subota, 12.06.2010.
Seventh cigarette.
Make the lie big, make it simple, keep saying it, and eventually they will believe it.
Iako je malo nećkanja i dalje ometalo njene odluku, na kraju je pristala na Kronosov plan. No, način na koji su ga upravo izvodili, nije bio onakav kakav je imala na umu. Ulazak u Rapsody usred bijela dana i to bez maski ili oružja (nije da im je trebalo, ali bilo bi kul imati pištolj, mislila je) je bilo ekstravagantno čak i za Kronosa od kojeg je očekivala nešto domišljatije.
Stajati tako nasred ulice, samo promatrajući zgradu, prolazećim ljudima nije bilo nimalo čudno kao da svaki dan vide odraslog čovjeka s cigaretom u ustima i zabezeknutu tinejdžericu kako se prepiru oko naizgled nebitne stvari.
„Zar ozbiljno misliš da ćemo tako lako ući? Kako?“ upitala je prebacivši težinu s jedne noge na drugu. Nije bila nervozna, to nikako, ali je dopustila dahu sumnje da ju oblijeta čim bi pogledala prema ulaznim vratima.
„Pa“, počeo je Kronos bacivši cigaretu na pod te ju zgazivši nogom, „priđemo onim svijetloplavim vratima, vidiš ih, i stisnemo ono duguljasto i metalno i onda gurnemo prema unutra. Ili van, ovisi kako su vrata namještena.“
Kako li je tad htjela udariti nogom posred tog ljepuškastog, ležernog i nasmiješenog lica. Mogla je osjetiti da je zaovoljan, iako joj nije bilo jasno zašto je bio zadovoljan pošto je ovo najgori plan u povijesti čovječanstva ili demonstva.
„Hvala, stvarno nisam znala. Bez tvoje pomoći bih se sigurno zabila u ta vrata jer nisam stisnula ono duguljasto, metalno. Znaš, stvarno si-“, zaustavila se prije no što je rekla zabranjenu riječ i na trenutak se osvrnula prema Kronosu, samo kako bi njene sumnje bile potvrđene – smješkao se i čekao nov razlog za malu svađicu, iako su se dogovorili. „Neuravnotežen.“
Razgovorom je pokušala oduljiti ovo stajanje, ali Kronos – kao da je nanjušio kakvu prijevaru – se uputi prema vratima ostavljajući ju za sobom. Uzdahnula je i krenula za njim; da je znala kako su demoni ovako impulzivni, ne bi ga uopće uputila u svoju glupu priču.
Kad ga je konačno dostigla, on je stao pred vratima i stao ih promatrati kao da treba odgonetnuti zagonetku kako bi ušli. Stavio je kažiprst ispod nosa, a palac ispod brade te napućio usne kao da stvarno razmišlja.
„Ok, što izvodiš?“ upitala je polako gubeći živce iako je htjela ovo obaviti što brže i smirenije. Taj plan je polako padao u vodu.
„Mislim da trebamo plan“, rekao je sigurno misleći kako je popio svu pamet svijeta, a zapravo je samo ponovio ono što mu je tupila x vremena.
Opalila ga je po zatiljku, što ga je odmah prenulo iz „mislilačke“ poze, i dok je otvarala vrata, rekla: „Trebao si na to misliti ranije!“
Moram završiti ovu šaradu što prije, pomislila je, kada je kročila u velik, okrugao hodnik čiji su podovi bili od crnog mramora koji je reflektirao sivilo modernih stupova čija je svrha bilo držanje metalnih, širokih stepenica koje su, zavojito poput zmije, vodile prema katu na kojem je mogla vidjeti mnoštvo metalih vrata. Činilo joj se da je dolutala u botanički laboratorij ili možda u bolnicu; sve je bilo ili pretamno ili presvijetlo i igralo u za oči bolnom plesu.
Prišla je, praćena Kronosom, jedinom komadu namještaja u hodniku – okruglom recepcijskom stolu koji se gotovo stopio s podom – za kojim je sjedio mlađahan dečko čupave smeđe kose. Prtljao je s papirima, letimično pregledavajući svaki, a zatim ih bacajući negdje ispod gdje ona nije mogla vidjeti. Kucnuvši o stol, dečko se trznuo i svi mi papiri ispadoše iz ruke.
„Samo tren!“ mahnuo je prstom i počeo skupljati papire. Dylan se okrenula prema Kronosu, da bi vidjela njegovu reakciju, ali on samo slegne ramenima dok je na licu bio mali podrugljivi smiješak.
