srijeda, 06.10.2010.
Nineteenth cigarette.
Your warmth is disappearing, disappearing taking with it the place where I am. I want to go to sleep wrapped in your arms that wipes out my punishment
Njegov brat je kasnio. Iznenadila ga je njegova iznenadna neorganiziranost dok je nervozno, i gotovo luđački, tupkao starkama po podu. No, tek kad je pogledao na sat, shvatio je da njegov brat ne kasni, nego se on prerano spremio što je samo stvaralo još veći kaos u njegovoj glavi. Pitao se koja je budala uopće osmislila vrijeme, točnost i situacije u kojima su ova dva čimbenika nužna. I sve to, samo da ne bi morao razmišljati o Dylan i njenom kvazi planu.
„Kronose, tvoj bra t se planira pojaviti, zar ne?“ priupita ga Angela nonšalantno se naslonivši o dovratak gostionice odjevena u usko bijelo odijelo koje nije bilo prikladno borbi. Ipak, nije mogao previdjeti malu boru nemira i zabrinutosti iznad nosa pa mu postade jasno da je ona bila izudarana vremenom koliko i on.
„Nazvao sam ga.“ Odgovori Kronos vladajući svojim glasom tako vješto da se nervoza jedva osjetila; bijaše tek prizvuk iza niska tona.
„A to je demonski termin za...?“
„Doći će.“
Kronos uoči njen mali osmijeh pa se i sam nasmiješi. Iako su anđeli i demoni bili obligatni međusobni mrzitelji, činjenica jest da su se razumjeli i dobro surađivali u kriznim situacijama tad lako zaboravljajući netrpeljivost.
Kao dozvan njihovim razgovorom – Kronosovom vjerom i Angelinom sumnjom – Nero se pojavi kroz dobro poznata Vrata podzemlja u punom sjaju. Bilo je očito da Podzemlje ne prima „podražaje“ kao ljudski svijet. Ono što je u Podzemlju mir, ljudsku dimenziju razori u sekundi; što je u Podzemlju tišina, ljudskom svijetu para sluh; što je u Podzemlju sekunda, ljudskom svijetu je vječnost. Bijaše to zatvoren začarani krug bez mane.
U svakom slučaju, Nero je nosio dobru, staru pokerašku facu koja nije otkrivala ni trunku emocija koje je nosio u sebi. Angeli je sigurno izgledao smiren i jak, ali Kronos je po njemu jasno vidio ožiljke prošlost, ožiljke koje će tek dobiti, te sve te ožiljke koje će nositi u budućnost. No, njegov brat je jaka osoba, odjeven u najbolju crnu tkaninu i zaogrnut dugim, crnim, kožnim plaštem, kojega život nije mogao pokoriti. Iza njega je stajalo nekoliko jačih demona, mrkih lica i strašna izgleda. Kronosu izgledahu neobično iza Nere, ali nije mu imao srca reći to.
Nije prošlo dugo otkako ga je zadnji put vidio, ali pošto mu je bio brat blizanac, osjećao je određenu privrženost i potrebu za blizinom brata. Stoga mu pohrli u zagrljaj kojeg mu Nero uzvrati – mora da je i njemu falio.
„Nero, braco, još uvijek izgledaš kao ja. Sretniče.“
„Kronose, braco, još uvijek se razbacuješ niskokvalitetnim, neelokventnim i neadekvatnim pošalicama. Jadničku.“
Kronos napući usne i prekriži ruke kao nadmudren dječarac. „Da sam te išta razumio, uzvratio bih ti!“
Nero se nasmiješi samodopadno te doda: „Umjesto nepotrebnih zavada, kako ti zvuči objašnjavanje mog dijela posla?“ Kronos napusti izgled nadurenog djeteta te se uozbilji baš kako je njegov brat zatražio.
„Ti i tvoji“, Kronos potraži pravu riječ kratko pogledavši demone iza Nere, „prijatelji, pobijte sve znanstvenike u Rapsodyju. Ne znamo koliko su izopačeni i kakva bi znanja mogli ponijeti sa sobom ako ih pustimo da žive.“
„Zvuči jednostavno.“ Reče Nero.
„I jest jednostavno. Pogotovo jer će ti se ova ljupka anđelčica pridružiti.“ Doda Kronos nabacivši posprdan smiješak na lice.
Angela se obrecne: „To uopće nije riječ, neobrazovani demonu.“
„Nebitno“, odvrati Angeli, „ja ću se pobrinuti za Prvorođenog.“
Tad se, dosad pasivan Hayden, ubaci glasno se odbacivši od stolice na kojoj je sjedio. „A ja? Što je meni činiti?“
Kronos se okrene prema njemu te pusti sve svoje misli da uteku u Haydena budući da nije nosio masku. Ipak, neočekivano, izraz njegova lica je ostao isti čak i kad je postao svjestan Kronosove brige: Ne znamo koliko si nestabilan. Nismo sigurni koliko još života imaš.
