petak, 25.12.2009.
Act 8.
Pleasure is the bait of sin
Duž istočnog zida protezaše se zapaljene svijeće, većinom crvene boje, koje su po zraku crtale nepravilne, nevidljive linije i ispunjavavši ga tako aromom sparine koja nije nikome smetala, jer nitko nije mario za obične svijeće. Stupovi, koji su podupirali krov na svaka dva metra, bijahu visoki, ali stari kao da su spremni pokleknuti pod težinom krova. Klupe na lijevoj i desnoj strani bijahu potpuno napuštene, hladne, očajne čekajući nekoga da ih ugrije, ali nijedan čovjek nije dolazio u sitne noćne sate ovamo – u crkvu.
Devon je ignorirala svetu vodicu kojom se trebala prekrstiti na ulazu te nesigurnim korakom pošla do klupe u prvom redu. Sjevši na sam rub, podignula je pogled prema velikom, drvenom križu iznad zlatnog oltara koje je svojim svježim izgledom odudaralo od ostatka crkve.
Sjedila je tako slušajući tišinu, ne očekujući ništa, ne moleći se nikome; sama pokušavajući ukrotiti svoje misli. Zbunjenost je odavno zaboravila, točnije, čim se pitala zašto je došla baš ovamo kada je trebala mir; kao da je htjela da ju netko otjera govoreći da ovamo ne pripada – što je gorka istina.
„Čim završi propovijed, ustani se i zapjevaj 'Silan Bog'. U redu? Nemoj se stidjeti jer predivno pjevaš, ok?“ mlađahni svećenik, koji je tek ušao u službu, govorio je trinaestogodišnjoj Devon koja se tresla sjedeći na jednoj od stolica s lijeve strane oltara – gdje inače sjede ministranti.
Devon obriše graške znoja s čela jednako znojnom rukom i zagleda se ispred sebe tražeći među gomilom svog brata. No nije ga pronašla koliko god da se trudila. Tužno je uzdahnula i tad je misa počela.
Uzbuđenost i strah nije mogla smiriti tokom cijelog prvog dijela mise dok nije došao kraj propovijedi.
„I istina je da svi imamo svoje unutrašnje demone, ali ako ih prevladamo i odaberemo pravi put, Isusov put, neće biti važno što drugi misle, jer smo učinili dobro. Ti znaš, i Bog zna“, završio je svećenik te se pritom nasmiješio, „a sada imamo jednu damicu koja će danas sama otpjevati jednu pjesmu.“ Rukom je pokazao Devon kako je sada njeno vrijeme.
Ona proguta knedlu te se ustane i pođe ispred oltara, točno na sredinu, te uplašeno pogleda ljude koje vidi prvi put u životu, a nijedno od tih lica nije joj pružila topao smiješak već oči koje jedva čekaju da se ona osramoti.
„On u ruci drži svijet i nebeski svod, naš Bog, On je silan Bog! U sili i snazi, tko je moćan kao On? Naš Bog, On je silan Bog!” zapjevala je dopustivši da ju ponese ritam koji je odjekivao samo u njenoj glavi. Glas joj bijaše glasan i siguran premda to nije bilo očito iz njenih gesta. „On ti daje vječni život ili oduzima dah, i bez Njega, ti bi bio samo pepeo i prah! Ponovo će doći, bolje povjeruj u to! Naš Bog, On je silan Bog!”
Vrata crkve se tad otvoriše i kroz njih glavu pomoli, nitko drugi, doli Styx; njen stariji brat. Široko se osmjehnula i skoro pljesnula rukama od ushićenja. Mislila je da neće doći. No bio je tamo, odjeven u tipične traperice i sivu majicu, čak se i smješkao. Prije no što je sjeo, pokazao joj je palčeve u znak sreće.
„Naš Bog,on je silan Bog i kralj, nad nebom i zemljom! Vječna je ljubav njegova, on je silan Bog!“ tonovi su dobili puno jači prizvuk, ali ostatak pjesme nije mogla otpjevati; možda zbog uzbuđenja, možda zbog ponosa ili zbog sreće.
Nije se mogla sjetiti točnog razloga, ali nije bilo ni toliko bitno. Bio je to zadnji put da je posjetila crkvu premda je svojim glasom postigla priličnu slavu unutar crkvenih zidova tog dana. Brat joj je rekao kako crkva više nije mjesto za njih te da joj je zabranjeno opet otići tamo. Tek je dvije godine kasnije saznala točan razlog te zabrane.
