ponedjeljak, 05.07.2010.
Tenth cigarette.
If malice or envy were tangible and had a shape, it would be the shape of a boomerang.
Kronosu se Hayden nije nimalo svidio, onako na prvi pogled; nosio je tipične tinejdžerske traperice i bijelu majicu, a lice mu nije ni vidio od gas maske – kako nekulturno! Počeo je, od živčanosti, vrtjeti kutiju cigareta u ruci dok je ušima pratio razgovor između Dylan i Haydena.
Trenutno je Hayden pričao kako je on postao eksperiment, skupa sa svojom sestrom, zahvaljujući njihovom ocu koji se tek kasnije priključio Rapsodyju, ali ih odmah ponudio kao pokusne kuniće. Na Sophie se to odmah loše odrazilo, a on – kad je doznao koja mu je svrha – je pobjegao iako ni sam nema još puno vremena za život.
Kronosu bi možda osjećao kakvo suosjećanje ili žaljenje da nije sjedio tako blizu Dylan; do vraga i bestraga, gotovo su se doticali. Odjednom se trebao vode pa se samo udaljio od razgovora kako bi si natočio čašu iste.
Nije mogao očekivati da će noć doći tako brzo inače bi se više pripremio za tog novog „saveznika“. Nije li on, naposljetku, jedini kojemu je Dylan mogla vjerovati do tolike mjere da mu je sve govorila dok je isto to prešutjela Mixu koji je to povjerenje više zaslužio? Kad je već kod Mixa, gdje je on? Nije ga vidio od jučer i počeo se polako brinuti; ipak je on bio samo čovjek. Potražit će ga sutra.
Bacio je pogled na Dylan i Haydena, koji su i dalje uživljeno razgovarali, ali ovaj put podignuli rukave svojih majica i pipali si mišiće kao mala djeca. Haydenova ruka je nježno prelazila gore-dolje preko mišića i onda stisnula kada je Dylan napela mišiće – izgledala je ponosno.
Tek kad se htio umiješati, oglasio je „puc“ i Kronos postade svjestan čaše u ruci tj. Čaše koju je držao u ruci jer sa sada razbila i sve što je držao bijaše poveći komad stakla dok su ostali ležali oko njega kao da ga štuju.
Dylan je prvo spustila rukav, zatim par sekundi zurila u njega kao je kakav odbjegli luđak, a zatim se ustala i pošla prema njemu samo kako bi ga lupila po strani glave kad mu se dovoljno približila. Uzela je njegovu ruku i promotrila posjekotinu koja je već zarastala.
„To što se brzo oporavljaš ne znači da moraš slamati čaše.“ Uzela je jedan od onih papirnatih maramica kakve Mix drži u kuhinji, vučeći Kronosa sa sobom, te mu obrisala krv. Njena ruka je bila topla naspram njegove i to mu nije odgovaralo – trebao je nešto da ga ohladi.
Prije no što je Dylan bacila maramicu, promotrila je krv na njoj.
„Što je sad? Moja krv nije dovoljno crvena za tebe?“ upitao je zadirkivački na što je samo zaslužio skupljene obrve i lagano napućene usnice.
„Još uvijek mi nije jasno kako je to moguće. Mislila sam da nemate krv ili da krvarite plavo, zeleno ili smeđe.“
„Nismo vanzemaljci, već demoni.“ Odgovorio joj je zadovoljan samim time što ju je uvukao u suvišan razgovor kada Hayden čeka tamo u dnevnom boravku na nastavak njihova razgovora.
„Postoji li razlika?“ upitala je podignutih obrva dok je promatrala kako rane, zapravo ranice, zacjeljuju. Sigurno je razmišljala kako bi bilo fora da to i ona može – iako pokazuje tek male znakove – ali nikada neće dostići demonovu sposobnost regeneracije.
„Da, demoni su zgodniji.“
Frknula je nosom, pustila njegovu ruku i vratila se u dnevni boravak Haydenu. Kronos se nasmiješio i počeo skupljati staklene komadiće s poda koji su se, po njegovoj volji, „došetali“ u njegovu ruku. Tad je zaključio da bi radije uživao u uspomeni na jutros negoli u sadašnjosti.
Sunčeve zrake su se vješto probile kroz zavjesu i skromno osvjetljivale njegovu sobu: kiša je konačno prestala jer više nije bilo gromke melodije s prozora. Ptičice su, kao zamjenice, pjevale neku svoju pjesmu koja je samo njima poznata.
