utorak, 13.07.2010.
Eleventh cigarette.
If only. Those must be the two saddest words in the world..
„Tako da sam, gospodine Aarens, odlučila doći na testiranja tek kada završi školska godina“, Dylan je došla do kraja detaljnog objašnjavanja situacije u kojoj se nalazi. Nakon što je sinoć Kronosu detaljno prenijela Haydenov i njen plan, nije bilo drugog izbora negoli ga izvršiti.
Ovo je bio i svojevrstan oblik testa: morala se natjerati na ozbiljnost i suradnju te se takvom i prikazati što je značilo micanje zgađenosti i odbojnosti s lica. Bilo je teško, isprva, ali kako je dan odmicao i dok je obilazila silne epruvetice i čavrljala s malim brojem znanstvenika, nekako se priviknula.
Emanuel je također mogao vidjeti napredak u prihvaćanju činjenica kod nje, ali nije mogao ni sanjati da Hayden i Kronos čekaju pred Rapsodyjem u slučaju da se nešto dogodi. Imala je točno određeno vrijeme kada treba izaći inače oni nastupaju („Ući ćemo u ninđa stilu“, ozareno je rekao Kronos čime je zaslužio udarac šakom zbog neozbiljnosti).
Ipak, gledati u Sophie nije bilo tako lako; ta djevojčica je nepomično stajala privezana na strojeve koji su je održavali na životu. Prošli put nije primijetila koliko je slatka i nevina izgleda da bi ju najradije smjestila na neko igralište ili u knjižnicu, a ne u laboratorij pun ludih znanstvenika koji će joj dopustiti da postane čudovište.
„Škola završava idući tjedan, zar ne?“ Emanuel ju je upitao i umalo je iskočila iz kože zbog mekoće glasa koji je lako mogao biti od njenog oca. Prokleti znanstvenici.
„Da. Brzo će to“, promrmljala je naslonivši ruku na staklo Sophiene kupole. „Šteta što će umrijeti tako mlada. Nije fer.“
Uzdah je ubrzo došao od Emanuela i Dylan ga je poželjela udariti. „Da, šteta, ali to je cijena evolucije. Nemoj na to gledati kao ubojstvo, već kao svjetlo nove budućnosti. S dvoje smo pogriješili, ali jedno je skoro savršeno.“
Da, samo što se moram rezati svakih par tjedana.
„Dakle, i onaj treći, dečko o kojem ste mi pričali, je isto mrtav?“ upitala je referirajući na Haydena. Emanuel, dakako, nije znao ništa o njihovom savezništvu.
„Tako je. On je možda čak i najbolje prošao. Zadnje podatke i statistike, koje imamo o njemu, smo pregledali višeput i svi su upućivali na iznenadnu, bezbolnu smrt. Tjelesne funkcije će jednostavno stati i bit će lagano kao utonuti u san.“
Iako ne bi trebala osjećati olakšanje pri spomenu nečije smrti (a pogotovo ne Haydenove koji joj je bio vrlo drag), saznanje da Haydena neće boljeti je bilo dovoljno za tračak te sebične senzacije.
Bacila je letimičan pogled na sat – koji joj je Kronos stvorio – i shvatila da ima još samo 5 minuta do intervencije „ninđa“.
„Trebala bih poći. Sutra imam važan godišnji test iz matematike, a knjigu nisam ni pogledala, a kamoli otvorila.“
Emanuel se bogato osmjehne i isprati ju do izlaznih vrata Rapsodya usput joj govoreći kako je edukacija bitna, a znanje moć kojem svaki iole uporan čovjek može upravljati. Tad joj je bio još mrži i sve se čudila što si nije noktima probila šaku koliko ju je jako bila stisnula.
Izašavši na kasno popodnevno sunce, pohitala je prema jednoj od sporednih uličica, nešto dalje od Rapsodya, gdje je zatekla Kronosa i Haydena u veoma bliskom kontaktu: nosevi su im se skoro doticali, a usne su im bile stisnute. Osjetila je kako se rumeni istovremeno dobivši dojam da je zalutala u kakav edukativni homoseksualni film... ili pornić?
