subota, 16.01.2010.
Act 11.
If it's forbidden, I want it.
Pomislila je da sanja, jer ovo nije mogla biti java; mali unutrašnji glasić je negirao sve što joj je stajalo pred očima. Njega.
Nije se promijenio, koliko je mogla primijetiti; i dalje oštrih crta lica, koje nisu bile ni dana starije od kada ga je zadnji put vidjela; isti onaj mali, arogantni smiješak koji je hranio njegov ego samopouzdanjem; snažno tijelo se tek blago naziralo ponad široke odjeće što je trebao biti dokaz kako se ne voli pokazivati; neuredan, tvrdoglav, bahat i najgore od svega – prokleto iskren. U njegovim je ledenim očima sijevala svaka riječ koju joj je ikada uputio i ona je znala kako je to i mislio – baš onako kako je rekao.
„K-kako?“ promucala je čime je miran i staložen stav propao u vodu. I Styx je sigurno uočio šok koji je preuzeo kontrolu nad njenim tijelom.
„Nikad ti to nisam rekao, sestrice, ali mogu se teleportirati na različita mjesta ako sam u zadnja 24 sata bio u tjelesnom kontaktu s tom osobom“, objasnio Styx probodajući ju pogledom. Devon odmakne pogled od njega na bijelu plahtu i sjeti se onog čovjeka u parku koji ju je 'slučajno' dotaknuo; odmah je shvatila da je to bio Styx.
„Zar nisi mrtav?“ nastavi ona s pitanjima ponovno vraćajući pogled na polubrata; nije mogla negirati potrebu koja joj je pomutila vid. Istina je bila da je zadnji par mjeseci mislila samo na njega, jer jedan mali dio nje nije mogao vjerovati u činjenicu da je mrtav – ako je to uopće bila činjenica, a ne puko nagađanje. Kad se pojavio Shax, sjećanja na Styxa su postala još jača i intenzivnija; tijekom seksa sa Shaxom, nije izgovorila ničije ime, ali je u dnu njena grla bilo Styxovo ime.
Gadila se sama sebi.
Styx se počeše po zatiljku. „Morao sam nestati kako bi ti mogla sama ojačati. Ja sam te samo usporavao. Dolazi oluja, sestrice, i trebam te.“
„Oluja?“ Devon ponovi izgledajući još zbunjenije ako je to bilo moguće.
Prije no što je dobila odgovor, našla se u Styxovom zagrljaju; obje njegove ruke čvrsto stegnute oko njena vrata, njihova tijela tako blizu; njegov dah kraj njena uha, toliko topao da je skoro poludjela dok je čučio na krevetu kraj nje. Prokleta teleportacija, pomislila je.
„Oprosti, sestrice, ali sebičan sam i zasad te samo želim držati.“ Prepredeno joj šapne i privije ju još čvršće sebi; nije se mogla opirati, samokontrola je potpuno iščeznula.
„Zašto me zoveš 'sestrice' kada činiš sve ono što stariji brat ne bi trebao?“ upita najednom čudeći se koliko joj je nedostajao miris starijeg polubrata.
Umjesto da ga zagrli, Devon prihvati njegovu majicu i čvrsto ju stisne i prije no što je Styx stigao reagirati, ona ga surovom snagom baci u desni zid; Styxovo lice, začudo, nije bilo zbunjeno ili zauđeno, već ravnodušno kao da je očekivao ovakvu reakciju.
Devon se ustane s kreveta, odjednom ozbiljna i ljutita. „Što si mislio? Da se možeš samo tako pojaviti s nekim bizarnim informacijiama i očekivati da ti poletim u naručje i druga kya-kya sranja?“ reče bijesno.
Styx ostane sjediti na podu - jedna noga mu bijaše ispružena, a druga skupljena do tijela dok mu je desna ruka stajala na skupljenoj nozi, a lijevom je brisao svježu krv iz nosa. Frknuo je pogledavši krvave prste.
