srijeda, 18.08.2010.
Deafened.
I came into a place void of all light,
which bellows like the sea in tempest,
when it is combated by warring winds.
Oglušila je od vlastitih vriskova dok joj se tijelo grčilo, a novi život pokušavao izaći iz njene rodnice; boljelo je više no što je zamišljala, više no što je trebalo boljeti kako se naivno ohrabrivala. Doktori su skakutali oko nje razrogačenih očiju kao da i sami ovako nešto prvi put vide. Bijaše toliko mokra od znoja da joj se učinilo kao da je netom prije poroda bila u bazenu; kosa joj bijaše slijepljena za lice i vrat i samo dodavala efekt neugodnom osjećaju.
Ima li ovo kraja?
Da je znala Baelov plan otpočetka, nikada mu se ne bi otvorila, nikada ne popustila njegovom neodoljivom šarmu pa čak i kad je saznala što je on. Nije mogla kriviti sebe – on je bio jako dobar u onome što čini: bio je arogantan, ali pažljiv; bio je živahan, ali oprezan; bio je vjeran, ali posesivan. Kadgod mu je probala naći manu, sjetila bi se neke vrline – i obrnuto.
Kako li je onda mogla pretpostaviti da će ju silovati, a zatim se vratiti odakle je došao?
Trebao je sada biti kraj nje, bodriti ju, pa makar bio samo stvorenje Podzemlja; prokleto stvorenje. Nije ga bilo briga za nju, mislila je, već je samo htio razonodu dok je bio u 'posjeti'. Dovijeka će se mrziti što nije odmah vidjela njegove namjere.
Čitala je Danteov 'Pakao' po treći put – u tom mjesecu. Nije se mogla nasititi njegovog maštovitog i nerazumljivog uma protkanog nekom udaljenom tamom. Kako očekivati da je, čovjek koji je napisao ovakvo remek-djelo, normalan? Što bi onda ona mogla reći o sebi? Dosad je već znala ponešto citata napamet i često mi razmišljala o njima jer ju je, nešto u tom zagrobnom svijetu, fasciniralo više od samog življenja. Možda nešto doista nije u redu s njom.
Zabacila je gustu, tamnocrvenu kosu iza ramena, jer joj je padala preko teksta i otežavala čitanje, te okrenula novu stranicu napeto čitajući, taj i više nego poznat tekst, kao da ga čita prvi put. Bilo je tako lako zavarati njen inteligentan um, ali to je postupak kojeg je samo ona mogla provesti.
„Bok ljepotice“, začuje glas čiji vlasnik sjedne kraj nje za njenim stolom, koji bijaše u zabačenom dijelu knjižnice, često znanom i kao najtišem dijelu knjižnice. Samo je u savršenoj tišini mogla čitati. Ona podigne glavu i pogleda tog čovjeka ne mogavši vjerovati da joj se obratio. Izgledao je poput onih mladića koji se igraju srcima djevojaka, a takvi joj nisu bili po volji. No, taj njegov karakter kojeg je zamislila u glavi, nije umanjivao njegov savršen vanjski izgled: svijetlocrvene oči, koje su savršeno reflektirale njeno lice, gusta smeđa kosa i visoko čelo preko kojeg je visio jedan pramen kose te smiješak koji bijaše zamamno lijep; bio je to jedan od onih osmijeha koji su te tjerali da se i sam smiješ, iako zapravo nemaš razloga za smijeh.
Spustila je pogled na knjigu i nastavila čitati – na izgled nije padala jer toliko površna nije bila.
„Što čitaš?“ došlo je pitanje i trebalo joj je nekoliko trenutaka da odluči hoće li mu odgovoriti ili ne. Naposljetku je podignula knjigu kako bi mu pokazala korice. Brzo je očima prešla preko njegovog lica, koje nije promijenilo izraz, te se vratila čitanju.
„Voliš Pakao?“ iz ovog pitanja joj je bilo jasno da neće tek tako odustati.
