nedjelja, 30.05.2010.
Fifth cigarette.
There are no whole truths: all truths are half-truths. It is trying to treat them as whole truths that plays the devil.
„Ponekad želim znati zašto. Ne zbog pravdanja drugima, već zbog dužnosti prema sebi. Valjda neću dobiti šansu.“ Govorila je, glave naslonjene na jedan od ormarića u kuhinji, dok je sjedila na hladnom parketu skupljenih koljena dok je, na jednom od njih, bila Kronosova ruka koja je nesvjesno pokušavala smiriti i svog vlasnika i mladu djevojku.
„Ne radiš to namjerno?“ pritom je pogledao u njena krvava zapešća koja su i dalje bila otvorena i puštala krvi, ali Dylan nije pokazivala znake anemije no nije našao ni traga blijedosti na njenom licu; upravo suprotno, bilo je zamišljeno i tužno, ali definitivno žive.
„Naravno da ne. Tko bi si namjerno naudio?“ Kronos se lecne čim su te riječi izašle iz njenih usta. Dylan nije trebalo dugo da shvati što je upravo rekla. „Oprosti.“
„U redu je. Sva su bića glupa“, htio se zamisliti i biti mazohist bar još jednom, ali je nekako uspjeo otjerati svoje sebične misli pa je rekao: „Sad mi sve ispričaj.“
I jest, ali prije toga joj je obećao da ništa neće reći Mixu; tijekom cijelog razgovora Kronos nije skidao pogled s njenih ruku koje su opušteno ležale uz njeno tijelo. I iskreno, njena priča ga je uplašila. Stvorenje, koje je opisala, je vrlo lako moglo biti demon, ali problem je bio što su demoni do nedavno bili samo u Podzemlju bez mogućnosti dolaska na svijet ljudi. Zar su u nečemu pogriješili? Nešto im je promaklo?
„Dakle, misliš da ćeš umrijeti ako se ne razrežeš kada osjetiš tu... bol?“ Kronos je morao pitati, jednostavno morao. Nikada se nije sreo sa sličnim fenomenom – potogovo ako je u njegovom središtu ljudsko biće.
Dylan odjednom stavi lijevu ruku na čelo kao da i sama pokušava pronaći odgovor na to pitanje. Na kraju uzdahne i ponovno opusti ruku pa ona padne na gotovo isto mjesto na kojem je maloprije beživotno ležala. „Nije to baš bol već“, uzdahnula je u nedostatku riječi, „imam osjećaj da mi sva osjetila zakazuju. Vid, sluh, osjet; kao da moram brzo nešto ispustiti iz sebe, nešto što me pritišće iznutra. Nije ugodno.“
U tom je trenutku Kronos shvatio koliko je nesvjestan situacije u ljudskim srcima: oduvijek su se osjećali slabima, inferiornima pa su tražili snagu u osobinama i radnjama koje su ih činile još slabijima. I kao demon, nikada nije imao dužnost pomoći im, ali je to svejedno činio. Ne zbog sebe, ili zbog njih, već zbog Devon koja je činila isto, iako nije morala. Možda, samo možda, se osjećao bolje znajući da je učinio nešto dobro, nešto što mu nije određeno.
I sad dok je gledao Dylan, koja je izgledala prilično hrabro i odlučno unatoč situaciji, nije mogao ne osjetiti ubod krivnje i samožaljenja što on nikada nije bio u situaciji gdje će njegov život biti u opasnosti; u situaciji kojoj rješenje neće biti jasno; u situaciji koja je potpuno iznad njegove kontrole. Jednostavno nije znao.
„Dylan, želiš li saznati što se događa s tobom i to završiti?“ odjednom je rekao, djelić sekunde iznenađen vlastitom ponudom. No, čim je nekoliko trenutala visjela u zraku, shvatio je koliko je ona ispravna te se odlučno uspravio.
S druge strane, Dylan nije djelila njegovu odlučnost; samo ga je promatrala s nekarakterističnom tugom u očima, ali Kronos nije mogao pročitati njene misli pa je morao pričekati odgovor. „Da, želim znati, ali moram to učiniti sama.“
Kronos frkne, nije si mogao pomoći. „Zašto sama?“
„Zašto ne? Moja tijelo, moj um, moja obitelj, moja osveta“, način na koji je rekla 'osveta' je uznemirilo njegovu krv. Nije zvučalo kao da može imati sretan kraj.
