subota, 12.12.2009.
Act 7.
He who angers you conquers you.
Prije ovog dana, Devon bi se zaklela kako bi ubila osobu koja joj stane na put; osobu koja bi stajala između nje i njena plijena. Bio je to sasvim jednostavan i općepoznat zakon džungle. Svaka osoba s trunkom zdravog mozga bi se odmaknula u stranu i dopustila joj da s luđačkim zadovoljstvom obavi posao – ali ne i on; prva osoba koja ju je spriječila u povlačenju okidača.
Shax, taj tvrdoglavi i manipulirajući čovjek koji je nekim ljudskim silama držao sve konce u svojim rukama, joj je stajao na nišanu, ruku ispruženih kako bi zaštitio osobu iza sebe... ne osobu, demonku. Demonku bez ikakva osjećaja gdje je, što radi ni tko se tu bori za njen život. Lišena je osobnosti i, kako bi Devon rekla, mozga.
Stara kuća u kojoj se nalazila smrdila je po plijesni i bila vlažna što je dokaz česta prokišnjavanja krova; namještaja nije ni bilo, ali da jest, i on bi bio mokar. Jedini zvukovi su dolazili od zidova koji su jaukali pod teretom starih cigli – bez sumnje, kuća je jedva čekala da se uruši.
Devon je htjela što prije završiti ovaj posao i otići, ali glupi Shax se nije micao, već je istim onim odlučnim pogledom ciljao ravno u njene oči; nije mogla podnijeti razinu njegove drskosti. Ne bi li se trebao bojati?
Kad joj je ponestalo opcija, pokušala se sjetiti kako je uopće postala dio ovog sendviča –poludemonka-čovjek-demonka.
Ranije te noći
„Podsjeti me opet zašto ti pomažem spremiti gostionu?“ bila je to Devonina prva zamjerka te noći koja je sama izašla iz nje dok je skupljala razbijeno staklo pivskih boca s drvenog poda. Smatrala je sve ovo sramotnim.
„Jer sam ti najbolji prijatelj“, došao je jasan Mixov odgovor koji je bio istinit poput zraka kojeg udišu. Devon tiho opsuje trudeći se zadržati cigaretu u ustima dok je mlatarala metlom i lopatom lijevo-desno pokušavajući pokupiti najsitnije komadiće stakla – bez uspješno.
„Jebo t' pas mater, uđite unutra!“ bijesno je počela udarati po podu metlom kao da će joj to pomoći ili da će se ti komadići sami došetati na lopati. Mixu je njeno djetinjasto ponašanje bilo smiješno, premda se već naviknuo na njega, ali zahvaljujući tim ispadima svako malo ga je podsjetila ga je na ljudsko biće. I samo zbog toga su mu ponosni leptirići zaigrali po utrobi.
„Nemoj im jebat mamu“, reče joj trudeći se suspregnuti smijeh.
„Ne jebem ja, već pas!“ nakon toga, Mixu se lice izobličilo u široku grimasu dok se glasno smijao ispunjavajući malu gostionu općim veseljem, kao da je unutra pedeset ljudi, a ne dvoje. Baš kad je htio obrisati suze, metla ga pogodi posred čela i od siline udarca, on se stropošta na pod. „Nije smiješno! Odustajem!“
Mix je tek iz ležećeg položaja uočio koliko je pod zapravo prašnjav jer više nije mogao razaznati koje je boje drvo bilo; samo je znao da je sada blijedo i bolesno. Počešao se po bolnom mjestu i onda ustao spreman suočiti se s ljutitom Devon, ali kad se uspravio, ona nije ni podignula pogled od cigarete među svojim prstima dok je stajala naslonjena o jedan stol.
„Ništa se ne događa, čudno je“, odjednom je promrmljala spuštenim tonom, gotovo nečujnim. Mix je pokupio metlu i tiho uzdahnuo.
„Znam, a ništa ne znamo o izljevu zombija dvadeset i osmog. Što kaže Xaphan?“ složio se dok je tražio neke papire iza šanka.
„Xaphan isto ništa ne zna ili mu nitko ništa ne govori. Kako god, ne vidim njihovu poent – lako ih je poraziti, nemaju nikakvu inteligenciju i gotovo su nebitna prijetnja. Glupo.“
Rub Mixovih usnica se izlije u mali smiješak – Devon je uistinu jedina osoba koja bi rekla da su lako porazivi neprijatelji glupi.
