subota, 28.11.2009.
Act 5.
The secrets almost killed me. I kept the secret of incest.
„U posljednje vrijeme si kao živi mrtvac“, primijetio je Nero dok je, ispijajući pivo koje bi trebalo biti posljednje za večeras, pokušao izvući neke informacije iz Devon koje su ga osobno zanimale. Problem je bio u tome što je Devon postala okorjelija nego prije pa su riječi teško tekle iz nje; kao da im to nije dopuštala iz nekog razloga. Nije bio siguran zašto, ali je to čudno ponašanje povezao s nepoznatim čovjekom koji je zapucao na trgu prije tjedan dana.
„Najizlizaniji oksimoron koji sam ikada čula“, promrmljala je i bezvoljno nastavila promatrati praznu čašu kao da je nešto ispisano po njoj, ali to ne može pročitati jer nije na njenom jeziku.
Nero zauđeno odvrati pogled od čaše. „Nisi li ti neobrazovana osoba? Kako bi onda znala tako nešto?“
„Jesam li ikada rekla da nisam išla u školu?“ pitanje ga je uhvatilo nespremnog, ali je imalo smisla. Shvativši da je tako probudio neke stare uspomene, pokušao je ugasiti svoju znatiželju i samo promatrati njeno lice – možda mu ono nešto ispriča, tako je mislio.
Izlizane tamne traperice na koščatim nogama i široka karirana košulja na uskim ramenima su, lišeni ritma, poskakivali po tijelu petnaestogodišnjakinje čije je ime bilo neuobičajeno i jedinstveno u cijelom Caymu. Devon, bilo je tako lako izgovoriti, ali su ju prijatelji većinom zvali Dee ili Dev. To joj, naravno, nije smetalo; štoviše, tako se osjećala prihvaćenom i posebnom.
„Rekla sam mu da mi se nikada neće sviđati na onaj način! Znaš!“ objašnjavala je svojoj najboljoj prijateljici Emily koja ju je pozorno slušala. Njih dvije su bile potpuno različite; što po izgledu, što po osobnosti.
Emily je bila nježnija, ali ozbiljnija djevojka duge plave kose i malog prćastog nosića (izuzetno popularna među dečkima), a Devon bezbrižna i lišena osobnosti (premda se obožavala tući). Njena je crvena kosa iritatno stršala među svijetlim glavicama ostalih učenika.
„Garrett će te uvijek voljeti, bez obzira na sve. Iako mislim da pametno postupaš kada želiš da ostanete samo prijatelji.“ Rekla joj je Emily suosjećajno iako su joj misli počele lutati na sutrašnji test iz algebre.
„Hvala, bar me netko razumije. Ed me potpuno isprao jer sam odbila Garretta.“ Uzdahnula je. I onda muški kažu da su cure komplicirane?
Nedugo zatim su se pozdravile i svaka je pošla svojoj kući, iako je većina njihovih drugih prijatelja otišla na tulum – njih dvije su vikend odlučile provest učeći kao i svaki drugi. Ipak su bile najbolje učenice generacije, a tu titulu nije lako održavati.
Devon uzdahne. „Za tri dana je dvadeset i osmi.“
Nero kimne glavom i cokne jezikom. „Misliš li da-„
„Sigurno. Ne moraš ići ako ne želiš. Kao ni prošli mjesec, neću te siliti.“
Presjekla ga je u riječi. Nero se zacrveni, ali to pokuša skriti; ego mu je ionako već srozan do krajnjih granica, nije trebao još stimulatora.
„Nekako mi je neugodno puštati curu da sama sve obavi“, promrmlja je posramljeno. Zaboga, bio je demon! Zašto nije volio ubijati?
„Ne brini, da sam muško, imala bih veći kurac od svih vas pičkica.“ Rekla je nasmiješivši se. Nero nije mogao zatomiti osmijeh, također.
E to je već bila ona stara Devon.
°
Nije ju začudilo što se, zbog Nerovih riječi, sjetila svoga djetinjstva – kada je još bila uvjerena da je samo obična tinejdžerka bez ikakvih briga. U zadnje vrijeme ju svaka provokacija, pa i najmanja, zna potpuno izbaciti iz takta u potrazi za odgovorima davno zaboravljenim u oblaku gustog dima. Htjela je kronološki poslagati svu bol i saznati kad je zapravo počela; no bojala se da će na kraju odgovor biti: "od prvog dana rođenja".
