utorak, 21.09.2010.
Eighteenth cigarette.
We are all sentenced to solitary confinement inside our own skins, for life.
25.lipnja, prvi zapis
Nema mira zlima u srcu, ali otkud srcu pravo da samo bira kakvo želi biti? Nije li to na čovjeku? Zna li srce kakav pogled nosi lomitelj nada, snova i, povrh svega, života? Ima li očaj ime ili dopušta, onome tko ga nosi, vlastiti odabir? Mogu li se sive sjene obojiti u tanak sjaj duge i zaboraviti da su ikada nanosile bol?
„Zapiši sve što misliš i osjećaš u njega. Pomogao je meni kada sam bio na psihijatriji“, reče Zack toplo se nasmijavši dok joj je pružao debelu, crnu bilježnicu. Bila je kožna, osjetila je kada joj se korice nađoše ispod jagodica prstiju.
„Hvala, ali zašto?“ upita ne mogavši suspregnuti znatiželju. Sumnjala je da taj nespretni dečko ima prikriven motiv, ali tko pita taj ne skita.
Zack slegne ramenima i vrati se na svoje mjesto iza pulta pritom se udarivši koljeno o drvenu ploču. Tiho se nasmijala, ne želeći ispasti nepristojna, i pošla gore, do laboratorija, sama kako joj je Emanuel rekao. Ipak će joj ta prostorija biti dom iduća tri dana pa zašto ne bi naučila put do nje.
Emanuel je bio tip-top sređen, kao i uvijek, već nervozan na vratima kao da je mislio da se neće pojaviti. A kad ju je ugledao, poklonio joj je najljepši lažni osmijeh kojeg je ikada imala priliku vidjeti. Da mu je prijateljica u nedjelima, sigurno bi bila ponosna na njega.
„Drago mi je što se nisi predomislila“, reče joj vodeći je prema kupoli pored Sophieine, „znam da ovo nije najbolje mjesto, ali-“
„Bit će dobro. Samo tri dana, ne?“ prekine taj navodno pristojan govor i zakorakne kroz poveći prolaz kojeg dosad nije ni primijetila (prvenstveno jer nije ni gledala). Izvana joj se nije činila velikom, ali iznutra je bila prilično prostrana i davala jasan pogled na laboratorij kroz staklo. Primijetila je, uz olakšanje, da je imala krevet za razliku od viseće Sophie; bio je malen i izgledao tvrdo, ali bolje išta nego ništa. „Što je prvo na redu?“ upita Emanuela odloživši torbu kraj kreveta.
Promatrao ju je studiozno i pažljivo kao da je nova igračka kojoj funkcije nisu još jasne jer nije došla s uputstvom. „Opusti se dok ne pripremimo neke stvari.“
Kimnula je glavom i bacila se na krevet kada ju je Emanuel napustio zatvorivši vrata kupole za sobom. Bacila je pogled na svoje okruženje, ali ono je bilo samo more bijele. Kako ti znanstvenici mogu izdržati u takvom bezličnom okruženju? Igranje s kemijskim priborom je očito bilo zanimljivije od pravog života.
Sjetila se Angele od jutros: lice joj je bilo ispijeno, a oči vapile za razbuđivanjem u obliku kave, ali unatoč tome, nosila je bijelo i smiješila se kao da je to ista Angela od jučer; ona koja joj je pružila ruku kada joj je pomoć bila potrebna.
Protrljala je kapke palcem i kažiprstom desne ruke te ostavila oči zatvorenima dok njeno ime nije bilo zazvano.
Emanuel ju je odveo u ogromnu prostoriju koja je, kako joj je rekao, bila nova i napravljena za prvog ispitanika (naravno, mislio je na Haydena i Dylan je to jako dobro znala), ali pošto je pobjegao, nije imao priliku isprobati njen sadržaj.
Na prvi pogled, Dylan se činilo da je pogreškom zalutala u neku ratnu video igricu: poligoni sa zamkama, zidovi, labirinti pa čak i divlje životinje su se rasprostirali u „rupi“ ispred nje – pošto je pod bilo znatno niži od mjesta na kojem je stajala - pažljivo zatvoreni ogradom koja je sezala do stropa.
