nedjelja, 22.11.2009.
Act 4.
When I become wind, I want to continue living inside you. It's my wish
Suptilno ga je promatrala krajičkom oka igrajući se čašom u ruci tako da ju je ljuljala lijevo-desno vršcima prstiju. Ne, definitivno je ovo prvi put da se pojavio u ovoj gostionici i sigurno nije došao samo na čašu piva koju je polako ispijao već petnaest minuta; kao da je htio što dulje ostati meta njena pogleda. Gotovo je mogla osjetiti da zna.
Ipak je ta osoba, točnije muškarac, sjedila samo dva mjesta dalje od nje; i bila nepoznata, svježa. U toj kožnoj crnoj odjeći, koja ju je podsjećala na jadnu imitaciju metal bendova koji pretjeruju pokušavajući pokazati svoju mračnu, i zamišljenim pogledom skrivenim svijetlosmeđim šiškama povezanim s ostatkom čupave kose očito dotjerane gelom.
Polako je ludila. „Mix, još jednu“, rekla je prijatelju koji je već posegnuo za bocom kako bi joj nasipao čašu do vrha znajući da neće prihvatiti ništa manje od toga.
Ispila ju je u jednom gutljaju žaleći što čaša nije veća. Uvijek ju je ljutilo što se nije mogla napiti bez obzira koliko alkohola ulila u sebe; jednostavno je uvijek bila pri zdravom razumu i potpuno svjesna onoga što radi – naravno, to ju je činilo samo neljudskijom no što već jest.
Okrenula se za 60 stupnjeva desno kako bi bila potpuno suočena s neznancem te naslonila ruke na koljena sjedeći tako na potpuno muškast način. Muškarac nagne glavu nalijevo te ju promotri krajičkom oka. Tek kad je posložio misli u svojoj glavi, posegnuo je za torbom koja je, sudeći po izgledu, služila za držanje gitare. Devon je rukom oprezno prošla preko svog automatika držeći se na oprezu.
Nije imala nikakvu namjeru izazvati pucnjavu u Mixovoj gostionici, a ako ipak nešto pođe po zlu, obračunat će se vani.
No, sve sumnje su pale u vodu kada je iz torbe za gitaru izvadio – gitaru. Da nije imala ponos, smijala bi se svojoj sumnjičavosti.
Muškarac je svojim profesionalnim rukama skrivenim u crnim rukavicama, osim prstiju, koji su bili slobodni. Nije imao duge nokte, već potpuno odrezane, do kože. Tek je sada Devon uočila kako su mu oči crvenkasto-smeđe, ali u toplom, nježnom tonu.
S lakoćom je palcem prešao preko žica svirajući savršene tonove, bez ijedne greške. Sigurno je bilo teško. Devon pričeka još malo nadajući se da će odsvirati nešto.
I kao da je osjetio njene misli u tom kratkom trenutku, zasvira sporu, ali glasnu pjesmu; odmah ju je prepoznala i ogledala se oko sebe; kao što je očekivala, nitko ju drugi nije mogao čuti osim nje, poludemonke.
Muškarac je počeo i pjevati na demonskom jeziku zbog čega je Devon odmah pomislila da je i on demon; ali, kako ga onda nije osjetila? Uvijek je mogla osjetiti demone oko sebe pa je njihova eliminacija tada bila i više nego jednostavna.
Odložila je te misli sa strane i prepustila se pjesmi ni trenutka ne skidajući pogleda s lica tog muškarca kao da se boji kako će nestati ako prestane paziti na njegove pokrete.
Pjesma je zatim završila (malo prebrzo, ako se Devon pitalo) pa muškarac spremi gitaru natrag u torbu te sjedne na onu stolicu bliže Devon tako da je sada bio tek par centimetara od nje.
Ali Devon i dalje nije osjećala njegov miris, zapravo smrad koji demon nosi u sebi, već običnu kolonjsku koju stavlja svaki čovjek željan pažnje.
„Čula si pjesmu. Jedina“, rekao je gledajući ispred sebe. Devon ostane u istom položaju.
„Jesam. A ti si ju svirao.“ Reče mu kratko.
„Jesam. Znači demon si“, to nije bilo pitanje, već izjava, činjenica.
