subota, 01.05.2010.
Second cigarette.
The cure for boredom is curiosity. There is no cure for curiosity. - Ellen Parr
Kronos se poprilično dosađivao dok je čekao kraj Mixova radnog dana – čak i kad je čuo zaključavanja prednjih vrata, Mix se nije pojavljivao još dobrih pola sata uz pratnju zveckanja čaša i mlaženja metle; nekoliko je puta poželio pomoći, ali se onda predomislio i još udobnije namjestio na kauču dok je gledao dosadan televizijski program.
Dylan je, nakon što je oprala šalice, otišla u svoju sobu bez riječi te se nije pojavljivala otada. Kronos se nije previše zamarao njome: samo će pitati Mixa što mu je ona i onda ju jednostavno ignorirati pošto trenutno ima važnijeg posla – mora ponovno naći neku zanimaciju pošto dobro staro pucanje u ljude, koji po njegovoj procjeni zaslužuju kaznu, više nije prolazilo.
Kad se Mix pojavio, već je izlistao sve mogućnosti i shvatio da se ne vidi ni u jednoj od njih. Nije bio dovoljno pametan za profesora ni dovoljno spretan za doktora niti ga je bilo dovoljno briga da bude psihijatar. A koga je uopće zavaravao? Nije stvoren ni građen za intelektualca.
Onda je razmišljao da bude građevinar, ali su oni pederi. Htio je biti i frizer, ali je shvatio da su oni još gori (a i jadni ljudi koje on bude šišao). Onda je pomislio na policajce, ali nije volio njihove odore ni oružje.
Stvarno, da se Mix nije pojavio, izludio bi se.
„Previše radiš“, dobacio mu je dok je Mix skidao svoju majicu bez trunke srama te ju stavio na rub kauča kao da će ju poslije odnijeti na pranje. Kronos je morao priznati da je Mix bio lijepo građen – ne kao on – ali za jednog čovjeka je imao sasvim solidne mišiće i tanak struk.
„Mora se“, rekao je dok je vadio bocu piva iz hladnjaka i pritom bacio pogled u sudoper gdje su bile oprane šalice. „Dylan te poslužila kavom?“
Kronos kimne glavom dok se Mix smještao na kauč kraj njega usredotočivši se odmah na sadržaj koji mu je, sudeći po izrazu lica, odmah bio interesantan. Kronos se nasmiješi u bradu zaboravivši koliko su ljudi zapravo jednostavni i kako ih je zapravo lako zadovoljiti malim stvarima.
„Kad smo već kod nje“, Kronos je lako zatomio znatiželju u glasu, „tko je ona? Vanbračno dijete? Ili se pališ na mlađe, a?“
Mix ga prostrijeli pogledom, ali se brzo vrati svom televizijskom sadržaju. Kronos je primijetio znakove uvrijeđenosti na njegovu licu.
„Dobro, dobro, oprosti. Naravno da se ne pališ na mlađe. Tu te razumijem. I ja se palim samo na starije i iskusnije žene.“
Okrenuvši glavu prema njemu, Mix namjesti najzgađeniju facu koju je Kronos ikada vidio (a vidio ih je puno: pogotovo od žena koje su čule njegove prijedloge u krevetu). „Kako da ti kažem nešto ozbiljno kada govoriš takve stvari?“
„Oprosti“, Kronos je izvukao i zadnju trunčicu iskrenosti kako bi to rekao i očito je upalilo jer se Mix nasmiješio.
Mix spusti jednu ruku na naslon kauča te nasloni glavu na nju dok je i dalje gledao prema televizoru. „Ona je kćer jednog starog prijatelja kojeg nisam čuo godinama. Dylan sam znao dok je još bila dijete, ali kao što sam rekao.. kontakt se izgubio. Prije mjesec dana, Dylan me nazvala i rekla da su joj roditelji ubijeni pred očima tijekom krađe u njenoj kući te da ne zna što će sada.“
„Pa si samo tako primio dijete u kuću?“ upitao je Kronos i čim je to izašlo iz njegovih ustiju shvatio je koliko je irelevantno u trenutku.