„Trebate pomoć?“ uistinu nije bilo potrebe za obraćanjem u drugom licu, jer je dečko sigurno bio svega nekoliko godina stariji od nje, ali za svaki slučaj se pokušala prikazati pristojnom osobom.
„Ne, ne. Dobro je. To je stalno događa. Papiri ovdje samo lete.“ Dylan je primijetila da dečko zvuči prilično zbunjeno i nespretno, a tako nije zamišljala nijednog radnika tvrtke gdje joj je otac radio.
„Da, u pitanju sigurno nije njegova sposobnost“, reče Kronos sasvim tiho i samo Dylaninom uhu zbog čega ga je udarila laktom u rebro. I ona je nekada bila nespretna – doduše kao desetogodišnjakinja – pa nije voljela da netko ismijava takve osobe.
Dečko se, nakon dužeg vremena (jer su mu papiri stalno nanovo ispadali iz ruku pa ih je sve morao kupiti ispočetka samo da bi ih na kraju bacio u smeće), vratio svome mjestu na stolici recepcije i široko osmjehnuo kao da ove nepotrebne, i smiješne situacije, nije ni bilo.
„Kako vam mogu pomoći?“
Dylan zausti kako bi nešto rekla, ali nije stigla smisliti što točno, jer je Kronos istupio i udario šakom o stol uzrokujući mali trzaj od dečka.
„Zahtijevam glavnog šefa da ustupi pred moje veličanstvo!“ reče uzvišeno te podigne glavu kao da je netko važan. Dylan je poželjela ili umrijeti istog trena od sramote ili ubiti Kronosa jer je glup. No, nije učinila ništa jer je bila zabezeknuta.
„A tko ste Vi, gospodine?“ upitao je mladić podignuvši obrvu i najednom se učinivši starijim i ozbiljnijim; doza toga bi dobro došla Kronosu.
Odmahnuo je kažiprstom. „Ja sam onaj koji jesam. A ovo“, reče i spoji kažiprst i srednji prst sa palcem – što Dylan odmah podsjeti na „lutkice“ kojima ju je njen otac uspavljivao svaku večer – te ih počne razdvajati kao da životinjica „priča“, „je Pufi, moj odan sluga!“
Mogla je onesvijestiti tog trena da se nije pridržavala za stol. Dečko je, primijetila je, bio u jednakom šoku kao i ona te ju pogleda pun nade. Dylan tad odgurne Kronosa, koji je i dalje mahao svojim – kako se ono zvao? – prstima i obrati se dečku:
„Ispričajte ga, on je lud“, rekla je i dečko kimne glavom, „Ali i ja trebam upravitelja ili bilo koga tko je nadležan za odjel za genetiku.“
„Gospođice, ta je informacija nedostupna građanima. Kako znate?“
„Moj otac je Gerard Armstrong“, rekla je brže-bolje prije no što je dečko dobio priliku izbaciti ju van jer „krijumčari“ informacije. Nešto na dečkovom licu se promijenilo čim je čuo to ime te, poskočivši, uzme telefon i utipka par brojeva.
„Gospodine, tu je! Da, Armstrongova kćer. Da, gospodine. Da, tu je još netko. Ne. U redu. Hoću, gospodine.“ Nije mogla puno pretpostaviti iz tog razgovora, ali je shvatila da će ju netko definitivno primiti.
Pogledala je u Kronosa koji je, iako je i dalje izvodio ono nešto s rukom, izgledao ozbiljnije i opreznije. Pojma nije imala što je bilo ovo maloprije, ali nadala se da će uskoro nestati, jer nije trebala još demonsko ludilo na popisu problema.
Ubrzo je začula otvaranje jednih od vrata s gornjeg kata pa je podignula pogled kako bi ispratila čovjeka koji je silazio sa stepenica; bio je visok, gotovo kao njen otac, i nešto stariji od Mixa sudeći po licu koje je tek počelo živjeti punim kapacitetom. Kratka crna kosa mu je krasila bljedunjavo lice i tvorilo tanak okvir oko crnih očiju. Da nije bilo naoko prijateljskog smiješka, pomislila bi da je on sam vrag u novom, ljudskom ruhu.
Na trenutak je zaboravila da su, možda zbog ovog čovjeka, njeni roditelji mrtvi. Prišavši joj, raširio je ruke te ju zagrlio.
„Dylan. Dobro te vidjeti.“ Njegov glas je bio sličan njenome: miran, čak i u situacijama koje su trebale biti trunčicu ushićenije, a način na koji ju je držao bio je iznenađujuće poznat – kao u njenog oca. Jesu li svi ovdje roboti?