„Jesam. I ti“, vratila mu je istom mjerom čekajući da se bezizražajan izraz njegova lica promjeni. Ali ništa. Ostao je mrtav-hladan.
„Nisam. Čovjek sam“, rekao je okrenuvši pogled prema njoj. Kad su im se oči srele, Devon je prva odvratila pogled što je značilo pobjedu tog muškarca.
„Što ti onda daje pravo da sviraš tu pjesmu? Znaš li uopće o čemu govori?“ gadljivo mu odbrusi stisnuvši šake na koljenima. Kako li ju je samo mogao zanimati čovjek? Vjerojatno je onaj mali ljudski dio nje i dalje tražio pažnju onih koji znaju osjećati prave vrijednosti u životu; ne samo barut i krv.
„Pjesme su stvorene da bi se svirale i pjevale. Hm.. govori o djevojci koja se zaljubila u demona, a kad ju je on odbio, iskopala si je oči kako više nikada ne bi mogla gledati ikog drugog, već misliti samo na njega. Kad je za to čuo, demon je ubio jednog svog podanika i dao toj djevojci njegove oči. Zatim su se vjenčali, ali to nije bilo po volji glavnom demonu pa ih je ubio oboje.“ Devon je frknula na odgovor koji je bio i više nego savršen – ni ona sama ne bi mogla tako dobro objasniti.
„Ako si čovjek, kako možeš čuti tu pjesmu?“ upitala je potpuno sakrivši znatiželju u glasu.
„Odgojio me demon kada mi se majka ubila. Naučio sam čuti, vidjeti i osjetiti određene stvari, ali sam i zadržao ljudskost. Čudesno, zar ne?“
„Zavidim ti, prijatelju. Imaš li ime?“ Devon se iznenadila samoj sebi kako je odjednom ponovno pronašla interes u tom mladiću.
„Shax, tako mi je ime. A ti, crvenokosa demonko?“ upitao je pruživši ruku. Devon ju primi i osjeti neugodne žmarce kako se poigravaju po njenim leđima i vratu. Shax, kao da je to uočio.
„Devon, poludemonka.“ Shax kao da se šokirao odgovorom.
„Nisu li poludemoni samo mitovi?“
„Očito nisu“, kratko odgovori, nasmiješivši se i okrenuvši naprijed. „Mix, donesi dva piva za prijatelja i mene.“
Mix, koji je u tom trenutku brisao tek oprane čaše, kimne glavom. Par trenutaka poslije, gotovo neljudskom brzinom, dvije krigle piva (Devon je očarala njihova dubina) su im stavljene pod nos, uz smiješak vlasnika.
Devon i Shax nazdrave i oboje ispiju u jednom gutljaju. Trentke su proveli u tišini pokušavajući osjetiti što onaj drugi misli, ali činjenica da to nisu mogli, ih je oboje izluđivala; premda su zadržali mirnoću, polako je popuštala.
„Dakle, i inače buljiš u strance te ih onda častiš pivom?“ upita Shax uz tračak drskosti u glasu koja ih je oboje zabavljala. Devon je već zaboravila koliko je zanimljivo upoznati stranca, a da ga nije morala odmah ubiti zbog zadatka.
„Tko je rekao da te častim?“ odgovorila je jednakom drskošću. Shax se glasno zahihoće. „Što je smiješno?“
No, on joj ne odgovori već se ustane sa barske stolice i iz stražnjeg džepa izvadi dovoljno novca da plati sva svoja i Devonina pića. Potom je uzeo svoju gitaru i samo stajao dok ga Devon nije pogledala; kada jest, nasmiješio joj se i otišao van.
Mix se tad pojavio i uzeo novac gledajući za njim. „Čudan tip“, reče i zgrabi krpu koja je visjela na njegovu remenu.
„Tsk, pričaj mi o tome.“ Mrzovoljno će ona. Zašto li je, do vraga, imala potrebu potrčati za njim?
Tek je pola sata poslije, ipak, pošla kući.
Došavši u stan, nogom je udarila o vrata. Nije mogla prestati misliti na Shaxa, ispunio je svaki dio njene glave i dobrano se uvukao u sve prašnjave kutove. Nije htio van; čak ga ni novi naleti mržnje nisu mogli istjerati.
