petak, 04.06.2010.
Sixth cigarette.
Broken promises don't upset me. I just think, why did they believe me?
„Hoćeš reći da te oborio na krovu i držao bez problema?“ pitao je Kronos, već tisućiti put i baš ovaj tisućiti put ju je najviše naživcirao.
„To ti ponavljam već petnaest minuta“, uspješno je održala glas mirnim, iako se počeo tresti. Sad nije bila uplašena koliko ljuta i zbunjena te se trebala na nekome iživiti, a kako je Mix baš tog jutra morao otići u trgovinu, Kronos je bio najbliža meta.
„A kako si ti uopće dospjela na krov?“
Dylan ustukne i procijedi: „Bila sam nabrijana pa sam skočila. Znaš, kao Spiderman.“
Nije povjerovao, vidjela je na njegovom licu koje se najednom stvrdnulo u razočaranu facu koja je lako mogla postati ljutita; a to Dylan nije htjela vidjeti. Stajali su tako mirno, na sigurnoj udaljenosti jedno od drugoga, sve dok joj se Kronos nije primaknuo i, s istim onim nečitljivim izrazom lica, zamahnuo šakom prema njoj.
Izbjegla je taj udarac tik prije no što se njegova šaka spojila s njenim licem. Odmaknula se od njega par metara.
„Zašto si to učinio?“ upitala je trudeći se ostati mirna kao i svaki put kada prijeti napadaj bijesa.
No, Kornos nije odgovorio, već je ponovno zamahnuo prema njoj. Opet je izbjegla udarac, ali tad je stigao novi. Shvatila je da će morati uzvratiti jer nema pobjede samo s obranom. Stoga je pokušala dobiti otvor kod njegovog trbuha, ali ga je čuvao jednom rukom dok je drugom napadao.
Pokušala ga je potepnuti, ali je skočio sekundu prije i izbjegao pad. Na trenutak je vidjela smiješak na njegovom licu. Dobro, želiš se igrati, mentalno je ludjela, igrajmo se.
Dignula je stolić u dnevnom boravku te ga bacila na njega, a Kronos ga odbije jednom rukom na što se drven namještaj raspukne na tri različita dijela. Borba je dugo trajala, a Dylan nije imala vremena razmišljati o neprilike zbog koje je Mix otišao u trgovinu rano ujutro i ostavio dvoje novih prijatelja same u stanu.
Morala je završiti ovu besmislenu bitku. I tad je učinila ono što si je obećala da neće nikome pokazati: zamahne rukom i Kronosu majica eksplodira te ostavi krvave tragove na njegovim prsima. Tad je konačno stao i zbunjeno gledao u svoje rane kako zacijeljuju dok je Dylan pokušavala doći do zraka.
„Kako si to učinila?“ upitao je, potpuno normalno, kao da nisu već pet minuta luđački napadali jedno drugoga.
Uzdahnula je. Ma sranje, pomisli i prođe rukom kroz kosu. Shvativši da će mu sada morati reći, pođe u kuhinju i donese dvije staklene čaše, iako nije bilo bitno što je uzela, ali najmanja je šansa da će Mix primijetiti kako mu fale čaše s obzirom koliki je opseg njegove kolekcije.
Stavila ih je obje na pult, mali grašci znoja i nesigurnosti su se oformili na njenom čelu, i pričekala da joj se Kronos pridruži. Nije mogla predvidjeti kako će reagirati na ono što je vidio i što će vidjeti pa je samo duboko udahnula.
