subota, 19.06.2010.
Eight cigarette.
None of us knows what the next change is going to be, what unexpected opportunity is just around the corner, waiting a few months or a few years to change all the tenor of our lives.
„Što radiš?“
„Nije li očito?“
Promatrala je kišu kroz jedini prozor tog potkrovlja gdje je živjela već mjesec dana. Neumorna kiša, koja je zvučala poput neiskusnog glazbenika koji već unaprijed zna da njegova glazba nikada neće biti savršena, nije dopuštala njenim mislima da nesputano ometaju mir, kojeg je očajno pokušala uspostaviti u svom biću, i to joj je posljednih dana bilo potrebno. Mogla se utopiti, ne u lokvama koje će zasigurno ostati u svakoj rupi ceste ili staze, već u zvuku – zvuku koji je, kako su kapljice jače padale, počeo podsjećati na udarce nervoznih prstiju nego glazbenih nota – i slici – točkaste, prozirne kaplje iza kojih se tek nazirao Caym i tmurnost u, ironično, svom najboljem svjetlu.
„Muči li nešto moju 'u depresiji sam već dva dana, ali šutim jer sve mogu sama' damicu?“ nije odgovorila, što je očekivao pošto je pitanje neozbiljno postavljeno, pa je samo dodao: „Hm, spotana rima. Trebao sam slušati mamu kada mi je rekla da bih bio dobar pjesnik.“
Previše ju je fascinirala trka kapljica da bi se obazrela na njegov egoistični monolog. Što ako su kapljice zapravo duše? mislila je. Što ako taknem jednu i tako ona bude prisiljena skrenuti sa svog zacrtanog puta? Ne, prekorila se, kapljice nemaju zacrtan put; skrenu kamo ih vjetar odnese, potpuno otkačene od vlastite razboritosti. Gotovo kao ljudi; samo što ljudski život ne završava u prozorskom oknu, već u jami bez dna gdje slijedi samo padanje... i padanje.
„Sad me već ozbiljno brineš. Što je?“ Kronos ju bocne laktom i, iako su njegove riječi izražavale brigu, izraz njegova lica je bio potpuno ravnodušan. Vidjela ga je samo krajičkom oka i to je bilo dovoljno da opazi ozbiljnost koja se udomaćila na njegovom licu: nije mu stajalo. Iako je bila dirnuta svom tom brigom, htjela je da ju bar jednom ostavi na miru.
„Razmišljam. I ti me ometaš.“ Odgovorila je tiho, ali britko, namjestivši glavu udobnije na ruke. Leđa su joj se ukočila, no nije htjela promijeniti pogrbljenu poziciju.
„O čemu razmišljaš?“
Gotovo neprimjetno Dylan slegne ramenima i napući usne poput malog djeteta koje nije dobilo željenu lizalicu. „Ne znam. Kiši, valjda.“
„Ah, kiša“, reče Kronos zazvučavši poput pjesnika koji je upravo dobio inspiraciju, „kiša je poput-“
Nagli udarac, vrlo sličan onome o stol, prekinje njegov trenutak i on se okrene prema Mixu. „Molim vas prestanite s ovom atmosferom. Zvučite poput onih napornih likova iz sapunica koji samo sjede i nešto seru umjesto da se ustanu i nešto poduzmu.“
„Oprosti, Mix“, rekao je Kronos sa zagonetnim smiješkom zalijepljenim preko lica, „osjećaš se usamljeno?“
Mix uzdahne. „Da! Em me nikada nema tu gore, a kada dođem, onda vas dvoje sjedite skupa u nekom kutku i došaptavate se kao da me nema. Nešto mi tu smrdi, a ovaj put, nisam ja! Kad smo već kod toga, moram ići nešto obaviti.“
I s tim je izletio iz sobe ostavljajući Dylan i Kronosa same; nije bio prvi put tokom ovog i prethodnog tjedna i nešto je odjednom pecnulo Dylaninu znatiželju. Inače nije gurala nos u tuđe poslove, ali odjednom je imala potrebu za tim; Kronos loše utječe na njenu psihu, zaključila je.