No, kada je ona primijetila da su jedan drugome držali majice kao da si međusobno prijete, shvatila je o čemu je riječ: ništa of filmića, ipak je to samo svađa. Tad su, otprilike, i oni primijetili nju pa se udaljili pritom namještajući svoje izgužvane majice.
„Je l' popušio foru?“ Kronos upita prvi vadeći cigaretu iz džepa.
„Da. Čak i da je shvatio, sigurno bi mi dopustio neznatno odgađanje testiranja i tko zna čega tako da nisam ni mislila da će plan propasti.“
Nisu više nije riječi progovorili na putu do Kuće izlazećeg sunca, ali Dylan se osjećala poput pregrade između dva divljaka spremna krenuti u masakr. Unatoč tome, nije ništa pitala jer, po prvi put u životu, nije željela znati.
Kronos se prilično iznenadio kada je, po povratku u gostionicu, pronašao Mixa kako postavlja stol dok se stančićem širio opojan miris špageta. Uvijek je mislio da ljudi, barem kada se radilo o zbunjivanju i tajnama, drže svoja obećanja. A Mix je... uranio. Naravno, zato je sada i Hayden „uhvaćen“.
„Mix, rekao si da ćeš se vratiti tek za dva dana“, rekla je Dylan ozareno i pošla mu u zagrljaj zbog čega je stariji muškarac morao ispustiti vilice kako bi uzvratio zagrljaj. Preko Dylanina ramena, Kronos je promotrio Mixovo lice: njegove usne se smješkaše, ali oči mu držaše tugu kakvu je katkad znao vidjeti u Dylan (prije no što ju zamaskira).
„Izgleda da sam sve obavio na vrijeme“, odgovori Mix i nastavi s poslom čim ga je Dylan pustila, „pa sam vam odlučio napraviti večeru. A izgleda da imamo i“, zastao je da promotri Haydena koji nije izgledao kao tipično ljudsko biće, dakle maska je bila problem, „gosta?“
Dylan pogodi Kronosa upitnim pogledom, ali se onda na brzaka okrene i kaže: „Da, to je moj prijatelj iz škole, Hayden. Maska je zbog, znaš... prištića?“ laž je vrlo nesigurno dovršila vjerojatno se nadajući da je Mix pregladan za sumnjičavost.
„U redu je“, reče Mix i doda još jedan tanjur kockastom stolu koji će, nakon dugog vremena, konačno biti potpuno pun, „uvijek ima mjesta za još jednoga.“
Hayden ustukne za dva koraka i odmahne rukama. „Ne mogu ostati. Roditelji imaju strog policijski sat i bilo bi krajnje vrijeme da pođem. Hvala vam, gospodine.“
„Jesi siguran?“ ubacila se Dylan i Kronosu najednom osjeti žilicu na vratu kako mu pulsira. Zašto želi da ostane? Zna da bi onda morao skinuti masku.
„Da“, začuo se treperav osmijeh i Hayden, mahnuvši, se isprati iz gostionice.
Dylan je nastavila zuriti za njim dok ju Kronos, zakolutavši očima, nije povukao za stol. Djeca su stvarno naporna, zar ne? Čuo je glas svog unutarnjeg demona.
Dosad si šutio i lako sam te držao tihim, što se dogodilo? Upitao je Kronos počešavši se živčano po glavi uništivši savršenu, gelom namještenu, frizuru pa je sada opet bio običan čupavko. Naravno, ni Mix ni Dylan nisu shvatili čemu taj pokret.
Dosadilo mi je.
„Nadam se da ste jako gladni, jer sam se malo zaletio s količinom“, Mix prekine tišinu glasom isprike. Dylan pljesne rukama, poliže usne i zgrabi vilicu.
