četvrtak, 24.06.2010.
Ninth cigarette.
The best things in life are unexpected - because there were no expectations
U krevet ju je ušuškala kišica koja se, baš kad je odlučila poći u krevet, smanjila pa je sada nježno milovala prozor umjesto prijašnjeg pokušaja razbijanja istog. Prije no što se pokrila dekom, zakopčala je gumbe na očevoj košulji do grudi kako joj ne bi bilo hladno i zatim pošla ugasiti svjetlo kada se dva tiha kucnja, odmah je zaključila da nisu pripadali kiši, smjeste na njen prozor.
Ustala se oprezno i prišla prozoru s čije vanjske strane, isprve, nije vidjela ništa osim mraka. Tada mu se, počevši misliti da je toliko umorna pa joj se pričinjavaju zvukovi, toliko približila da joj je nos bio neugodno prislnjen na staklo.
I tad, sa desne strane prozora, iskoči gas maska koju je očito nosio čovjek: onaj kojeg je tražila. Zateturala je, od šoka, par koraka unazad protrljavši pritom oči kako bi se uvjerila da nije već u dubokom snu jer joj on sam sigurno ne bi došao kada joj se činilo da se obožava poigravati s njom. Međutim, uvjerivši se da je uistinu budna, ponovno je prišla prozoru gdje je on strpljivo čekao.
„Što hoćeš?“ upitala je naslonivši dlan na prozor. On se nije ni pomaknuo, ali mogla je vidjeti tragove njegova daha i kišu kako putuje preko stakala na njegovoj masci.
„Otvori“, rekao je jedva čujno.
Dylan zagrize donju usnicu i stavi ruke na donji dio prozora kako bi ga otvorila, ali ju zapostavljeni glas razuma zaustavi. Što ako nema dobre namjere? Nisam ga poslušala i otišla sam u Rapsody. Što ako je došao smaknuti me? Taj glasić je definitivno imao dobru poantu i možda bi dobra odluka bila izvršena da se nije javio onaj nesmotren koji je bio puno glasniji. Trebaš neke odgovore i definitivno bi ga mogla svladati ako bi te napao. Zapamti da možeš razoriti stvari; ali ne samo stvari.
„Zajeb' to.“ Rekla je glasovima i podignula prozor dovoljno da on uđe unutra. Udaljila se, prilično brzo, na drugi kraj sobe kako bi ju onaj oprezni glas prestao koriti te potom stala upijati njegovu pojavu.
Nosio je običnu crnu trenerku, identično spareni gornji i donji dio, koji je bio ponešto mokar, ali na njemu dobro stajao. Zabio je mokre ruke u džepove, ali se uspravno držao što je dodavalo snage u taj čvrst stav. Cijelo lice, osim čela, mu je bilo skriveno pod gas maskom iza kojih je tek nazirala krupne oči čija se boja ovaj put nije presijavala iz svijetlosive u svijetlocrvenu, a plava kosa mu bijaše vlažna od kiše i zalijepljena za lice. Kada ne bi imao tu masku, izgledao bi sasvim normalno.
„Kako si znao da živim tu?“ upitala je prvo što joj je palo na pamet iako to nije bilo ono pitanje. Nekako je morala početi, zar ne?