„Što je s njim? Stalno nekamo odlazi.“ Upitala je Dylan i Kronos, koji je do trenutka postavljanja pitanja gledao prema vratima iza kojih je Mix maloprije nestao, vrati pažnju njoj te se nasloni na prozorsku dasku.
„Osjeća da je vrijeme“, rekao je zamišljeno, nekarakteristično nježno. Mogla je vrlo lako mrziti te njegove promjene raspoloženja, ali to bi bio samo gubitak vremena jer je to esencijalan dio njegove osobnosti, demonske osobnosti povrh svega.
„Vrijeme za što?“ jedno pitanje uvijek povlači sljedeće, takav je krug života s ljudima.
„Mirovinu, kako to ljudi zovu. Zatvara gostionicu“, rekao je kratko. Od svih vremena, baš je sad odlučio biti nepričljiv i tajnovit; pomislila je da to možda radi namjerno kako bi potpalio njenu znatiželju. To je prva njegova udica koju će zagristi.
„Nije li premlad za mirovinu? Mislim, obično šezdesetogodišnjaci idu u mirovinu. Mix je tek na pola.“
Kronos duboko udahne prije no što nastavi: „Umoran je od uspomena. Mnoge su vezane za osobe kojih više nema, a on, kako stari, osjeća se usamljenijim i napuštenijim. Gledanje pijanih lica svaki dan, znajući da još uvijek nema nove, ali ugodno poznate osobe da mu razvedri dan, ga polako umara. Stari. I on to zna. Kada si imao veze s demonskim svijetom, nikada više nećeš biti isti čovjek. Život kida više od tebe i obični ljudi se s tim ne mogu nositi.“
Upijala je svaku riječ koja je samo dodavala neugodan osjećaj na njenu dušu, gotovo kao da mora nositi i njegove boli uz svoje. Dvostruki teret je previše za sedamnaestogodišnjakinju. I tad joj je nešto sinulo, iako je znala da to ne bitrebala reći, te riječi su izašle iz njenih usta.
„Bila je nešto posebno, zar ne? Devon. Mix mi je ispričao sve o njoj i još uvijek ne mogu vjerovati da se ubila. Doimala se kao snažna osoba, a onda je napustila one koji su je voljeli. Sebično, čak i za demona.“
„Da“, glas mu je bio mek i gotovo se izgubio u zraku. Dylan se mogla zakleti da je vidjela tanke, svijetlosive obrise koji bi trebali predstavljati njegov dah. Shvatila je jednu stvar gledajući Kronosovo tužno i zamišljeno lice: nikad nije ni bilo udice koji bi mogla zagristi. Kronos možda jest imao svoje načine (koji nisu uvijek najpametniji), ali nosio je i određeno teško breme koje bi katkad spustio sa svojih ramena kako bi drugima – nehotice – bilo vidljivo. Mogla je to sada vidjeti.
Odvratila je pogled od njegovog lica i opet se pokušala usredotočiti na kišu kada je, na obrazu, osjetila dodir tri spojena prsta. Zbunjeno je okrenula glavu i srela se s Kronosovim spojenim kažiprstom i srednjim prstom na palcu.
„Pufi poručuje da se Kronos ne ljuti što si rekla ovo maloprije.“
„Pufi“, nasmiješila se izgovarajući to ime – stvarno je bilo blesavo, „reci Kronosu da mi je žao.“
Kronos se odjednom protegne i, uz jasno preuveličavanje, uzdahne. Doimao se višim od nje pa je se također uspravila kako bi smanjila osjećaj inferiornosti kraj njega. Mogla je reagirati na bilo koju smicalicu o kojoj je trenutno razmišljao (ili koju je već smislio), ali ipak nije kada ju je zgrabio za zapešće i povukao do njene sobe gdje ju je gurnuo do ormara.
„Obuci nešto lijepo. Haljinu, kratku i fleksibilnu po mogućnosti, i lijepo se našminkaj. Dolazim po tebe za pet minuta.“ Naredio je.