Hayden reče naglas: „Ja znam. Osjećam da nije daleko. Zato-“
„Bi trebao cijeniti to što ti je ostalo.“ Dovrši Kronos umjesto Haydena na što ovaj bijesne frkne, ali Kronos je bio siguran kako je mlađi dečko znao da je bio u pravu. No, bez obzira na to, Hayden izleti van iz gostionice zapućen na samo jedno mjesto.
„Jesi siguran da je ovo u redu?“ upita Angela.
„Znajući ljudske tinejdžere, napravit će neko sranje.“ Doda Nero.
„Dajmo mu tri minute fore, a onda krenimo za njim.“
Demon i anđeo slegnu ramenima složivši se s tim apsurdnim prijedlogom.
Glasić, slabašan i gotovo nečujan, nije mogao nadglasati kaos koji se uvlačio u svaki kutak njene vizije dok je promatrala sat na zidu; otkucavao je pet minuta do jedan sat popodne. Većina znanstvenika je bilo umorno te su se skrasili u susjednoj sobi za koju je pretpostavila da je neka vrsta 'dnevnog boravka' namijenjenog pušenju i jedenju te čavrljanju o mutiranim psima.
Emanuel je, pak, pregledavao neke papire sjedeći za stolom na kojem je bio nož kojeg je trebala za napad. Neće završiti bajno ako se alarm oglasi, a ona stoji kao Drvena Marija u kupoli, daleko od noža i još dalje od pobjede. Morat će glumiti dobrog pokusnog kunića i otići pročavrljati sa svojim vlasnikom, pomisli.
Oprezno je izašla iz kupole te se nemarno došetala do njegovog stola. Emanuel je, tren prije njenog dolaska, podignuo pogled s papira te se nasmiješio. Promotrivši ga ovako iz blizine, nije izgledao tako opasno. Zapravo, mogao je biti otac njene najbolje prijateljice kada se potrudio izgledati manje kao ludi znanstvenik, a više kao prava osoba. Automatski je izbacila te misli iz glave sjetivši se da će ovog čovjeka uskoro ubiti; uskoro će njegovi grijesi doći na naplatu.
Lagano se nagnula nad njegove papire, koje nije sklonio, te upitala: „Što radiš~?“
Sumnjičavo ju je pogledao, otkrivši djelić svoje psihopatske strane, ali ipak odgovorio: „Samo pregledavam neke podatke. Ništa bitno za tebe.“
Dylan baci brz pogled na sat: četiri minute do jedan. Idućeg trenutka je u vidiku imala samo oštricu koja je najednom izgledala jako skupo. Emanuel je očito bio velik sretnik kada će umrijeti u stilu... ili barem biti ubijen skupom stvari.
Plan će ipak biti jednostavan: svega tri znanstvenika su ostala s njima u sobi, a oni neće biti dovoljno brzi da ju zaustave kada krene ubiti Emanuela. Ali tad, kao izazvano jednostavnošću njenog mozga, oglasi se alarm – pune tri minute ranije! Tri minute prije što je bila spremna.
Preko Emanuelovog lica prijeđe sjena ljutnje i on se brzo ustane počevši vikati svojim kolegama da zatvore sva vrata i pozovu ostale što je Dylan dalo dovoljno vremena da zgrabi oštricu te ustukne nekoliko koraka. Kad se ponovno posvetio Dylan, Emanuel nije izgledao iznenađeno.
„Očekivao sam da će se ovako nešto dogoditi, ali ne ovako rano. Iskreno, na sekundu sam bio iznenađen.“
„Nisi valjda mislio da ću te pustiti da živiš nakon što si pobio moje roditelje? Ti si bolestan čovjek. Bolestan!“ više se nije trudila hiniti pristojan govor kada mu je htjela sasuti sve psovke, koje je čuvala u svom rječniku, u lice upravo sada. Nije zaslužio nikakvo poštovanje; pogotovo ne od nje.
Emanuel ne ustukne već joj priđe koji korak kao da iskušava koliko je zapravo spremna ubiti ljudsko biće; htio je vidjeti je li nalik njemu pa da stavi dobrobit sebe ispred dobrobiti drugih. Bojala se, ali bila je spremna riskirati svoje dostojanstvo kao ljudsko biće da bi se osvetila ovom čudovištu ispred sebe.