Ali Kronos nije ništa od toga primijetio; njegov fokus je bio samo na uspavanoj Dylan koja je svako malo nešto promrmljala, ali ostala u svom svijetu sklopljenih očiju. Oprezno je prstima prelazio preko ruba njenog lica, pamteći svaku izbočinu pa čak i jednu jedinu bubuljicu na pragu kose. Tad je stisnula ruku u šaku i nešto promrmljala te mu se približila.
U tom trenutku je shvatio koliko Devon i Dylan nemaju gotovo ništa zajedničko; to su bile dvije potpuno različite osobe. Devon nikada ne bi pokazala svoje slabosti na ovakav način dok je Dylan upravo to radila. No, mogao je pripisati tu slabost njenoj mladosti; potrebi za nekim starijim i snažnijim kojemu bi se obratila kada se osjeća slabo i napušteno.
Nije mu smetalo biti to za nju.
Kad je pokušao otvoriti njenu šaku, kako bi isprepleo svoje prste s njenima, širom je otvorila oči i neko vrijeme samo zurila u njega i zurila dok se njemu osmijeh polako širio preko cijelog lica: ovo će biti zabavno, pomislio je.
I u skladu s njegovim predviđanjima, Dylan poskoči i ispadne iz njegovog kreveta povukavši i deku sa sobom. Kronos se nato približi rubu kreveta i nasloni glavu na dlan.
„Jednostavno 'dobro jutro' bi bilo dovoljno.“ rekao je.
Umjesto kakvog sarkastičnog komentara, stavila je ruku na čelo kao da si mjeri temperaturu. „Ono jučer se dogodilo? Hayden dolazi?“
„Da, ali-“ nije stigao dovršiti jer je izlazila iz sobe. Zlovoljno je uzdahnuo.
Eto, trenutak je prošao.
Nije imao izbora, sada ponovno u sadašnjosti, negoli sjesti na kauč u njihovoj blizini i osluškivati taj razgovor iako je postajao sve dosadniji i intimniji. Naravno, kada je u pitanju bila Dylan, čak i prijateljsko šaptanje je bilo neprimjereno; ipak je premlada za fizičke kontakte s muškim rodom kad je cijeli život pred njom.
Licemjeru, oglasio je onaj dubok i grub glas s kojim je nekoć imao poteškoća vezanih uz sitni problem zvan 'unutarnji demon'. Nije mogao reći da je mrzio tog stvora, koji ga može pretvoriti u neobuzdani borbeni stroj, ali mu definitivno nije ni olakšavao život iako mu je pružio dom u svom tijelu. Sve je to, naposljetku, objašnjeno zrelom, elitnom demonu: ljudski je oblik je samo prikaz onoga što ljudi žele vidjeti – ljepotu, stas i stav. Ako donosi seks, novac i moć, onda demon to mora prihvatiti. Nijedan demon, osim ako je njegova smrt posredi, neće otkriti svoj pravi oblik skriven duboko ispod lažne kože.
Da, toliko mu je bilo dosadno, da se prepustio uspomenama i davno zaboravljenim mislima koje kao da su se najednom izlijevale iz nekoć pune čaše.
„I onda“, entuzijastično je rekao provirujući preko naslona kauča na koji je naslonio ruke, a na njih potom glavu, „kako izgleda tvoja demonska strana? Znaš, onaj tip u tebi. Ili je možda žena? Ako je žena, onda definitivno želim vidjeti.“
Devon je, podignuvši obrvu i prebacivši noge preko naslona fotelje, ispuhnula dim cigarete iz suhih usta – bilo je čudno vidjeti tu poludemonku da puši unutar svoga doma, ali iznenađenja vesele. Barem Kronosa.
„Zove se Zero, to je sve što ćeš ikada saznati.“ Rekla je i zadubila se u zurenje prema svojoj napola popušenoj cigareti kao da ju pokušava ponovno vratiti na početak, samo da joj nikada ne ponestane nikotina.
„Dala si mu ime?“ sad je bio Kronosov red da digne obrvu. Nijedan demon nije bio blizak sa svojim poludemonom, baš suprotno, nisu se podnosili što moraju dijeliti isto tijelo.
„Sam si je dao to ime. Zamolio me da ga tako zovem.“ Malo je reći da je Kronos bio iznenađen. Već je dugo demon i svašta je vidio i čuo, ali ovo nadmašuje sve to.
„I ti ga tako stvarno zoveš? Omekšala si.“ Zadirkivao ju je zabacivši se na kauč kako bi skrio smiješak koji se, poput bolesti, proširio njegovim licem.
„Ne budi ljubomoran, pičkice svjetska. Tvoj sigurno ne želi tvoja imena jer ne možeš smisliti ništa bolje od Točkica ili Flekica ili... ne! Kikica bi bilo tvoje najbolje ime!“ bilo je podsmijeha u njenu glasu i u tom trenutku mu je godilo.