Odgurnula ga je od sebe, što ga nije previše iznenadilo, te rekla: „Zašto su moji roditelji mrtvi?“
Opet, nije bio iznenađen. „Što kažeš da ti i ja prošetamo te malo porazgovaramo?“
Sumnjičavo ga je odmjerila. „Mislim da je to dobra ideja.“
Tek se Kronos ubacio, doslovno, između njih dvoje i uperio svoj prst prema pridošlici kojoj Dylan nije vjerovala pa vjerojatno nije ni on. „Pufi se ne slaže s tim da ova mlada dama pođe s čudnim perverznjakom koji me podsjeća na mog njegovog mrtvog djeda.“
„Tko je to?“ upitao je muškarac podignuvši obrvu i,da Dylan nije bila u ovoj situaciji, nasmijala bi se količini obrva koje Kronos uspije podignuti u manje od deset minuta. To bi trebala biti nova olimpijska disciplina ili nešto slično.
„On je-“ počela je Dylan, ali nije znala gdje bi ga stavila. Prijatelj, možda?
„Ja sam njen brat.“
„Gerard je imao samo jedno dijete i ona je tu.“
„Dobro, onda sam njen muž.“
„Nisi li prestar?“
„Dobro, onda sam joj dečko.“
„Opet, prestar.“
„Šuti, što ti znaš?!“ naprnjeno se Kronos udaljio do recepcijskog stola i započeo razgovor s dečkom koji je izgledao uplašeno. Naposlijetku, Kronos je bio visok – a iz priloženog – i lud.
Ali Dylan će ga stvarno morati pošteno namlatiti za sve scene koje je izveo danas. Dobro da nitko nije pomislio kako je i ona luda; onda bi tek imali problema.
„Idemo li?“ upitao ju je muškarac krenuvši prema stepenicama i ona kimne glavom, zaboravivši na Kronosa, te pođe za njim.
Vodio ju je kroz dug hodnik, istog dekora kao i ostatak onoga što je dosad vidjela (netko očito nije bio maštovit), i zatim kroz zadnja vrata. Tek je dalekim krajem mozga zabilježila da nigdje nije bilo nikakvih slika novih otkrića (čime su se znanstvenici znali i voljeli hvaliti), niti kakvih nagrada, a najviše od svega – nije bilo ljudi duž cijelog hodnika.
Naposlijetku ju je poveo kroz dosad najveća metalna vrata kraj kojih je pisalo „Ograničen pristup“ nakon što je provukao svoju karticu kroz uređaj na njima. Ušavši unutra, trebalo je puno snage i volje da zadrži čeljust na mjestu i jezik u ustima.
Ova prostorija je bila bijela, toliko bijela da su je oči zapekle dok se nije naviknula na to blještavilo, a ljudi – kojih je najednom bilo barem desetak – su bili odjeveni u svijetlosive odore i tek nježno odskakali od bjeline.
Na krajnjem zidu, koji je bio ispred nje, bijahu 4 poveće staklene kupola. Dvije su bile prazne. U prvoj je bila djevojčica privezana ne neke strojeve u stajaćoj pozi; imala je dugu plavu kosu i sklopljene oči, a na sebi samo široku haljinicu kakve daju bolesnicima u bolnici. U drugoj je pak bilo – Dylan je skoro iskočila iz kože – stvorenje koje je došlo po njene roditelje te ih ubilo. Činilo se da spava i to joj je bila idealna šansa za napad.
No, čim je zakoraknula prema njemu, muškarac ju uhvati za majicu i povuče natrag. Ljutito ga je pogledala pokušavši poslati prijeteću poruku, ali on se samo nasmiješio i pokazao rukom na ostatak sobe.
„Upij sve.“
Udahnula je kroz nos i učinila kako joj je rečeno. Ispred kupola su bile neke ploče s puno istobojnih gumbića za kojim je stajalo par svijetlosivih znanstvenika. Nešto bliže njoj je bilo par stolova s epruvetama koje su sadržavale nešto crveno – poput krvi – i žuto (nije htjela ni pogađati što je to). Također, u jednoj većoj, okruglijoj prozirnoj zdjelici (bila joj je poznata sa sata kemije, ali se nije mogla sjetiti kako se zove), je bio mozak. Nečiji mozak.