Devon pohlepno udahne ustajao zrak. Nikada joj nije bilo jasno zašto je crkva imala takav truo miris premda se svake nedjelje (pa i dana u tjednu) iznose svijeće i tamjani; crkva bi trebala imati osvježavajuć, obnavljajuć miris. No ona je poželjela začepiti nos.
Razmišljanje o nebitnim stvarima u te sitne sate, prekinuše tihi koraci koji su odzvanjali prostorom kao da dolazi cijela četa ljudi, ali bijaše to samo jedan čovjek istog onog iskrenog smiješka kao i prije 8 godina. Devon se začudila njegovoj mladosti kada je sjeo kraj nje, ne pogledavši ju, već zureći ravno u križ dok je ona promatrala zategnutu kožu njegova lica.
Uistinu, nije bio ni dana stariji.
„Nije te bilo osam godina“, reče najednom istim onim mudrijaško-ohrabrujućim glasom kao i uvijek.
„Kako znate tko sam?“ upitala je ignorirajući njegovu izjavu. Lice joj poprimi onaj poznati namršteni oblik – kapci joj se napola spustiše, a usta oblikuju u malo 'o' kao kad ima cigaretu u ustima. Ruke je naslonila iza sebe na gornji rub klupe.
„Oh Devon, kako da zaboravim? Tvoj je glas probudio uspavane zidove ove crkve“, smirenost njegova glasa je bila gotovo iritirajuća. Kako je moguće da su ljudi tako mirni? Ona zna potpuno poludjeti na najmanju provokaciju, a on može sjediti kraj poludemonke i ostati savršeni koncentriran.
„Tsk... ne seri. Da te čuje onaj šef gore, sigurno bi ti zamjerio jer zna tko sam.“ Dobacila je. No svećenik se nasmiješi i rukama poravna halju na krilu.
„Znam da si poludemonka. Mi svećenici osjetimo te stvari, ali nikome ne govorimo.“
„Sad se sigurno osjećaš uzvišeno.“ Pomislila je kako će ga ovo razljutiti, ali se svećenik opet zahihoće ne rekavši ništa. Sjedili su u tišini i zurili u križ pa se Devon u jednom trenutku učinilo da i njega ova tišina izluđuje kao i nju.
„Znaš, nikad nisi dovršila onu pjesmu“, reče svećenik okrenuvši se konačno prema njenom licu. Njegov pogled ju je zapekao, ali se pravila da nije tako. „Mogla bi sad.“
„Zaboravi“, odsiječe, „znaš veoma dobro da će, ako to učinim, onaj križ nad tvojim oltarom početi krvariti.“
Zatim se ustane i bez pozdrava pođe prema izlazu iz crkve kad ju glas iza leđa zovne: „Možda se bojiš zapjevati jer taj križ ne počne krvariti. Bojiš se da nisi ono što jesi.“
Ne osvrnuvši se, pokaže mu srednji prst i produlji do vrata. Kad se približila vratima, netko drugi – nepoznat – ih odškrine i prođe kraj nje; Devon se učini da je bacio kratak pogled na nju, ali nije mogla biti sigurna zbog kapuljače koju je imao preko lica.
Trnci prostrujaju njenim tijelom, ali nisu bili neugodni, već poznati. Otresla se ipak tih misli i izašla što prije iz te crkve obećavši si da više nikada neće nogom kročiti u nju – barem ne živa.
°
Devon se smračilo kada je ugledala prizor ispred sebe; stala je kao ukopana držeći kvaku u ruci na poluzatvorenim vratima. Usta su joj se lagano rastvorila u nevjerici, ali riječi nisu izlazile iz nje – pa čak ni pogrdne.
Uistinu, ovaj prizor je bio previše za poludemonku, ili bolje, za bilo koga sa zdravim očima. Ovakav početak dana nije mogla očekivati. Počela se pitati kako je moguće da jedan čovjek može poremetiti njenu rutinu približne normalnosti – oko ponoći ode prošetati gradom, a vrati se kad svane očekujući mir i barem malo zahvalnosti. Ali ovo...
„Oh, dobro jutro Devon!“ veselo će Shax dok je gasio usisavač - kojim je do maloprije mlatarao po podu – noseći pregaču kao francuske spremačice. Samo mu je još suknja falila – jer nije nosio hlače, već bio u pamučnim boksericama.