„Ako učinim ovo“, rekla je i nježno zamahnula prstima tek slabo dodirujući staklenu površinu čaše na što se materijal raspao u sitne komadiće, gotovo nevidljive kristaliće, te nekoliko trenutaka lebdili u zraku dok se nisu spustili na pult, „onda se dogodi ovo što si upravo vidio. A ako“, naglim pokretom ruke je zamahnula zrakom nigdje u blizini čaše i ona je sama eksplodirala, „učinim ovo i onda se dogodi isto što i tvojoj majici.“
Kronos ustukne i Dylan je pomislila da je ili začuđen ili prestravljen; kako god, dobit će puno pitanja. No, prije no što je to učinio, rukama je prelazio preko kože, gdje su maloprije bile rane, te zurio u prazno kao da mu još nije jasno.
„To je boljelo“, je bilo sve što je rekao i Dylan nije mogla vjerovati da ga je opet krivo procijenila; to joj postaje navika. Kad ga je prvi put vidjela, odmah je prepoznala tko je on, i ništa od njega nije očekivala. Sad tek shvaća koliko je zapravo kompliciran i nedorečen te joj upravo zbog toga postajao sve zanimljiviji.
Naravno, u tu tipičnu 'macho-tajanstvenu-ali-zbunjenu-i-djetinjastu' osobnost, mogla je dodati i 'tijelo-poput-grčkog-boga' te bi tako imala jednog poprilično poželjnog dečka. Ali znala je kontrolirati svoje hormone bolje od ikoga koga je poznavala, a i nije toliko glupa da si dopusti bilo kakve osjećaje za 10 godina starijeg demona tako da ta priča, već od samog početka, neće dobiti svoju priliku da izbije na površinu, jer je odavno odustala.
„Nisam ja kriva što si me napao.“
„A sad, dare to explain?“ poželjela ga je udariti zbog lažnog britanskog naglaska no, shvativši to samo kao gubitak energije, rekla mu je ono što zna.
To nije bilo ništa puno niti išta konkretno. Znala je samo da, otkad su joj roditelji ubijeni, može činiti te bizarne stvari, a k tome se i fizički razvila. Međutim, nije mogla povezati te nove sposobnosti s bilo kojim trenutkom u svom životu. Oduvijek je bila samo prosječna sportašica i mirna učenica te povoda za tuče ni potrebe za njima nije bilo.
A sad se osjećala moćno.
Šetajući Caymom, Kronos je bio neuobičajeno opušten; Mix mu je, prvi put u protekla dva tjedna, dao slobodan dan i odlučio je potratiti ga na ono što najviše voli u zadnje vrijeme: pušenje cigareta u parku.
Kupivši cigarete, uputio se prema „svojoj“ klupici u parku (jedinoj u sjeni drveta) te, posjevši se, vješto, svojim tankim prstima, izvadio cigaretu te ju zapalio u ustima.
Bijaše ovo jedan od rijetkih trenutaka u kojemu je bio sam sa svojim mislima te ih je napokon mogao u miru prelistati i posložiti tako da ga ne sputavaju; a svjež zrak i nova caymovska atmosfera mu je pružala dovoljno mjesta za to.
U protekla dva tjedna je vježbao s Dylan te njene sposobnosti (odbijao je nazvati ih moćima, jer moći su urođene i imali su ih samo demoni i anđeli) i bio prilično ponosan što je brzo hvatala sve pokrete i savjete koje joj je pokazao i dao. Možda jest bila zbunjena, znatiželjna i htjela što prije saznati odgovor – a i on je čak htio cijelu istinu iako ga se to nije ticalo – ali je ipak odlučila pričekati s odlaskom u Rapsody; tim više što je dobila upozorenje od onog stranca.
Druga stvar koja ga je smetala, a možda čak i činila ispunjenijim, jest što se osjećao bližim Dylan; kada Mix radi svoje, mogao je biti sam, ali Dylan bi mu uvijek radila društvo čak i kada nije bila primorana treninzima ili školom.
Najviše ga je plašilo što mu je bila blizu, toliko blizu da je mogla osjetiti kada je nešto loše s njim, a dosad nije vjerovao da ljudi imaju takvu intuciju, a niti da ih je briga kako su drugi. Pretpostavio je da je Dylan mlada pa se u društvu starije osobe – a k tome i druge rase – osjeća zrelije. A ta pretpostavka ga je vratila na jednu svađu koja se odigrala prije tjedan dana.