„Koji kurac se ovdje događa? Znala sam da mora biti nešto sjebano, ali ovo?“
Muškarac se nasmije. „Drago mi je Dylan, ja sam Emanuel Aarens, a ovo je laboratorij gdje je tvoj otac radio.“
Potpuno je ignorirao njen ispad. Vjerojatno se volio slušati kako priča. Ali vjerojatno je htio da čuje priču ispočetka. Kako god, nije joj se činio dobromnamjernim; on je tip znanstvenika koji eksperimentira na ljudima samo da bi ih kasnije gledaju kako se kolju. „Njegovo remek-djelo“, sigurno.
„Tvoj otac i ja smo, već dugi niz godina, radili na zajedničkom otkriću“, rekao je i pošao prema kupoli sa stvorenjem kojemu se nije htjela približiti iz straha da ne razbije staklo te ga napadne i osveti se, „provorođeni.“
„Prvorođeni?“ trudila se zazvučati razumno i kao da prati priču, a ne da stvarno razmišlja o napadu na stvorenje.
„Da, nikada nisi čula priču? Prvorođeni je bio prva Božja i Vražja kreacija. Ni anđeo ni demon ni čovjek, već čista želja za stvaranjem trećeg sudruga koji bi bio po snazi jednak dvojici. No, Provorođeni je bio i ružan, a i prejak da bi mogao vladati ravnopravno uz njih, pa ih Bog i Vrag zatvore u spilju duboko ispod razine mora gdje neće ni jednog ni drugog doticati. Ali, kako to ide, mi smo ga pronašli prije dvanaest godina na jednoj podmorskoj ekspediciji. Naravno, bili smo šokirani vidjevši njegovu ružnoću te ga htjeli ostaviti, ali nešto je isijavalo iz njega – neka snaga – pa smo ga poveli sa sobom.“
„Samo tako?“ ubacila se ne mogavši vjerovati da je njen otac bio tako nepromišljen.
„Da, i ubrzo smo shvatili da je on izgubio volju za životom i bio samo prazna ljuska. Ali to nije umanjilo njegove sposobnosti. Tad smo, tvoj otac i ja, odustali od mornarice te novcem koji smo zaradili i dobili od naših roditelja, osnovali Rapsody.“
Ovo nije znala i bila je prilično šokirana što joj otac nije rekao.
„Tada smo pod paravanom farmaceutske tvrke počeli genetička istraživanja jer nas je to uvijek potajno zanimalo. Okupivši malu grupu ljudi koji su voljni surađivati, prebacili smo se s proučavanja na djelovanje. Uzimali smo krv iz Prvorođenog i ubrizgavali ju u sitne životinje“, tu je stao davši joj priliku da postavi pitanje.
„Što se dogodilo?“
„Mlađe životinje su umrle, ali one malo starije su počele mutirati, točnije dobivati neke neobične sposobnosti. Na primjer, jedan od štakora može pretvoriti sve što zagrize u zlato; drugi može odgristi bilo što, čak i željezo.“
Dylan je brzo procesirala sve što joj je govorio jer je znala da će tako najbrže i najlakše doći do onog konačnog pitanja koje je tako očajno željela postaviti.
„I onda ste odlučili pokušati eksperimentirati na ljudima.“ zaključila je.
„Da“, tad ju je poveo do kupole s djevojčicom, „bilo vas je troje u različitim vremenskim periodima.“
Nije ju iznenadilo što je rekao „vas“. Čim je ušla u laboratorij, shvatila da je su joj nešto učinili i odmah je to prihvatila bez drame.
„Prvi nam je pobjegao, ali sumnjam da je živ jer nije dobro prihvatio mutaciju“, rekao je razočarano kao da je to njegova krivica, „a ova djevojčica ovdje umire. Ni ona nije prihvatila mutaciju. Pokušavamo ju održati na životu, ali tek slabo. Može umrijeti svaki tren.“
Tad se okrenuo prema njoj i nabacio mali smiješak na lice.
„Ali ti, ti si nam uspjeh. Tvoj otac je bio veoma pametan, znaš. Shvatio je, prekasno za ovo dvoje nažalost, da ljudski organizam lakše prihvaća mutaciju ako dobiva krvi i moždane tvari u manjim, ali redovnim količinama pa ti je redovito svakih nekoliko dana u vodu i hranu stavljao pomalo.“
Dylan se stresla. Njen otac ne bi to učinio. Svaki put, svaki put kad joj je dao vodu ili hranu nije bilo iz ljubavi, već jer je bila pokus. Promatrao ju je, sad je bila sigurna, kako se mijenja i da joj nije dobro. One vrtoglavice, dezorijetiranost na samom početku su bile tek uvod do ovog trenutka kada može činiti puno više od skakanja po zgradama.