Slegnuo je ramenima. „Pratio sam te. To jest, pratim te već danima.“
Dylan prekriži ruke na prsima i odlučno zauzme obrambeni stav. Nekako ju ova izjava nije previše iznenadila, ali nije htjela ništa riskirati. „Znači, time se bave besposličari ovih dana?“
„Otišla si u Rapsody.“ Rekao je ignorirajući njen ispad. Gotovo je mogla osjetiti njegov prodoran pogled pa makar ga skrivao iza maske. Odlučila je samo kimnuti glavom kako joj glas ne bi odbio biti poslušan. „Dobro, sada si upućena u priču. Barem bio priče.“
Trebala je pretpostaviti. „Obrnuta psihologija? Kažeš mi da ne odem i ja odem. Prije ću misliti da mi lažeš jer tamo mogu čuti 'istinu' nego da poslušam savjet neznanca u slučaju da si mi rekao da idem. Pametno.“
„Takav sam posvuda“, rekavši to, mogla je gotovo čuti tračak smiješka, ali sada nije bilo vrijeme za nepotrebna nagađanja. „Sad je vrijeme da čuješ pravu istinu.“
Sjeo je na njen krevet prije no što mu je stigla reći da to ne učini jer je mokar. No dobro, barem se nije izvalio na njega – to bi bilo još gore. Čim je to pomislila, on se ispruži preko cijelog kreveta čak podignuvši tenisice na njenu deku. Ruke je stavio iza glave i pogledao prema stropu udahnuvši.
„Čista je sreća što sam te pronašao“, rekao je i odmah nastavio dalje kao da nije želio biti prekinut, „Da nisi skočila na onaj krov dok sam bio u izvidnici, vjerojatno nikada ne bih doznao da je postojao treći pokus. Doimala si se prilično normalnom pa sam pucao u prazno nadajući se da ćeš otići u Rapsody kada ja već ne mogu.“
Dylan se naslonila o zid i stavila jednu nogu na njega. „Zašto si pobjegao?“
„Morao sam. Htjeli su me ubiti jer sam bio propao pokus. Iako imam devetnaest godina, ubrizgali su mi previše krvi i moždanih stanica prvorođenog odjednom da bih stigao primiti sve promjene. Osjetila su mi podivljala i uopće ne mogu kontrolirati svoje sposobnosti. Samo je pitanje vremena kad ću...“
„Umrijeti?“ rekla je brzo. Možda je bilo sebično i neljudski što je nalazila zadovoljstvo u činjenici da je jedini pokus koji nije polako trunuo samo kako bi na kraju bio propao – izuzevši povremeno rezanje, ali to je bila samo manja prepreka.
„Da. Ali prije toga moram nešto obaviti. Nešto zbog čega sam te i poslao u Rapsody. Moraš mi pomoći da-“
„Zašto bih to učinila za tebe?“ prekinula ga je htjevši vidjeti koliko je strpljiv.
Maknuo je ruke iza glave i lagano podignuo torzo kao da je šokiran tim pitanjem, kao da ga nije očekivao od sebi slične osobe – barem što se tiče tjelesnog sadržaja.
„Ne moraš za mene, ali barem za moju sestru!“ osjetila je promjenu u njegovom glasu – očaj. Ali... njegova sestra? Nije valjda mislio na plavokosu djevojčicu koja je već izgledala mrtvo? „Sigurno si ju vidjela! Ona...“
„Umire, zar ne? Tako mi je rekao Emanuel.“ Opet se ubacila.
On se tada potpuno uspravi na krevetu i jednu nogu stavi ispod druge pritom ih pridržavajući rukama kao da se boji da bi mogao napraviti nešto što ne želi. „Znao sam da će to reći! Sophie ne umire, već se mijenja u onu gadost kakvo je i stvorenje“, Dylan je razrogačila oči na ovu izjavu. Nije se stigla čuditi kako to da nitko nije ušao u njenu sobu zbog iznenadnog dizanja glasnoće, ali valjda joj se to samo činilo jer joj je odjednom sve bilo preuveličano. „Dali su joj preveliku dozu krvi Prvorođenog i, umjesto da umre, potpuno ih je prihvatila i počela se mijenjati. Čak ni znanstvenici to ne mogu objasniti. No, kako stvari stoje, dopustit će joj da potpuno mutira pa će biti kao i Prvorođeni: oružje ispranog mozga. Iskreno, radije bih da umre nego da postane nešto takvo.“
Odjednom je osjetila snažno sažaljenje nad dečkom ispred sebe i učinio joj se ljudskiji: pa čak i s tom maskom koja ga je činila misterioznijim i opasnijim. Ali to je bio samo pogrešan dojam, shvatila je. „Kako ti je ime?“
„Hayden“, odgovorio je s malo znatiželje pritajene u glasu. Definitivno nije očekivao ovo pitanje.