Devon se i dalje nije mogla pomaknuti, ali je polako pokušavala preuzeti vlas nad vlastitim ustima. „Š-što to do vraga radiš? Zar si jebeni transvetit? O tako mi... Ne mogu! Ovo je previše!“ Devon nije mogla vjerovati da histerizira; ovo je definitivno bio najveći šok u njenom životu – došlo joj je da si iskopa oči.
Shax se zadovoljno osmjehne kao da je sve ovo bio dio njegova plana. „Zar nisam seksi?“
Devon jednom rukom prekrije oči (pritom ih i protrljavši – tko zna, možda je sanjala), a drugom zatvori vrata. „Nemaš hlače!“
„Zato i pitam“, premda nije vidjela njegovo lice, prepoznala je taj arogantan ton.
„Imaš jebene tri sekunde da obučeš hlače i skineš tu pičkastu pregaču ili ću ti nabiti taj usisvač tako jako da ga nećeš nikada izvući!“ naslonila se na vrata, rekavši to oštro i bijesno, te pričekala zvukove navlačenja hlača.
Bio je prilično spor, to je sigurno, ali je u sljedeće dvije minute uspio navući sivu trenerku na sebe (koju mu je Devon dala; pripadala je njenom bratu) te rekao: „Sigurno je.“
Tek tad je Devon maknula ruke s očiju premda nije imala pojma zašto mu je rekla da se uopće obuče; jedan dio nje je htio da ostane samo u boksericama, a drugi kao da je tražio siguran izlaz iz ove situacije koja bi ju mogla odvesti do ludila.
„Pederu, ovo je moja kuća! Ako želiš glumiti francusku spremačicu, radi to što dalje od mene!“
Nakon par neugodnih trenutaka tišine, oboje se smjeste na kauč upalivši pritom i televizor kako bi uništili neugodnosti – bezuspješno. Počevši se polako ljutiti, Devon poglasni TV što je više mogla, a da ne izludi samu sebe – kad već ova tišina pokušava napraviti isto, mogla bi joj barem uzvratiti. Sada je barem znala kako izgleda demon koji polako ludi.
Zašto uopće sjedi kraj čovjeka? Čovjeka koji se usto i smješkao dok se meškoljila boreći se protiv svojih želja dok je on, potpuno opušten, čekao kad će mu ona konačno dopustiti da utaži svoju glad za njom.
Tunel bez kraja.
„Jesi li ponosna što si poludemonka?“ Devon je primijetila da je otvarao usta kao da nešto govori, ali nije čula što – dio nje nije ni htio znati što je rekao pa je samo ignorirala mrdanje tih sočnih usana. Zbog te misli se udarila šakom u čelo.
Opet smiješak.
„K vragu, prestani“, rekla je, ali nije mogla ni sebe čuti, pa ju vjerojatno ni on nije čuo. Ali Shax, kao da je čuo njene riječi, odluči napraviti upravo suprotno – nastaviti.
Na televiziji se prikazivala meksika sapunica, koja je imala originalnu radnju koliko i ona prije nje, dok je Shax polako privlačio svoju ruku Devoninoj nozi. Poželio je da je u sobi tišina pa da može čuti njen iznenađen uzdah, ali bila je to nedostižna želja – daljinski je bio u njenoj drugoj ruci pa ga nije mogao dosegnuti.
Nježno je, tek vršcima prstiju, prešao preko rube kratkih joj vojnih hlačica koje je uvijek nosila kada nije imala volje ni za što – toliko je uspio uočiti u proteklih sedam dana koje je proveo kod nje. Devon je zarila nokte u kožu kauča kao da joj je radio nešto puno strastvenije od nježnih dodira.
Katkad je zaboravio da je ona poludemonka.
Devon pokuša odmaknuti Shaxovu ruku, ali je ovaj puta uložio puno više snage u svoje potrebe. Čak je i nju samu iznenadila ta nova odlučnost. Postajala je sve nervoznija i nervoznija dok ju je glasnoća televizora samo sve više izluđivala, ali se nije mogla natjerati da ga utiša.
Trebala je vode.
Hitro se ustala, maknuvši njegovu ruku, i zgrabila čašu iz sudopera čim je kročila u kuhinju. Natočila je hladne vode te ju ispila do dna, pohlepno, kao da ju treba kako bi preživjela.
Kad je spustila čašu, osjetila je i dvije ruke kako su je obgrlile te topao, ali vlažan dah na vratu. Pokušala se sabrati, skupiti još snage da ga odgurne, ali uzalud – njegove usne su već pronašle njeno slabo mjesto pri dnu vrata te ga napale poput vojske na neosvojivu tvrđavu.