Nije joj ništa više rekao dok nije imao određen komad papira u ruci kojeg je pronašao među hrpom drugih. Rukopis kojim je ispisan je bio nečitak, a tekst pisan u žurbi.
„Pogledaj ovo“, rekao joj je Mix dok joj se približavao i sam pokušavajući pročitati sadržaj papira. Pružio ga je Devon koja se odmah bacila na dešifriranje. „Netko ga je gurnuo ispod vrata dok sam zatvarao prije dva dana. Ne vidim što piše.“
Devon se dobro zagledala u papir suzivši oči i dobro se koncentriravši.
„Piše: 'Upomoć. Ulica smreka 28'. Mislim da je ovo krv.“ Kako bi provjerila, polizala je prst i malo zagrebla crvenu tvar s papira te opet prinijela prst ustima. Mixu se malo zakrenuo želudac, ali to nije htio priznati. „Da, krv. Ljudska.“
„Ideš tamo?“ upitao ju je naivno, kao dječarac koji traži džeparac unaprijed znajući odgovor.
„Krv. Smrad. Izopačeno. Naravno da idem!“ i s time je izletjela iz gostionice ostavljajući Mixa samog da počisti ostatak nereda i one komadiće stakla koje ona nije uspjela.
„Dođi nam opet“, mrzovoljno je promrmljao i prionuo na posao.
Trčeći ulicama Cayma, koje su bile prazne kao i uvijek u ovo doba noći, nije nijednom požalila što nema motor ili bilo kakav drugi oblik prijevoznog sredstva. Trčanje joj je došlo kao rekreacija, a i Caym nije bio toliko velik da bi joj prelazak s jedne strane ne drugu predstavljao ikakav problem. Izdržljivost joj je ipak bila na vrhuncu i u nju se uzdala – dosad ju nije izdala pa nije imala ni razloga za sumnju.
Primijetila je kako hladnije nego inače, ali je pretpostavila da vjetar pokušava držati korak s njom pa je također ubrzao kako ne bi izgubio ovu utrku između dvije neljudske pojave. Kojem smrtniku bi ova brzina promaknula pa ne bi ni primijetili kakva se veličanstvena borba odvija pred njegovim sporim očima.
Sve je to bilo nebitno, opomenula se Devon, konačno će dobiti malo pucačine za kojom žudi već tjedan-dva. Zar je toliko prošlo? Osjećala se poput napuštene lutkice, koju djevojčica baci kada odraste, dok nije imala u što pucati pa joj je nov nalet adrenalina bio poput budilice u sanjivo jutro – došlo joj je da nekog dobro zvizne.
Nije ni primijetila kojom se brzinom stvorila pred adresom Ulice smreka 28. Nije ju iznenadilo kada je spazila tu veliku, ali staru kuću na rubu raspadanja – to je oduvijek bio klišej kada su u pitanju demoni, duhovi ili bilo što drugo što ljudi ne razumiju. Sjetila se bezbrojnih horora u koje je utrošila sitne noćne sate, a na kraju bi čovjek uvijek preživio (osim u par bizarnih slučajeva kada se i ona sama usrala od straha što nikome nije namjeravala priznati – ikad).
Oprezno je prišla starim vratila te ih samo lagano odgurnula na što su se otvorila uz glasnu škripu koja bi svakoj kukavici bila zastrašujuća, ali Devon samo smiješno naivna. Mrak koji ju je okružio se gotovo mogao rezati nožem i bio je neusporedivo mrkliji od onog u vanjskog svijeta koji je bio tek lagano odagnut od sjaja mjeseca.
Nije joj trebalo dugo da se navikne na tminu te je odmah izvadila Steyr i opustila ruku u kojoj ga je držala. Nedugo zatim, tamna sjena zaigra na stepenicama i pobjegne na gornji kat; nije bila tiha, to je sa sigurnošću Devon zaključila, pa je brzo pratila svaki njen korak. Uspevši se na kat, nakon nestabilnih stepenica, ugledala je dugačak hodnik koji je bio korak prije ulaska u neku od brojnih soba čija su drvena vrata bila zatvorena.
Devon je osjetila prisutnost tog bića u svakoj od navedenih soba pa nije imala drugog izbora nego ih sve pretražiti što joj je predstavljalo problem u obliku „još uvijek ga ne mogu upucati“.
U prvoj sobi je pronašla staru kolijevku koju vrijeme nije oštetilo, još uvijek je bila čitava, ali je zato sve ostalo već davno istrunilo i za sobom ostavilo tek mali tračak života – kao da je netko nedavno bio ovdje i istraživao svoj prošli život.