„U redu, Hayden, pomoći ću ti, ali pod jednim uvjetom: skinut ćeš masku.“ Čim je izgovorila rečenicu do kraja, silovito se ustao s kreveta.
„To ne može“, reče odrješito i mahne rukama kako bi pojačao efekt.
„Zašto ne? Ne smeta mi ako nemaš nos ili nešto...“ promrmljala je neznajući zašto uopće spominje takve nebitne gluposti.
„Nije stvar u tome, već.. ne mogu.“
„Dobro, onda mi pokaži svoje sposobnosti. Naravno, osim standardne snage i brzine.“
Opet je odmahnuo glavom. „Ne mogu ni to. Ali, mogao bih ti reći ako ti meni pokažeš svoje.“
Zavladala je tišina; Dylan je mogla popustiti i pokazati mu, ali što ako ju prevari? Nije dobila dojam da je Hayden osoba koja pregazi svoje riječi, ali nije još mogla preuzetitaj rizik kada ga ne poznaje dovoljno da donese sigurnu odluku. „Ti prvi“, rekla je.
„Ne, ti prva“, očito ni on njoj nije vjerovao.
„Ti prvi.“
„Ti prva.“
„Ti prvi.“
„Ti prva.“
„Dobro!“ obrecnula se i gotovo se odmah mentalno prekorila što si je to dopustila. Da ju je Kronos sada vidio, sigurno bi bio ili razočaran ili oduševljen. „Igrat ćemo kamen, papir, škare, jebemu. Onaj koji izgubi će reći ili pokazati prvi.“
Hayden kimne glavom i skupi šaku u kamen te joj se približi dovoljno da vidi njen potez. Igrali su nekoliko puta, zajedno recitirajući pjesmicu, ali svaki put je rezultat bio izjednačen; sve dok Dylan nije stavila škare, a Hayden kamen.
Dylan uzdahne, poražena i počne pričati: „Mogu učiniti da se stvari same razlože ili čak eksplodiraju, ovisi o količini sile koju mentalno pošaljem prema predmetu. Nisam to još isprobala na živim bićima, ali vjerujem da će imati isti efekt.“
„Zanimljivo“, zamišljeno će Hayden. „Moja sposobnost je izvan moje kontrole i to je ujedno razlog nošenja ove maske; ako udišem ugljikov dioksid kojeg izdiše osoba u mojoj blizini, kroz glavu mi samo prođu sva sjećanja te osobe, svi osjećaji koji ju trenutno vežu za druge ljude pa čak i misli. Stoga, ova maska služi za pročišćavanje zraka tj. Pretvara ugljikov dioksid u kisik prije no što dođe do mojih nosnica. Jadno, zar ne?“
„Nije jadno, već... nepovoljno. Ali to je dobro, zar ne? Nisi li tako vidio Emanuela i sve njegove misli, osjećaje i nakane?“
Pognuo je glavu i Dylan je odmah znala kakav odgovor slijedi: onaj kojeg nije htjela čuti. „Slučajno je jedan znanstvenik, novopridošlica, otkrio za tu sposobnost kada sam se izlanuo pred njim o njegovoj obitelji. Tad su mi stavili tu masku.“
Više nije htjela razgovarati o svojim sposobnostima niti slušati o njegovima dok ju je omotavao potpuno nov osjećaj: nepripadnosti i različitost. Nekada je cijenila i voljela individualizam, ali samo dok je bio u granici ljudskost. Sada se osjećala poput izroda, neljudskog izroda, stvorenog izroda iznad kojeg se naginju znanstvenici zlih osmijeha i loših namjera.