„Ne brini. Sve će nestati prije no što stigneš jednom zagristi.“
Kronos je dosad jeo iz pristojnosti – i Mix je to sigurno znao – ali ova večera mu bijaše ukusnija negoli ijedna dosad. Gotovo je mogao osjetiti krivnju kuhara u korištenim namirnicama; to mu je govorilo demonsko šesto čulo. Ili je možda tako dobro znao ljude da mu ništa ne mogu skriti? Kako god bilo, saznat će uskoro.
Kad je već bio pri kraju jela, prestao se mučiti pitanjima vezanim za Mixa i prebacio na Haydena: tog glupog, neiskusnog i arogantnog tinejdžera. Trebao ga je ubiti tamo ispred Rapsodyja – iako će umrijeti uskoro i time bi mu skratio mukotrpno čekanje.
U životu nije bio toliko isprovociran i ljut.
Palio je već treću cigaretu dok je, čučeći, promatrao Rapsody iz nekog čudnog kuta čekajući trenutak da poleti Dylan u spas misleći da bi to bilo veoma herojski i da bi mu definitivno poletjela u naručje kao dama u nevolji, a zatim bi ga po-
„Moraš li neprestano pušiti? Zagađuješ mi zrak“, tok misli bijaše prekinut Haydenovim gunđanjem.
Kronos okrene glavu tek toliko da može vidjeti njegovu siluetu. „Imaš tu jebenu masku, nemoj srat da ti zagađujem zrak!“
„Da, ali kroz tu masku svejedno vidim tvoje gadno lice pa nemam od nje baš puno koristi, zar ne?“ došao je odgovor, oštar poput noža i Kronosu je trebalo dosta energije da se otme porivu koji je htio odmontirati Haydenu glavu s ramena.
„Sigurno ti je lice odvratno i prištavo kada ga moraš skrivati, ali znaš, vrećica bi bila bolje rješenje. Praktičnija je.Ne vjerujem ti da imaš neke 'moći'. Ti si samo propali eksperiment i želiš svoju osvetu, ali si preslab pa si morao uvući Dylan u to.“
Koraci mu se približiše s leđa. „Nemam moći? Ustani i okreni se ako si tako siguran.“
Kronos cvokne jezikom, baci cigaretu na pod te se okrene na peti, a tek zatim ustane. Hayden je, u to vrijeme, skidao masku otkopčavajući nešto s njene stražnje strane. Podignuvši obrvu, Kronos prihvati igru. Možda mu ovo čekanje ipak ne bude tako dosadno.
Naravno, nije mogao očekivati šok kad je zadnji zatvarač bio otkopčan i maska pala otkrivajući Haydenovo lice: nikad nije vidio ljepše proporcije u muškarca, ne, tinejdžera; njegove krupne oči se presijavaše od svijetlosive do svijetlocrvene boje i to u gracioznom, neobičnom plesu; usne mu bijahu svijetloružičaste boje i, onako na prvi pogled, glatke, a nos prćast i pomalo 'Ken' savršen. Uistinu, Hayden je bio lijep.
Dok ga je tako promatrao, primijetio je da se nešto odvija iza njegovih rubina; slike u pokretu koje su dozvale užas na Haydenovo lice. Zar je njegova moć istinita? Hayden zatim duboko udahne, kao da je maloprije ronio na dah deset minuta, i brže-bolje stavi masku na lice vješto ju zakopčavši. Zatim je, prije no što se Kronos uopće snašao, grčevito stegnuo Kronosovu majicu svojim rukama te mu se unio u lice ponovno pod gumenom zaštitom svoje maske.
„Ti si jedan sjeban demon i ne možeš“, osjetio je prijetnju u Haydenovom glasu i to mu se nije sviđalo, „to osjećati prema Dylan. Nije u redu s tvoje strane. Uništit ćeš ju. Sad znam kakav si.“
Kronos se nasmiješi i, ispetljavši nekako svoje ruke oko Haydenovih, obriše donju usnu palcem. „Ma kakav sam ja to? Reci mi. Zbilja ne znam.“
„Sve više mrzim demone.“ Kronos na to zgrabi Haydena na isti način kojim je i sam bio počašćen.