„I upalilo je. Krv i moždane stanice Prvorođenog su tek u nekoliko točaka različite od ljudskih i to samo jer imaju sposobnosti koje nemaju ljudske. One duplicirane lance DNA razdvajaju i zatim na postojeće dušične baze doda samo još jednu i tako izazove mutaciju. Fascinantno.“
Progutala je knedlu. Najednom je otvoriti usta bio silan napor, a kamoli reći nešto. „Zašto je Prvorođeni onda ubio moje roditelje?“
Emanuel ogorčeno uzdahne i odmahne glavom.
„Zbog moralnosti. Tvoja majka, saznavši što radimo, više nije htjela da Gerard bude upleten pa ga je nekako nagovorila da odustane. On je to htio učiniti, ali tako da svima kaže što smo našli, a ja to nisam mogao dopustiti. Nastao bi kaos! Tko zna kakve bi vlade došle i što bi napravile: stvari tisuću puta gore od ovoga što mi mislimo napraviti. Stoga sam, umjesto da stalno vadimo moždane tvari iz glave Prvorođenog, izvadio njegov mozak i stavio mu odašiljač kojim je prisiljen činiti ono što mu ja kažem. “
„A što vi to mislite napraviti?“
Nasmiješio se maknuvši prijašnju ogorčenost s lica. „Promijeniti svijet. Da ljudi prihvate ovakve sposobnosti, tko zna što bismo mogli napraviti za čovječanstvo. Nitko više ne bi bio gladan, žedan ni umoran jer bi ljudi sve mogli. Bili bi poput bogova.“
Saslušavši sve što joj je Emanuel imao za reći, nije više ništa osjećala, osim tuposti i nemogućnosti razmišljanja. Nije znala što joj je činiti, koga opravdati, kome vjerovati. S jedne strane, ovo što su činili je bilo krivo i ubilo joj je roditelje, ali s druge strane je bila želja za razvojem i poboljšanjem čovječanstva. A uostalom, te tvari i mutacija su već bili u njoj i sada nije bilo vrijeme za plakanje.
„Što mi je činiti?“ pitala je, drugi put u životu.
Emanuel ju obgrli oko ramena kako bi ju mogao izvesti van iz laboratorija. „Znam da ti je sve ovo previše odjednom, ali morala si saznati kad-tad. Stoga, odi kući, odmori se i kada budeš spremna biti dio ovoga, dođi i mi ćemo te proučiti i pokušati saznati koliko si napredovala. Jel to u redu?“
Kimnula je glavom. Što je drugo mogla učiniti? Odjednom joj se ono malo što je konačno izgradila, ponovno srušila i više se nije mogla prisiliti na osmijeh; nije mogla biti optimistična ni nadati se nekom savršenom rješenju kada je bila toliko potonula da se površina nije vidjela. Morat će surađivati i to ju je ubijalo.
Vrativši se u hodnik, Emanuel joj je dao svoju posjetnicu na kojoj je pisao njegov broj mobitela, te je zatim otišao.
Da je bila slaba djevojka, učinila bi točno kako se maloprije i osjećala, kako je maloprije razmišljala: povukla bi se u svoj mračni kutak i plakati, udaljiti se od prijatelja koji bi se zabrinuli, zatim bi okončala svoj život. Ali vidjevši prizor ispred sebe, shvatila je da to ne može učiniti, već da mora isplivati na onu nevidljivu površinu pa makar umrla pokušavajući.
Kronos je i dalje pričao sa svojom životinjom plašeći jadnog dečka i ona ga je, pozdravivši recepcionara, povukla za uši van. Bio je dan i ljudi su prolazili ignorirajući ih kao i prije ulaska.
„Koji kurac je bilo ovo unutra?“ upitala je zarežavši.
„Oh, ovo je Pufi“, unio joj je ruke u lice koje su trebale predstavljati Pufija. „i morao sam se praviti glupim kako bi tebe smatrali uravnoteženijom od mene. To je bio moj genijalni plan.“
„Jesi siguran da si se morao praviti? Meni si izgledao prilično autentično.“
Napućio je usne: „Hej! Dobro, možda mi je bilo malo zabavno. Izraz lica onog dečka mi službeno ide među najdraže ikad. A sad“, odjednom se uozbiljio i izvadio cigarete iz džepa kako bi zapalio, „što se dogodilio unutra?“
I onda je opet proživjela one užase.