Torba joj je skliznula s umornih ramena i uz tresak pala na pod unajmljenog stana kojeg je plaćao njen brat. Nikada se nije pitala što on radi kako bi zaradio novac za život, ali ju nije bilo ni briga, jer ga je uvijek imala napretek. Usto, kad god je trebala savjet ili podršku, došla bi svom dvadesetjednogodišnjem bratu koji bi uvijek imao koju pametnu za podijeliti.
„Styx, doma sam!“ doviknula je, ali ju u tom času nešto presiječe posred želuca pa se morala vraški potruditi da ne padne ničice. Nije ovo bio prvi put da ju je ta bol posjetila; čini to od dana kad je napunila petnaest godina. Naravno, nije nikome rekla za nju, ali je svejedno osjetila čudne trnce kad bi ju brat pogledao – kao da zna.
„U dnevnom sam boravku“, prigušen glas ju je dozvao. Nije se iznenadila kada bi stupila niz hodnik pa kroz uski dovratak i ugledala iscrpljenog brata na kauču dok je rukama prekrivao lice. I kako mu je onda mogla reći da ga boli kada on sam izgleda kao da bi mu dobro došla pomoć? Ipak, nikad nije pitala.
Do danas.
„Jesi dobro?“ bojažljivo je upitala pazeći da joj ton ostane nizak i ponizan. Sjedne kraj njega, ali se on odmakne. I dalje nije skidao ruke s lica što je samo produbilo njenu zabrinutost. „Slušaj, ako hoćeš mogla bih ti pripremiti-“
„Šuti! Samo šuti! Ne želim ti to učiniti!“ prasnuo je najednom i maknuo ruke s lica, ali na njemu nije bilo čudovišnih prizora – samo lik čovjeka koji se polako slamao.
„Ne moraš mi ti to učiniti... sama ću ti napraviti čaj... ne moraš... ja ću...“ mrmljala je nepovezano i spustila pogled. Novi val boli propara njenim tijelom, ali ona zadrži mirnoću. No ne zadugo, jer se u idućem trenutku počela nesvjesno tresti.
„Pogledaj što ti čini... zašto nisi cijela?“ pitao ju je Styx kao da misli kako ona razumije o čemu priča. Ali nije, samo je bila zbunjenija.
„A-ali j-jesam c-cijela“, protisnula je kroz zube kad joj je tijelo, kao da ga je pogodio zemljotres, počelo izmicati kontroli. Nešto se slomilo u Styxovim očima, mogla je to vidjeti krajičkom oka dok se grčevito držala za trbuh.
Već idućeg trenutka, Styx ju je čvrsto privio sebi; i trzanje prestane. Zbunjeno je treptala gledajući u tamu njegovog crnog pulovera. Zar je gotovo?
Kao odgovor na nepostavljeno pitanje, Styx nježno poljudi njen vrat koji je bio točno u ravnini njegovih usana. Trnci, opet, ali u nešto manjoj količini – više kao podsjetnik za nešto... zaboravila je. Nije smogla snage da se odmakne smatrajući da ju tako samo tješi, ali njegove ruke se tad spuste i počnu otkopčavati njene traperice. Nimalo nespretno, već sigurno, kao da je to činio već tisuću pita – i to baš njoj.
„S-styx?“ upitno je promrmljal, ali joj brat ne da odgovora.Umjesto njega, brže-bolje ju primi za ramena i povuče ispod sebe. I tako je ležala ispod njega, šokirana, otkopčanih traperica. „Um... ti si mi brat.. ja..“
„Nisam ti ja brat! Polubrat, to sam. A ti... ti si pogreška i ne želim ovo napraviti. Ne bih smio, ne bih trebao, ali želim! Potrebno je i tebi i meni.“ Rekao je čvrsto skupivši oči. Devon cijelim dlanom podraga njegovo lice, a on se opusti njegovoj koži.
„Ne razumijem...“ promrmlja pokušavajući suzdržati suze, ali bezuspješno – one nisu više bile dio njenog tijela, već zasebna stvorenja. Styx, kao pogođen munjom, prihvati njene ruke i čvrsto ih pritisne iznad njene glave – samo jednom vlastitom rukom.
