četvrtak, 12.11.2009.
Act 2.
No mask like open truth to cover lies, as to go naked is the best disguise.
„Shvaćam činjenicu da si mi pronašao novi posao i shvaćam da mogu dobro zaraditi“, mirnim tonom govorila je Devon svom najboljem prijatelju Mixu; barmenu u Kući izlazećeg sunca, „ali kakve veze s tim ima djevojčica koju baš moraš čuvati u MOM stanu?“ Nešto je glasnije je naglasila „mom“, izražavajući tu očito vrlo bitnu pripadnost.
Mix se promeškolji na barskoj stolici u njenoj sićušnoj kuhinji; premda nije bio mračnjački tip, ova mirna atmosfera mu je sasvim odgovarala. Kao najbolji prijatelj poludemonki, već se trebao naviknuti na njezin nemilosrdan stav (premda je jako dobro znao da je to samo krinka koja sprječava znatiželjnike da joj se približe), ali nekako je smatram da bi prema njemu trebala biti barem mrvicu bolja. Devon i Mix se poznaju oduvijek, iako su godinama prilično udaljeni.
Zbilo se to jednog kišnog popodneva prije 11 godina kad je Mix brojao svoju 21. godinu postojanja na ovom planetu. Mala Devon se nevino igrala pored rijeke, rotirajući svoje tijelo lijevo-desno dok je plesala za malim crno-narančastim leptirićem pokušavajući oponašati skladan lepet njegovih krila. Ne mareći tako za vlastitu sigurnost i zaboravivši da ona ne može letjeti, jednom nogom je zakoraknula prema provaliji. A rijeka Dux je bila brza i široka, neporažena od slabih ljudi. Mix je, nanjušivši opasnost, odmah skrenuo s popločane staze i uhvatio Devon prije no što je pala. Počela je plakati zaboravivši da je u zagrljaju stranca, ali ju nitko – na kraju krajeva – nije naučio da se sa strancima ne priča. Ubrzo je Mix, kroz razgovor s njenim djetinjim stavovima, počeo osjećati veliku odgovornost prema tom djetetu. I ti osjećaji su stvarni i snažni sve do danas.
„Jednostavno“, odgovorio je gledajući Devon ravno u namrštene oči. Katkad je pomislio da će joj se obrve spojiti od silnog mreškanja čela. „Moj stan je pun skupe tehnologije i ne želim da mi to dijete nešto smrda.“
„A zato hoćeš meni uništiti stan?“ upita ga Devon, nimalo drsko, već kao da zna odgovor, ali mora pitati – reda radi. Mix se blago nasmiješi. Kako li mu je samo Devon zavidjela na tom stavu – naravno, nikada mu to ne bi priznala. Mix je bio čovjek, običan štrkljav, plav, bez života osim tehnologije i konobarenja (a k tome su mu se obraćali svi bogati klijenti s apsurdnim zadacima). Uspješno je plesao između demona i anđela i nikome nikada nije stao na žulj pa su ga obje strane cijenile. Ali nekako se uvijek vratio njoj, poludemonki.
Devon se ustane i izvadi dvije boce piva iz hladnjaka; jednu stavi pred Mixa, a drugom se stane igrati tako što ju je bacala u zrak. „U redu, ali ako jedna dlaka bude nedostajala s mog tepiha...“
„Shvaćam! Hvala Devon, znao sam da ćeš popustiti.“
Ne, nije osjećala prezir prema njemu; ni trunku tog gorkog osjećaja koji bi joj inače ispunio utrobu kada bi pričala s ljudima. Čudno je biće bila ta Devon, i itekako svjesna toga. Kao poludemon, nije imala nikakve obveze raditi išta, ali ona se ipak borila za sigurnost ljudi – premda ih mrzi – tako što je prihvaćala zadatke koje joj je donio Mix. Demone je također mrzila, ali prema Neri i njegovom bratu nije imala nikakvih tamnih sklonosti. Na anđele se nije obzirala, ali je ipak znala dva koje je mogla nazvati prijateljima tj. prijateljicama. Katkad se smatrala licemjernom osobom što je vjerojatno i istina.