„A ja mrzim ljude, pa što?“
I tad se pojavila Dylan čije je lice odmah prošarala sumnja, ali i zbunjenost, kao da joj se dva scenarija odvijaju u glavi, a nijedan joj nije po volji.
„Dylan, možeš li ti oprati suđe dok porazgovaram s Kronosu o nečemu što tebi nije od velike važnosti?“ trgnuo se na spomen svog imena i uključio u razgovor – pa, barem je počeo slušati.
„Naravno, ostavi suđe meni.“ Reče Dylan nasmiješeno i počne skupljati tanjure sa stola kao da se najednom osjeća jako bitnom.
„Kronose, bi li pošao sa mnom?“ upita Mix i Kronos kimnuvši slegne ramenima i pođe za tim muškarcem. Ovo je trenutak istine o kojemu je razmišljao čitavih pet minuta dok je jeo. Ostalo je sada palo u zaborav.
Mix ga je poveo u svoju sobu te, kad je Kronos prošao za njim, zatvorio i zaključao vrata. Kronos je, zbog te radnje, imao par zajedljivih komentara, ali se suzdržao jer je pretpostavi da je riječ o nečemu važnom i toliko poštovanja bi trebao pokazati prema Mixu.
„Zamolio bih te uslugu“, rekao je Mix gledajući Kronosa u oči kao da neće moći reći što je htio ako tako ne učini. Naslonio se na vrata i stavio ruke iza leđa. Bio je nesiguran u Kronosov pristanak.
Morat će ga razočarati, danas je u iznimno lošem raspoloženju tako da odbijanje ne dolazi u obzir – želio je učiniti nešto dobro tako da se može suočiti s Dylan. Kimnuo je glavom ohrabrujući ga da nastavi.
„U redu. Htio bih da.. da..“, i dalje ga je gledao oči, ali nešto je nedostajalo – odlučnosti, primijetio je Kronos. Progutao je knedlu i još podignuo glavu još više. „Htio bih da me odznačiš.“
Kronosu je doslovno pala čeljust koliko je mogla. No, brzo se oporavio i zauzeo svoj tipičan briga-me stav tako što je prošao rukom kroz kosu te se nasmiješio. „Ljudi to obično ne traže. Kako uopće znaš za pojam? Ili još bolje: zašto?“
„Obolio sam, prije tri godine, od raka i svakim danom je sve gore. Mislio sam se boriti do samoga kraja, ali sam shvatio da tako ne činim nikome dobro – a najmanje sebi. Moj dugogodišnji prijatelj Hunter Aden, znaš ga sigurno zbog svoga brata, mi je to predložio nakon što sam mu se obratio za savjet.“
Kronosa ništa od navedenog nije iznenadilo koliko prijedlog da ga odznači. Demonima to nije bilo dopušteno činiti; to je jedan od najvećih grijeha, ide u rang zaljubljivanja u ljudsko biće. Naime, svaki čovjek je po rođenju, zahvaljujući krštenju koje ima svaka vjera, postaje označen za Raj, označen za anđela i, čak i ako počini grijehe, ima priliku za oprost i dobivanje krila.
Ali ako demon, čistokrvan dakako, odznači čovjeka tako da mu vlastitom rukom izvadi srce iz pleća i okalja invokacijom da pripada Podzemlju, taj čovjek će u svom idućem životu postati demon. Čistokrvan, snažan poput zvijeri, gotovo poput poludemona. Cijena je vječna bol i s vremenom ludilo ako se ispostavi da čovjek nije imao volju biti demon.
A povratka nema.