„Zašto?“ brže-bolje je upitala.
„Vodim te van. Negdje gdje je glasno i može se plesati na velikom podiju“, rekao je, „Mix je u pravu, znaš. Polako počinjemo zvučati i ponašati se kao kakvi jadni likovi iz sapunica. A ako tako nastavimo, ostarjet ćemo mladi i umrijeti.“
Neuspješno je podignula obrvu, ali zbunjenost je bila čitljiva preko cijelog njenog lica. „Zašto svaka tvoja 'životna lekcija' završava tako da umremo?“
„Jer je život takav. A ako nastaviš postavljati pitanja, umjesto da se počneš oblačiti, isto ćeš ostarjeti i umrijeti. Stoga brže. I ne prihvaćam ne kao odgovor!“ s time joj je zalupio vrata pred nosom ostavivši ju skamenjenu pred njima.
Mora mu priznati – znao ju je izbaciti iz takta. Pošla je prema ormaru i bezvoljno počela tražiti kakvu haljinu; nije bila taj tip djevojke pa ih nije imala mnogo. U njenom svijetu, traperice i široka majica – te pokoja suknja ako je njenog kroja – su u potpunosti vladali njenim ormarom. Konačno je, na samom dnu te nabacane tkanine, pronašla kratku crnu dolčevita haljinicu dugih rukava: naposlijetku, vani je padala kiša i nije imala namjeru obuće se poput kakve drolje i onda se prehladiti.
„Trebala bih biti entuzijastičnija“, rekla si je dok je navlačila haljinu preko glave čudeći se što je još uvijek stala u nju s obzirom da ju je kupila s 15 godina. No, haljinu sa strane na trenutak, Kronos se stvarno trudio. Malotko bi joj tako izašao u susret i, ponad svojih problema, dodao njene i potrudio se pružiti joj razonodu i pomoći joj zaboraviti na probleme (što je i sama prilično dobro radila trudeći se misliti na sitne nebitne stvari poput kiše, pudinga ili prljavštine u kupaonici).
Nije nanijela puno šminke: samo tuš na rub kapaka, maskaru i sjajilo boje kože koje se tek svjetlucalo pod pravim kutom svjetla. Na noge je nazula niske crne starke jer štikle, pa čak ni balerinke, nije posjedovala niti će ikada posjedovati.
Kad je pritisnula kvaku, u čvrstoj namjeri da izađe van i zabavi se, spremila je sve brige i sva pitanja u daleku ladicu nepoznata dijela njenog mozga gdje će biti sve dok ih ne odluči potražiti. No to neće biti danas.
Kronos ju je uplašio jer je mirno, poput vojnika, stajao pred njenim vratima i umalo se zabila u njegovu pojavu. I on sam se presvukao: blijede traperice su savršeno stajale njegovim mršavim nogama naglašavajući ih tek dovoljno da privuku pozornost drugih djevojaka, a kožna jakna, preko uske bijele majice, je sama naglašavala da će mu biti vruće ako odluči zaplesati. Kosu nije morao zalizati gelom jer je ona sama stršala na sve strane na privlačan, neodržavan način.
„Zašto tu stojiš?“ upitala ga je s blagom ljutitom intonacijom no demon samo slegne ramenima.
„A gdje drugdje da stanem?“
Jednom će ga stvarno ćušnuti. „Nema veze. Kako idemo?“
Vragolasto se nasmiješio, savinuo svoju ruku, poručujući joj da ga uhvati ispod ruke, i nakrivio glavu kao kakav džentlmen iz starih filmova.
„Neću te uhvatiti pod ruku“, rekla je odrješito i prekrižila ruke na prsima. Nadala se da će uplašiti Kronosa tim stavom, ali on se šire nasmiješio.