Druga soba je bila dom jednom krevetu čija je posteljina bila krvava i razbacana svuda po podu, a jastuci razderani dok je perje slobodno ležalo na podu, a pomaknulo se za milimetar tek kad bi neka radoznala osoba otvorila vrata i dopustila vjetru da se poigra s njima.
Ali i dalje ni traga biću.
Treća soba je bila potpuno prazna pa je čak i Devonin dah odzvanjao o usamljene zidove. Zainteresiranost i prvobitna ushićenost su polako minuli u njenom biću, ali nije imala namjeru predati se – ne dok nekome ne rasuje mozak.
Približivši se četvrtim vratima, zadnjim u nizu s desne strane, začula je tihi plač, prigušene jecaje koji su zvučali iskreno, ali se Devon ipak naoružala oprezom i tek onda okrenula kvaku.
Ušla je u također potpuno praznu prostoriju koja je bila nešto prostranija od drugih.Jedina dekoracija je bila poderana zavjesa koja je lelujala prema unutrašnjosti poput noćnog fantoma čekajući da zgrabi svoju žrtvu. Posred sobe je čučilo biće, koje je stasom ličilo na čovjeka, čupave kose i ranjavih ruku u koje je zarila lice; Devon je vidjela i krv kako teče među njenim prstima i zaključila da su to suze – suze demona koji je izgubio osobnost, razum i razlog postojanja.
Bez trunke sažaljenja, Devon podigne Steyr i krene zapucati, ali baš u tom djeliću sekunde, poznata prilika uleti kroz prozor ogrnuta plaštem noći i stane raširenih ruku ispred demonke.
Bijaše to Shax, nešto ispraniji nego inače, ozbiljna lica ukrašenog blijedilom i podočnjacima koji su ugasili sjaj njegovih očiju. Bio je odjeven u crne kožne hlače i široku crnu majicu; kratko rečeno, izgledao je kao da se nije naspavao ni istuširao par dana. Začudo, to nije odbilo Devonine divlje nagone – njoj je izgledao savršeno pa je nesvjesno oblizala usne prije no što se uozbiljila i usudila progovoriti.
„Makni se, Shax.“ Rekavši to, sjetila se boljeg pitanja, „zašto uopće stojiš tamo? To je demon, makni se da ju ubijem.“
„Ne, nemoj ju ubiti“, rekao je ne gubeći ton glasa premda je izgledao slabašno. „Izliječi ju, molim te.“
„Izliječiti? Zašto bih, ne, kako bih uopće izliječila demona? Nije bolesna!“ Devon je postajala sve zbunjenija. „Moram ju ubiti, zato se makni.“
„Ne! To je moja... majka!“ izbezumljeno će Shax, ali i dalje oštro. Devon su se tek sad poslagale kockice u glavi te je shvatila u kakvoj je beznadnoj situaciji. Ipak, nije spustila oružje.
„Shax... ne mogu ju izliječiti. Kada demon izgubi razum to je učinio svojevoljno i nikad se više ne može vratiti. Ova demonka te možda spasila, kad te prava majka ostavila ubivši se, ali ovo više nije osoba koju si poznavao. Zato si me pozvao, da ju izliječim?“ rekla je Devon trudeći se govoriti kao da je to laka odluka, ubiti nekoga tko se brinuo za tebe.
Premda nije bila sigurna što bi učinila kada bi se njen polubrat najednom pojavio živ; ta ju je misao prestravila.
„Ali ti si poludemonka! Daj joj malo svoje krvi pa će ozdraviti, siguran sam, mo-“
„Nisam ti ja prokleti jednorog! Makni se! Ona te više ne prepoznaje!“ Devon se obrecne na njega nadajući se da će tako shvatiti što mu želi reći.
Plač demonke je utihnuo te je podignula glavu kako bi pogledala u Devon. Oči su joj bile krvavo crvene, a usne ispucale i blijede kao da nemaju više ni trunke krvi u sebi. Lagano je nagnula glavu nadesno kako bi ju bolje promotrila kroz pukotine Shaxovih nogu.
No, Shaxova tvrdoglavost nije imala kraja, on se okrene i sagne do te demonke, svoje majke, i nježno joj reče: „Prepoznaješ me, mama, zar ne?“
Umjesto odgovora, izvuče debele nokte i poreže ga posred lica preko nosa i ispod očiju. Shax jaukne i sjedne na pod dok se demonka polako osovila na noge, ali stala tek u polučučanj spremna da napadne Devon.