„Ne baš, samo sam znatiželjna. Uvijek me zanimalo kako sve to izgleda“, odgovorila mu je i to istovremeno bijaše prvo što mu je rekla. Ljudi su joj često govorili da ima ugodan glas i da bi mogla pjevati, ali nije bila tako neozbiljna. Često ga je, samo kako joj to ne bi bilo rečeno, izobličila glas kako bi zvučala grublje i zrelije. Prošla je rukom kroz kosu i okrenula stranicu.
„Kako se zoveš?“
Učili su je da ne vjeruje strancima: pogotovo ne privlačnim strancima, ali nešto u ovom mladiću ju je natjeralo na priznanje: „Lilith.“
„Dakle, Lilith, želiš li da ti pokažem demone?“ posprdno se osmjehnula kada je to rekao upotrijebivši tih, seksi glas. Nije mi trebala reći svoje ime jer je očito bio luđak. Jedini demoni, koje bi joj mogao pokazati, su oni u njegovoj glavi očito.
„Nisam znala da si Lucifer“, reče cinično i zaklopi knjigu te se započe igrati s njenim koricama.
Ako je bilo ikako moguće, njegov smiješak se proširio. „Zapravo, ja sam Bael.“
„Hm, a ja sam zapravo žena mačka, ali nemoj nikome reći“, dobaci mu te se ustane s klupice, stavivši knjigu pod ruku, odlučivši da joj je dosta čavrljanja s mentalno oštećenom osobom koja misli da je demon.
Ipak, bijaše uhvaćena za ruku i povučena prema natrag. „Dopusti mi da ti pokažem.“
Okrenula se prema njemu i pratila njegov zamišljeni pogled: tražio je nešto. Bilo je predvečerje i knjižnica je bila skoro prazna pošto se vrijeme zatvaranja približavalo. Obično je Lilith bila zadnja koja je izašla i smetalo joj je što je prisiljena otići zbog nekog nasumičnog luđaka.
„Bi li povjerovala da ti otvorim prozor za Podzemlje?“ šapnuo joj je i natjerao ju, jednim pokretom ruke, da se okrene prema praznom prostoru ispred njih.
„Molim?“
„Bi li mi povjerovala kada bih ti dopustio da proviriš?“
Nije odgovorila, već je samo izdahnula. Ovaj čovjek je potpuno zaveden i uživljen u svoje ludilo. Sve u što je bila sigurna se moglo sažeti u dvije riječi: 'Moram pobjeći'. Ali ih se nije usudila reći.
„Shvatit ću to kao 'da'.“ Reče on i napravi lagan pokret rukom prema praznom mramornom podu. Isprve se ništa nije dogodilo pa se Lilith poželi naslađivati, ali tad se nešto pojavi u podu: rupica, jedva vidljiva, koja se zatim proširi tek toliko da jedno oko može proviriti.
Samoprozvani Bael ju gurne prema podu i ona padne ničice pod njegovom snagom koja je bila nekako neljudska.
„Pogledaj“, naredio je. Krajičkom oka ga pogleda i, uvidjevši da je ozbiljan, dopuže do rupice, nagne se i proviri.
Širom je otvorila usta upijajući prizor kojemu je posvjedočila: nešto poput brda koje se spuštalo u crnu dolinu; putevi bijahu iscrtkani i široki te imahu različita obilježja; vidjela je čak i rijeku kako se prelijeva s jednog kata na drugi. Crvena i crna su se ispreplitale, kao da se poznaju prije samog vremena, tvoreći neugodan efekt njenim očima. Stvorenja, deformirana i izgubljena, šetahu gore-dolje: neka su međusobno ratovala trgajući si udove, neka su se gušila, a većina ih je samo sjedila i dangubila. Zar je ovo...?
Podignula je glavu i osovila se na noge.
„Nemoguće“, promrmljala je i obgrlila se rukama. Luđaci ne mogu koristiti iluzije, zar ne? Ovo što je vidjela bijaše poprilično stvarno.
„Vjeruješ li mi sad?“ upitao je i ponovno ju obasuo svojim smiješkom. Nekako je voljela taj smiješak više od onog ozbiljnog lica; ovako je barem znala da ju neće ubiti.