„Hej, što fali Kikici?“
Čuo je coktaj, a zatim tihi hihot. „Ništa. Baš ništa.“
„Kronos? Jesi vidio Mixa? Brinem se.“ Prvo što je vidio kada je otvorio oči je bilo Dylanino lice prošarano iskrenom brigom. Ogledao se oko sebe, dok je rukom ispravljao vrat koji se ukočio od drijemanja na stolici, i shvatio da je Hayden otišao pa je stan bio prazniji no inače.
„Nemam pojma gdje je jer mi se nije javio. Kako bih trebao znati?“ rekao joj je to mirno, ali bilo je otrova u njegovim riječima. Gotovo je mogao osjetiti kada je Dylan zakolutala očima.
„Da sam znala kako si toliko živčan nakon spavanja na stolici, odnijela bih te u tvoju sobu. Znaš, ako ti je razgovor s Haydenom bio dosadan, mogao si otići.“
Slegnuo je ramenima i frknuo nosom. „Očito sam trebao otići. Ipak imaš novog prijatelja.“
Sekunde su bile poput sati dok su stajali u tišini ne gledajući jedno drugoga. Kronos se nije ni pokušao prekoriti – jednostavno se nije dobro osjećao, a zašto ne odmah spustiti raspoloženje svima ostalima?
„Kad opet uključiš prekidač u sebi koji glasi 'odrasla osoba', javi mi se.“ I s tim je izletjela iz stana ostavivši ga samoga. Srećom, nije se bojao samoće – samo ju nije volio.
Nije bila ljuta, to nikako, već se dosad naviknula na Kronosove ispade; potpuno toplo-hladni, poput žene u pms-u i razmaženi. Uvijek mu je dopuštala da se izvuče na činjenicu da je demon, da mu je to u prirodi. Jebeš takvu prirodu.
Stajala je pred vratima gostionice Kuće izlazećeg sunca jer nije imala kamo poći, a da to nije krvava, neočišćena kuća koja bazdi na ubojstvo ili laboratorij znanstvenika podvojene, a time i lažljive, ličnosti. Stoga je čučnula i promatrala prolaznike kao da je kakav beskućnik ili napušteni psić koji čeka svoje roditelje ili bilo koga drugoga tko će biti nježan prema njemu. Par ljudi joj je čak bacilo par novčića.
Nekima se čak nasmiješila, iako joj nije trebao novac, jer joj se svidio izraz lica kojeg nose ljudi kada misle da su učinili neko dobro djelo. I tad bi joj misli odlutale na Haydena; svidio joj se, kao osoba, bio je iskren i s njim je uistinu bilo lako pričati. Uvijek je htjela takvog najboljeg prijatelja; koji bi znao čuvati sve njene tajne ili, još bolje, poistovjetiti se s njima kako bi mu bile još dragocjenije.
Poželjela je da su se našli u drugim okolnostima kada on ne bi morao nositi gas masku kako bi izbjegao zadiranje u tuđu privatnost i nošenje tuđih života u svojoj glavi. Unatoč tome, bio je prilično stabilan; još nisu smislili veliki dio plana, ali jedan je dio bio siguran – Dylan će morati doći Emanuelom pod krinkom „prijatelja koji želi surađivati“ kako bi uništili Prvorođenog iznutra – kao i malu Sophie.
Toliko se udubila u misli da je poskočila kada ju je prepala nepoznata ruka na ramenu. Okrenuvši glavu, susrela se s parom najsvjetlijih plavih očiju koje je ikada vidjela; nije to bila boja mora ili neba, već neka zasebna, jedinstvena nijansa koja nije mogla prirodna. Djevojka, ne, žena je imala dugu bijelu kosu svezanu u visok rep koji se prelijevao preko njena ramena. Ali nije bio vanjski izgled onaj koji ju je očarao, već neka sila koja je isijavala iz njenog smiješka i lijepog lica.
„Jesi dobro, djevojko?“ anđeli bi se sigurno posramili njena glasa jer bio je mekši od meda.
Kimnula je glavom i začudila se kada je neznanka čučnula kraj nje ne obazirući se na bijelo-crne skute njene, Dylan je tek sad primijetila, odjeće za sluškinje.
„Ne izgledaš dobro“, rekavši to posegne za Dylaninom bradom te ju pridigne kako bi promotrila konture njenog lica, „već kao netko zbunjen, ostavljen.“
„Ne pričam sa strancima.“ Odgovorila je tiho na što se neznanka zahihotala.