„Zašto želiš biti demon? Shvaćam zašto nisi rekao za rak: nisi htio da se brinemo? Jebeš mi sve, vi ljudi uvijek imati ista uvjerenja. Mislite da činite dobro drugima tako što šutite. Jesi li ikada razmislio što će biti s Dylan ako umreš i postaneš demon bez oprosta? Sebično, Mix, sebično.“
„Činim ovo zbog NJE! Nisam razmišljao o tome sve dok mi nisi rekao koji je razlog njenog rezanja i što se stvarno događa iza onih lažnih kulisa koje mi je postavila. Otad me muči što joj ne mogu pomoći i što moram šutjeti praveći se da je sve u redu. A ako postanem demon... mogu učiniti nešto! I ti to znaš!“
Kronos izdahne težak zrak koji mu se nakupljao u plućima. Hoće li to učiniti? Pitanje je na mjestu, razlog je na mjestu, ishod je na mjestu. Nije se čak morao ni brinuti oko kazne pošto mu brat ima glavnu riječ u Vijeću demona.
„Hunter Aden... on je jedan od Čuvara Srednjeg Mira, zar ne? Nisam mislio da će on podržavati takvu ideju, a još manje sam ju iznijeti.“
„Shvatio je da je to najbolje.“ Mix zagrize usnicu. Možda je bio spreman zaplakati; Kronos je to mogao shvatiti. Otkad zna za sebe je sretao ljude kojima je glavna ambicija živjeti dobro i otići u Raj kada umru.
Dragovoljno predati svoj život vatrama Podzemlja? Nije lako niti poželjno. Mixu je sigurno bilo teško tražiti takvo rješenje, ali je Kronos zbog toga shvatio da Mix jest bio odlučan; odlučniji no što je trebao biti.
Prišao mu je sasvim blizu: lijevu ruku je vodoravno položio na vrata, a desnom je prelazio preko Mixovih ruku dok nije došao do mjesta gdje je osjećao njegovo srce kako nemilosrdno udara. Razmak između njihovih prsa je bio dovoljan samo za tu jednu ruku.
„Što da kažem Dylan?“ prošaptao je, naslonivši čelo na hladno drvo Mixu s desna. Nije ga htio gledati u oči, nije mu htio pružiti utjehu.
„Reci joj da sam otišao i da ću se vratiti.“ Promrmljao je Mix, tiho i gotovo nerazumljivo.
Kronos izvije tek rub usnice u osmijeh i polako, pokušavajući Mixa što bezbolnije uvesti u ono što slijedi, unijeo prste šake u njegova prsa vadeći jedan uzdah od Mixa. Oprezno je ulazio sve dublje i dublje dok nije potpuno razorio meso, kroz odjeću, i mogao raširiti prste dovoljno da obujmi srce.
„Jadni čovjek ispod neba, ima sve što za Raj treba. Jednom na oči padne mu tama, i uboga duša ostane sama. Demon gladan naiđe uto, prijedlog ima čovjeku na to. Čovjek pristade, misli, dobro bit će. Mislio si da duša će ostati tvoja, a ja sam ti lagao, sada je moja.“
Završivši invokaciju, Kronos naglo povuče srce iz Mixovih prsa i on, razrogačenih očiju i ustiju izobličenih od boli, sklizne niz vrata na tlo. Kronos je čvrsto držao njegovo srce dok mu se tijelo nije pretvorilo u crni prah, a jedini ostatak njega bijaše baš to srce s kojeg je kapljala krv mrtvaca.
Podignuo ga je k ustima te se namrštio. „Upravo sam jeo. Da sam te bar dobio prije.“ Umjesto da ga pojede, što je činio svaki demon nakon što odznači čovjeka, on ga zdrobi rukama i ono nestane skupa s krvlju.
Nije to mogao učiniti iako bi ga ojačalo: Mix nije bio bilo tko. Bio je... netko.
Odmahnuvši glavom, nakon što se osvrnuo po sobi u kojoj je nekoć spavao čovjek, Kronos otključa vrata te ih otvori. I imao je što vidjeti: Dylan, potpuno ukočenu, dok su joj se suze slijevale niz lice. Gledala je u njega, ali mu se pričinilo da gleda iza njega – tamo gdje je Mix maloprije stajao. Ruke joj bijahu odignute od tijela i činilo se kao da želi nešto zgrabiti.