„To nije bilo lijepo“, promrmlja ne gledajući ju, „ali da, to sam donekle očekivao. Zar sam u krivu?“
Devon frkne i protrlja mjesto između očiju koje joj je odjednom pružalo glavobolju. „Lijepo ću te zamoliti da odeš prije nego-“
Nije stigla odgovoriti, jer se Styx teleportirao točno ispred nje i izbacio ju iz takta od nove bliskosti. Ustuknula je korak i htjela nastaviti s čime god je htjela reći, ali je i ono malo suvislih misli isparilo iz njene glave.
„Dobro, nisam fer, imaš pravo.“ Počeo je Styx umjesto nje, prišao joj je te ju zgrabio za ramena i posjeo na barsku stolicu u kuhinji gdje su se stvorili u trenu. Sjeo je na stolicu kraj nje te se laktom desne ruke naslonio na pult. „Ako shvatiš što ti želim reći, onda ću mirno otići i dopustiti ti da razmisliš. Može li tako?“
Devon se najednom učinilo kako taj muškarac ispred nje izgleda puno zrelije no maloprije pa kimne glavom i odluči ga saslušati. Barem se može praviti da je razumjela i tako izbjeći ono što nikako nije htjela da se ostvari.
Styx se blago nasmiješi i okrene cijelo tijelo naprijed, kako ne bi morao gledati u Devon, i počne polako pretakajući misli u riječi: „Znaš kako si stvorena, silovanjem i smrću svoje majke, a za sve je to kriv naš otac. Da ne okolišam – mrzim ga iz dna duše. Vlada legijama bahato i sprema se za rat sa svijetom ljudi samo zato što mu je dosadno, a nitko ga ne može zaustaviti... osim tebe.“ Devon ga je pozorno pratila dok joj se činilo kao da govori istinu. Bio je ovo jedan od rijetkih trenutaka kada ga je vidjela uzrujanog; inače je miran i arogantan, a ovakav se činio pristupačnijim i grešnijim (ako je to bilo ikako moguće) – taj novi, nepoznat dio njega je Devon bio izuzetno privlačan.
„Hvala što me ne prekidaš“, rekao je nakon kratke šutnje pritom skrenuvši pogled prema njoj, ali ubrzo ga vrativši na hladnjak. „Znaš i sama da je demonima i anđelima zabranjeno petljati se među ljude, ali tu postoje neke iznimke s kojima si se sama susrela; pogotovo s onim zombijima koje sam ja slao kako bih te bolje uvježbao.“
Osjetivši da će ga Devon baš sada prekinuti, lijevom rukom primi njenu na što se nije opirala, i nastavi: „Želim da ubiješ Baela i preuzmeš mjesto vođe šezdeset i šest legija. Nitko nije bolji od tebe za taj posao, jer imaš trunku morala koju se bojiš pokazati, ali ja ju jako dobro vidim.“
Lecnuvši se, Devon izvadi svoju ruku iz njegove što joj je Styx i dopustio.
„Ja... ne želim biti neki demonski vođa. To“, zastala je na trenutak tražeći prave riječi, „nije zabavno.“
Na rečeno, Styx prasne u glasan smijeh. Devon razrogači oči i lagano rastvori usta gledajući u polubrata koji je izgledao kao ljudski tinejdžer; zar se demoni smiju tako ponašati? Vjerojatno ne bi trebali, ali Styx je umirao od smijeha kako se činilo.
„Ti- ti-ti“, nije se mogao koncentrirati na izgovor pa rečenica nikako nije dolazila do svoga kraja. Devon se, potpuno ozbiljna lica, ustala i stavila ruku na njegovo čelo pitajući se je li mu pukao neki spoj u glavi pa sada potpuno ludi.
Idućeg trenutka, Styx je čvrsto zgrabio njenu ruku - istovremeno se ustavši – te svojim tijelom pribio njeno uz pult od čega se gornji dio njena tijela polegnuo na pult. Devon je zbunjeno gledala smiješak na njegovu licu i, premda je imala jednu slobodnu ruku, njome nije bila kadra išta poduzeti. Previše ju je pomeo njegov nastup da nije bila ni svjesna u kojoj je poziciji.
