga je trebao. Često je vidio Anninu nevinost dok je pričao s Devon.
„Hoćemo li na sladoled?“ upitao je Mix kad su već bili na pola puta Devoninoj kući. Ona stavi mali prst ispod usta kao da mora puno razmišljati o odgovoru.
„Hm, dobit ću karijes i vjerojatno biti debela kada narastem...“ zamišljeno će. „Može!“
„I mislio sam“, Mix se nasmiješi i pođe prema najbližoj slastičarnici.
„Kako je rasla, ta nevinost je nestajala. I evo nas danas.“ Rekao je probudivši se iz transa. Kronos je konačno smogao snage da makne dlan s Mixa.
„Čovječe, komplicirano. Katkad se pitam kako je normalnim i sretnim ljudima. Zavidim tim sretnim jebačima.“
„Znam. I ja.“
°
Xaphan je cupkao čekajući Styxa na dogovorenom mjestu; nadao se samo kako Styx neće zaboraviti iskrasti se iz sestrina stana (a mogao je otprilike pretpostaviti što su radili) i pojaviti se na vrijeme.
Dugovao je Styxu svoj život, kada se pobrinuo da mu u Paklu bude lijepo (koliko je moglo biti) pa mu je sada dugovao svoj život. Sam si je bio kriv što su ga izbacili iz Raja; sam si je kriv što je naivan i lakouman. Zaslužio je sve što mu se dogodilo.
Da se samo nije zaljubio u Pitthunda, tog varljivog demona, trebao je znati bolje. Na zemlji nije imao homoseksualne sklonosti, ali ovaj demon ga je zaveo u trenu; i to dok je bio anđeo! Sveto biće kojemu šurovanje s demonom nije trebalo biti ni na kraju pameti.
Ali ne, on je dopustio Pitthundu da napravi budalu od njega, govoreći mi da će uvijek biti tu za njega, samo ako mu da lozinku za ulaz u Raj. I budala Xaphan mu je dala bez oklijevanja sve što je tražio. A zauzvrat nije dobio ništa osim grohotna, zlobna smijeha i nepovratnu kartu za Pakao.
Danima je lutao Paklom, slab i poražen, slomljenih krila koja su s vremenom postajala sve tamnija i tamnija dok se nisu stopila sa sjenama mramornih zidova Pakla. I što bi bio dao samo da ponovno može ugledati svjetlo rajskih visina; te predivne stupove nevinosti, meke oblake na kojima je proveo ugodne dane, prijateljske glasove drugih anđela.
A sve što je tada imao bijahu vrisci i jauci, svi jednako glasni i puni boli. A on je bio sam i mogao ih je čuti u svakom kutku svoga bića; kao da se poigravaju njegovim kostima i sviraju po njima.
Stropoštao se tako u jednu provaliju nedaleko od rijeke Styx kada ga je –
gleda čuda – našao sam Styx; potomak Baelov, namršten i iznenađen što je našao nekoga tako ružnog, a slomljenog kraj rijeke.
„Što ti se dogodilo?“ sućutno je upitao sjevši kraj njega, dopustivši da mu crveno blato zamrlja svijetloplave skute koje su odgovarale njegovim hladnim očima.
I naravno, Xaphan mu je sve ispričao; kako je došao ovamo i što je napravio pa čak i kako se osjećao; a Styx ga je pozorno slušao pokušavši se poistovjetiti s njegovom boli.
Zatim, kad je Xaphan završio, Styx je ispričao svoju situaciju – kako je nedavno napustio sestru i da treba nekoga tko će joj se približiti i nagnati ju da vježba na pravim situacijama i neprijateljima svoju snagu i izdržljivost.
Ne mogavši odbiti ponudu, prihvatio je taj čudan zahtjev za prijateljstvo i odlučio mu pomoći, dati mu svoju slabu ruku potpore i potruditi se biti dostojan suputnik.
A Devon se stvarno nije bilo teško približiti. Isprva je bila hladna i odbijala bilo kakav kontakt sa Xaphanom, ali kad ga je napao neprijateljski goblin, zaštitila ga je ne traživši ništa zauzvrat osim njegovu suradnju. Tu je mogao vidjeti bratsko-sestrinsku sličnost i nekako se našao između njih dvoje.
Kad je došao k sebi, izvukavši se iz misli, ugledao je Styxa s blago zanimljivim pogledom usredotočenim na njega.
„Ne misliš valjda-“
„Ne“, odsiječe ga Xaphan. Nije ovom demonu htio pokazati da su ga vlastite misli opet pokolebale. „Mislio sam da nećeš doći“, prebacio je temu nadajući se da je upalilo.
„Obećao sam da ću doći kako bismo razradili plan pa sam došao. Iako je bilo teško ostaviti Devon“, rekao je. Upalilo je, pomislio je Xaphan. No znao je kako je Styx namjerno prešao preko te teme. Bijaše to jedan pametan demon.
Styx je poveo Xaphana u svoju sobu koju je on itekako dobro poznavao.
Bila je u istočnom krilu Baelove palače koja je bila apsurdno velika samo zato što je inzistirao da svaki vojnik demon ima svoju sobu te da mu bude dobro. Možda jest bio zao, ali se brinuo za 'svoje'.
Styxova soba je bila u crno-bijelom mramoru i gotovo hiponotizirajuće florescentna – barem što se ticalo bijele boje – čak su se i mjesta, gdje se zid spajao s podom, prelijevao u svijetloplavu boju koju je Styx očito veoma štovao.