Kronos je osjetio... sažaljenje, tugu, suosjećanje. Sve odjednom. I on je sam štošta izgubio u životu, ali bio je odrasla osoba i donekle sposoban to podnijeti, ali Dylan je bila tek dijete koje je sada ostalo samo; bez roditelja, prijatelja, Mixa.
Ispružio je ruku s namjernom da obriše suze s njenog lica, ali se ona reče, glasom koji je puknuo usred rečenice: „Ne diraj me.“
„Dylan, koliko su čula?“ upitao je oprezno dok mu je ruka nastavila visiti u zraku.
„Ja... od 'obolio sam od raka'... ja... išla sam po toplu vodu za suđe u kupaonicu“, slamala je svaku riječ na pola jer ih cijele nije mogla izgovoriti, „i čula... ti. Zašto si to učinio?“
„Zamolio me.“ Odgovorio je kratko i približio joj se za jedan korak.
„P-pa što? Trebao si reć' ne“, promrmljala je gledajući konačno njega, a ne u prostor iza njega.
„Što je demonu rečeno, demon učini.“ Korak.
„Sereš.“ Korak. „Demoni ne podliježu ljudima na taj način.“
„Učinio je to za tebe. Želi ti pomoći.“ Nije više bilo mjesta za korake, stajao joj je tako blizu da je morala podignuti glavu kako bi ga pogledala u oči. „Neću te napustiti. Nisi sama. Samo, nemoj plakati, u redu? Vratit će se on.“
„Jesi siguran? Kako možeš biti siguran?“
„Jednostavno jesam.“ Vješto ju je, ali sporo da ju ne uplaši, obgrlio svojim rukama i privukao ju svojim prsima. Gotovo odmah ga je obgrlila natrag; bio je sasvim siguran da to dosad nije doživio, ali mu se taj osjećaj svidi više no što je mogao zamisliti. To je bila mala laž, zamišljao je on i bolje stvari i to baš s njom. „Sad, isplači se, obriši te vražje suze u moju majicu koju ćeš sutra oprati, preživi još tjedan dana škole, pođi u Rapsody, riješi onu malu Sophie muka, ispraši Emanuela, dočekaj Mixa i onda zaboravi da su se ova sranja ikada dogodila.“
Osjetio je da se smije pošto se trznula i ispustila nešto slično štucaju iz dna grla jer joj je zasigurno bilo teško smijati se dok jeca.
„Hvala, mislim da ću to učiniti“, rekla je i podignula glavu odmaknuvši se od njega dovoljno da podigne glavu prema njegovom licu koje je bilo tek centimetar, dva od njezinog, „ali, gdje si ti u toj priči?“
Nasmiješio se ne maknuvši svoje oči od njenih bojeći se da će trenutak proći; a bio je ovo dobar trenutak. Sami su, ona treba utjehu, on joj želi i može biti utjeha. „Kakvo je to pitanje? Ja sam upravo tu.“
Tad ga je ponijela pogrešna sila, zabranjena sila koju je smatrao podanikom svoje volje: počeo je spuštati svoje lice njenom, svoje usne njenim pritom držeći očni kontakt. Primijetila je taj pokret, mogao je vidjeti, jer je djelić sekunde posvetila njegovim usnama.
I u zadnji, savršeni tren, je okrenula glavu i njegove usne, umjesto mekog, netaknutog mesa njenih usana, dotaknu njen tek obrisan obraz.
„Umorna sam. Trebala bih poći u krevet“, smrznuo se – to je bio najblaži izraz. „Hvala ti na lijepim riječima, cijenim to.“ Pustio ju je i počešao se po čelu, osramoćen, odbijen, povrijeđen. Mogao se zakleti da je to željela. Pa što ju je spriječilo?
„Laku noć“, od svojih unutarnjih preispitivanja, nije primijetio da je već bila kod vrata svoje sobe.
Mahnuo ju je kako je to običavao raditi i rekao: „Slatko spavaj.“ I Dylan tad nestade kroz vrata, a on ostane sam u hodniku nemajući drugog izbora nego poći u vlastiti krevet gdje će cijelu noć razmišljati o onome što se moglo dogoditi.
A nije.