Pucanj. Netko je nekoga ubio u sapunici. Tako tipično.
„Molim te, prestani“, molećivo će, ali pretiho. Nije ju čuo, ali nije ni ona čula kako mu dah postaje sve teži i teži nakon svakog poljupca. Htjela se okrenuti i zaustaviti ovu bitku, ali nije mogla natjerati požudom poraženo tijelo. Polako je gubila dok joj je um trovala želja za zabranjenim.
Shax je međutim ostavio dubok, krvav trag na njenom vratu koji će ostati tamo barem još tjedan – možda i dva; što dulje to bolje. Iskoristio je trenutak, u kojem se Devon primila za sudoper objema rukama, kako bi joj otkopčao hlače i smjestio ruke u unutrašnjost njenih bedara igrajući se prstima preko njenih crnih bokserica.
Devon ispusti kratak uzdah, ali ga Shax nije čuo. Neka meksikanka se histerično derala na televiziji.
Kao da je neki drugi demon preuzeo kontrolu nad njenim tijelom, Devon vlastitom rukom skine svoju majicu ostavši tako samo u crnom grudnjaku i otkopčanih hlača. Shax sa zanimanjem promotri tetovažu na njenim leđima te se lagano odmakne od nje kako bi ju mogao bolje promotriti. Zmaj, koji je rigao vatru do stražnjeg dijela njenog vrata – gotovo izgubljen u crvenoj kosi – mu se učinio izrazito privlačnim.
Vrškom jezika je, počevši od dna leđa, stao oblizivati njenu kožu prateći obrise zmaja i pazeći da bude dovoljno spor da ju dobro izmuči. Došavši do kopče grudnjaka, kažiprstom ga otkopča i nastavi dalje dok nije završio to putovanje kod prve dlake kose. Nije mogao vjerovati da ovo zapravo radi, istina, sanjao je o tome, ali nije imao pojma da će biti ovako dobro.
Devon, koja je iskoristila trenutak nepažnje, se okrene samo kako bi se susrela s plavom majicom kratkih rukava koja je davala jako malo mjesta savršenim mu pločicama na prsima.
Nije se više mogla suzdržati; previše je požude, sramote i žaljenja bilo u igri da bi sada odgurnula tog bijednog čovjeka od sebe. Bijeg više nije bio opcija.
Spustila je ruke kako bi grudnjak potpuno skliznuo s njenih ramena dok ju je Shax pohlepno promatrao shvaćajući da se upravo predala.
Devon tada svuče Shaxovu majicu i otkopča mu hlače tolikom brzinom da se Shax jedva snašao. Ustima je oblikovala: „Nije fer, imaš previše odjeće“, no Shax je samo djelić toga uspio prepoznati.
Kad se konačno umirila, Shax se spusti prema jednoj od njenih bradavica, ali ga Devon zgrabi za kosu i povuče gore prije no što je išta stigao učiniti. Lijevom rukom zamahne prema televizoru koji se rasprsne u trenu i povuče svu buku u stanu za sobom.
„Dosta mi je igre. Hoću te sad“, procijedila je kroz zube ozbiljna izraza lica, ali nešto u njenim očima kao da se slomilo i postalo gotovo ljudski. Shax, nimalo razočaran, svuče svoje bokserice – dok je Devon činila isto sa svojima – te se zagleda duboko u njene oči kao da traži nešto što je davno umrlo.
„Devon, ja-“
„Šuti, samo šuti.“ Prekinula ga je te sjela na sam sudoper i raširila noge. „Sad.“
Prvi put mu nije morala ponoviti naredbu, jer se iste se sekunde gotovo očajno nabio duboko u nju. Nadao se da će naići na neku prepreku svome zadovoljstvu i bol na njenom licu, ali dočekalo ga je gotovo instantno zadovoljstvo u donjem dijelu trbuha koje ga je tjerala da nastavi, samo još žešće.
Devon zabaci glavu unatrag, nasloni se rukama na sudoper i potpuno dopusti tom čovjeku da ju slomi i liši časti kao demona i uzme onaj ljudski dio nje.
„S-sranje“, prostenje, „brže“. Bio je to gotovo plač, vapaj u pomoć.