„Oprosti...“
Devon nije mogla sasvim pristrano pratiti iduće trenutke. Mnogo puta je čitala o seksu te se obrazovala o tome preko svojih prijateljica i prijatelja te časopisa i interneta; ali nikada nije znala da je tako boljelo, a nije davalo ni trunke zadovoljstva – barem ne njoj, jer je Styx svakih par sekundi ispuštao uzdahe koji su joj parali uši; poželjela je probiti vlastite bubnjiće samo da to više ne mora slušati.
Kad je sve konačno završilo, ustao se s kauča i izgledao kao potpuno druga osoba; gladna osoba spremna griješiti isto iz zabave. Bojala se tog novog Styxa, u tolikoj mjeri, da nije primijetila kako leži u lokvi krvi orijaške veličine.
Nije se sjetila kada je pročitala da će biti tako krvavo i prljavo.
Pile ju je pozdravilo, čim je ušla u stan, tako što joj se motalo pod nogama dok skoro nije pala pa ga na koncu i šutnula dalje od sebe. Šetnja gradom ju je inače osvježavala, ali večeras ju je samo mentalno umorila.
Bacila se na kauč, trbuhom prema dolje, i rukom počela raditi neodređene kretnje po tepihu. Pile ju sućutno pogleda kao da joj želi čitati misli, kao da pokušava razbiti nekakvu šifru koja bi mu omogućila pristup u njen um; ali ništa, ipak je to samo pile.
„Živiš sa sjebanom osobom. Trebao bi naći novog vlasnika“, promrmljala je. S jedne strane je mrzila što je tako pekmezasta najednom, a s druge je pak uživala proživljavajući ljudske osjećaje tuge i zapostavljenosti koje je već davno skrila među bolne kosti.
Nije ni primijetila da je usnula u san.
°
„Gdje je...?“ mrmljao je Nero sebi u bradu, dok je cupkao po groblju, pola sata prije ponoći 28. U mjesecu. Devon nije ni vidio ni čuo tri dana – kad su zadnji put razgovarali i kad mu je rekla da ne mora doći. Ali osjećaj odgovornosti ga je ipak nekako dovukao na borilište. Samo što sada nije bilo Devon. Nije mogao poreći iznenađenost, ona je uvijek bila prva koja bi uskočila u borbu i opsovala neprijateljima sve po spisku pa ih onda ubila.
Nešto se čudno s njom zaista događalo. Potajno se nadao da će naći rješenje za svoje dileme i vratiti se u svom dobrom starom neprobojnom oklopu zatomljenih emocija.
Usto, nije se htio sam boriti protiv zombija – jer su to oni uistinu bili. Katkad se pitao što nije u redu s njim; kao jedan čistokrvan demon, trebao bi uživati u ubijanju kao njegov brat Kronos – ali se on samo držao po strani i čekao da drugi obave taj posao. Nije se bojao, nipošto, samo nije volio ubijati.
„I ti si došao na ponoćnu koljačinu?“ nepoznat glas mu pristupi s leđa. Nero se žustro okrene i pogleda u oči čovjeku kojeg je vidio na trgu prije tjedan dana. Val mržnje ga oblije u trenutku, ali ga Nero obuzda.
„Možda.“ Kratko odgovori i promotri priliku ispred sebe. Čupava kosa, šiške preko očiju i vragolast osmijeh; ali ne, to nije bio demon. „Što čovjek poput tebe ima tražiti na groblju usred noći? Lov na zombije je naš posao!“ povisio je ton tek kad je skupio nešto hrabrosti.
„Oh, znači i poludemonka Devon će doći? U tom slučaju, moram ići.“ Brzo reče i ode ostavivši Neru potpuno zbunjenog. Bilo je to previše za jednog demona jer očito ne može razumjeti ljude.
Nedugo zatim, sat je otkucao ponoć i zemlja se počela glasno otvarati, kao da ju stvarno boli kada joj te prljave ruke gade utrobu. Nero se lecne, ali ipak izvadi sačmaricu koju je nosio ispod kaputa i planirao koristiti samo kada bude najveća nužda. Zaključio je kako je ovo jedan od tih trenutaka.