„Surađuj i sve ovo će biti bezbolnije.“
Naposlijetku, ali ne bez uzdaha, je učinila kako je rekao te, uhvativši ga pod ruku, mu dopustila da ju vodi van iz gostionice pa ulicama Cayma. Dylan je odmah primijetila, u to rano veče, što je Kronos učinio: nekako ih kiša nije doticala već, približivši se njihovim glavama, naglo skrene i padne na tlo kraj njih. Nije ništa pitala jer je bila suviše udubljena u divljenje nevidljivoj kupoli nad njima. Osjetila je ono primarno uzbuđenje pasivnog promatrača; kao da cijeli svijet igra njoj pred očima, a ona je nedodirljiva.
„Izgledaš lijepo, znaš, ženstvenije no inače“, čula je Kronosov glas, ali kao da je bio miljama udaljen od njenih ušiju.
„Hvala“, promrmljala je.
„Impresivno, zar ne?“ zahihotao se usred pitanja. „Jedan od mnogih razloga, zbog kojih volim biti demon, jest što vrijeme i mjesto ne znače ništa u dimenziji iz koje potječem pa mi je sve ljudsko... savitljivo, ajmo reći.“
Usne nije iskoristila za odgovor, već za mali impresionirani pogled. Ako Kronos može napraviti ovo, kolika je šansa da napravi dugu? Otresla je, ipak, te misli iz glave kada je shvatila da je nebo pretamno za dugu.
Ulice, napuštene od ljudi, kojima ju je Kronos vodio, su konačno završile u jednom disku koji je radio danonoćno; bila je u njemu svega jednom i to s 13 godina kada je ušla iz oklade. Izvana se nije mnogo promijenio, a ušavši unutra, primijetila je da nije ni iznutra: četiri vertikalna, debela stupa su držala terasu s desne strane, a lijevo su bili poredani mali stolići s tvrdim foteljama ispred kojih je bio šank sa stolicama, a točno ispred njih se prostirao ogroman plesni podij kojim je upravljao DJ u odvojenoj kabini. Neonska svjetla, koja su često mijenjala boju, su u jednakim krugovima obilazili podij.
Iako čovjek ne bi tako zaključio po vremenu, disko je bio prilično napunjen ljudima koji su se smijali, pili i plesali kao da vani nije nevrijeme ili kao da ne postoje brige na ovom svijetu; no, sudeći po mladosti prisutnih, vjerojatno ni nije bilo briga za njih.
„Jesi li za ples?“ upita Kronos u pokušaju da nadglasa glazbu koja je bila neki mix dance glazbe i modernog popa.
„Prvo bih nešto popila!“, jednako glasno odgovori Dylan.
„Ne smiješ piti!“
„Mislila sam na sok!“
Nasmiješio se i poveo ju do šanka gdje je čaše brisao mladi barmen. Prijateljski je kimnuo glavom čim su mu se približili i sjeli. Dylan je zaustila kako bi naručila, ali ju je Kronos prekinuo i za nju naručio sok od naranče (čudila se što to uopće poslužuju), a za sebe neki martini.
„Nije fer!“ rekla mu je kuckajući prstima po šanku iako taj zvuk nije mogao nadmašiti onaj od DJ-a, ali Kronos je jasno primio na znanje kako se trenutno osjeća; uvijek bi se nasmiješio kada shvati da čini nešto što joj nije drago.
Kronos se jako dobro osjećao; otkad je došao u svijet ljudi nije se ni približio razonodi, iako je to bio jedini razlog dolaska. Isprve je imao snažnu želju za svim ljudskim porocima: alkohol, cigarete i žene. Sve ono što je bilo tako nevažno, ali tako vješto ispunjavalo prazninu u njegovu životu. Tad je još osjećao da se nema više za što boriti i da može uživati do kraja vremena i iznad ne mareći ni za koga osim sebe.
No, kad je upoznao Dylan i, ponajprije iz čiste znatiželje, saznao njenu priču te razumio varljivu ljutnju i sarkazam njenih riječi i postupaka, zaželio se uloge junaka koja mu nije bila suđena, a koju je tako žarko želio. Možda bi mu ta titula vratila staru slavu, stari osjećaj snage i izdržljivost. Sada je već gotovo bio siguran da mu je stalo. Možda i više no što je trebalo biti.