„Naravno. Maloljetna je i još dijete koje ide u školu. A i rekao sam ti da je njen otac jednom bio veoma dobar prijatelj. Sumnjam da su ubijeni u 'krađi' kako je Dylan rekla, ali ne žeim pritiskati previše kada ne znam baš ništa o tome, a i još je uvijek nestabilna otad, da ne spominjem...“
Kronos je čekao da Mix nastavi, ali kada odgovor nije došao zamislio je pritom imajući Dylaninu sliku u glavi. Nakon što je par minuta pomno pregledavao te prizore, nešto mu je zapelo za oko.
„Ima zavoje oko zapošća. Reže se?“
Mix kimne glavom. „Prvih par puta sam ju našao kako krvari na podu i gotovo umro od brige misleći da je mrtva: no svi vitalni znakovi su bili normalni. Par puta je samo izašla iz svoje sobe s krvavim zapešćima te ih sama povezala kao da to nije ništa“, potegnuo je jedan gutljaj iz boce, „Ne mogu je pustiti samu. Gotovo mi je poput kćeri, znaš.“
I tu je Kronosa napustila želja za daljnim razgovorom o Dylan – sjebani tinejdžeri nisu baš njegov tip prijatelja. Pa je, umjesto da se nastavi praviti kao da mu je stalo do mira u svijetu ili ljubavi, upitao Mixa: „Imaš li kakvog posla za mene? Dosadno mi je!“
Mix ga pogleda krajičkom oka. „Možeš mi pomoći u gostionici. Ne želim reći da sam spor ili nešto, ali još koji par ruku neće škoditi. Možda privuče još ljudi pa bih mogao promijeniti neke stvari.“
„Neću čistiti zahode“, brzo je dodao Kronos.
„Znaš da nemam zahod za posjetitelje.“
„Onda dobro. Dogovorili smo se. “
Kad su završile večernje vijesti, Mix je pokazao Kronosu njegovu sobu koja je bila s desne strane hodnika i gledala direktno u Dylaninu sobu (to jest, vrata njene sobe), a kraj njegove sobe je bila Mixova što je značilo da vrata na kraju hodnika vode u kupaonicu.
Sobica koju je dobio je bila čista i lijepo uređena s obzirom da je nekorištena. S desne strane je bio krevet kraj kojeg je bio noćni stolić; između njega i ormara je bio velik prozor s bijelim oknima, a kraj vrata je bila polica s nekim starim knjigama te radni stol. Bolje promislivši, shvatio je da ni njegova stara soba nije bila tako dobra.
Učinio je ono što je mogao kao demon visokog podrijetla te si stvorio pidžamu – donji dio pamučne sive trenerke i bijele čarape te crne bokserice(bilo mu je zamislivo spavati bez čarapa jer je imao dojam da mu netko dira noge ako ih nema).
Dok je polazio prema kupaonici, bacio je pogled prema bijelim zidovima koji su ga pekli u oči i shvatio je da će što prije morati pokriti njihovu golotinju. Bilo je već poprilično kasno i nije se začudio kada mu je Mix, iscrpljeno, mahnuo sa svog kreveta iz svoje sobe čija je vrata ostavio nemarno otvorenima.
„Hoće li ti smetati buka ako se budem tuširao?“ upitao je Kronos trudeći se biti obziran.
„Ne. Dylan se tušira još kasnije.“
Ulazeći u kupaonicu i svlačeći svoju odjeću, mogao se zakleti da je Mix već zaspao. Mrzio je to priznati za jednog čovjeka, ali bio je dobar i pošten te je zaslužio neku vrstu sretnog kraja. Ipak, koliko bi ljudi primilo demona nakon što se vratio iz Podzemlja? Pa, to je pitanje imalo mnoštvo odgovora kojima se nije htio zamarati.
Dopustio je, nedugo zatim, da voda iz tuša dodirne njegovu vrelu kožu i oslobodi ga svih tenzija. Bijaše to jedina stvar na kojima je uvijek zavidio ljudima – topla i čista voda. Prljavština Styxa nije se uopća trebala zvati rijekom, već močvarom ili nekako gore.
No, zaboravio je da voda katkad može povezati duboko zakopane uspomene s ludilom sadašnjosti i na to nipošto nije bio spreman.