„Tako mi je žao, Devon“, reče Styx iznenada, „dosad nisam ni bio svjestan koliko te svijet promijenio. To je moja pogreška koju nikada neću moći ispraviti.“
„Nemoj si pripisivati nikakve zasluge – sama sam stvorila sebe pazeći da bude dovoljno kako bih preživjela. To je sve.“
Ako je bilo ikako moguće, Styxov smiješak se još više povećao. „Sjećaš se kad sam te trenirao?“
Znojna tijela i umornog daha, sedamnaestogodišnja Devon je golim šakama udarala o kameni grumen koji je njen polubrat donio posebno za njen trening. Posljedica ovakvog treninga je bilo učestalo krvarenje nekad glatkih ruku i brojne rane koje su odmah zacijeljele. Kako joj je rekao, bilo je to kako bi se naviknula na bol.
Već se odavno pomirila s činjenicom da je ono što joj je Styx rekao istina i da nije mogla izbjeći osobu koja je bila, ali i dalje nije mogla odbaciti ljudske osjećaje i sumnje i to ju je povrijedilo više od bilo kakve ozljede zadobivene tijekom treninga.
Stan, u kojem je živjela s bratom, je bio prazan pa je udaranja glasno odjekivalo od debelih zidova; kao da ju je netko ubijao opet i opet, ali je i dalje ostajala živa.
S petnaest godina, kada je trening tek počeo, ne bi vježbala kada Styx nije bio kraj nje te ju vrijeđao kako bi se više trudila, već bi gledala televiziju potpuno tupo i zaslijepljeno, ali dovoljno da se odmori. Sada je htjela biti jača, napraviti nešto kada zna da može.
Više se nije čudila ni vlastitoj mazohističkoj strani; bol joj je počela goditi, a svo zlostavljanje je počela shvaćati kao savršen motiv za osvetu; i bez obzira koliko puta joj je Styx rekao da je jača od njega, ona ga nije mogla svladati – kad bi joj se približio izgubila je kontrolu i svo samopouzdanje i samo se posvetila ugađanju njegovim potrebama. Drugim riječima – nije se bunila kada ju je silovao, već ga pustila da radi što hoće i tako je sve brže prošlo.
Barem je tako mislila, ali je u zadnje vrijeme Styx bio poprilično udaljen od nje. Osim tijekom treninga, nije prozborila riječ s njime (a nije se ni on trudio), a fizičkog kontakta gotovo nije ni bilo, osim kada joj je pokazivao nove pokrete.
Zamrzivši sebe što joj je falio taj egoistični, arogantni gad jače je udarila o kamen koji se raspao u komadiće. Bacila je pogled na šaku koja je bila krvava, par trenutaka je provela promatrajući dvije velike rupe, a zatim je prstom jedne ruke povukla svu krv natrag u kožu – što je napravila i s drugom šakom – i rane se zatim zatvoriše.
Nije se ni potrudila počistiti nered znajući da ga već ujutro neće biti; umjesto toga, odlučila se prošetati. Zgrabila je crnu trenerku s kauča te se njome zaogrnula, jer nije htjela uhvatiti prehladu (iako nije imala pojma je li to uopće moguće za poludemonku – nikad se nije sjetila pitati Styxa – ali isto tako nije htjela riskirati).
Nazuvši crvene starke, posegnula je za kvakom koja se, prije no što ju je stigla dohvatiti ,otvorila pustivši Styxa – ozbiljnog i umornog na prvi pogled – unutra. Sledila se.
Styx je zatvorio vrata za sobom i s tog stajališta promotrio razoren kamen po sredini dnevnog boravka. „Napreduješ. Skoro me nećeš ni trebati.“
Devon frkne sama se iznenadivši tom reakcijom. Ipak, rekla je prvo što joj je palo na pamet: „Što te briga kako napredujem. Meni se više čini da trebaš nekog za jebati, a ne vojnika.“ Oh da, bijaše to prvi izljev sarkazma i prva psovka koja se otkotrljala s njenih usana.