Gledajući tu novu osobu, koju je tako brzo prisvojio u svoj život, shvatio je da spas ima različite oblike. Što da ju nije pronašao? Valjao bi se u samosažaljenju trujući se svojim lošim odlukama. Ona je bila njegova slamka spasa koja ga je sama, iako krhka i lomljiva, nesvjesno izvukla iz lokve uspomena.
I da se sada netko pojavi i kaže da ju treba više nego on, ne bi ju dao. Sebično bi ju, čak i protiv njene volje, prebacio preko ramena i sakrio daleko od sviju – jer je ona njegova.
Tek kad se zagrcnula sokom je primijetio kako je cijelo ovo vrijeme zurio i u nju i odmah se posramio svoga čina; još uvijek nije znao što je točno želio, jer posesivnost nije jednaka želji, već potrebi, ali isto tako nije htio da ona shvati kako je nešto drugačije.
„Što je?“ upitao je odlažući čašu maritnija kojeg je jedva dotaknuo. Nije zapravo znao ni zašto ga je naručio kada ne voli takva profinjena pića, već obično pivo kao za bilo koju budalu s ulice. Dylan odloži svoju praznu čašu i nakašlje se.
„Znam ovu pjesmu!“ rekla je koliko god je glasno mogla i to je bilo dovoljno da ju Kronos čuje. Uistinu, pjesma je sada bio brži mix latino ritma, kakvog nema čak ni u filmovima, a koji je pozivao noge na ples.
„I zato si se zagrcnula?“ podignuo je obrvu kao što je to običavao činiti. Bijaše to stvarno smiješna djevojka i to je pripisao njenoj mladosti.
„Kad sam išla na satove plesa, uvijek smo plesali tango na ovu melodiju. I s vremenom sam zamrzila tu pjesmu!“
Znalački osmijeh zaigra na Kronosovim usnama. „Pa, u tom slučaju“, reče i, dignuvši se sa svoje stolice, povuče Dylan sa sobom prema podiju, „zaplešimo.“
Stavio je desnu ruku na donji dio njenih leđa i svoju lijevu ruku u njenu desnu držeći ju tako pod svojom kontrolom. Doimala se prilično zbunjeno (što ga je, kad ju je tek upoznao živciralo, ali s vremenom je zavolio način na koji djelomično rastvori usne i izbeči oči pokušavajući pročitati njegov izraz lica) i to je samo dodavalo sigurnosti u njegovu muškost i nemira u njegove potrebe. A sada je imao potrebu za tjelesnim kontaktom; a što je bilo bolje od toga negoli tango?
„Nemoj me sad razočarati“, rekao je čekajući pravi ritam jer, ako se dobro sjećao, bit tanga je podudaranje s ritmom u erotičnim, skladnim pokretima.
Frknula je nosom. „To bih mogla reći za tebe, demone.“
I tad ju je poveo za svojim tempom preko polupraznog podija jer je većina ljudi bili preumorni za bilo kakvu fizičku aktivnost, već su radije uživali u osvježavajućem piću. Ali Kronos za to nije mario, nego je pažljivo pratio svaki njen prateći korak i pamtio svaki namjeran dodir bokova i torza kada bi ju grubo primaknuo sebi.
Bilo je zanimljivo, morao je priznati, što je mogla pratiti svaki njegov novi trik te se potpuno prilagoditi činjenici da je on muškarac i vođa ove zabranjene igre.
Neka je proklet, al' bijaše to najbolji osjećaj.
Nije voljela biti inferiorna, ali nije li to osjećaj koji često ima kraj Kronosa? Trebala je uložiti puno truda da drži korak s njegovim zahtjevnim koracima i piruetama, a on sam se nije umarao kao ona. Ova bitka je unaprijed izgubljena, iako su im šanse trebale biti jednake – nije ni ona tako slaba, ali očito je demon u njemu jači od krvi Prvorođenog.