Nije bilo mnogo namještaja – demoni ga ionako nisu trebali – samo krevet i stol pa je većinski dio sobe bio prazan. Xaphan je znao da je Styx taj prostor iskorištavao za trening što se moglo vidjeti iz spaljenog dijela poda i jednog dijela zida.
Predanost demona je zastrašujuća, pomislio je Xaphan.
Kad su sjeli za mali, okrugao stol, koji se gotovo stopio za zidom, Styx mu je ispričao njegov dio posla.
Xaphan je sutradan u šest morao poći do Devon i otvoriti joj portal 66 koji je prijestolnica njegova oca; Styx će morati dotad upozoriti oca da Devon dolazi maknuti ga s prijestolja pa će ju on čekati, spreman.
Xaphan je uočio kako je njegova uloga bila mala, ali bitna, a njegov život potpuno siguran; čim otvori Devon portal, mogao je ostati u svijetu ljudi dok se cijela strka ne završi.
„Ali čekaj, ako kažeš ocu što si mu radio iza leđa s Devon, ne znači li to...?“
„Da, to znači baš to.“ Odrješito će Styx. Težina njegovih riječi je bila nepodnošljiva. Nije želio da se to dogodi, ali je moralo biti tako. Styx možda jest bio jak, ali ni do koljena svome ocu pa ga baš zato nije mogao naslijediti – naravno, to neće reći Devon.
„Nema sretnog kraja za demone“, promrmlja Xaphan ne bojeći se pogledati Styxa u ugasle oči.
„Tako je kako je.“
°
Beskrajna bjelina se širila unedogled; nije bilo one granice koja je inače razdijeljivala dva gotovo spojena tijela. Sve je bilo cijelo i čisto pa možda i premirno – kako bi običan čovjek mogao pomisliti.
No bijaše to Raj, što se drugo moglo očekivati?
Nije se mogao ni uspoređivati s Paklom, barem što se tiče ljepote. Pakao bijaše surovo i nemilosredno mjesto ispunjeno ljutnjom i pohlepom, a Raj melodično ispunjen tihim pjevom malih anđela, veselih i poletnih.
Tri anđela je boravilo na jednom oblaku koji je na sredini imao rupu koja je odavala savršen pogled na zemlju, točnije, Caym. Oduvijek su voljeli promatrati baš taj grad, jer je bio drugačiji. Taman, nepožaljan i oku odbojan; ali nikako se nisu mogli natjerati da prestanu gledati.
Ljudi su se kretali tako sporo i lukavo vječito kujući nešto nekome iza leđa, a na kraju umirali sami i napušteni. Zapravo – koliko su primijetili – nijedan čovjek iz Cayma nije nogom stupio u Raj, već su baš svi pronašli svoj zagrobni život u Paklu.
„Gdje su tete Yelena i Kali?“ upita jedan od anđela, najmlađa, koja je imala svijetloružičastu kosu i razigrane zelene oči. Ona jedina nije ležala na trbuhu gledajući kroz rupu, već vijala neke nevidljive tvari po zraku.
„Nisi čula? Mimi, tebi nema pomoći“, reče zelenokosi anđeo tek par godina stariji od nje koji je, govoreći, držao oči koncentrirane na Caym.
„Tvoje neznanje očarava, slažem se s Tamijem“, složi se nešto stariji ženski anđeo, kratke smeđe kose odrezane u lonka-stilu. I onda je pozorno pratila Caym.
„Što?! Bezobrazni ste! Meni nitko ništa ne govori!“ razljutio se mali anđeo, Mimi, ostavljajući ono čime se dosad bavila kako bi obratila potpunu pozornost dvama starijih anđela.
„Kali je ubijena, a Yelena se odrekla svojih krila“, objasnio je Tami odsutno.
„Pa što ako se odrekla krila?“ Naivno će Mimi.
„Ako se anđeo odrekne svojih krila, nema više kamo poći. Njegov ljudski život je već gotov, a demon ne može postati kada je jednom kušao Raj. Dakle, samo je nestala.“ Dopunila je najstarija od njih – Leila.
Mimi je zbunjeno gledala svoje prijatelje dok joj se lice nije objesilo, a debele suze potekle iz njenih očiju. „Ali one su bile tako dobre“, kroz jecaje će Mimi.
„Znamo, znamo“, Tami ju pokuša utješiti. „To im se dogodilo jer su se petljale s demonima.“
„Glupi demoni. Tu rasu bi trebalo ukinuti“, reče Leila isfrustrirano. Nije bilo nepoznato kako joj demoni nisu bili po volji. Naspram njene čistoće, oni su bili bezvrijedna gamad. Oduvijek nagovara svog Gospodara da napadnu njihovo carstvo, ali ju on svaki put odbije govoreći da nemaju pravo na taj čin. I da, kao i anđeli, demoni imaju pravo na svoj život pa makar on bio pogrešan.
„O čemu razmišljaš, Leila?“ upitao je Tami dok je grlio uplakanu Mimi. Morao se prisiliti da makne pogled od Cayma.
„Nešto se sprema tamo dolje. Misliš li da ćemo mi biti upleteni?“
Tami odmakne glavom. „Sumnjam. Anđeli se ovaj put neće petljati u poslove demona. Nadajmo se samo da će se međusobno poubijati pa da svijet konačno bude miran.“
Leila frkne. „Dok ima ljudi, nikad neće biti mira.“
Tami se nasmije od srca Leilinom pesimizmu. Ali nije mogao ignorirati činjenicu da je bila u pravu.