srijeda, 18.08.2010.
Divided hate.
'For all the gold that is beneath the moon, or that ever was, of these weary souls could not make a single one repose. O creatures foolish, how great is that ignorance that harms you!'
Praznoća je često osjećaj kojeg se ljudi boje jer ostavlja dojam da ništa dobra nije učinjeno čak i nakon napornog truda. Praznoća često povlači depresiju sa sobom, a depresija donosi suicidalne misli. Praznoća je samo točka u tom začaranom krugu, koji odnosi živote, i stoga je nepoželjno dopustiti tom krugu da te usisa u svoje mračne hodnike. Praznoću stoga treba ispuniti.
Tako je čula od ljudi koji su je okruživali: neki su imali sve, ali su sve opet osjećali prazno; neki nisu imali ništa pa je praznoća logički bila prisutna; neki su bili u zlatnoj sredini pa su opet bili udomitelji praznoće. Žale se na tu praznoću kao da je iz samog Podzemlja potekla.
Devon se osjećala praznom, u šesnaestoj, ali joj nije palo na pamet da bi ta praznoća mogla biti štetna; zombijevski način razmišljanja se usjekao u njene navike pa joj ni najmorbidniji, najprljaviji činovi više nisu bili neobični. Samo su dodavali ugljen pod lonac u kojem je krčkala njena gorčina. Pitala se što osjeća njen polubrat: isto ili je sretan?
Vjerojatno je bio sretan, pomislila je, trudeći se obuzdati žmarce, koji su putovali kožom njenih leđa, uzrokovani Styxovim prstima. Ležala je, naime, na trbuhu prekrivena plahtom do bedra dok je ruke stavila pod jastuk, a umornu glavu na njega te tupo gledala prema ormaru iz kojeg je ispadala nabacana odjeća.
„O čemu razmišljaš?“ upita ju Styx. Ton njegova glasa nije bio ni znatiželjan ni umoran pa čak ni uobičajen, već... nije ga mogla definirati. Bio je nekako tih. Možda zamišljen?
„Zamišljam kako bi bilo da ti se kurac osuši i otpadne“, promrmlja izvlačeći onu gorčinu na vidjelo.
Styx se zasmijulji kao što je to običavao raditi kada bi ga pokušala isprovocirati. Onda bi se, umjesto njega, ona još više naživcirala.
„Ali ti to zapravo ne želiš. Znam.“ Frknula je zahvalna što je soba bila zamračena i što je bila okrenuta od njega pa joj nije mogao vidjeti lice. Više od svega, što joj je radio, je mrzila kada je u bio u pravu kada je u pitanju bilo čitanje njenih emocija. Vlastito tijelo ju je izdalo.
Zaljuljala se nalijevo i pala s kreveta jer to bijaše najbrži i najsigurniji način da pobjegne iz Styxove blizine bez da ju ima prilike zaustaviti.
„Pametno“, promrmlja nagnuvši se na njenu stranu kreveta i sad ju je doslovno gledao s visoka dok se pokušavala osoviti na noge. Nosio je onaj ponosni smiješak koji mu je tako dobro stajao. Rukom je posegnuo prema njenoj glavi, ali se izmakla u zadnji tren.
„Moram u školu. Nemamo svi vremena za zujanje od rane zore.“
Pošla je do ormara, izabrala odjeću što je brže mogla te, obukavši ju, izjurila iz sobe ne osvrnuvši se.
Problem je bio u Styxu, sigurno. Nitko ne siluje mlađu sestru pod izlikom da je za 'opće dobro' i, dok se u njoj miješaju nepristrani osjećaji, nije mogla ignorirati neodređen topao osjećaj u dnu trbuha koji kao da joj poručuje da nekamo pripada, da ju netko voli. Iako je to bila potpuno kriva i po svim društvenim normama zabranjena osoba što i bijaše razlog njene mržnje prema njemu.
Kad je izašla iz kuće, namjestila je najbezbrižniju facu znajući da ju najbolja prijateljica čeka pred vratima – Emily, ozarena i živahna od ranog jutra; dugu plava kosa je bila podignuta u kečkice, a kada je na to dodala kratku kariranu suknjicu i lizalicu, ličila je na japansku školarku. Ljudi su se često čudili zašto se Devon i ona druže kada ima malo toga zajedničkog. Devon je svoju crvenu kosu ostavila da joj pada niz ramena, a odjeća koju je izabrala bijahu blijede traperice i uska, crna majica bez imalo stila.
„Dobro jutro, Dev. Što te ovog divnog jutra već raspizdilo?“ upita Emily s osmijehom zalijepljenim na licu. Devon ju pogleda ispod oka, pomalo ljutito što ju je već pročitala.
„Živcira me dan“, promrmljala je. Nije joj mogla reći: 'Jer me brat probudio pola sata ranije kako bi me stigao obraditi prije odlaska u školu'. Nekako joj se činilo da bi ju osuđivala.
Emily podigne glavu prema nebu na kojemu nije bilo niti jedne mane; spokojni, pahuljasti oblaci su plutali nebom držeći se dalje od sunca kako bi nesmetano obasjavalo grad, a vjetrić je tek nježno mrsio grane drveća.