Styx joj priđe bliže, zbog čega se preplašila – po njenom mišljenju, zaslužila je šamar. No umjesto njega, Styx položi svoje ruke na njene obraze i pridigne joj glavu. „Ti si moja sestra i uvijek ću te trebati.“
Sjaj u Styxovim očima ju je tad podsjetila na suze koje se tek spremaju kliznuti niz lice, ali to se nije dogodilo. Zauzvrat je dobila poljubac na usne kojemu se ukočeno pridružila; bila je to samovolja ili dobro manipulacija –
Devon nije mogla točno zaključiti.
Jedino u što je bila sigurna jest kako je Styx osoba koju će uvijek mrziti – bez obzira što nekad zna biti dobar prema njoj pa čak i otopiti djelić te nepristranosti.
„Kako bih zaboravila“, promrmlja Devon okrenuvši glavu na drugu stranu, samo da ga ne mora gledati. Jedina osoba kojoj se nije mogla oduprijeti, jedina osoba koju mrzi više od ičega – jest osoba koju želi. Bilo je očito kako ona mazohistička strana nije umrla, već ju i dalje stavlja na kušnju koja ju polako uništava.
Trenuci tišine, u kojima nije znala što bi rekla ili napravila kako bi se izvukla iz trenutnog položaja, su otvarali vrata mogućnostima koje su tek predstojile – i Styx je to jako dobro znao iskoristiti.
„Pogledaj me“, rekao je dovoljno glasno gledajući u jedan Devonin obraz.
„Ne želim“, odvratila je, tiše od njega.
„Devon“, način na koji je izgovorio njeno ime bijaše zamaman i mazan, „pogledaj me.“
Shvativši izgovoreno kao naredbu, a ne zamolbu, oklijevajući se suoči s njegovim prodornim pogledom koji je – kao i uvijek – gledao točno u nju kao da čuje njene misli, osjećaje njene strepnje i želi baš ono čega se najviše boji.
Zadovoljan ispunjenjem naredbe, počne polako primicati svoje lice njenom usredotočivši se na usne; iščekivanje i opora stvarnost koju nije mogla izbjeći je zamaglila njen um koji se htio prepustiti, ali jedan dio nje je znao da se mora opirati inače će uvijek biti samo žrtva. Pomislila je kako je razlog, što je tako slaba oko njega, neka čarolija kojom ju je oslabio, ali gorak okus u njenim ustima i stezanje organa koji ju je držao na životu – su joj govorili suprotno. I zaboga, kako li je samo htjela da nisu u pravu barem ovaj put kada su joj najpotrebniji.
Styx je svojim nosom nježno dotaknuo njezin produbljujući njenu čežnju – koje je bio svjestan – i tako se pobrinuvši da bude potpuno spremna kada im se usne ponovo spoje, nakon tri godine.
Devon lagano rastvori usta, kako bi nešto proturječila ili ga barem pokušala zaustaviti, ali taj potez dodatno izazove Styxa koji više nije mogao izdržati mučiti polusestru kada je to već i njega samog počelo smetati.
U trenutku kad su njegove neočekivano tople usne dotaknule njene, sjećanja na svu bol, koju joj je priuštio i svaku utješnu riječ koju joj je rekao, kao da su je proboli tisuću puta kroz svaki dio tijela; igra toplo-hladno je dosegnula vrhunac. Trebala ga je.
Zato je uzvratila njegov poljubac sa svime što je imala ubacujući i svoj jezik u igru koju je dosad vodio samo Styx. Zbunjen odvijanjem događaja, Styx se povuče i zagleda u sestrine oči pune žudnje i strasti; i najednom se bojao da je popustila.
Dok ga je odbijala, osjećao je olakšanje – kao da ne čini ništa loše – ali kada mu je uzvratila, odjednom se osjećao kao zlostavljač i smeće kojemu nije mjesto kraj nje. Ispustio je njenu ruku te ju stavio na oči izgledajući blijedo i ojađeno.