„Helikopter te čeka na izlazu iz grada. Dok te bude vozio na otok, pročitaj što sam ti napisao u fasciklu. To su detalji.“
„A koliko ću zaraditi?“ upitala je kao da nije čula što je maloprije rekao.
„Dovoljno da si kupiš plazma tv i novi playstation.“ Vragolasto se osmjehne Mix; odjednom je izgledao puno mlađe. Tko bi rekao da novac to čini ljudima.
Devon se osmjehne; defintivno joj treba novi tv.
°
Vozač helikoptera je bio iznenađujuće mlada djevojka kratke smeđe kose i plavih očiju koncentriranih točno na posao koji im je zadan. Tijekom vožnje, nije progovorila ni riječ s Devon što se ne bi reklo zbog njenog lica koje je izgledalo kao da jedva čeka brbljanje o nekom novom traču. Izgled vara, očito. Devon cijelim putem nije ni pogledala fascikl, već je prvo pričekala da ju mlada djevojka odvede na to mjesto – kamo god već.
Kopno se polako počelo gubiti iz vidika pa je Devon pretpostavila da idu prema nekom otoku – ali kojem? Nikada nije bila izvan Cayma pa joj je nepregledno more samo kolalo maštu, a kad je neizvjesnost postala nepodnošljiva, zgrabila je fascikl.
Tekst je glasio ovako: Lord Champollion III. Zahtjeva povratak dokumenata koje je njegov pokojni djed ostavio na Otoku smrti koji je poznat po eksperimentiranju na ljudima. Nudi pozamašnu svotu i dvostruko ako pričuvamo njegovu kćer Angelu dok on obavi neke svoje poslove. Dakle Devon, nemoj ovo zajebati. Jasno? Mix.
Tipično mixovski – oduvijek je smatrao da je nesposobna i previše neozbiljna da bi obavila ikakav zadatak i tako ih liši novca. Nije ga mogla kriviti, doduše, tako je i bilo. Katkad bi jednostavno poludila pa pobila ljude koje je trebala zaštititi (zašto bi, pobogu, štitila nekoga tko ju vrijeđa?).
„Stigli smo“, glas nepoznate djevojke se probije kroz tišinu kao metak kroz čovjeka koji je već mrtav. Devon ustane s mekanog naslonjača s leoparskim uzorkom – Mix je imao određen stil koji doslovno blješti.
Bacila je pogled prema dolje i ugledala otok okružen neukrotivom vodom; izgledao je gotovo nestvaran i definitivno premalen za bilo kakve veće pokuse, ali je zaboravila uračunati visinu na kojoj se nalazila. Djevojka koja je dosad sjedila je ustala sa svoga mjesta te pružila Devon ruksak s padobranom pritom se nasmiješivši. Konačno je izgledala kao normalan čovjek.
„Malen je“, promrmlja ona. Devon izvuče cigaretu iz džepa i zapali. Dim je zasmetao djevojci pa je počela mahati rukom ispred sebe kako bi ga otjerala.
„S ove visine je sve maleno. Što misliš kako je onda Bogu?“ na tu izjavu, djevojka se lece što Devon uoči. „Oprosti, zaboravila sam da si samo čovjek.“
Potom skoči iz helikoptera na zrak koji je, kako je padala sve niže i niže, postajao slaniji. Osjetivši da je pravi trenutak, povukla je uzicu i padobran se otvorio. Povukao ju je prema gore od siline otvaranja, ali se ubrzo vratio u ravnotežu i sporo klizio prema tlu. Ako je dobro primijetila, past će točno na sredinu otoka što je bilo povoljno – već s ove visine se nazirala niska, ravna metalna zgrada. Konačno dotaknuvši tlo, cigareta joj je ispala iz usta kao i padobran s leđa.
Uputila se sjeverno trčećim korakom – što brže obavi ovo, to će se prije vratiti svom stanu koji je vjerojatno već uništen od ruke malog, bogatog derišta.