„Oh da, dan je odvratan. Ova oluja je STRAŠNA“, posprdno će Emily. Devon ju je htjela odvaliti maljem, ali se brzinski riješila takvih misli pošto je ova skakutava djevojka imala poentu.
Putem u školu pričale su (zapravo, Emily je odrađivala dio s 'pričanjem') o filmovima i glazbi te ostalim stvarima koje su bile bitne svakom običnom tinejdžeru, osim Devon kojoj su misli bile negdje između Styxa i treninga. Nije se mogla previše koncentrirati na Emilyine riječi, ali kada je spomenula određenu osobu, uključila se u razgovor.
„Znaš, danas će biti godina dana da te Garrett poziva van i godina dana što ga ti odbijaš.“
Devon se zamisli. „Stvarno? Nisam primijetila.“
„Ništa ti ne primjećuješ još od prošle godine“, zasmijulji se Emily ne znajući zašto je zapravo tako.
Slegnula je ramenima ne odgovorivši joj pošto su se našle pred školom. Devon se nije osjećala ugodno u užurbanoj, brbljavoj rulji; katkad bi joj se učinilo kako joj svi poručuju da ona ovamo više ne pripada, da nije njihova rasa te da treba ići tamo odakle je došla i ostaviti ih na miru. Kako se otarasiti tog osjećaja? Bijegom?
Čeznutljivo je pogledala u Emily i njeno veselo lice pitajući se koliko bi joj nedostajala da izreže njeno prijateljstvo iz slike svog života.
„Što?“ upita ju Emily primijetivši promjenu na njenom licu.
„Ništa.“
Nakon napornog i predugačkog školskog dana, pješačila je kući kada ju je, nedaleko od nje, zaustavio – Garrett. Na trenutak ju je izbacio iz takta pošto ga nije očekivala; njegova kuća je bila na drugoj strani. Bio je uredno počešljan i tip-top sređen kao i uvijek. Takav tip dečkiju je bio rijedak među današnjim tinejdžerima pa je bio iznimno popularan među djevojkama.
„Što radiš tu?“ upitala ga je. Nervozno se nasmiješio i prošao rukom kroz kosu nemilosrdno razbarušivši dosadašnju urednost. Čupavi dečki su privlačniji od zalizanih, pomislila je i gotovo se odmah prekorila jer razmišlja o tako glupim stvarima.
„Došao sam ti, ovaj, čestitati? Nisam siguran koliko je to prava riječ.“ Kada ga je zbunjeno pogledala, izvukao je iz stražnjeg džepa crvenu ružu čija je jarkost bila kontrasna svim njenim osjećajima. Pružio ju je. „Već te godinu dana pokušavam izvući na spoj i stalno me odbijaš. Danas ti službeno javljam da ću te pustiti na miru.“
Oprezno je primila ružu. „Samo tako?“
Skupio je usne i kimnuo glavom. „Što mi je drugo činiti? Očito je da te ne zanimam na taj način pa ne bih htio biti davež“, upitno ga je pogledala, „više no što sam bio dosad.“
„I ne želiš ništa više?“
Nasmiješio se. „Želim te-“
„Nemoj reći“, prekinula ga je znajući na što je mislio – zato ga je i pitala, „samo učini to. Prvi i zadnji put. Brzo.“
Iznenađeno ju je promotrio kao da se želi uvjeriti da je to uistinu rekla i da se ne radi o snu. Devon će kasnije požaliti taj čin i neko vrijeme mučiti samu sebe ne znajući zašto je to učinila, ali u ovom trenutku se činilo logičnim.
Garrett nježno primi njene ruke u svoje te dotakne njene usne; uzvratila mu je odmah. Ovo je bio poljubac kakav nikad dosad nije doživjela: nevin, nježan, brižan i povrh svega – darovan dobrovoljno njenim usnama, a ne prisilno. I dok je istovremeno bio sladak i čaroban, nešto mu je nedostajalo... nešto što joj je samo Styx mogao dati.
Kad se odvojio od nje, pomilovao joj je obraz, okrenuo se i odšetao. Očito je shvatio da su riječi suvišne; ovo je bilo njihovo posljednje 'zbogom'.
Styx se nije vratio kući do 9 navečer i tad je bio u lošem raspoloženju pošto ju nije emocionalno ni fizički zlostavljao već se zaključao u svoju sobu. Devon se začudila nad svojim ponašanjem – nije se ni trenutka zabrinula za njega. Misli su joj bile na Garrettu i njegovim usnama; to iskustvo je bilo najbliže ljudskom no što je ikada imala priliku iskusiti sa Styxom.
Odlučila je preskočiti trening i gledati serije na TV-u. Prošla je godina dana otkad je zadnji put upalila TV, a bio je nov pošto je starog spalila vježbajući kontrolirati struju (što bijaše jedna od mnogih 'moći' koje je dobila otkad je svjesna da je poludemonka).
Baš kad je počela uživati (i pjevušiti što je bilo iznimno neobično), Styx je glasno otvorio svoja vrata te ih isto tako i zalupio te joj oteo daljinski kako bi ugasio TV.