Sad je već zauzeo onu pozu: prekrižio je ruke preko prsa, naprćio nos i promijenio boju glasa samo da bi izgledao i zvučao pametnije i kao da ima pravo: „Oprosti, zaboravio sam da se ti režeš jer ti je od toga bolje, pa zato možeš sama protiv tko-zna-čega. Stvarno, ispričavam se.“
Znao je jako dobro da Dylan nije mogla ne primijetiti notu sarzkazma u njegovu glasu što mu je bila namjera; da ju je imalo poštovao, sada ne bi očekivao da tako brzo pristane biti njegova „najbolja prijateljica“ – ako je to uopće moguće u kratkom vremenu. Ponekad je stvarno mrzio demona u sebi koji je tako brzo i sigurno pronašao osobu za koju će se htjeti vezati; najčešće taj izbor nije imao sretan kraj čega je najbolji primjer Devon.
Da nije bio u ovakvoj ozbiljnoj situaciji, primijetio bi kako mu više nije problem pomisliti na Devonino ime koje više nije popraćeno neugodnim probadanjem u želucu i glavoboljom.
„Slušaj, nisi tako loš“, rekla je Dylan potpuno lišena gorčine koju je Kronos očekivao, „ali nemoj očekivati da ti vjerujem. Shvaćaš da je tjedan dana premalo za takve zaključke?“
O da, shvaćao je, ali to nije nužno značilo da je želio shvaćati. „Ali mogu ti pomoći. Znaš da mogu. Ne misliš valjda da ti, jedna sedamnaestogodišnjakinja – oprosti na izrazu, ali dijete – možeš protiv toga?“
„Što ti dobivaš time?“ lecnuo se na to pitanje; htio je da mu se suprotstavi, kaže da nije dijete, ali da svejedno ne može sama, no svi njegovi komentari su samo skliznuli s nje. Bila je zrelija no što joj je priznavao.
Promislio je. Uistinu, što dobiva time? Možda riskira svoj život, praktički odlazeći u naručje nepoznatome za djevojku koju je znao još manje. Nije na njemu da se petlja u tuđe živote ili postavlje kakve ultimatume. Trebao bi se držati po strani i pustiti ju da sve obavi sama – kao što je i htjela. No, prije donošenja naglih zaključaka koji mu se nisu niti sviđali, shvatio je jednu stvar: trenutak, u kojem je zatražio da mu sve ispriča, ga je već obilježio i zapriječio mu povratak.
„Dugovat ćeš mi jednu uslugu. Ili nešto. Trenutno nije bitno“, i to je bilo najbolje i nasmislenije što mu je palo na pamet u trenutku. A tko zna, možda mu jednog dana zaista zatreba njena pomoć u rijetkim trenucima slabosti.
Iduće minute su vrlo lako mogle biti najduže u njegovom životu; nikada mu se nije činilo da je tako dugo čekao nečiji odgovor. No, kad je stigao, osjetio je trenutno olakšanje.
„Znam odakle možemo početi potragu.“ Rekla je Dylan bez trunke emocija u glasu; Kronos je poželio vidjeti ljudsko biće koje zna za osjećaje, ali očito će još morati čekati.
„Prosvijetli me.“
„Tvrtka Rapsody. Moj otac je radio za njih kao jedan od šefova odjela za genetiku u svrhu iskorišavanja ljudskog potencijala. Ali to je sve što znam.“
Kronos je slegnuo ramenima. „To je dobar početak. Dakle, šefice, koji je plan?“ mali smiješak na njegovim usnama je uspio izmamiti sličan na njenim. Pomislio je da možda ima šanse probiti njene zidove.
Prebrzo, prije no što je stigao uživati u njenom osmijehu, se njeno lice izvilo u bolnu grimasu i tek tad se ponovno osvrnuo na njena krvareća zapešća. Bez riječi ju je povukao prema kupaonici gdje je znao da stoje zavoji i alkohol za dezinfekciju.
Jednom rukom je pridržao njene ruke dok je drugom vadio sve što mu je potrebno. Kad je stavio alkohol na ranu, trznula se i udarila ga dlanom po glavi.
„Oprosti!“
„Oprosti!“
Potom su prasnuli u smijeh. Kronos je nastavio sa svojim poslom dok mu obris osmijeha nije nestajao s lica, a mogao je osjetiti kako Dylan još uvijek čuva svoj na svojim crvenim usnama.
„Samo da te pitam: koliko će trajat taj 'još uvijek ti ne vjerujem proces?'. Mislim, što moram učiniti da ga ubrzam?“
Dylan napući usne i uzdahne. „Ne znam. Ja sam dijete, naposlijetku, meni je vrijeme irelevantno. Morat ćeš se dokazati.“
Stvarno ću morati prestati s konstantnim 'dijete' pridjevom, pomislio je. Ruku na srce, nije u smatrao djetetom; definitivno nije izgledala poput djeteta niti se tako ponašala, ali velik dio njegove psihe ju je htio tako doživljavati i nabijati joj taj komentar na nos – samo zato što je mogao, iz čistog crnog zadovoljstva.