°
„Onda, Angela, što bi htjela raditi?“ Mix je upitao djevojčicu koja je sjedila prekoputa naslonjačau kojem se on smjestio. Svako malo bi mu pogled preletio preko njenih sitnih očiju koje su ga tako podsjećale na malu Devon; već je gotovo zaboravio da je nekada bila obično malo dijete bez ijedne brige. Angela je svoju gustu plavu kosu zabacila preko ramena.
„Pričajte mi priču.“ Odgovori mu. Mix joj se nasmiješi i zavali dublje u naslonjač. „Priču o najvećem junaku na svijetu!“
„Oh, a tko je to?“ Mix je uživao u razgovoru s malom djevojčicom, već dugo nije bio tako bezbrižan.
„Gospon, pa zar ne biste bi trebali znati?“
„U pravu si. Pažljivo slušaj, jer je ovo istinita priča“, takvim uvodom je odmah zadobio Angelinu pažnju koja je naćulila uši kao da joj Mix želi reći nekakvu tajnu. „ Prije dvadeset i jedne godine rodila se mala djevojčica bez imena. Njen otac je bio okrutan i zločest demon, a njena majka čist i nevin anđeo. Njihova ljubav je stvorila biće koje je odrastalo uz raskoš dobrote i zla te je uvijek imala izbor. Ali jednog dana, njenu majku je ubio okrutan demon bez kontrole. Djevojčica je bila tužna i očajna u tolikoj mjeri da njen otac nije znao što bi učinio. Malo po malo, uz pomoć njenog starijeg brata, djevojčica je prerasla u snažnu djevojku koja je odlučila zaštititi sve dobre anđele i ljude tako da se bori na njihovoj strani. I to čini dan danas.“
Angela ga je pogledala pogledom punim nevjerice. „Ovo je bila jako glupa priča!“
Mix se nasmije. „Stvarno? A što ako ti kažem da stan u kojoj se nalazimo pripada toj djevojci, toj junakinji.“
„Lažeš!“ obrecne se djevojčica i prekriži ruke preko malih prsa. Pritom je izgužvala ružičastu haljinu iz snova.
Ali zašto bi Mix lagao toj djevojčici? Upravo tako, nije; samo je malo izvrnuo istinu, okrenuo ju kako je njemu pasao. On je uistinu vjerovao kako je Devon neka vrsta junaka koji je izgubio svoj put, ali i dalje čini što misli da je ispravno. Nije li to baš ono što čini junaka?
°
Kad je već bila tik do svog cilja – metalne zgrade, trčanje je prekinula zbog napadnog šuškanja u grmlju koje ju je pratilo već neka dva kilometra. Isprve je mislila da je to vjetar, ali čak ni on nije tako uporan. Oprezno se približila grmu nekih nepoznatih bobica i spustila se na koljena. U tom trenu, pile crnog perja i krvavo crvenih očiju (zjenice mu se jedva vidješe) ju zagrize za nos. Devon poskoči i počne rukama skidati malu napast, ali se prečvrsto uhvatila. Kad je već pomislila da će joj odgristi nos, pile ju pusti.
„Pile? Jebeno pile?!“ bijes je ispunio njeno biće. Ona uhvati pile baci ga lagano u zrak i šutne nogom što dalje od sebe, a potom nastavi naprijed trljajući nos koji je pomalo krvario. Mrmljala je psovke sebi u bradu dok se približavala čvrstom ulazu zgrade. Rukom je pokušavala napipati ulaz, ali kvake nije bilo kao ni bilo kakvog senzora ili kamere – ništa.
Prethodno naživcirana i bijesna, udari nogom u vrata, ali ona se ne pomaknuše ni milimetra, a sve što je ostalo Devon je tupa bol u nozi.