„Š-što radim? Tako mi svega... ja-ja... nisam normalan“, glas mu je bio slomljen i napušten, a ruke mu se počeše tresti. „Što sam ti učinio...“, mokra kapljica nađe svoj put kroz njegove prste i padne na Devonine hlače. Zar je plakao?
Devon se učinilo kako ovaj dan, ovo mučenje nemaju kraja, već da postoje samo kako bi slomili dva demona.
„O-oprosti. Ne m-mogu više“, iako se trudio zatomiti jecaje, nije mu puno pomoglo. Kao da se najednom sve što je volio urotilo protiv njega u tako kratkom vremenu; osjećao se kao lutka koja igra svoju ulogu na pozornici života, ali se ona polako urušava i ostavlja ga zatrpanog među trulim kazališnim daskama dok se gledaoci smiju i uživaju.
Devon se zahihoće, nevino i dječje te jednom rukom prekrije usta. Premda nije imala pojma čemu se smije, nešto je tu definitivno bilo smiješno.
Styx makne ruku s očiju i uputi joj 'Što?' pogled.
„Baš si glup. Konačno ti se prepustim, a ti počneš plakati i oklijevati“, reče, bezbrižno, kao da je incest nešto svakodnevno i normalno; kao da nisu demoni, već grješni ljudi. „Gora si pičkica od Nere.“
Styxovo lice, sada nešto crvenije od navale osjećaja, zbunjeno je promatralo Devon pitajući se sanja li on ovo ili se stvarno događa. Čudno, imalo je stvaran osjećaj.
„Razmislila sam i odlučila sam ti pomoći svrgnuti našeg oca s prijestolja ako ti to toliko znači. Možda bude zabavnije no što sam prvotno mislila.“
Styx se nesigurno nasmiješi. „Što ti je najednom? Zar si poludjela?“
Devon ga primi za majicu i spusti bliže. „Ne, samo volim svog starijeg brata“, uozbiljila se rekavši to, „ne mogu vjerovati da sam to upravo rekla.“
Styx pogladi njen obraz. „Drago mi je da jesi. Mislio sam da ću umrijeti prije no što mi kažeš“, Devon ga zbunjeno pogleda jer nije očekivala takav odgovor. Styx, primijetivši izraz njena lica, doda: „To znači da i ja volim tebe.“
„Onda reci tako, budalo“, reče i uhvati Styxa u dug, strastven poljubac tiha efekta, jer su oboje bili preponosni da bi jedno drugome priznalo koliko im se to zapravo svidjelo – jednostavno nije bilo riječi za taj osjećaj.
Styx je pohlepno pratio krivine Devonina tijela te se svakoj posvetio jednakom pažnjom i predanošću; sada se nije morao suzdržavati, a gledajući unatrag, to je stvarno i bio radio.
Jednim naglim pokretom ruke je strgnuo Devonine hlače, doslovno ih poderavši, i isto učinio s njenom majicom. Devon je pak pomogla sebi i krenula skinuti njegovu majicu, ali ju Styx zaustavi.
„A-a, prvo te moram izmučiti.“ Reče čvrstim glasom i posegne za rubom njenih bokserica, svlačeći ih zadirkujuće. Devon razmakne noge koliko joj je Styx dopustio. Kad ih je bacio na pod, prinio je svoje lice užarenom mjestu njena spolovila pa se namrštio.
„Zašto te čovjek dirao?“ upita oštro.
„Trenutak slabosti“, posramljeno odvrati, ali nije mu mogla reći da je zapravo mislila na njega znajući da će ga tako samo osramotiti. „Pogreška, znam.“
Styx se zasmijulji. „Dopusti mi da ju ispravim.“
U idućeg trenutku se našla polegnuta na krevet sa Styxom iznad sebe.
Kao da joj je čitao misli, prenio ju je baš tamo gdje je željela. Prisjećajući se svakog seksa, nikada nije imala onaj jedan nezaboravan i bezbolan na krevetu; zapravo, htjela je zamoliti Styxa da to naprave baš tamo, ali je mislila da možda nije raspoložen za tako uobičajeno mjesto.