Stenjali su, stapali se jedno s drugim sve brže i brže, izazivajući senzaciju koju je Devon davno zaboravila sve dok oboje nisu svršili i umirili svoja znojna tijela koja kao da su htjela još, ali im razum nije dopuštao više grijeha nego što su već počinili.
Devon se spusti sa sudopera i pokuša obrisati znoj s čela, ali Shax zaustavi njenu ruku prije no što je uspjela išta učiniti.
„Nemoj, tvoje je sad.“ Reče ozbiljna glasa dok ga Devon nije mogla pogledati, ne nakon što je osjetila sve njegovo na sebi kada nije smjela.
Počela je navlačiti odjeću na sebe pa Shax učini isto.
„Znaš, sad si moja“, ponovno se oglasi taj čovjek. Devon se sledi krv u žilama kad je to rekao, ali prije no što je stigla uzvratiti, telefon zazvoni.
Bijaše to Devon kao spas, ali malo prekasno.
„Da?“ javila se kad je navukla bokserice i grudnjak. Shax je pratio svaki njen pokret kao da i dalje nije bio zadovoljan s onim što je dobio.
„Devon, hitno je!“ Mixov uzrujani glas joj ne da dovoljno vremena da se pripremi. „Neka crna masa izlazi iz tla na trgu! Nemam pojma što je to, ali već je eliminiralo Kali! Yelena se povukla, a ne mogu naći Neru niti Kronosa. Moraš požuriti!“
„Crna masa? Izlazi li što iz nje?“ upita Devon trudeći se zvučati pribrano, a ne zadihano i umorno.
„Ne, samo je povuklo Kali u tminu i zatim postalo još veće. Kao da se pretvara u nešto. Polako dobiva oblik nečeg iznimno velikog. Devon, požuri.“
„Jesi li na sigurnom?“
„Da, skrivam se u uličici. Molim te, požuri.“
„U redu, samo se nemoj junačiti. Dolazim!“ zatim žurno spusti slušalicu.
Brzo je navukla hlače i majicu te pojurila do Steyr-a kojeg je ostavila na stolu dok televizora iz kojeg je trenutno izlazio debeli sivi dim.
„Što je bilo?“ upita Shax gledajući je kako, kao uzrujani slijepac, tumara po kući skupljajući stvari te ih zatim stavljajući na remen oko struka.
„Velika nevolja na trgu, već je poražen jedan anđeo.“ Brzo je rekla ne gledavši ga u lice.
„Idem i ja!“ doda Shax požurivši s odijevanjem.
Devon najednom uspori. Shax joj je nešto značio, u to je bila sigurna, inače mu ne bi dopustila da ju nauči što je dobar seks. Vidio je njene slabosti i iskoristio ih je protiv nje, ali u dobroj namjeri, kako bi zadovoljio njih oboje. Razumio ju je, takav je dojam ostavio, i znao protumačiti njene misli tišinom. Znači li sve to da bi sada ona trebala pripaziti na njegov život? Za razliku od nje, on nije neuništiv, a ako ga izgubi... hoće li joj biti žao?
Da, sa sigurnošću je mogla zaključiti kako je on sada njezina slabost, ali je bar i dalje ona bila jača.
„Ne možeš ići. Suviše je opasno.“ Reče mu i pođe k vratima.
„Ne budali! Ne puštam te da ideš sama“, stao je kao ukopan, zbunjen i pomalo ljutit. Zar nisu sad neka vrsta tima? Ili je nešto pogrešno protumačio?
Devon otvori vrata širom i izađe van, pred prag. Desnom nogom nacrta nekakvu liniju na tlu koju je vidjela samo ona.
Podignula je desnu ruku i raširila prste te rekla: „Septum rea zqint kurt vigunt opug*“, prosinktala je na demonskom jeziku koji je Shax vrlo dobro razumio.
Kad je već bilo vrijeme da pođe, baci zadnji pogled na Shaxovo lice koje je bilo ukrašeno razočaranjem, te potrči, ovaj put ne u noć, već u dan koji je postao krhak kao i noć pa i jednako oskvrnjen bićima tame.
*skrije se iza ljutitog Styxa*. Ovo mi je prva scena seksa ikad pa vas molim da imate milosti te da me ne gađate lopatama ni smrznutim mesom. Ipak, to nije ono što sam vam htjela poručiti, već: Sretan vam Božić i Nova godina. Hvala vam što ste tu i uljepšavate mi dane s vašim pričama. Najljepši ste dar koji jedna nesavršena osoba poput mene može dobiti.