Izluđivalo ga je što je bila jača i brža od njega. Bez obzira na raznolikost njegovih napada, ona je svaki od njih izbjegla s nemogućom lakoćom i čak imala dovoljno vremena kako bi dobacila koji posrpdan komentar na njegov račun.
„Moja baba se bolje kreće!“ dobacila je u jednom trenutku dok joj je crvena kosa u stepenastom uzorku letjela oko blijedog, neispavanog lica no to nije uništilo njen privlačan izgled niti zasjenilo predivno tijelo.
Možda ga je upravo to ometalo i uništavalo njegovu koncentraciju.
Kad mu je Nero rekao da se mala zna kretati, nije pretjerivao – za devetnaestogodišnjakinju i k tome poludemonku, znala je sve pokrete i protupokrete pa ju je gotovo mogao prozvati neuništvom.
Kronos posegne za jednim od svojih prljavih trikova – udarac svom snagom u koljeno. Par puta je, koristeći taj manevar, polomio nogu svojim protivnicima. Naravno, ovaj put nije imao tu namjeru, ali ako ju bilo što uspori, vrijedi pokušati.
Ona ga je dočekala, uspravno i ponosno kao i dosad, te sa smiješkom na licu, kao da je predvidjela njegov potez, uhvati njegovu nogu u zraku te ju podigne u zrak koliko joj je dužina vlastite ruke dopuštala pa se Kronos našao na spoju sa zemljom – pavši na leđa svom silinom.
Ona se zahihoće, i sjedne na njegova prsa što ga je iznenadilo koliko i uzbudilo.
„Pomiri se sa sljedećom činjenicom – nikada me nećeš pobijediti.“
Kronos podigne obrvu osjećajući se ponovno kao dječarac. „Želiš reći da odustanem?“
„Pa“, slegnula je ramenima nagnuvši svoj torzo bliže njegovom, „trebao bi ako si pametan. No, srećom nisi tako da ti predlažem da nastaviš.“
Disanje je postalo malo teško u sljedećih par trenutaka, barem za Kronosa. Zašto se osjećao tako glupo i sitno kraj 19-godišnjakinje? Postojala je samo jedna djevojka za njega, a ona ga je hladno odbila prije mnogo godina, a on se i dalje nije prestao nadati... nije smio.
Ali sad...
„Što je? Tužan izraz lica ti ne stoji. Podsjećaš me na ostavljenu kurvu.“ Njezin glas ga prene iz razmišljanja.
„Zar kurva može biti ostavljena?“
„Naravno, zato ti i kažem.“ Rekla je dok se ustajala s njega ne potrudivši se pružiti mu ruku. Vjerojatno se nije ni sjetila da takva gesta postoji.
„Takve usporedbe samo ti možeš razbacivati kao da imaju smisla, Devon.“
Samo je slegnula ramenima dok je vadila cigarete iz džepa jakne.
U sadašnjosti je stajao pod tušem, glave naslonjene na hladnim sivim pločicama dok se trudio disati. Ovo je bilo izvan njegova lika, izvan svega što je vjerovao tako dugo. Prošle su već tri godine. Trebao je zaboraviti, ali njeno lice ga je nastavilo proganjati, šuljati se njegovim mislima i krasti mu osmijeh s lica kada je to najmanje očekivao.
A jasno je napisala u oproštajnom pismu nakon svog kukavičnog čina: Kronosu reci da mi je uvijek bio drag i da bih, da nije bilo Styxa, sigurno voljela provesti dane (i noći) u njegovom krevetu. Uvijek sam osjećala tu neku privlačnost prema toj budali, ali nije bilo suđeno. Objasni mu to i pobrini se da ostane točno onakav kakav jest.
Možda, samo možda, da nije natuknula da je imao šansu da se nije ubila, bi mogao nastaviti živjeti u uvjerenju da bi nastavili biti samo prijatelji; da će najviše ljubavi što će dobiti od nje, biti pokoji osmijeh ili zagrljaj te podijeljena cigareta.
Ali u njegovoj glavi su bili potpuno drugi scenariji nakon sugestivnih zadnjih riječi: poljupci, dodiri, koža na koži, znoj, uzdasi i duge, duge noći. I mrzio je što se nikada neće ostvariti jer je bila sebična i... slaba.