„Impresivno“, promrmljala je, „ali ne izgleda baš...“ nije znala kako završiti rečenicu.
„Možeš ga savladati.“ Rekao je prekriživši ruke iza leđa. Nekoliko njegovih kolega je pošlo do vrata u ogradi kako bi ih otključali. Dylan nije trebala dvaput pogađati o čemu se radilo: ona će biti ta koja će ga svladati. „Brzina, snaga i snalažljivost. To želimo ovdje testirati.“
„Lara Croft u kavezu.“
Emanuel se nasmiješi. „Ako preferiraš taj termin, neka ti bude.“
Skliznuvši niz manju padinu, našla se u pravilnoj kockastoj prostoriji zatvorenoj metalnim zidovima koje nije vidjela izvana. Ne imajući drugog izbora, pošla je prema jedinim vratima te ih, okrenuvši polugu pričvršćenu uza zid kraj njih, otvorila.
Prošavši kroz njih, glasno progutavši knedlu koja se formirala u njenu grlu, stajala je u sobi s 4 prekidača na svakoj strani prostorije. Zadatak je bio očit, pa čak i pomalo glupav, pa je samopouzdano pošla do jednog prekidača te ga pritisnula upotrijebivši cijelu šaku. No, kada to učini, glasan piskutav alarm se uključi te se sa stropa počnu spuštati rotirajuće bušilice. Shvativši to kao znak da se pokrene, inače će biti samo mrlja na podu, potrči prema svakom od prekidača te ih pritisne. U tom trenutku, bušilice su stale, a nova vrata se otvorila. Udahnuvši duboko, pošla je dalje.
Nije ju iznenadilo kada je, u idućim sobama, prošla kroz mnogobrojne komplicirane, a i one manje komplicirane, zamke u obliku oštrica, propadajućih podova pa čak i divljih životinja koje je morala tiho ili barem brzo zaobilaziti inače bi postala prvoklasan ručak. Svi ti „testovi“ su pripadali video-igricama, ali su vjerno preneseni u igru stvarnoga svijeta u kojoj su ulozi puno veći.
Sigurno bi bila lakoumnija kada bi imala barem deset života koje smije ispucati prije pravog završetka igre. Ovako je morala biti oprezna i promišljena.
Kad je dosegnula bijelu zastavicu na kraju puta – znojna i tek na početku umora – otvoriše se vrata koja nije ni primijetila zahvaljujući dobroj kamuflaži zida. Na njima je već stajao Emanuel plješćući kao da je osvojila kakvu nagradu.
Prvi dan gotov, pomisli ona te se nasmiješi.
26. lipnja
Nikad nisam bila na vrtuljkuuu. Tata rekao da je opasno i da bih mogla poginuti. To je šteta. Uvijek sam htjela voziti se visoko. VISOKO! Ipak sad se vrtim al je prrebrzo. Ne sviđa mi se ovaj vrtljuljak.
„Ne moraš se bojati. Nećemo te ozlijediti“, šaputao je Emanuelov glas, prvog dana i drugog sata, držeći joj jednu ruku dok su joj u drugu ubrizgavali tekućinu svijetložute boje kakvu zasigurno nije vidjela na liječničkim policama. Cijela soba se vrtjela i vrtjela i vrtjela poput vrtuljka, u zatvorenom zabavnom parku, potajno pokrenutog. Bomboni koje je ranije pojela očito nisu bili bomboni. Proklet Emanuel.
„Stavite ju u kupolu i nadgledajte temperaturu svakih pola sata. Ako ima vrućicu, neće preživjeti i sav trud je bio uzaludan.“ Emanuelov glas se probije kroz pištanje u ušima. Razgovarao je s muškarcem u bijeloj kuti koji je kimao glavom na svaku njegovu riječ.
Par ruku ju zgrabi za ramena i nježno, kao da je lomljiva poput stakla, odvede prema njenoj kupoli, onoj u sredini. Ili je možda bila lijeva? Soba je toliko zaživjela, i podivljala, da nije mogla biti sigurna.