„Bolje?“ upitao je tražeći odgovor u njenim očima.
„Da, puno bolje.“ Odvrati Devon jedva otvarajući usta.
I kad da je odjednom svijet dolazio do svoga kraja pa nije bilo vremena, Styx svuče svoju majicu i trenerku bacajući ih u neodređeni dio stana ne mareći uopće gdje će pasti, već potpuno usredotočen nastavi promatrati Devon koja, nije dosad imao vremena uočiti, više nije imala patnički izraz lica već opušten i željan.
I znajući da se ovako dobro može osjećati samo jednom; znajući da nakon ovog poglavlja života slijedi burno razdoblje koje ne može imati sretan kraj; znajući da ovo ne bi smio raditi pa makar oboje to htjeli on ponovno posegne za tijelom svoje sestre i stane joj ljubiti vrat pa niže pa još niže pazeći da svaki otkriven dio njena tijela obilježi svojim poljupcem.
Devon pohlepno dodirne bratova prsa čiji se mišići napnu od iznenadna kontakta.
„Zašto me nikad ne skineš do kraja?“ Devon će znatiželjno primijetivši kako Styx dosad nijednom nije posegnuo za kopčom njena grudnjaka.
„Zato što te ne volim zbog tvoga tijela“, reče između poljubaca koje je nježno stavljao na kožu njenih bedara, „već zbog onoga što jesi – koliko god to glupo zvučalo. Nemoj me krivo shvatiti, privlačna jesi, ali to nije razlog zbog kojeg trebaš biti voljena“, vratio se gore, do njenog lica i dok je nastavio govoriti svlačio je svoje bokserice. „da sam ti to ranije rekao ili barem pokušao objasniti, možda ne bi bila ovako sjebana. Oprosti.“
„Budalo“, Razigrano će ona, neočekivano zadovoljna sladunjavim, ali istinitim bratovim odgovorom.
„Spremna?“ upitao je smještajući svoj penis do njenog ulaza.
„Silovao si me nebrojeno puta i sada me najednom pitaš?“ reče Devon podignuvši obrvu.
„Ovaj put želim sve učiniti kako treba“, poluozbiljno će Styx.
„Onda požuri, jer me polako živciraš. Kad si me silovao barem si bio brži!“ zadirkivanjem je postigla željeni efekt jer je u sljedećeg trenutku Styx, bez imalo milosti ili početne sporosti radi boljeg efekta, našao svoj put duboko u nju.
Devon se grčevito primi za njegova ramena, noktima mu probadajući kožu jer nije htjela već početi stenjati i tako dati dojam kako ju je lako zadovoljiti (što je određeni pokojni čovjek jako dobro znao).
Styx je, s druge strane, potpuno gubio kontrolu nad svojim dahom i pokretima donjeg abdomena dok je ispuštao zvukove zadovoljstva i u isto vrijeme htio Devon da učini isto.
Već kad su oboje došli do vrhunca, Devon glasno prostenje bratovo ime dok ih je orgazam oboje preplavio.
Styx je još par trenutaka ostao nepomičan dok se, znojna ali zadovoljna tijela, nije spustio kraj Devon koja se odmah lagano nagnula i naslonila glavu na njegova prsa.
„Pospana sam“, reče umorno pritom i zijevnuvši.
„Onda spavaj“, odgovori joj Styx gladeći je po kosi.
„Nije li svijet u nekoj opasnosti?“ smeteno će ona polako gubeći svijest; oboje su pomalo smetnuli s uma kako nije preporučljivo da se poludemon i demon previše upuste u spolni odnos.
„Svijet može još malo pričekati“, doda prislonivši svoje usne na njenu kosu. Ono što je saznao kad joj je postavio neko pitanje, jest da je Devon već zaspala.
p.s. Ako ne volite Styxa , onda pročitajte samo početak dok on objašnjava sve jer je nadalje ono što vam se neće sviđati. Sramim se ovog posta, da. *skrije se od Maide i bilo čega što ona baci*