„Sranje“, opsovao je shvativši da nema pravo zvati ju tako, i s obzirom što je sve prošla, drugačiji kraj nije mogla dobiti.
Sigurno bi mogao provesti cijelu noć tako naslonjen i slab, ali ga je iz labirinta nepovezanih misli izvukao kucanj na vrata kupaonice.
„Voljela bih se otuširati“, ženski nezainteresirani glas se javi s druge strane vrata, pomalo prigušen, ali jasan, „večeras po mogućnosti.“
„Izlazim.“
Brzo je izašao iz tuš kabine, navukao pidžamu i samo se na trenutak suočio sa svojim odrazom u zamagljenom staklu ogledala. Sve što je vidio je zgodan mladić, lijepo građen i moderno ošišan, ali njegovom licu je falilo neke emocije, davno zaboravljene.
Rukom je, potpuno nepotrebno, prošao preko stakla i otvorio kupaonice zamalo se zabivši u Dylan koja je mirno stajala kraj vrata držeći odjeću u rukama.
„Hvala“, rekla je, ali ton koji je upotrijebila je bio sarkastičan.
„Štogod“, uzvratio je istom mjerom, ne osvrnuvši se, te se potpuno naživciran bacio na krevet u nadi da će brzo zaspati.
Nije mogao znati da će se glavninu noći okretati po krevetu progonjen sjećanjima.
Otvorio je oči čim se sunce maknulo s horizonta i nastavilo svoj put prema središtu neba. Bijele zavjese bijahu odmaknute u stranu pa je svjetlost objasjala svaki kut njegove sobe. Potpuno zaboravivši na noćne more, ustao se sa kreveta pun energije i obukao crne traperice i usku crnu majicu.
Danas mu se nešto radilo.
Začudio se kada je spazio Mixa u dnevnom boravku kako priča s Dylan dok je u ruci držao bilježnicu. Mix mu je samo kimnuo glavom pa je Kronos nastavio prema kuhinji ne želeći ih ometati. Hladnjak je bio pun hrane što nije bilo ništa novo jer je Mix volio jest – ipak je bio čovjek.
Zgrabio je jetrenu paštetu jer ju je nekada volio, samo jer su je svi mrzili zbog njenih sastojaka – njemu su svinjska kopita i ostali organi bili baš ukusni tako spojeni zajedno i nije imao namjeru odustati od njih zbog nekih gadljivih osoba. Nekako je uspio pronaći kruh i nož pa si je vrlo brzo spremio doručak i sjeo za stol kako bi uživao u rezultatu svog rada. Također se koncentrirao na ragovor Mixa i Dylan.
„Ovo pomnožiš sa zagradom“, objašnjavao je Mix, „ali onda moraš rastaviti na faktore jer je to poznata formula.“
Dylan je izgledala izgubljeno što nije očekivao vidjeti tako skoro. „Zaboravila sam.“
„Probaj dogurati još par tjedana do dvojke, a preko praznika ću ti pomoći da nakodnadiš sve što nisi shvatila još od prvog razreda. U redu?“ Kad je kimnula glavom, nastavio je: „A sada idi u školu, zakasnit ćeš.“
Nije joj morao dvaput reći jer je već idućeg trenutka prebacila torbu preko ramena i izašla van – nosila je kariranu tamnocrveno-crnu suknjicu i široku majicu s nekim bendom, a oko vrata je imala jednu od onih choker ogrlica dok je dugu kosu zavezala u visoki rep.
Punk drolja, pomislio je Kronos i riješio se tih misli čim je zalupila vratima za sobom. Mix mu se pridružio nedugo zatim trljajući svoju raščupanu plavu kosu što je bio jasan znak da jutros nije imao vremena za češljanje.
„I Dylan voli jesti to smeće. Ne mogu vjerovati da vas ima još“, Rekao je Mix, ali Kronosu je trebalo par minuta da shvati kako je govorio o pašteti.
„Ne vrijeđaj mi smeće.“
Mix se nasmije. „Dobro, onda, jesi spreman za rad?“
I bio je. Barem je mislio da je bio. Shvatio je koliko je lako sjediti i naručiti piće, a koliko je teško čistiti i točiti – odakle je on sjedio, sve mu se to činilo nebitnim, ali sada mu nije bilo svejedno. Našetao se kao konj lijevo-desno preko cijele gostionice dok je pokušavao ne zakačiti se s pokojim glasnim i nepodnošljivim pijancem.