„Emanuel nema dobre namjere, pretpostavljam“, rekla je naglo prekinuvši tišinu.
„Ne. Cilj mu je srušiti svjetske vođe i oformiti novu generaciju super-ljudi. Apokalipsa, prije bih rekao. Svašta sam čuo dok sam bio tamo, ali ovo je najodvratnije. Ne mogu vjerovati da žele promovirati mješance ljudi i... onoga.“
Dylan je zjevnula; ne zbog dosade, već zbog pospanosti pošto ju je san polako počeo gurati iz stvarnosti, a ove infomacije ne bi trebala primati polovično.
„Pospana si. Trebali bismo ovaj razgovor nastaviti kasnije. Nema smisla u pretjerivanju.“
„Ne, dobro sam“, slagala je, ali sudeći po načinu na koji je Hayden nakrivio glavu, znala je da nije popušio laž.
„Doći ću opet sutra, ali predvečer. Bit ćeš tu?“ upitao je prilazeći prozoru i postavljajući ruke na okno jednom nogom zakoračivši na večernji zrak. Kiša više nije padala, po svemu sudeći.
„Da.“
„Onda“, okrenuo je glavu prema njoj, „vidimo se i laku noć.“ I tad je iskočio. Neko vrijeme je gledala prema mjestu gdje je prebrzo nestao, ali ju hladnoća, unatoč kraju petog mjeseca, ubrzo napadne pa ona zatvori prozor prije no što zauzme cijelu sobu.
Trebala je leći u krevet, pokriti se, ugasiti svjetlo i zaspati kako bi dopustila novostečenim informacijama da se udobno smjeste u njenu glavicu; ali čim je rukom dotaknula mokru plahtu, deku i jastuk, izašla je van iz svoje sobe, u tih i mračan hodnik, te pošla prema Kronosovoj sobi. Nije ju bilo briga što je on već odavno zaspao, jer mu je sve što je noćas saznala, morala odmah reći; kao da se bojala da će sve zaboraviti iako je bilo od životne važnosti.
Tiho je otvorila vrata njegove sobe te, tiho ih i zatvorivši, se došuljala do njegova kreveta. Nagnula se nad njegov krevet gdje se mjesečina, koja se prepredeno poput i nje same, ušuljala u njegovu sobu. Lice mu je bilo spokojno; usne lagano rastvorene, a kapci ipak zatitrali svako malo kao da ima noćne more. Bio je poluotkriven što joj je omogućilo jasan pogled na njegova dobro definirana prsa i trebalo joj je nekoliko trenutaka da obuzda naporne, neiskusne tinejdžerske hormone.
Konačno ga je prstom ubola u čelo i zazvala: „Kronos. Hej, Kronos.“
Nakon još nekoliko minuta, koje su joj se činile kao sati pošto se demon nije želio probuditi, sneno je provirio. Isprve je samo zurio u nju, tako poluotvorenih očiju, kao da ne može vjerovati da je tu, ali onda je rukom protrljao oči te se laktom pridignuo od madraca.
„Što je?“ upitao je zjevnuvši zaboravivši pritom staviti ruku na usta.
„Tip s krova mi je došao u sobu. Želim ti sve ispričati.“ Rekla je i sama se boreći protiv svoje dremljivosti. Kronos je izgledao prilično začuđeno isprve, ali onda se pomaknuo prema zidu i podignuo svoju deku.
„Upadaj.“
Zaustila je kako bi odbila, ali se nekako njegov topao krevet činio dovoljno prihvatljivim u trenutku. Čim se uvukla unutra, Kronos je spustio svoju deku i istom tom rukom, kojom je bio podignuo deku, ju privuče bliže sebi te ostavi da leži na njenom ramenu.
„Pričaj.“
Jedan kratak, gotovo nezamjetan trenutak, je promtrala tog novog, tihog i podnošljivog Kronosa kako bi nabrzinu zaključila da joj je draži kada je ovakav pospan i tako ju poštedi glavobolje zbog njegovih uobičajenih gluposti.