Leđa joj dotaknu meku postelju i, ometana jarkom svjetlošću koja joj neprekidno bode kapke, utone u san. Nije se mogla sjetiti kad joj je zadnji put san bio ovako živopisan ili pak lucidan; kretala se, ali istovremeno i stajala, kao daje u beskrajnom kinu visokih ekrana u kojima je njen život bio prikazan u udarnom terminu. Čeznutljivi osmijesi njene majke, pretjerano brižni očevi pogledi i upozorenja, vječito osamljena soba. Što je više uživala u prošlosti, sve joj se više činilo da je nabasala na noćnu moru koja je itekako njezina.
„Gospodine, temperatura je normalnih trideset i sedam stupnjeva. Kad droga oslabi, vratit će se u normalu“, pojavi se glas u pozadini zbog kojeg slabašno naćuli uši.
„Dobro. Jako dobro.“ Nešto šuškanja u pozadini ju je natjeralo da otvori oči. „Podigni ju.“
Ruke ju opet pridignu za ramenima, a nedugo zatim osjeti dah na uhu i nevidljiv dodir usana: „Nećeš zamjeriti, zar ne?“ Popraćen tim riječima je bio oštar ubod u trbuh od kojeg joj koljena zaklecaše, a oči se širom otvore. Jedva je pomaknula ruku kako bi prešla preko crvene mrlje na bijeloj halji te ih zatim podignula bliže očima kao da ne može vjerovati. Krvari.
Bilo je tako mnogo i oticalo je niz njene noge i dolje na pod. Emanuelu zabezeknuto ispadne nož iz ruke te odzvoni dotaknuvši hladan pod kraj njenih nogu.
„Zašto ne radi?!“
26. lipnja, peti zapis
Gledala sam filmove u kojima su ljudi ubodeni i nije mi se činilo da toliko boli. Shvatit ću ovo kaznom za naivnost. Nisam očekivala da će me tako brzo pokušati modificirati. Na trenutak sam se ponadala da ću umrijeti i lako se izvući.. Ali zacijelila sam već iduće minute. Razočaranje.
„Sve je to bilo za dobrobit istraživanja“, rekao je Emanuel ponovno smiren i zadovoljan postignutim.
„Znam“, procijedi Dylan hineći flegmatičnost. Nije mu smjela pokazati koliko je zapravo bila ljuta ili kakvu smrt smišlja za njega, a da je dovoljno okrutna. Do sutra će morati glumiti poslušnog psića, ali silni lijekovi su joj polako mutili razum. Krajičkom oka je mogla vidjeti Sophie kojoj je otpao komad lica dok je na njegovo lice došla nova, sluzava koža koja nije pripadala licu slatke tinejdžerice. Želudac joj se okrenuo, ali ovaj put uzrok nisu bile tablete.
„Gledaj to s pozitivne strane, sad si neuništiva“, ta riječ ju je uplašila kada je skliznula s Emanuelovog jezika. Neuništivost. Taj pojam je pripadao u stripove sa super-junacima, a ne u stvaran svijet.
Dylan otrese sliku sebe u kostima super-junaka iz glave te upita Emanuela: „Smijem li se prošetati? Trebam društvo koje ne podrazumijeva stare ljude u kutama.“
Nešto sijevne u Emanuelovim očima prije no što je odgovorio: „Mislim da to nije pametna ideja“, Dylan ga sumnjičavo pogleda shvativši da joj još uvijek ne vjeruje, „ali ako želiš, mogao bih pozvati onog nesposobnjakovića s porte da ti pravi društvo.“
„Može“, prihvati Dylan. Sigurno je bilo ili to ili ništa pa se nije htjela kockati s mogućnošću normalnog razgovora. Emanuel pošalje jednog od znanstvenika dolje po Zacka dok je ona samovoljno otišla u svoju kupolu.
Sjevši na krevet, bacila je pogled na crni dnevnik. Otvorila ga je nasumično, ali ništa zanimljivo joj nije uhvatilo pogled; bilo je malo zapisa – nekoliko normalnih, većina buncanja pod lijekovima – a mnoštvo crteža koji su većinom bili privlačni oku.