Iako se potpuno usredotočila na želju za pobjedom (znajući da ju neće imati), nije mogla ignorirati prve dodire s Kronosom i ta nova intima je bila nadasve čudna, samo jer je bila nešto nepoznato. Nikad nije bila intimna s dečkom (na satovima plesa je plesala s prijateljicom) i ova nova primamljiva saznanja su je lako mogla odvući sa zacrtanog puta.
Srećom, iako je Kronos bio sasvim dobar dečko, bio je daleko od onoga što joj je bilo dopušteno i nije imala namjeru igrati se s vatrom pa bila ta vatra doslovno iz dubina Podzemlja. Jednostavno nije bilo vrijedno. No, bio je dobar prijatelj i samo takvim ga je smatrala.
Kako su se zanijeli, nisu primijetili da su ostali ljudi s divljenjem promatrali njihovu bitku te da se podij polako punio onima koji su također htjeli biti poneseni čarima brzih i divljih ritmova. A bilo je to tako lako.
Kad je podij postao krcat, Kronos i Dylan su morali usporiti ritam inače bi se nasumično zabijali u ljude, ali i dalje su bili prilično brzi naspram drugih.
Odjednom, posve neočekivano, pod neonskim svjetlom i preko glasne glazbe, Dylan se učini da čuje nešto. Glas. Šaptajući. Naćulila je uši sada radeći dvije stvari odjednom i jedva uspjela razabrati: „Nisi poslušala. Otišla si...“
Brzo, gotovo panično se izvukla iz Kronosova stiska i počela osvrtati oko sebe u potrazi za mjestom od kojeg bi glas mogao doći shvaćajući brzo da je to nemoguće s obzirom na ovu glazbu. Nije valjda ludila? Ne, nije. Definitivno je bio nezananac, skakač po krovovima.
„Što je bilo? Bojiš se poraza?“ svojim pitanjem Kronos ju je podsjetio kako je i dalje tu.
„Čula sam ga“, rekla je pogledom pretražujući disko, „onog tipa s krova! Sigurno je bio on.“
Kronos se tad pridružio potrazi pogledom, ali nije izgledao oduševljeno pa niti ushićeno, već više ljutito jer je ples prekinut, no to je sada bila manja, nebitna briga. Morala je porazgovarati s neznancima pod svaku cijenu jer je nešto sumnjala i morala je potvrditi svoje sumnje. Dotad će čak i u sebi držati to pitanje tajnom.
Požurila je prema izlazu misleći da je htio da ga slijedi, slijedi njegov tih glas, ali kad je izašla na zrak noći, trenutne vladarice, nije se dogodilo ništa značajno, osim što je zadrhtala kada ju je hladnoća ošinula po znojim, golim nogama i licu.
„Sto posto sam ga čula“, promrmljala je, „možda nas prati.“
Kronos izvadi cigaretu ne bojeći da se da bi ju kiša mogla ugasiti jer je opet priskrbio zaštitu od te naporne padaline. „Nemoj se umarati. Možda ti se učinilo.“
„Ako si faca, izađi! Kukavico!“ viknula je u noć pa su se svjetla iza nekih prozora upalila i bilo je samo pitanje trenutka kad će neki ljutit čovjek, koji je pošao na počinak, sneno otvoriti prozor te početi vikati na njih kako ne poštuju gradski red.
No, Dylan nije bilo briga, samo je htjela vidjeti neznanca ponovno i dobiti neke odgovore (a vjerojatno i još neka pitanja). Ali odgovor koji je dobila bijaše samo tišina. Tišina i pjesma kiše koja je polako jenjavala.
„Dylan, idemo kući.“
Razočarano se pogrbila i zagrizla usnicu. „Dobro, idemo.“
Kronos te večeri ništa više nije rekao, već ju je dopratio do njene sobe, zatvorio vrata za njom rekavši samo 'laku noć' i tako ju ostavivši samu, u mraku, sa svojim mislima kako je opet podbacila ne znajući da tako njena odlučnost samo postaje jača, a želja za odgovorima mučna i prijeko potrebna.
Zaspala je slušajući kišu koja, umjesto da je prestala - ipak postala još jače prevarivši tako njene pretpostavke, je napokon uspjela nadglasati njene misli.