Pile ju je zbunjeno promatralo s kauča držeći tek jedno crveno oko otvoreno u polusnu. Čak ni ono nije moglo ignorirati glasan udarac.
„Jebemu!“ vrisnula je i skliznula niz vrata zarivši lice u ruke. Nije se sjećala kada je zadnji put nešto tako željela. S vremenom su sve njene čežnje i snovi nestali u oblaku nikotinskog dima i sve dječje snove, koje je nekada imala, zamijenila je ispraznim odrastanjem nakon što je bila silovana od strane vlastita polubrata, čistokrvnog demona.
I on je bio čovjek, prljavi čovjek koji je osujetio demonske pjesme i potpuno ju izbacio iz takta dok je istovremeno sigurno već zaboravio na nju. U to je bila sigurna.
Pile se dogega do nje i legne kraj nje pa ga Devon pogladi po uskoj glavici, gotovo nesvjesno. U taj čas, zazvoni mobitel; baš u pravi čas. Pile odmah poskoči te joj ga donese držeći ga u kljunu, oprezno, ali mu je već polako klizio. Devonina ruka ga zgrabi u pravi čas.
„Reci“, Devon se javi kada je vidjela od koga je poziv – Nero.
„Problemi, Devon.“ Rekao joj je dok mu je glas lagano pucao. Devon je odmah pretpostavila da je riječ o nečem krajnje odvratnom čim je Nero bio tako smrknut i zgađen.
„Nisu li uvijek?“ nezainteresirano će ona. Iako ju je Nero oduvijek fascinirao, sada nije imala prostora u glavi za njega.
„Ozbiljno Devon, ovo je gadno! Nisi li čula od Mixa, uostalom? Tinejdžeri su se masovno okupili na glavnom trgu i slušaju nekog manijaka o propasti svijeta i revoluciji. Rekao im je da si odrežu jezike škaricama! Petero ih je to već i napravilo. Dvojica su iskrvarila do smrti.“
„Zašto ne upucaš lika?“ predloži Devon i dalje mislima u gostionici sa Shaxom. Baš kad je zaustio da proturječi ili smisli neki izgovor da ne može ubiti manijaka, Devon začuje pucnjeve s druge strane slušalice.
„Što je to?“
„Neki lik“, tad je Nero potrčao bliže, čula je“ ima torbu za gitaru na leđima i izgleda kao metalac. Upucao je manijakove pomoćnike!“
Devon poskoči shvativši na koga ju opis tog čovjeka podsjeća. „Dolazim za pet minuta!“
I poklopi, žurno odgurne pile (ali pazeći da ga ne ozlijedi) te pojuri kroz vrata, van.
°
Trg je, kao što je mogla i pretpostaviti, bio prepun djece, koja su već bila spremna odrezati si jezik, ali sada zbunjeno gledala u uzdignuti podij na kojem su bila poslagana mrtva tijela manijakova čuvara dok je on stajao u sredini, zbunjen; u njega je bio uperen običan pištolj kakve je mogla vidjeti u starim špijunskim filmovima, a čovjek koji ga je uperio bio je – Shax.
Devon je potpuno ignorirala Neru dok je, zadihana i umorna, pokušavala dospjeti do pozornice, ali proklete djece je bilo tako puno i bila su gusto poslagana jedna do drugog nemajući namjere pomaknuti se – kao da su hipnotizirana.
Devon ljutito izvadi svoj Steyr i pukne par metaka u zrak pa se djeca konačno razbježe. Tek tad je mogla potrčati do pozornice i doći do njega.
Shax je osjetio njenu prisutnost, ali nije skidao pogleda s manijaka kojemu je strah izobličio cijelo lice. Masna, duga siva kosa je mrtvo padala niz njegova ramena, a kukast nos je ličio na skijašku skakaonicu koja je na vrhu imala gadan crni madež.
„Mislio sam da poludemone nije briga za ljude!“ rekao je Shax pripremajući se da zapuca.
„Mislila sam da su ljudi previše kukavični da bi se borili za svoje vlastite!“ odgovori Devon spremajući svoj Steyr osjećajući se potpuno sigurno u njegovoj blizini.