I tako mu je, potpuno svjesna intimne blizine, ispričala sve o večerašnjem susretu od početka do kraja; kako joj je Kronos umaknuo u kutak gdje mu mjesečina nije obasjavala lice, nije mogla biti sigurna je li ju uopće slušao. No, to joj zapravo više nije bilo ni važno jer je samo htjela sve čuto ponoviti naglas kako bi bila sigurna da neće zaboraviti i da cijeli taj susret nije bio samo varka pospanosti.
Kad je završila, osjetila je Kronosov dah proizveden uzdahom. „On bi ti mogao olakšati ili otežati stvari.“
„Što ti misliš?“ nije ni primijetila kako ga je opet tražila savjet; to je već postalo nešto normalno i prijeko potrebno.
„Surađivat ćemo pa ćemo vidjeti. Ako nisi sama shvatila“, opet je zijevnuo, „razapeta si između dvije strane: Emanuel i taj Hayden. Ako dobro odigraš, možeš od obojice dobiti štogod želiš.“
Dylan se nasmiješila na taj komentar. „Impresionirana sam. Odsad ću s tobom razgovarati samo noću. Pametniji si.“
Njene usne, obasjane mjesečinom i ukrašene smiješkom, mu bijahu posebno primamljive: čak i kad su mu se oči sklapale od umora (iako nije znao od čega je zapravo bio umoran – možda su njegove plesne vještine stvarno zahrđale).
No, iako je bio smeten, pažljivo je saslušao njenu priču i osjećao se ljubomornim što je pronašla dva saveznika (kojima ne može potpuno vjerovati, ali to se svejedno moglo zvati savezništvom) koji su joj mogli pomoći više nego on sam.
Dylan je protrljala svoje oči i zijevnula. Nasmiješio se, sebi, što je tako vješto ostajala budna do kasno u noć kako bi mu prenijela sve to. Prijašnja ljubomora je bila odagnuta laskavim osjećajem što je privilagiran nad spavanjem.
„Trebala bih poći“, promrmljala je iako je zavukla ruku pod njegov jastuk i sklopila oči kao da kani ostani; i iskreno, nije htio da ode. Previše je noći proveo sam i tad su svi kreveti bili preveliki – pa čak i oni veličinom najmanji.
„Da, trebala bi“, rekao je protiv svoje volje. Nije bio glup – da ih Mix uhvati, mogao bi dobrano nagrabusiti. Možda ona nije imala nikakve loše misli ili nakane, ali on to nije mogao reći za sebe. Sigurno bi položio i drugu ruku na nju, a svoju dušu bi prodao da mu se još malo približi. Toliko je odvratan bio.
„Moj krevet je mokar“, sudeći po njenom glasu, već je bila napola u snu. Čak je i mljacnula par puta što je bilo nevjerojatno slatko i definitivno izvan njenog uobičajenog karaktera; da je Kronos prije znao da je ovako slatka dok spava, promatrao bi ju svaku večer.
„Upiškila si se?“
Coknula je jezikom te mu se potpuno približila, prebacivši svoju ruku preko njegovih prsa i polegnuvši glavu na njegov vrat tako da ga je dah iz njenog nosa škakljikao.
„Šuti. Djevojke ne piške u krevet.“
Podignuo je obje ruke u zrak te razmišljao o mogućem bijegu. K vragu, čak je razmatrao o spavanju u mokrom krevetu! Sve je bolje od ove zabranjene situacije; njena hladna koža na njegovoj toploj, njena kosa razbacana po jastuku tek par centimetara od njegovih prstiju, njen dah tako primamljiv.
„Smiri se, Kronos, ona je samo dijete“, šapnuo si je.
Položivši obje ruke na nju, sklopio je oči i, čekajući san, uživao u ritmu njenog disanja.