Kad je pojurila prema njoj, Devon joj uputi jedan jedini hitac posred čela i ona padne na tlo koprcajući se i prstom prelazeći preko rupe u kojoj se smjestio metak. Iskesila je žute zube – barem one koje je još imala – i udarila glavom o pod zadnj put. Za svaki slučaj, premda potpuno lišena zadovoljstva ubijanja, Devon ispuca cijeli magazin metaka u nju i tek tad ponovno posveti pažnju Shaxu kojemu je lice bilo prekriveno krvlju.
„Budalo glupa, jebeni čovjek koji nikad ne sluša!“ to je bilo zadnje što je čuo prije no što se onesvijestio.
°
Prva stvar koju je ugledao kada je otvorio oči je bio trošan ventilator koji se sporo okretao na nečemu što ga je podsjećalo na strop – ali nije bio siguran jer ga je bol području lica odmah presjekla. Rukom je počeo tražiti nos kako bi ga našao zamotanog u zavoje. Odmah se sjetio kako ih je zadobio i što mu se onda dogodilo. Još je samo trebao otkriti gdje se nalazio.
„Oh, uspavana princeza pičkica se probudila! Onakvo padanje u nesvijest još nisam vidjela od muškarca. Dobro sam se nasmijala. Naravno, kada sam te nosila ovamo, nije mi bilo smiješno. Ali, ajmo se pravit da sam se zabavila.
Nije li bilo očito?
Shax se uspravio i nije mu trebalo dugo shvatiti da je u Devoninom stanu niti da se ona pobrinula za njega što definitivno nije očekivao. Zar nisu poludemoni najsretniji kada su drugi u nevolji, a najdraži im je užitak ostaviti ljude da pate? Možda je čitao krive knjige.
„Sad mi sve ispričaj“, rekla je sjednuvši kraj njega. Primijetio je u što je odjevena – kratke vojne hlačice i još kraća crna majica i mogao se samo nadati da u tome spava. Zaustio je da joj odgovori, ali ga je omela raširivši noge i tako ga podsjetivši na muškog dilera koji jedva čeka sklopiti neki posao i onda se posvetiti obližnjim kurvama.
Ono što nije primijetio jest da je Devon uočila kako ju promatra, ali nije rekla ništa već se samo nasmiješila. Zadovoljstvo ju je ispunilo do samih granica.
Progutao je slinu i krenuo pričati: „Moja ma...mislim, demonka je poludjela prije tjedan dana. I dalje sam živio s njom, ali se jednostavno promijenila. Ignorirala me, a to sam mrzio. Mislio sam da me možda više ne voli, ali sam se onda pitao zašto me nije več izbacila iz kuće. Sve dok ju jednog dana nisam zatekao kako luđački komada i jede jednog čovjeka. Tada sam shvatio da nešto nije u redu pa sam te odlučio pozvati, ali preko Mixa, jer nisam znao gdje živiš.“
„To je bilo kukavički“, rekla je vadivši cigaretu iz džepa – Shax se čudio kako je kutijica uopće stala u tako uske hlače, „ali sam ju valjda ne bi mogao ni poraziti. Dobro što si se obratio meni. I molim te, nemoj više nikada pomisliti da mogu nekoga iscijeliti. To djeluje samo na meni, u mojim venama i stanicama – izvan njih je beskorisno.“
Shax pokajnički spusti glavu. „Da, oprosti.“
„U redu je, ipak ste vi ljudi nesavršena mala bića i trebate pomoć od jačih. To je normalan ciklus“, začudila se svojoj smirenosti dok je govorila. Već je počela misliti da će ga silovati ako ikad ostanu sami, ali se iznenađujuće dobro držala. „I gdje ćeš sada živjeti?“
„Pa... pronaći ću stan. Dotad ću živjeti na ulici kao i protekla tri dana.“
Tek sad je Devon opet primijetila koliko je prljav. Zakolutavši očima, ustala se i pošla do kupaonice. Kad se vratila, u ruci je nosila dva čista bijela ručnika i dobacila ih Shaxu. „Evo, slobodno se otuširaj. Možeš ostati kod mene par dana dok se ne snađeš.“
Odjednom živnuvši, Shax se ustane i pođe prema kupaonici. „Hvala“, zahvali se dok je prolazio kraj nje, „nećeš požaliti.“
Zatvorivši vrata kupaonice trudeći se biti tih, Shax odmah otvori vodu da teče iz tuša jedva čekajući baciti se pod njen topao mlaz.