„A ako ti kupim lizalicu?“ upitao je, očito se šaleći, kad je završio sa zamotavanjem novih zavoja koji su još uvijek bili čisti.
„Razmislit ću.“
Dani su prolazili, a dvoje novih prijatelja se dogovaralo oko plana koji se vrtio oko jedinog traga – Rapsody tvrtke u kojoj je radio Dylanin otac. Nažalost, sve ideje su završavale očitom i jedinom mogućnosti: morat će ušetati i zatražiti odgovore. Uvijek je postojala šansa da ju barem netko od tamošnjih znanstvenika zna pa joj odgovori na odgovore i na to je i računala.
S druge strane, druženja s Kronosom su sad već bila krajnje ugodna; velik dio njenog bića je bio zahvalan za tu snažnu desnu ruku, ali onaj ponosan dio istog tog bića to nije imao namjeru priznati ikome; pogotovo ne dotičnom demonu u kojem je bilo više pameti no što je dao naslutiti, ali ga nije htjela napasti zbog glupavog ponašanja... još.
K tome, morala je provjeriti do koje mu mjere može vjerovati, jer još uvijek nije bila u potpunosti sigurna koliko je pouzdan. Zato mu nije rekla da može činiti neke stvari snagom svoga uma i tijela; naposlijetku, nije htjela ispasti glupa pred njim jer ne razumije te sposobnosti pa je odlučila čekati.
I baš kad je pomislila da je barem malo sazrio zbog njihova druženja, on se ponese potpuno djetinjasto. Baš joj je zato oko nekontrolirano trzalo, kao jedan od onih nenadanih tikova, dok je zurila u novi Play Station 3.
„Um, nešto ti nije u redu s okom“, primijetio je Kronos dok je oduševljeno stavljao baterije u bežični daljinski upravljač istovremeno s Mixom koji je bio jednako ushićen.
„Što-je-ovo?“ upitala je polako, naglašavajući svaku riječ, trudeći se ostati smirena. Ozbiljno, pomislila je, koliko ovi muškarci imaju godina? Mislila je da se Kronos posvetio njenom problemu (nakon što ju je urazumio da joj pomogne), a on donese konzolu za igrice!
Najgore od svega jest što je Kronos odjednom postao istinski zbunjen, začuđen čak, kad je rekao: „Play Station 3.“ Sad je već i Dylan osjetila kako joj oko polako iskače. „Ozbiljno, nešto ti nije u redu s okom.“
Umjesto da poludi – što je rijetko radila – duboko je udahnula, okrenula se na peti, i bez pozdrava, pošla na ulice Cayma dok se polako mračilo. Znala je sve rizike hodanja Caymom kada sunce nestane pod obzorom, ali svjež zrak joj je bio prijeko potreban. Malo će riskirati svoj život, ali barem neće zadaviti Kronosa ili Mixa.
Istini za volju, i ona je nekoć voljela igrati video-igrice; k vragu sve, i dalje voli, ali joj se nije činilo kao pravo vrijeme za to. Igranje igrica bi ju opustilo, a samim tim bi postala neoprezna; neopreznost vodi do ranjivosti. I to si nije smjela dopustiti dok ne riješi neke stvari.
Stoga je besciljno lutala ulicama upijajući svaki zvuk, svaku sliku koju još, kao tinejžder neupućen u stvarni svijet, nije mogla razumjeti. A bilo je prilično fascinantno promatrati odrasle ljude kako prave budale od sebe: stajali su pred birtijom pušeći u psujući svoje žene, teturali pijani ulicama, neoprezno upravljali autima te se tu i tamo potukli. Tad je Dylan uistinu shvatila da ne želi odrasti i biti bačena u ovu, na oko, neuglednu dimenziju.
Zar su ljudi bili baš tako nepopravljivi i nedokazni? Čitav svijet demona i anđela ih je napustio, a oni i dalje ne vide kako je problem u njima. Danju se smiješe i prave kako je sve u redu dok, čim ih ljubavnica mraka zaogrne svojim plaštom, noću pokažu svoje pravo lice koje je – koliko je mogla vidjeti – strašnije od onog u demona.
Uzdahnula je shvativši kako opet razmišlja o nebitnim stvarima. Naslonivši se o zid kuće, koja je tri ulice udaljena od Mixove gostionice, pogledala je prema Mjesecu koji je slabo obasjavao ulice kao da se i sam boji ljudi.
I tad joj nešto ukrade pozornost kada je skočilo s krova jedne kuće na drugi. Bila je to vitka i brza sjena te je vrlo lako mogla biti samo iluzija Dylaninih umornih očiju. Svejednako se uspravila i zaletila prema zidu kuće kako bi se od njega odbila i dočekala se na noge na krovu one druge kuće. Bila je to jedina sposobnost koju je razumjela – opiranje gravitaciji te nevjerojatna brzina.