„Što je ovo?“ upita Kronos virkajući Dylan preko ramena odmah se gubeći među formulama koje je nekoć vidio u Nerovim zadaćama.
„Zadaća za matematike, što misliš?“ odgovorila je britko ne prestavši pisati.
„Pa, mislio sam da ćemo što prije otići u Rapsody. Znaš, ignorirati upozorenje i biti odmetnici“, znao je jako dobro da je zvučao poput uzbuđenog dječarca, ali nije si mogao pomoći – trebao je bilo kakvu akciju, a ovo je najbolje što je mogao dobiti. Jednostavno si nije htio priznati da mu je možda postalo dovoljno stalo do Dylan kako bi joj pomogao ne misleći pritom na što je u tom za njega.
„Ne budi glup. Moramo smisliti plan. Glupo je samo tako uletjeti kad bolje promislim.“ I dalje je bila distancirana i hladna. Zar je nešto učinio? Postoji li šansa da ga je zamrzla jer mu je dopustila da se previše približi? Kaje li se?
„Nisam glup.“ Odgovorio je u nedostatku boljeg argumenta.
„Onda se ne ponašaj tako i ne postavljaj glupa pitanja.“ trznuo se i kao da je taj trzaj polomio žicu tolerancije u njemu. Zgrabio je stolicu na kojoj je sjedila, okrenuo ju za 180° kao da ne teži ništa, te se spustio do nivoa njenih iznenađenih očiju.
„Slušaj“, počeo je glasa nekarakteristično smirenog, ali oštrog i prekornog, „ znam čitati, pisati, zbrajati, oduzmati, množiti, dijeliti, računati postotke, koliko čovjek ima vode u tijelu, sastav zraka i još tonu beskorisnih, ali osnovnih, činjenica ljudskog znanja, iako jako dobro znam da to ni meni, a ni vama, u životu nikada neće trebati. Ne moram trpiti sranja jer jedno razmaženo dijete misli da sam glup!“
Pošteno se iznenadila što je uzdignulo njegov ego tako visoko da se počeo pitati kada će se Veliki Poglavica Bijeli početi žaliti. Konačno ju je uspio ušutkati; neobično, sebično zadovoljstvo ga je proželo i nije mogao pomoći svojim usnama zadržati osmijeh.
No, nakon par trenutaka tišine, primijeti promjenu u Dylaninu izrazu lica: skupila je usne baš kao da skuplja riječi, a oči joj se suziše kao da ona vidi nešto što za njega ne postoji. Počelo je kada je otvorila usta.
„U tom slučaju“, osjetio je sarkazam i čistu ljutnju u njenom glasu, ali se vraški trudila kontrolirati ga, „ja znam sve to što si ti nabrojao, imam redovitu mjesečnicu, znam što je seks, idumi jezici, nisam iracionalna i prilično se dobro držim sa smrću roditelja. Ne moram trpiti tvoje vrijeđanje jer me smatraš djetetom jer ne možeš prihvatiti činjenicu da sam zrelija od tebe!“
Sad je bio njegov red da ušuti. Baš je zbog ovakvih osoba htio znati kako odgovarati na provokacije, a da istvremeno zvuči pametno, proračunato te onemogući odgovor sugovorniku. Lako ju je mogao zamrziti u tom trenutku; ali nije, jer je vidio nekakvu tugu u njenim tamnim očima i bojao da kako bi njegove riječi samo pojačale tu tugu, a to nije htio. Htio je... htio je dodati par svjetlih tonova.
Nasmiješio se, široko i iskreno, kao da je primio njene riječi poput šale. „U redu, u pravu si. Oprosti.“
„Što kažeš da više ne spominjemo riječi 'dijete' i 'glup' u međusobnim razgovorima?“ predložila je, također želeći zaboraviti.