Zack je došao noseći djetinjast osmijeh na licu, a prvo neobično, što je primijetila na njemu, je bilo odijelo koje je, na njegovom mršavom tijelu, davalo nezgrapan i neozbiljan izgled, ali na neki način i zreliji. Doduše, taj dio joj se mogao samo pričiniti.
Jedna ruka mu je bila u gipsu i njome je ponosno, koliko mu je gips na desnom zapešću dopuštao, mahao okolo. Stupio je u kupolu te joj se prijateljski nasmiješio.
„Tražila si me?“ upita i sjedne kraj nje naslonivši ruku u gipsu na prekriženo koljeno.
„Recimo.“ Ne bi joj smetala ugodna tišina, budući da je Zack pristojan dečko, ali joj je pogled bježao na njegovu ruku. „Kako si slomio ruku?“
Zack ponosno uzdigne glavu kao da je najednom u svom izmišljenom svijetu. „Nosio sam rekordnu hrpu papira niz stepenice i najednom je nestala jedna od tih stepenica pa sam pao. Ništa neuobičajeno.“
„Nestajuće stepenice su uobičajene?“ upita ga ona ispod podignute obrve usmjerene prema njemu. Nije se prestao smiješiti, doduše.
„U mom svijetu, da.“
To objašnjava mnogo.
„Hej Zack“, počne Dylan prilično nesigurna u kredibilitet svojih riječi, „što ti misliš o Rapsodyju kada znaš što rade? Podržavaš li ga?“
Zack, koji dosad nije skinuo osmijeh s lica, se djelomično uozbilji iako bi taj izraz lica mogla nazvati i sanjivim. Nije gledao u nju, već naprijed prema znanstvenicima, kroz staklo, koji su provjeravali i proučavali svoje epruvetice i zapise od protekla dva dana.
„Mogu biti iskren s tobom?“
„Da. Zato sam te i pitala“, odgovori brže-bolje prekinuvši ga. Tad se opet nasmiješio, ali samo kratko.
„To je bilo retoričko pitanje“, tom izjavom ju uhvati nespremnom. Nije očekivala da uopće zna što je to retoričko pitanje. „Ne, ne podupirem ih. Ovdje radim i šutim isključivo zbog oca. Mislim da ga Emanuel drži u šaci nečime. Ovo što rade tom stvoru i, još gore, toj djevojčici, je neoprostivo. Da mogu, srušio bi sve.“
„Da, možeš, bi li to učinio?“
Njegove obrve kao da su, praćene laganim trzajem ramena, poskočile. „Naravno da bih to učinio. Bez razmišljanja.“
„Ja ću to učiniti“, reče brzo i pričeka Zackovu reakciju. Znala je da nije baš tako glup te da je svjestan količine snage koju ona ima pa se nadala pozitivnoj reakciji. Ali ostao je tih te tupo piljio u nju kao da nije siguran misli li ona ozbiljno ili ne. Počela je misliti da, reći mu išta, i nije bio tako mudar potez. „Sutra.“
„O-ozbiljno? Ne idu li tebi u korist sva ova istraživanja?“ upita glasa protkana nevjericom.
„Naravno da idu pa, barem djelomično, ali ako ću na kraju biti samo pijun u vojsci istih pod luđačkim imperatorom, radije bih bila nedovršena.“ Objasni mu nadajući se da će shvatiti. „Sutra ću početi sa svojim neplaniranim planom.“
Zack prođe rukom kroz kosu te snizi glas. „I kako ti ja mogu pomoći?“ Dylan se zamisli na sekundu; sinoć je pomalo razrađivala taj 'neplan' i došla do ideje da, ako misli prvo ubiti Sophie, a onda Prvorođenog (jer nije znala kontrolira li Emanuel Sophie niti što točno je sada ona), treba neku distrakciju od sebe. Tu bi joj dobro došla pomoć.
„Ima li ovo mjesto alarme? Požarne, protuprovalne ili bilo kakav drugi samo da je glasan?“
„Požarni imamo, da, dolje u podrumu.“ Dylan se nasmiješi tom odgovoru. Sada ima šansu.