Kako god, na krovu nije ništa neobičnoga uočila i baš kad se htjela baciti natrag na tlo, netko jači ju je oborio s nogu, očito se zaletjevši u nju, te su se neko vrijeme kotrljali preko ravnog, asfaltnog krova. Kad su im tijela stala, imala je što vidjeti: gas masku, koja je vješto pokrivala lice, te čvrsto građeno tijelo, koje ju je s lakoćom držalo pribijenom uz krov. Ali to nije ono što ju je uplašilo, već oči tog bića koje su se presijavale od svijetlosive do svijetlocrvene boje.
Pokušala je izvući svoje noge iz njegovih, ali nije mogla dobiti dovoljno snage u donjem dijelu tijela jer joj je svojim nogama pritisnuo bokova pa se nije mogla ni opirati. Ruke joj je držao svojima, i bile su meke poput ljudskih, pa ni tu nije bilo pomoći. Mogla je samo glavom micati gore-dolje, ali tako bi ozlijedila sebe jer je njegova bila uzdignuta iznad njenog dosega.
Uhvaćena.
Očekivala je brzu smrt, ali biće ju je samo promatralo blago nakrivivši glavu; obavila ju je nelagoda dok se osjećala poput kakvog eksperimenta kojeg znanstvenik sada proučava tražeći kakvu pogrešku.
„Što je? Ako imaš nešto za reći, onda gukni. Ako ne, onda mislim da zaslužujem poštenu borbu.“ Rekla je odjednom pokušavajući maskirati svoj strah arogancijom. Gledati osobu s takvom maskom na licu, nije bilo nimalo ugodno – kao i poza u kojoj se našla. Nadala se da će se barem protiv jedne osobe moći obraniti, kada je naivno krenula u noć, ali se očito prevarila. Dug je put do snažnog borca, a ona nije ni krenula.
„Ne idi u Rapsody.“ Rekao je odjednom prigušena glasa. Iznenadila ju je ta izjava; nije očekivala od nekog nasumičnog čovjeka (odlučila je nadati se da je to čovjek pošto zna normalno pričati i ima ljudske ruke) da zna za tvrtku gdje je njen ubijeni otac radio.
„Zašto ne? Baš sam mislila otići“, rekla je, sad se trudeći prikriti sarkazam. Uistinu će morati provježbati promjene raspoloženja.
„Ne idi u Rapsody.“ Ponovio je istim tonom, na isti način.
„Čula sam te prvi put. Što si ti robot?“ podignula je jednu obrvu i pokušala se, refleksno, izvući iz njegova stiska; ali neuspješno.
„Znam da ćeš otići, zato nemoj.“
„To što si rekao, nema nikakvog smisla.“
Učinilo joj se da razmatra razgovor od maloprije jer je ušutio pa mu je pustila da sam shvati kakve gluposti izvaljuje nepoznatoj osobi. Ono što je ponukalo njenu znatiželju, međutim, nije bila njegova glupavosti ili nemogućnost pravilnog izražavanja, već činjenica da je nešto znao.
Dobro, za Rapsody je vjerojatno znalo pola Cayma jer je to stvarno velika tvrtka, ali nitko nije imao pojma što se u njoj točno radi (vjerojatno ni sami zaposlenici nisu mogli naslutiti ako ćemo se prisjetiti velikog, gadnog čudovišta).
„Ako ideš tamo i saznaš nešto, naći ću te“, nije zvučalo kao prijetnja, ali Dylan se svejedno nije svidio sastav te rečenice.
„Nadam se da ćeš me naći jer mislim da sam se zaljubila u tebe“, poslužila se sarkazmom i upalilo je jer je stranac popustio svoj stisak, lagano se nagnuvši prema natrag, i Dylan je to bilo dovoljno da izvuče svoje noge i udari ga objema posred trbuha poslavši ga tako na drugi kraj krova. „Sad smo kvit!“
Sada pogrbljena, oprezna stava, bacio je jedan zadnji pogleda prema njoj te, dok je odlazio, dobacio kroz masku, onim svojim jezivim glasom: „Vidjet ćemo se opet!“ I tad je nestao u tami.
„Nadam se!“ potrčala je prema strani krova, s koje je skočio te ga neuspješno pokušala locirati, a zatim dodala: „Pošalji jebenu razglednicu!“
Potom je obrisala prljavštinu s odjeće, pritom za svaki slučaj osluškujući bilo kakav zvuk s ulice, i primijetila rupu na majici i trapericama.
„Nikad više u šetnju!“