„Za sve je krivo glupo pile...“ mrmljala je ozlojađeno. Shvatila je da mora napraviti rupu u vratima kako bi mogla ostatak puno lakše izbiti. Da nije poludemonka, na to bi izgubila cijeli dan, ali pošto je raspon njenih sposobnosti i vještina bio dugačak (i prilično joj nepoznat, još uvijek) – znala je točno što joj treba. Nakupila je dovoljno sline u ustima te ju ispljunula na središte vrata. Sve što je preostalo je čekati.
Prozirna tekućina, točnije, tjelesna izlučevina je lijeno klizila po vratima i ostavljala tanke tragove koji su grizli metal sve dok nije nastala pozamašna rupa. Devon počne nogom udarati u središte i tako surovom snagom stvarati ulaz. Kad je konačno napravila dovoljno veliku rupu, napravila je mali zalet i spretnim kolutom prema naprijed, ušla u unutrašnjost zgrade.
Nije bilo toplo, nimalo, već hladno kao na Antartiku što je bilo gotovo nemoguće s obzirom na visoku ljetnu temperaturu izvana. Prilično čudna anomalija, pomislila je. Premda nije bila dugo u školi – samo osnovnu školu i prva dva razreda srednje škole – život ju je dovoljno obrazovao da zna prepoznati neke ključne pojave. Na otocima je uvijek bilo toplije nego na kopnu, zbog sporog hlađenja mora, ali zar barem unutrašnjost ne bi trebala biti toplija?
Nasmijala se vlastitoj naivnosti – pa možda grijanje ne valja. Mentalno si je zabilježila da mora prestati misliti, to joj ne stoji.
Zrak je bio vlažan i ustajao što je bilo normalno s obzirom da se prostorija nije zračila već pedesetak godina. Mrak nije bio potpun jer su staklene kupole poslagane na lijevom zidu u savršenoj liniji – blještile zelenom svjetlošću. No sva stakla bijahu razbijena, ali Devon nije marila kako i kamo hoda, samo je bila usredotočena na taj dokument – čim vidi papire na kojima piše „Champollion“, grabi ih i odlazi s ovog smrdljivog mjesta.
Dok je pretraživala radne stolove po kojima su bile razbacane epruvete, čiji je sadržaj ostao nepoznat, i papire – koji su većinom bili poderani ili izgrizeni – nije primijetila da joj visoka sjenka prilazi s leđa. Nije disala, ta spodoba, koja je preko lica imala sivu gas masku. Jednu ruku nije imalo dok je druga bila dugačak pipak koji je izgledao kao onaj od usisavača.
Taman kad je zamahnuo prema Devon, tvrda metalna šipka mu padne na glavu i glasno odjekne dok su oboje padali prema dolje.
Devon se žustro okrene i dobro promotri to biće i metalnu šipku. Tad baci pogled prema gore i ugleda isto ono crno pile kako ponosno skače s jedne noge na drugu dok se zadovoljno smješkalo Devon (barem joj se tako učinilo).
„Ne mogu vjerovati... dugujem život piletu!“
Zakolutala je očima kad joj se pile spustilo na glavu i tamo se udobno smjestilo. Nekako joj više nije smetalo, već joj postalo dobro društvo; ali se iskreno nadala da je to samo prolazan osjećaj. Ta ne želi valjda dugovati uslugu piletu!
Nastavila je pretraživati papire koji je bilo sve više i više kako je otvarala ladicu ispod ladice pa onda još ladica. Nije se ni potrudila čitati njihov sadržaj, jer ju nije bilo briga – imala je samo jedan cilj, jedan dokument. Kad je već skoro odustala, ugledala ga je na samom dnu najdonje ladice.
„Champollion“, pisalo je. Zadovoljno se nasmiješila i dopustila znatiželji da ju obuzme pa otvori papire.
Pročitavši jednom, nije mogla vjerovati da je sadržaj istinit – pa je pročitala još jednom. Još jednom. Još jednom. Kad joj je čitanje iznova dosadilo, izvadila je upaljač i zapalila dokumente. Pile se streslo na njenoj glavi, dublje se zakopavši u vlasi, tanke crvene kose.