„Slažem se.“
Krivio je matematiku.
Nije prošlo puno vremena, istina, ali nisu se vrijeđali, već su nastojali tolerirati svoje mane. Bio je čudan, taj novi osjećaj pripadnosti, kojeg Kronos dosad nije imao prilike okusiti. Sve svoje uspomene i osjećaje je mogao svesti na tri osobe: Neru, Niu i Devon.
Nero mu je bio brat pa ga je poštovao koliko je i on poštovao njega; tolerirali su postupke jedan drugome i uvijek bili tihi protivnici u trci prema Devoninom srcu – trka koju su oboje izgubili. Ali nikada se nisu okrenuli jedan protiv drugoga, već nastojali očuvati svoje prijateljstvo.
Nia je bila kuja, zvana prva ljubav, koju je sa zadovoljstvom iskoristio ostavivši tragove svoje slatke osvete po cijelom njenom tijelu. Volio je misliti kako se svaki dan ona pita gdje je sad on i što radi. S kim. Ništa osim dovršenog zadatka, mu ona više nije bila.
A Devon... Devon više nije bilo, iako je bio spreman dati šansu nečem ozbiljnom s njom. Kako su sati, dani, tjedni, mjeseci pa i godine prolazile – nije mogao shvatiti što mu je činiti: sve dok nije došao u Svijet ljudi i shvatio da život ide dalje te da je prekratak da bi ga tratio na nekoga tko je shvatio kako je njegovo vrijeme prošlo. To nije značilo da ju više nije volio ili da ju je mrzio; značilo je da konačno ide naprijed, zasad sam, ali sretniji i nesputan snagom sjećanja na nju.
Mix i Dylan bijahu potpuno nove osobe u njegovom životu; osobe čije navike nije shvaćao, čije načine nije odobravao, čije je riječi volio slušati. I tako se brzo snašao i zavolio sve loše i dobro kod njih, da se i sam čudio novom sebi.
Želio ih je zaštititi.
Cigareta u njegovim ustima je odavno dogorjela, ali njegovo vitko i snažno demonsko tijelo, nastavi opušteno sjediti naslonjeno o labavu dasku klupice. Bijaše to dobar osjećaj: sjediti i šutjeti izvana, a vrištati iznutra.
Nije imala pojma zašto ovo radi, a bojala se pitati jer bi onda njena glupavost bila potvrđena. Koji je smisao ovoga? Kolika je šansa da se on opet pojavi? Vjerojatno je prije dva tjedna samo prolazio, a ona mu se našla na putu. Sigurno je nekakav luđak koji nema pametnijeg posla pa plaši nevine djevojke. Trebala ga je namlatiti kada je imala priliku. Zašto se onda ustručavala poći u Rapsody kao da sluša njegovu prijetnju/opomenu?
Takve su joj misli prolazile glavom, već pola sata, dok je čučila na krovu one kuće - opet - gdje je imala nefamozan susret s neznancem koji je lice prekrio maskom. Ljudi su joj nerijetko uputili začuđen pogled, ali nitko nije ništa poduzeo, jer su se navikli, pa je nastavila čekati zalazak sunca i potencijalan dolazak onoga kojeg je očekivala.
Iako su sati odmicali, a zrak bivao sve teži i hladniji, neznanac se – kao i u proteklih tjedan dana - nije pojavio s kakvom novom informacijom; ulice, koje je obavio mrak, su bile puste i tihe te popunjene samo tišinom. Tad je shvatila da se stvarno neće pojaviti pa odluči poći kući.
Bilo je malo reći da se osjećala glupo; dosad je mislila kako je nemoguće da se nepoznata ili tek upoznata osoba tako lako ušulja u njen život i zauzme svaki slobodan kutak njenih misli pa i slobodnog vremena.