„Kako je to moguće?“
„Rekao sam ti – ja sam Bael.“
Odmahnula je glavom i pokušala skriti preplašeno lice. Neće plakati, zar ne? Dobila je što je htjela – prozorčić u svijet kojemu se oduvijek divila i o kojemu je htjela znati što više – pa zašto je onda uplašena? „Zašto si mi to pokazao?“
Bael slegne ramenima. „Sviđaš mi se.“
Smirila je drhtajuće ruke i zbunjeno ga pogledala. „Ne poznaš me.“
„To“, reče i pruži joj ruku, „možemo popraviti.“
Nakon toga se nije mogao odlijepiti od nje: dolazio bi po nju kada bi odlazila u školu, bio pred školom kada bi odlazila kući, pratio ju je na privremeni posao, vodio ju u šetnje i pritom odgovarao na sva njena ljudska, znatiželjna pitanja. I kako je vrijeme prolazilo, zaljubila se u njega. Osjećala se poput njegove druge polovice, a i sam Bael joj je to rekao. Kako se mogla osjećati voljenom uz demona?
Nikada nije dobila odgovor, ali znala je kako joj njegova pažnja godi.
Ali sve se raspalo kada ju je odlučio uzeti na silu, prije no što je bila spremna. Dogodilo se odjednom kada ju je uhvatio nespremnu. Tijekom cijelog čina nije riječi rekao pa čak ni fizički reagirao na njene molbe da prestane.
Bila je iskorištena, poput lutkice koja dosadi svom vlasniku pa ju odluči baciti i zamijeniti, i nije mogla zaboraviti na njega, na sve one nove, predivne osjećaje ispunjenosti kada je bila s njim; do tolike mjere se zaludila njime da nije znala što bi kada ju je tako izdao.
A on? Nije znala kako se on osjećao jer joj nikada nije rekao 'volim te' pa čak ni 'želim te'. Prije no što ju je silovao – mrzila je tu riječ – ju je tužno, gotovo kao da se ispričava, gledao i nikada nije uspjela shvatiti što je mislio.
Kako se iznenada pojavio, u njenom životu, tako je brzo i nestao. Tek kasnije će doznati da je u njoj ostavio vječan ožiljak – znak u obliku novog života.
„Gospođice, stiskajte jače. Još malo pa je gotovo.“ Zamišljala je da su to bile riječi koje je doktor govorio, iako mu nije ni usta vidjela dok ju je sućutno gledao. Očito je s godinama naučio suosjećati s ženama, koje trpe bolove, kako bi darovale novi život.
Nešto, dok se približavala kraju, nije bilo u redu s njenim tijelom: kao da joj je nešto isisavalo dah iz pluća i usporavalo otkucaje srce. Gubila je osjetilo po osjetilo dok ljudi oko nje nisu bili samo mutni obrisi.
Kad je bila sigurna da je dijete izašlo, potrudila se otvoriti oči što je šire mogla kako bi vidjela produkt Baelovog mučenja. Doktor je držao malo tijelo u svojim rukama, ali nešto je bilo neobično: nije se micao. Ni on ni njegove kolege.
Kako joj se vid zamutio, pokušala je rukom protrljati oči, ali ju nije mogla pomaknuti – mišići su joj umrli. Mogla je razaznati tek jednu figuru koja se odjednom stvorila iz zraka te uzela dijete doktoru iz naručja. Nosio je crnu trenirku i kosa mu je mogla biti siva, ali taj ton se izgubio s bjelinom iza njega.
'Što je radio?'
Figura joj se približila i sad bi sigurno ustuknula da je mogla, ali tijelo joj je bilo beskorisno i umrtvljeno baš kad ga je najviše trebala.
„Ne brini“, šapne joj glas ugodan i sličan jednom kojeg je voljela slušati, „pobrinut ću se za svoju sestricu.“
Tada je vjerojatno nestao – Lilith je mogla samo pretpostaviti jer se sve zamračilo u idućem trenutku. 'Tko je ugasio svjetlo?'
Ali nije svjetlo bilo ugašeno, u tom mračnom trenutku, već njezin život.