A kroz debeo nanos dima, Devonine tmurne oči se suze, a usne progovore: „Sasvim sam sigurna da ću požaliti.“ Slegnuvši ramenima, legne na kauč i upali ps3. Nakon ove dosadne pucačine u stvarnom životu, trebalo joj je malo akcije s ekrana.
Dok je utrljavao sapun po cijelom tijelu koje je uživalo u pažnju, nije mogao prestati misliti na demonku koju je nekada nazivao majkom. Najviše od svega se bojao ostati sam, negdje daleko, gdje ga nitko ne može probuditi iz transa kad se jednom vrati u prošlost.
Ožiljak na njegovu nosu ga je pekao i izazivao neugodan svrbež pa se počeo pitati što je to Devon stavila na njega; ali je bio gotovo sto posto siguran da mu ona ne bi naudila – to je i dokazala večeras. Donekle je bio ponosan na sebe, ali je sigurno ostavio nekakav nepoželjan trag na njoj. Prespavati će par noći u stanu poludemonke, što je više mogao poželjeti?
Kao da su se karte sudbine konačno poslagale njemu u korist i sada je još samo morao okrenuti igru potpuno na svoju kako bi izvukao iz nje osjećaje koje zna da gaji za njega – to je bio teži dio posla, ali time će se zamarati poslije.
Kad je konačno bio zadovoljan načinom na koji je mirisao, iskoraknuo je iz tuš kabine i zagrnuo se ručnikom. Veliko ogledalo koje se prostiralo ispred umivaonika je bilo polupano na desnom rubu, ali i dalje je pokazivalo kristalno jasan odraz muškarca, dobro građenog , ali slomljena izraza lica kojemu je zavoj prekrivao pola lica.
Hoće li mu to biti minus?
Izašavši iz kupaonice, primijetio je kako je Devon zaspala na kauču držeći daljinski u ruci premda je bio spreman ispasti. Na ekranu televizora je pisalo: „You have been killed by enemy forces“.
Zar se tako dugo tuširao? Ili je ona jednostavno bila iscrpljena?
Možda oboje.
Tiho joj se približio pazeći da ne proizvede bilo kakav zvuk koji bi ju prenuo iz sna te se nagnuo nad nju zureći u njeno lice. Izgledalo je tako ljudsko, nestvarno, ali opet tako daleko, neosvojivo. Bio je sam splet sudbine i sreće što su se upoznali, a kako bi tek onda bilo da iskoriste taj splet okolnosti u svoju korist?
„Styx...“ promrmljala je lagano rastvorivši usnice. Nepoznato ime ga je uhvatilo nespremnim. Tko je Styx? Nalet bezrazložne ljubomore ga je polako izbacivao iz takta. Rekla je ime opet, u zadovoljstvu, a ne u mržnji.
Bila je to kap koja je prelila čašu i upalila fitilj u njegovom srcu potpuno mu pomutivši moć rasudbe. Spustio je usne do njenih te ih spojio u jednostranom plesu.
Devon otvori oči i shvati čiji ju pramenovi kose škakljaju po licu; u polusnu mu uzvrati poljubac obgrlivši ga oko vrata davši mu tako šansu da prebaci svoju tjelesnu težinu na njenu te ju obgrli bliže sebi. Devon nije ni primijetila da Shax na sebi ima tek labavo zavezani ručnik, sve dok nije posegnula za njim u žaru strasti.
Najednom se trgnula i probudila iz sna odgurnuvši razočaranog Shaxa od sebe. Čučnuo je ispred nje skupivši noge.
„Oprosti.“ Rekao je. Devon protrlja oči.
„Ne, ja sam kriva. Spavat ću na kauču, ti uzmi moj krevet.“ Sneno će ona.
„Ne bih to mogao tr-“
„Samo učini što sam ti rekla barem jednom!“ obrecne se Devon i pogleda ga s oštrinom u očima ili bolje rečeno ljutnjom – ali ne na njega, već na sebe.
„U redu. Laku noć.“
Nije mu odgovorila, već se samo ponovno bacila na kauč i rukom potražila daljinski kako bi ugasila TV. Shax je pronašao prekidač i ugasio svjetlo.
jedno i drugo su ostatak noći, sve do izlaska zore, prstima prelazili preko usana. Jedno je htjelo još, a drugo se sjetilo koliko mu je to nedostajalo.
Ali oboje su znali – to je grijeh.