„Što da učinim?“ upitao ju je dok su mu kutovi usana postajali sve već smiješak.
„Ubij ga.“ Devon mu da najbolji savjet koji je mogla smisliti u tom trenutku. K vragu, to nije bio savjet – to je bilo pravilo. Ubij ili budi ubijen – temeljni zakon prirode koji čuva ravnotežu.
„Tvoja želja, moja zapovijed“, promrmlja Shax i upuca starca manijaka posred čela pa ovaj padne mrtav u sekundi. Shaxova rečenica je još neko vrijeme odzvanjala u Devoninim ušima stvarajući neugodnu senzaciju u njenom želucu; kao da se okretao. Dugo nije osjetila ništa slično.
Djeca su se ubrzo razbježala bacajući škarice na pod. Začudo, nitko nije vrištao – kao da su očekivala da će se nešto ovako dogoditi, ali su svejedno odlučili odrezati si jezika. To nije bila glupost, već čista ludost.
„On je bio demon. Starac.“ Reče Devon. Osjetila je njegov vonj prije no što je kročila na trg, ali je svejedno dopustila Shaxu da obavi posao. Htjela je vidjeti kako će to izvesti.
„Znam.“ Odgovori Shax obrisavši smiješak s lica čija je nijansa bila neopisiva; nije bilo ni blijedo ni tamno, već nešto između.
„Nije li te odgojio demon? Zašto ih onda ubijaš?“ pomislila je da će mu ovakva pitanja vratiti neka sjećanja, ali je morala riskirati. Morala je znati.
„Bez obzira što se divim demonima i što sam im zahvalan, moja majka je bila čovjek. Ona me rodila i brinula se za mene dok nije poludjela te si oduzela život. Dakle, čovjeku dugujem svoj život.“
Devon frkne i stavi ruke u džepove vojničkih hlača. „Nisi li ti jedan čovjek dobar s riječima.“
„Želiš li time reći da ne možeš prestati misliti na mene, poludemonko Devon?“ nije ni primijetila kad joj je stvorio kraj uha i prošaptao tih par riječi koje su odmah zaigrale oko srži njena bića.
„Ti si čovjek... mrzim te“, teškom mukom je procijedila kroz zube. Trgom je zaplesao hladan vjetar koji je ostavljao trnce po Devoninoj koži koja je bila gola na području ruke. Nero je stajao kao skamenjen, sam na trgu, gledajući Devon i nepoznatog muškarca kako stoje preblizu jedan drugom. Zar ga ona poznaje? pomislio je.
Kako nije htio znati odgovor, okrenuo se i otišao s trga.
Shax nježno prstima prijeđe preko Devonine ruke koja se dodatno naježila. Bilo je to poput igre vatre i vode – nije moglo imati sretan kraj.
„I ti si napola čovjek, zašto me onda mrziš?“ Na to pitanje, Devon nije imala odgovora. Istina, smatrala je da su ljudi puno veće životinje od demona na način koji su je gledali kada bi prošla izgledajući kao jeftina kurva, na način koji su pričali s njom, ali i na način kojim su se odnosili jedni prema drugima. Naprosto neoprostivo. Demoni barem ne izdaju jedni druge – većinom.
Kao da je čuo njene misli, spustio je svoje usne na njen vrat i polako jezikom pronalazio put do njene čeljusti. Nije očekivao da će ga zaustaviti, ne, znao je da neće. Kad je došao da određenog dijela kože gdje je gotovo neprimjetno poskočila na njegov dodir, zadovoljno se nasmiješio. Okrenuo ju je prema sebi i utisnuo cjelovit poljubac na njene usne, ali nije grub niti je tražio previše, već kao da ju želi polako progutati.
Izluđivao ju je, i znao je to.
Kad je Devon rastvorila usta dovoljno da Shaxov jezik nađe svoj put, on se odmakne od nje te ju pogleda u oštre, polumrtve oči. Palcem je prešao preko vlažnih joj usana.
„Nadam se da ćemo se sresti opet, Devon.“ Reče i odšeta u suton koji je polako odvlačio zrake slabe svjetlosti s neba.
Devon je samo gledala za tim čovjekom zbog kojeg joj je zahrđalo srce opet zaigralo.