„Ja sam Angela“, rekla je pruživši joj ruku, „a ti?“
Dylan je, oklijevajući, prihvatila ruku. Što joj ova ljupka žena može učiniti, a da jedan demon već nije? „Dylan.“
„Eto“, pljesnula je rukama poput malog djeteta, „sada više nismo neznanke.“
Dylan zatim ušuti ne znajući što bi rekla Angeli. Ironično, pomislila je, ime priliči njenoj pojavi; sigurno su njeni roditelji očekivali nekog ovako lijepog i srdačnog.
„Znaš, loše se stvari stalno događaju – pogotovo dobrim ljudima. Zašto? To nitko ne zna; možda život voli iskušavati snagu svojih junaka, onih koji nose probleme na svojim leđima. Na primjer, čovjek koji ovdje radi, je veoma dobar. Ma taj ne bi ni mrava zgazio, ali loša sreća takve najbrže pronađe. Šteta.“
Dylan ju iznenađeno pogleda. „Mixu se nešto dogodilo?“
Sad je bio Angelin red da bude iznenađena. „Poznaješ Mixa? Oh zaboga, kako li sam blesava, ti si Dylan zar ne?“ Brzo se ustala i pomogla Dylan da učini isto. Zatim je počela prevrtati po skuti dok nije izvadila pismo te joj ga pružila. „Poslao je tebi i Kronosu ovo. Nažalost, sam je bio spriječen da dođe.“
Dylan je zbunjeno primila pismo te ga stala zbunjeno promatrati kao da prvi put vidi nešto takvo.
„Što ćeš s tim novcem?“ prekinula ju je Angela glavom odmahnuvši prema tlu gdje se, u krug kako je Dylan čučala, nakupilo sjajnih kovanica različitih oblika, ali svaki sa svojom vrijednosti. Dylan čučne te ih sve skupi u dlan te stavi Angeli u pregaču.
„Hvala“, rekla je te se nasmiješila od srca.
Angela joj se nakloni i, dok je odlazila, dodala: „Dobro se dobrim vraća! Do idućeg susreta!“
Kronos je, poput Dylan, bio neodlučan pri otvaranju pisma. Oboje se bojalo onoga što bi unutra moglo pisati. Naposljetku, nijedno nije znalo koliko loša vijest može biti kada Mix samo tako ode i sve što ostavi za sobom bijaše pismo.
Kada je pritisak postao prevelik, djelomično zbog tenzija između dvoje „prijatelja“ zbog prijašnje svađice, Dylan zgrabi pismo i grubo ga otvori te sjedne bliže Kronosa. Kronos ovaj put nije imao vremena registrirati tu blizinu jer se i on počeo brinuti.
Shvaćam ako me sada mrzite jer ništa više od toga ne zaslužujem zbog ovog nenajavljenog odlaska, ali prilike su jednostavno bile takve da sam morao otići bez pozdrava. No, ne bojte se, samo se moram pobrinuti za jednu sitnu, vama nebitnu stvar i vratit ću se za dva dana najmanje. Dotad bih vas zamolio da ne uništite gostionicu stoga ju nemojte ni otvarati u ovoj mojoj odsutnosti.
Iskreno, i uz isprike, Mix
Dylan i Kronos istovremeno izdahnu; ne zbog ljutnje, već olakšanja.
„Mislila sam da je nešto puno gore“, reče Dylan i zavali se u kauč prekrivši pritom lice pismom. Mix joj je bio nešto poput drugog oca i nije imala namjeru reći 'zbogom' prije vremena – bez obzira na razlog.
„I ja isto.“
Spustivši pismo na stol, Dylan se okrene prema Kronosu i upita: „Zašto si bio uzrujan ranije?“
Kronos opet frkne i počne ispreplitati svoje ruke, nervozno. „Nije bitno.“
„Jest“, Dylan je dodala malo oštrine u svoj glas koju je Kronos lako osjetio, prošla je kroz njega i sigurno nešto odsjekla, „zašto ti uvijek moraš znati sve o meni i sve što se meni događa, a ja o tebi ništa? Shvaćam da se svi tvoji problemi vrte oko mrtve osobe, ali mogao bi barem malo vjerovati u ovo naše 'ajmo biti super prijatelji' pa podijeliti koji svoj problem sa mnom.“
Bio je zatečen, bez riječi. Znači li ovo da joj je stalo? Ili se samo osjeća dužnom ponašati se tako zaštitnički i zahtjevački kada on čini isto za nju? Nikome nije moglo biti toliko stalo do demona, pogotovo ne do demona poput Kronosa.