Ali morao je priznati samom sebi da je bio prilično sposoban i zgodan konobar i da bi mu to vrlo lako mogla biti zanimacija – mozak nije bio potreban, a dobro je bome izgledao tako da je imao jedina dva potrebna aduta za taj posao.
„Onaj gospodin je toliko pijan da ne nađe vrata pa mu pomozi da izađe. I barem mu pokaži pravi put prema centru“, rekao mu je Mix dok je vadio novu čašu. Kronos baci pogled prema tom gospodinu – nije imao više od četrdeset godina, a crna kosa mu bijaše masna i neodržavana kao i bradica koja je polako izbijala ispod i iznad njegovih usana.
Kronos pođe k gospodinu i ponudi mu ruku. „Dopustite da vam pomognem“, rekao je uljudno diveći se opet sebi.
„Koji od vas trojice mi želi pomoći?“ trebalo je mnogo snage da Kronos suzdrži smijeh, ali je nekako ipak uspio.
„Sva trojica, ajde sad“, pomogao mu je da ustane tako što je prebacio njegovu ruku preko ramena i izveo ga van na podnevno sunce koje mu je zapeklo oči jer se naviknuo na tamu gostionice. „U kojem smjeru živite?“
„Četrdeset i pet stupnjeva istočno odavde.“ Kronosa je odgovor iznenadio, ali se nije bunio jer bolje od njega očito neće dobiti. Polizao je prst slobodne ruke i mahao njime okolo ne osjećavši pritom ništa.
„Dakle onamo!“ uperio je nasumično prema nekoj ulici i tamo usmjerio tom gospodina. „Dođite nam opet!“
Vrtjelo mu se i ništa nije vidio: sad mu je tek postalo jasno da se demoni mogu itekako napiti, a on je danas ispraznio Mixovu godišnju zalihu. Nije znao što je točno ušao u njega, ali je znao da ima veze s crvenkosom djevojkom preko čijeg je ramena stavio svoju labavu ruku.
„Što si mislio, pederu?“ mrmljala je tako cijelim putem do njegova stana koristeći psovke u svakoj drugoj riječi.
„Nisam lud“, promrmljao je drhtavim, ošamućenim glasom.
„Nisam ni rekla da si lud“, glas joj je bio odlučan i jasan kao i uvijek kada je bila naživcirana, ali to nije htjela pokazati. Kosa joj je mirisala na krv i zno,j jer se nedavno vratila sa zadatka, ali je taj miris bio tako njezin da nije mogao ne uživati u njemu.
„Ej, Devon...“ počeo je, ali odlutao mislima kada mu je vrtoglavica zamračila pogled.
Crvenokosa ga protrese. „Što je?“
„Kako si?“ cmizdravo je upitao – kao da je na granici sna i jave poput malog izgubljenog djeteta.
„Nikad bolje“, glas joj je sadržavao smiješak. Sretan smiješak.
Gledao je neko vrijeme za njim, samo kako se ne bi morao vratiti unutra prati čaše, kad se gospodin onesvijestio tj. Pao. Kronos je potrčao do njega i vidio nešto što već dugo nije: krv mu je tekla preko sad već blijedih usana, a oči mu se iskrenuše i postadođe prozirne poput magle dok mu se cijelo tijelo nekontrolirano treslo.
„On...on...je vani... oni... kontrolira-“ i tad se umiri i glava mu potpuno klone.
Kronos se nije previše obazirao na njegove riječi; bio je to samo pijandura koja nije mogla izdržati više alkohola. Nije prvi put da je vidio tako nešto vlastitim očima. Kažiprstom i srednim prstom mu spusti kapke i pomogne njegovom tijelu da se raspadne i nestane u zemlji prije vremena. Vjerojatno neće nikome nedostajati.
Podignuvši se s koljena, zahvalan što u toj ulici nije bilo prometa, pošao je natrag u gostionicu čvrsto odlučivši da će Mixu reći kako je gospodin sada na sigurnom.
Zauvijek.