Znala da je kako će ju Mix ubiti što je zeznula ovaj zadatak, ali nije imala izbora. Champollionov djed je osmislio napravu kojom bi otvorio vrata Podzemlja i tako ljudima omogućio ulaz. Bila bi to katastrofa, da njegov unuk dovrši što je počeo. Dovoljno je demona i vragova već hodalo zemljom, ne treba još dopustiti ljudima da samovoljno lutaju Podzemljem i tako sjedinje ta dva svijeta.
„Idemo kući“, promrmljala je.
°
Nakon što je sve objasnila Mixu (pa i pile na svojoj glavi), on nije digao glas na nju. Moglo bi se reći da ju je podupro. Ni on zasigurno nije htio pomoći ludim ljudima da na nekakav bolestan način nauče kontrolirati demone – tek onda bismo vidjeli ratove u punim razmjerima. Život zasigurno više ne bi postojao onakav kakvim ga znamo sada.
Dok je dovršavala cigaretu, nogu podignutih na pult, gledala je Mixa u oči pokušavajući dokučiti koliko je razočaran. Ali joj nije polazilo za rukom, izgledao je sretno i ispunjeno, kao da je dokazao sebi nešto u što je dugo sumnjao.
„Jesi bolestan? Zašto ne vičeš?“ konačno ga je upitala bacajući opušak na hrpicu drugih na stolu. Mix povuče gutljaj piva. Mogao je vikati jer je ostao bez novca, ali kada je čuo za što bi ga dobio – bilo mu je drago da nije. Ako sve bude uništeno, kog će mu vraga novac? A i barem više nije morao čuvati ono malo razmaženo derište koje nikako nije moglo shvatiti poentu ijedne njegove priče.
„Ponosim se tobom, Devon“, rekao je s glupim izrazom lica. Devon se umalo zagrcnula zrakom. Prvi put su joj bile upućene te riječi. Osjećala se kao mala djevojčica koja je konačno pronašla svoj put kući.
„H-hvala, valjda.“ Zbunjeno promrmlja gledajuću u njega razrogačenim očima.
Nalaktivši se na pult, Mix upita: „Misliš li da je cijeli ovaj svijet nekako pogrešan?“
Devon zateče to pitanje, ali je morala dati svoj odgovor. I nju su slične sumnje patile. „Možda. Ako se mene pita, ljudi bi trebali biti potomci anđela i demona – zato što imaju priliku birati između dobra i zla i izbor potpuno ovisi o njima.“
„Dakle, hoćeš reći da ljudi možda i jesu to? A što si onda ti?“
Devon spusti pogled. „Možda jesu, a možda nisu. To bi trebao pitati sebe, a ne mene. A što se tiče mog postojanja, mislim da sam jedna velika pogreška. Izabrala sam stajati u sumraku, tankoj maglici između dana i noći. Sredina.“
Zadovoljan odgovorom, Mix se ustane sa stolice i odluči poći kući – računala ga već čekaju i sigurno već ima par spremih zadataka.
„Vidimo se.“ Pozdravi i sam izađe iz Devonina stana.
Kad je ostala sama, Devon zgrabi pile s glave i postavi ga na stol. Ono ju nevino pogleda, ali ipak s tankim izrazom koje je govorilo: „Spasio sam ti život, sad se brini za mene.“ Nije li upravo to i učinila? Povela je malu beštiju sa sobom, u svoj stan – iako mrzi životinje – i samim tim se odlučila brinuti za njega.
„Trebaš ime“, progovori i stavi prst ispod nosa kao da razmišlja. „Ovo zahtijeva maštu i odgovornost, ovo zahtijeva puno razmišljanja kako bi došla do savršenog izbora.“
Da ju je samo netko mogao čuti (osim pileta), sigurno bi pomislio kako je ona propala glumica koja provodi dane pričajući sama sa sobom ili uvježbavajući tekst za lika čiju ulogu nije dobila.
„Smislila sam!“, usklikne, ali bez osmijeha i pogladi ga po glavi na što ono mazno uzvrati. „Zvat ćeš se Pile!“