„Ovako“, reče i nasloni lakat na nogu, „sutra, točno u jedan popodne, kada većina znanstvenika prebiva u ovdje, oglasit ćeš alarm. U svoj toj zbrci, ja krećem u akciju. Pričekaj dvije minute i onda pobjegni van iz Rapsodyja. Ne znam koliko bi moglo biti opasno jer, iskreno, ovaj plan je cijeli navrat na nos i ovisi o trenutku.“
„Razumijem“, zanese se Zack i stavi ruku na čelo kao vojnik, „ali čime misliš ubiti Sophie?“
Dylan krajičkom oka odmjeri oštricu, položenu na jedan od stolova nedaleko od njene kupole, kojom ju je Emanuel ubo jutros. „Imam jedno oružje u planu.“
Zack slegne ramenima te se nasmiješi. Nije mogla biti sigurna o sadržaju koji je prolazio njegovom glavom, ali jedno je bilo sigurno: mogla mu je vjerovati. Iskrenost u njegovim očima je bila suviše bistra i sjajna da bi ju ijedno ljudsko biće moglo lažirati. Ujedno je primijetila da je bio uzbuđen kao da je konačno „njegovo vrijeme“.
„I to je to?“ upita dignuvši se i gurnuvši jednu ruku u džep dok je onu gipsanu opustio uz tijelo.
„To je to. Do sutra kada počinje šou.“
Uz mali cerek, Zack napusti kupolu. Kada je ostala sama, Dylan zgrabi dnevnik i otvori novu, praznu stranicu.
26. lipnja, osmi zapis
Ljudi imaju pravo sumnjati u sebe. Taj nečist oblik samokritičnosti i nesigurnost nas i čini ljudima. Ne možemo stopostotno biti sigurni u ono što činimo jer iza svakog djela, pa čak i svake misli, stoji nepoznat rizik. Ne držati konce napete situacije u vlastitim rukama, može biti stresno, pogotovo ako ti je jedan par ruku oduzet.
Ali ljudi su dobri, čak i takvi, bez jedne ruke i nesposobni shvatiti da su i sami dovoljni da se suprotstave svijetu. Ljudi to mogu, znam to.
Kronos je, nesvjesno pritom živcirajući Haydena, lupkao koljenom o nogu stola i rukom o površinu stola kuhinje nad gostionice. Cigaretu je polako počeo žvakati, ali očito nije primjećivao gorak okus u ustima. Hayden ga je razdraženo promatrao htjevši ga opaliti maljem po glavi samo da bi napokon mirovao.
„Kad će sutra?“ upita kroz zube pa ga je Hayden jedva razumio.
„Šest sati, četrdeset i pet minuta i trideset sekundi. Ali to nam ništa ne znači jer čekamo Angelu da nas obavijesti o točnom vremenu upada.“
Kronos se sjetio što mu je Angela rekla prije dva dana: otkrila je kontakt u Rapsodyju i to je bio baš onaj nespretni dečko s recepcije. Navodno je odabrao biti lovac na demone, ali dok ne odraste dovoljno i ne usvoji dovoljno vještina, neće ga primiti službeno u njihovo društvo. Koliko se sjećao malca, to neće biti tako skoro.
Pogledavši Haydenovo lice, Kronos je uvidio da dijele jednaku tjeskobu i nervozu. Bio je siguran da se već nalazio u ovoj situaciji, ali sve što se zbilo bijaše obavijeno maglom jer se čvrsto koncentrirao samo na budućnosti.
„Kad će sutra?“ ponovno će on vadeći novu cigaretu.
Bezvoljno, kao i maloprije, Hayden odgovori: „Šest sati, četrdeset i tri minute i deset sekundi.“
27. lipnja, deseti zapis
Stvarnost me napokon nokautirala. Što ako ubijem Sophie, a Emanuel pošalje Prvorođenog na mene? Što ako ne uspijem niti Sophie riješiti muka? Moj život, a i život svih ostalih, će biti zdrobljen u sitne čestice prašine i bačen u vjetar.
Imam osjećaj da moram nešto reći prije no što zgrabim onaj nož praćena zvukom alarma. Mislim da znam što je to i, ako je ovo jedini način da se uvjerim u istinitost tog osjećaja i ostavim ga zapisanog dovoljno dugo da bude pronađem, stoga ću ga zapisati.
Volim Kronosa.