„Hej! Gledala sam to!“ reče ljutito te se uspravi na kauču. Gledala je Styxu u leđa te mu rekla još nekoliko uvreda, ali se nije ni pomaknuo. Daljinski u njegovoj ruci je počeo kvrckati jer ga je jako stezao, a leđa su mu se micala od ubrzanog disanja. „Slušaj, pederu, ne ignoriraj me.“
Okrenuo se, lica potpuno nečitljiva izraza, te ju pribio uz kauč. Zatim ju je poljubio i kroz taj poljubac je mogla osjetiti sve što ga je mučilo: ranjivost, slabost i potrebu. Ali kakav je ovo bio tretman lišen riječi? Ako je u nešto bila sigurna, to je da se volio naslađivati, dobacivati koješta na njen račun, a sad je bio tih, tajnovit i nekako više seksi.
Čim joj je ta misao bljesnula u glavi, odgurnula ga je svom snagom od sebe. „Koji ti je kurac? Smiri se malo.“
Pošla je u svoju sobu dok joj je u glavi ostala Styxova slika kako čuči na kauču držeći ruku preko ustiju, glave pognute kako bi držao oči dalje od nje. Poželjela se baciti na krevet i zaspati, ali se sjetila što su jutros radili na njemu pa je naslonila ruke na policu s knjigama, koja je bila niža tek toliko da to može učiniti bez neugodnosti, te zarila glavu između njih.
Emocije su navrle i borile se prevlast u njenoj duši, a najjače su bile tuga i mržnje – dvije vječne suparnice. Kakav će ishod biti ako pobijedi tuga, a kakav ako pobijedi mržnja? Što ako nijedna ne vodi ka sretnom kraju? Možda se zavarava što još uvijek misli da tako nešto postoji za nju – trebala bi jednostavno odustati.
Lecnula se osjetivši par poznatih ruku, kako se omotava oko njenog struka, i usne smještene pri dnu njenog vrata koje otpuhuju topao zrak na njega i stvaraju nepoželjne žmarce. Otkad Styx ovako loše kontrolira svoje želje i raspoloženja?
„Ubio sam ga. Njega i njegove prijatelje“, prošaptao je poljubivši joj vrat kao da se ispričava, „Naslađivao se kako te uspio izmanipulirati da zatražiš poljubac. Rekao je da će te drugi put odvući u krevet.“
Devon podigne glavu tupo se zapiljivši u bijeli zid. „Garrett? Kako znaš?“
„Slijedio sam te. Oduvijek te slijedim. I vidio sam. I čuo“, poljubi joj vrat još jednom i podigne jednu ruku kako bi palcem dotaknuo njene usne koje bijahu blago rastvorene - Znaš šoka i razočaranja. „Oni su gamad.“
Garrett ju je izigrao? Nevin, iskren i dobar dečko koji je tako dugo tvrdio da mu se sviđa? Zar su ljudi takvi?
„Nemoj razmišljati“, javi se Styx, „samo reci što misliš.“
Bila je u pravu – nije joj više mjesto među ljudima bez obzira koliko se trudila uklopiti, za nju će sve uvijek biti sivo pa čak i kada oni ne znaju što je ona zapravo. Izgubit će kontrolu nad svojim osjećajima, svojim tijelom i tad će biti iskorištena – baš kao što je bila sad. Ljudi su takvi, shvati i odluči izbrisati svaku pomisao koja se odnosila na suživot s njima. Ne zaslužuju ništa osim mržnje.
„Mrzim te, Styx“, reče i, ne dobivši nikakav odgovor od Styx, doda: „Ali mrzim ljude više.“
Styx ju okrene prema njemu i postavi svoje ruke s njene lijeve i desne strane zarobivši ju kako ne bi mogla pobjeći njegovu pogledu; a njegove oči sadržavaše nešto neprepoznatljivo.
„Zašto si ga zatražila da te poljubi?“ upitao je jedva protisnuvši zadnju riječ. Zar je bio ljubomoran?
„Nisam“, okrenula je glavu na drugu stranu. Zašto je osjećala krivnju? On joj je bio brat! Pa, polubrat. Styx uhvati njenu bradu s dva prsta te okrene njenu glavu prema svojoj.
„Nemoj nikada više dopustiti čovjeku da ti to učini. Da te dira“, protisnuo je kroz zube.
„A što ako se dogodi trenutak slabosti, pogreška?“
Styx se nasmiješi kao da je pitanje krajnje glupo, a odgovor očit. „Za to ću je pobrinuti. Ispravit ću je.“
Nadvio se nad nju i poljubio je sa svim što je imao. Njegove ruke nisu najednom napustile drvo police s knjigama dok ju je proždirao samo usnama kao da pokušava nešto dokazati; njegov vlažan i znatiželjan jezik je samo pojačavao poruku – moja si. Zar jest?
I negdje tijekom sve te zbrke otkrila je što je nedostajalo Garrettovu poljupcu; ono što je samo Styx najbolje znao prenijeti njenim osjetilima.
Strast.