Za osobu koja dugo nije držala hladno oružje u ruci, kretao se brzo i eliminirao jednog po jednog neprijatelja koji kao da su bili sve sporiji i obeshrabreni.
Ni petnaest minuta nije u trebalo da očisti cijelo groblje.
„Prošlo je mnogo vremena“, Devon mu priđe leđa opuštena izraza lica, s cigaretom u ustima, kada je tišina već doličila grobnoj, „otkad sam te vidjela sa sačmaricom. Ne, ovo je prvi put uopće.“
„Bila si ovdje cijelo vrijeme?“ podignuo je jednu obrvu i spremio sačmaricu ispod istrošenog kaputa. Na njegovom licu ne bijaše nijedna kap krvi.
„Da, već sat vremena.“ Rekla je i odvratila pogled s njega na suhu zemlju čije su jedine stanovnice bile par travčica. Namjerno je ispustila dio sa Shaxom jer ga se to nije ticalo. „Bilo je vrijeme da počneš raditi ono što ti ide.“
„Demoni nisu stvoreni da štite ljude“, odvratio je.
„Zašto onda to činimo?“ bilo je to retoričko pitanje i Nero je to jako dobro znao. Nitko od njih nije morao tratiti svoj beskonačni život na spašavanje prljavih ljudi, ali su to svejedno radili. „Idi kući, otuširaj se pa ravno u krevet. Izgledaš kao da nisi tjednima spavao.“
Neru je začudila ta nova zabrinutost, ali ju je poslušao bez zamjerki. Izgledalo je da se Devon opet vratila na staro, a on je opet propustio kad i kako se to točno dogodilo.
„Laku noć“, rekao joj je i nestao u noć.
Devon je još neko vrijeme stajala na groblju, pušila cigaretu koja kao da nije htjela dogorjeti do kraja i slušala tišinu koja je večeras imala određenu melodiju; ali ne odjekivanje metaka ili vrisci mučenih, već titranje zvijezda i huk sove.
Uistinu, i sama se pitala zašto joj se najednom čini da se proteklih 10 dana nije dogodilo i zašto je opet spremna raznijeti nekome mozak samo jer je zabavno. Životne borbe su bile pred njom i odlučila ih je hrabro obgrliti shvativši da, dok ima luđaka, demona, silovatelja, ubojica, duhova, utvara i sličnog, ona nikada neće ostati bez posla, bez sebe.
Takvom je stvorena i tek sada je shvatila što je njen polubrat napravio za nju kada ju je silovao tog dana. Dobro se načitala u knjižnici u odijelu Demonske magije i sličnih knjiga. Naime, poludemoni nisu cijeli kad se rode, već im uvijek fali jedna polovica – ako je žensko, falit će mu demonska polovica, a ako je muško, ljudska polovica.
Kada poludemoni napune petnaest godina, određene promjene na i u njihovim tijelima zahtijevaju onu drugu polovicu koju može osloboditi samo demon. Ako se to ne dogodi, poludemon umire.
Tako je došao šokantan zaključak da je Styx spasio njen život tog dana.
Osamnaesti rođendan je Devon došao prebrzo, kao da nikada nije imala djetinjstvo već odmah skočila na dan kada se više neće moći izvlačiti na neuračunljivost ili ludost i mladost. Sneno je otvorila oči i shvatila da je opet zaspala u bratovom krevetu dok je on noć proveo gledajući televiziju.
Nije joj previše smetalo što su se družili samo na treninzima na kojima je Styx inzistirao kako bi jednog dana postala jaka poludemonka premda joj nikada nije objasnio kako i zašto te zbog čega je bilo potrebno ono silovanje prije tri godine. Znala je samo da ju više nije bolilo, nijednom, te da ju je nova spoznaja o moći polako gutala.
Sasvim je zaboravila kako je smijati se od sreće, ili zagrliti nekoga iz privrženosti. Emily nije vidjela već dvije godine, ali to nije ni primijetila.
Kad je stupila u kuhinju, ugledala je ogromnu rođendansku tortu od čokolade – nedvojbeno, njena omiljena; ili je barem bila.
A u podnožju torte je stajala veća bijela ceduljica na kojoj je čitkim rukopisom njena polubrata pisalo: "Nastavi se boriti."
I hoće.