„Da, samo se ti brani tišinom. Neću reći da boli, ali nije ni ugodno. Imao si prijateljicu, nezamjenjivu vjerojatno, i sigurno ti je bilo teško dosad, ali kako da surađujemo kada mi nisi ni dao šansu? Čini mi se da samo trebaš nekoga kome bi mogao pametovati i u čiji bi se život uplitao samo kako bi imao što za raditi između obroka i spavanja.“
Opeklo ga je poput mača prethodno okupanog vatrom. Zašto ljudi – i poludemonke – uvijek dobiju krivi dojam o njemu?
„Ne trebam te Kronose i nikada nisam tražila od tebe da mi pomogneš, ali sam si se odlučio uplesti kada si me odbio pustiti na miru tijekom prvog 'incidenta'. Ako si se mislio samo poigravati, mogao si tako reći i dala bih ti malo scenarija u ovoj epizodi mog života, ali nemoj sada mijenjati raspoloženja i odgurivati me od sebe jer imaš par rupica u tom svom sjajnom oklopu u koji si se tako pažljivo zamotao. Nisam uporna i neću ga dovijeka pokušavati razbiti jer, jednom kad odustanem, neću se nikada više vratiti. Onda ti imaj svoju Devon i svoj demonski ponos, sve žene, pića i cigarete. A mene i Mixa ostavi izvan toga.“
Mogao joj je svašta reći, ali jedna polovica toga bi bile ljutite uvrede koje bi ju samo povrijedile, a druga polovica bi bila čista istina: da joj ništa nije htio reći jer se bojao pokazati svoje slabosti, bojao izložiti sve svoje misli i osjećaje na zajednički stol kako bi ih mogla promotriti; čak i kad je znao da je njena želja iskrena.
Tako ga je... izazivala.
„Zašto sad šutiš?“
A što da ti kažem?, upitao je u sebi spustivši glavu i dopustivši šiškama da mu padnu preko očiju. Zaboga, kako je slab bio.
Osjetio je da se kauč uzdiže, oslobođen težine jednog tijela, i shvatio je kako je to njegova zadnja šansa.
„Čekaj“, zgrabio je Dylaninu ruku. „Bojim se. Uvijek sam se bojao i uvijek ću se bojati da... da će me svi napustiti ako ima kažem što mi je stvarno na srcu. Ako... ako shvate koliko sam odvratan.“
Coktaj. Okret. Ruka pod njegovom bradom. Prisilno podizanje lica. Pitao se kako sada izgleda. Kao pokisli demon, čuo je glas.
„Što je groznije od čovjeka?“ upitala je jedva čujno približivši svoje lice njegovom.
„Želiš čuti?“ imao je volje tek toliko da digne kut usana u nekakav smiješak.
„Da.“
Ispričao joj je sve, u lice, ne skrivajući se više iza sebe. Nije ništa izostavio; brata na kojeg je uvijek bio ljubomoran, ali se trudio činiti mu dobro kako se ne bi loše osjećao; demona u sebi kojemu je obećao sve što mu se prohtije samo ako ostane miran i pod njegovom vlasti; Devon kojoj tijekom tri godine nije uspio reći što osjeća jer se bojao što bi mogao napraviti da ju ima, a da ju netko otme iz njegovog stiska; o ženama koje je silovao; piću koje je ispio; cigaretama koje je nemarno bacio na tlo gdje se djeca igrao; o nepotrebnim psovkama i lažima; o svojoj sebičnosti, zbog koje i jest opet u Svijetu ljudi i sve to odjednom prateći odsutno koliko je Dylan zadivljena onime što on priča.
„Mrziš li me? Trebala bi.“ Rekao je na kraju obrisavši usne kažiprstom više iz nekog nervoznog refleksa, negoli prave potrebe.
„Zašto? Sve što vidim je jedan demon koji treba iskupljenje. Pa što ako si pravio pogreške iz dobre i loše volje? Nije li to ono što čini život?“ Nasmiješila se, glatko i široko. „Sada samo trebaš naći ono nešto ili nekoga što će ti pomoći da ideš dalje i jednostavno zaboraviš.“
Mislim da bih se sada mogao nasmiješiti, rekao je svom unutrašnjem demonu i gotovo odmah čuo grohotan smiješak koji je bio prisutan samo u njegovoj glavi.
Kladim se da sada osjećaš dobro, prljavče.
„Mislim da sam pronašao što mi treba.“ Rekao je naposljetku. „A sad, ispričaj mi sve što se tiče Haydena jer, kao što si primijetila, nisam slušao.“
„Naravno.“
Mix bi bio ponosan na njihovu kulturnost i uzajamnu komunikaciju.