Naravno, tada nije mogla računati na demona Kronosa i Skakača po krovovima. Ipak je odrasla u sigurnom okružju; uz roditelje koji su uvijek previše marili za nju te se pobrinuli da ima sretno djetinjstvo, uz stare prijatelje koji su joj uvijek bili podrška, a sada se potpuno udaljila od njih, uz igračke, pjesme, crteže... sve što je dijete moglo poželjeti.
I trenutku se sve to raspalo u milijune sitnih komadića koje više nije htjela sastavljati. Jednu važnu lekciju su je roditelji zaboravili naučiti: kako preživjeti bez pomoći drugih.
Dakako, to nije značilo da je nesposobna ili nespretna, već da se boji samoće; onog izoliranog, sjenovitog kruga gdje se njen plač najjače čuje. Sve ostalo je mogla podnijeti i sve ostalo je sama počela učiti – dobro joj je i išlo.
Skočila je s krova, zahvalna što vani nema nikoga tko bi ju mogao uočiti i proglasiti novim Spidermanom, i zabivši ruke u džepove pošla prema Mixovoj gostionici. Njeni razočarani koraci su odjekivali od tla i odbijali se od hladnih zidova kuća.
Čak i neukom, pa i pijanom oku, bi bilo jasno da nije pazila kamo je hodala, već automatski išla prema svom odredištu, jer je bila suviše udubljena u svoje misli. Kao takva, bila je laka meta i to ju nije previše mučilo. Zahvaljujući Kronosu, sada je bila sigurnija u svoje poteze i mogućnosti, pa se duboko u sebi čak i nadala kakvoj pravoj bitki samo da provjeri te nove vještine.
„Ne mogu vjerovat, Dylan!“ prepoznala je glas čim je dotaknuo njene oši.
Mi o vuku...
Okrenula se na peti i nabacila najširi osmijeh, koji je mogla u trenutku, ali joj je samo jedna misao bila u glavi: „Uhvaćena, uhvaćena, uhvaćena, uhvaćena.“
„Kronos, moj najdraži demon“, rekla je hineći ugodno iznenađenje dok je zapravo mislila: 'jebem ti demone i njihov super-vid.'.
Nije mogla vidjeti njegov smiješak u mraku, ali ga je mogla osjetiti dok je prolazio kraj nje dajući joj do znanja da nastavi hodati. Učinila je to i, dok je hodala kraj njega, osjetila ubod grižnje savjesti.
„Obećala si mi prije dva dana da više nećeš dolaziti na taj jebeni krov“, rekao je tiho, svojim normalnim glasom kao da ju upravo nije uhvatio u laži. Prije dva dana ju je uhvatio kako čuči gore i čeka kao kakav lik iz Japanskih crtića pa mu je morala obećati da to više neće raditi jer je neodgovorno i opasno.
Ali nije si mogla pomoći.
„Stalno mislim da on nešto zna, a pustila sam ga da ode“, rekla je gledajući svuda osim prema Kronosu.
„To ne znači da ga moraš čekati na krovu“, dopunio je Kronos bezličnim tonom kakav je Dylan često koristila. Tek sad je uspješno registrirala kako je neugodno kada ti se netko tako obraća; to, naravno, nije značilo da će prestati.
„A što bih trebala napraviti?“ nikada, ali nikada, nije tražila savjet tipa 'što treba raditi'; bez obzira što su je roditelji razmazili, za svoje probleme se brinula potpuno sama i iz svake situacije je znala izaći bez ičije pomoći pa makar morala dobrano zagrepsti.
Kronos je stao na trenutak što Dylan nije odmah primijetila pa je nastavila ići naprijed. Kad se okrenula, ugledala ga je nasmiješenog i raširenih ruku kao da očekuje kakav zagrljaj.
„Dat ćemo mu što želi“, rekao je ozareno kao da je upravo otkrio novi zakon fizike, „idemo u Rapsody. Sutra.“