Sophie će morati pričekati, odluči Dylan postavivši Emanuela kao svoju primarnu metu. On je bio divlja zvijer naspram usnule princeze trula tijela. U sobu tad uđe nekoliko znanstvenika praćeni alarmom koji je glasnije odzvanjao u hodniku.
„Pustite Prvorođenog!“ vikne Emanuel ne skrenuvši pogleda s Dylan. Sigurno je očekivao da će se Dylan prestrašiti ili odustati od ovog nauma, ali nije mogao znati da se već pomirila sa smrću ako se treba dogoditi danas, za par minuta. Njena smrt je bila potrebna kako bi raskrčila put prividnom miru. Znala je, jako dobro, da nakon jednog luđaka, negativca, dolazi sljedeći koji je napeto iščekivao svoj red; ali je znala i da će se ponovno pojaviti netko poput nje, tko će se boriti, i stati na put tom neljudskom čovjeku.
Taj krug nikada neće nestati.
Stoga se zaletjela prema Emanuelu gađajući mu ravno u srce, ali nemilo promašivši kada se pomaknuo u stranu iz jednog pokreta bokom. Dylan je malo nedostajalo da padne na tlo od zaleta. Ponovno se okrenula Emanuelu koji je nosio mali razigrani smiješak na licu; kao dječak kojega je igračka napokon zadovoljila svojom igrivošću.
„Što imaš od vladanja svijetom? Hrpu trupala i nepostojeću krunu na glavi! Zar nisi ništa izgubio putem?“
Izraz njegovog lica se naglo promijeni u semi ozbiljan protkan borom sjećanja ispod očiju. Bilo je očito da je djelomično izgubio koncentraciju pa Dylan iskoristi tu priliku da iskoristi svu snagu te ju uloži u jedan posljednji juriš kako bi oštricu zabila u Emanuelovo srce – ili barem negdje u blizini njega – nije mogla biti sigurna. Ono u što je bila sigurna jest da se Emanuel odjednom osvijestio te zateturao nekoliko koraka unatrag, popraćen Dylan koja nije puštala oštricu iz ruku, kako bi na kraju pao na tlo.
Šok preleti negdje duboko u njegovim očima koji kao da je govorio da je ovo nemoguće; da je neuništiv i da će ova oštrica ispasti iz njegovih grudi, raspasti se u tisuću malih komadića te ga poštedjeti smrti. Trebao je znati da se to događa samo u filmovima: u stvarnosti, čak i zlikovci krvare crveno.
I bila je to istina, pomisli Dylan, dok se toplo tamnocrvena tekućina slijevala preko njenih prstiju. Ista ona oštrica, preko koje se slijevala njena krv, je sada prodirala u Emanuela i činila isto njemu. Ista bol, različit kraj.
„Nećeš ustati sad, zar ne?“ upita ga Dylan kao u polusnu ne puštajući oštricu, nesvjesna boli koju si je uzrokovala dok je prstima prelazila preko dijela oštrice najbližeg dršku.
Imala je osjećaj da dira smrt.
Očekujući Emanuelov odgovor, u lijevom uhu osjeti prodorno pištanje, a kad se okrenula Prvorođeni je stajao ispred nje u svom punom 'sjaju': ljigav, izubijan i izbečenih očiju kao dokaz da se ljepota ne može kupiti nedjelima.
Idući trenuci su bili odigrani u najteatralnijem filmskom slow motion: Prvorođeni je podignuo svoju ruku, koja je završavala poznatim joj šiljkom, te se on nadvijao nad njom. Bilo je dovoljno da opusti ruku i ono će ju prepoloviti. Negdje u tom trenutku se ispred nje pojavio poznat dečko razbarušene plave i usamljenih leđa koja bi bilo gdje prepoznala kao Haydenova. Desnom je rukom podignuo palac. Sve će biti u redu. Pobrini se za Sophie.
Pokrenuta nevidljivom silom i sigurna da će Hayden već nekako zaustaviti Prvorođenog, silovito izvadi oštricu iz odveć mrtvog Emanuela te pojuri prema njenoj kupoli, sudarajući se u nasumične znanstvenike koji su kupili svoje stvari i trčali van nemajući namjere boriti se protiv podivljalih eksperimenata.
Došavši do kupole, brzo ju otvori te stupi unutra. Buka izvana se stišala u tom prostoru, ali je njenim ušima zvučala potpuno jednako. Okrenula se prema Haydenu koji se nije micao s mjesta. Dylan se iznenađeno nasloni o staklo kupole htjevši mu viknuti da se pomakne, učini nešto jer je Provorođenov šiljak bio sve bliži njegovoj glavi.
Ponesena trenutkom, stane na ulaz kupole i vikne: „Učini nešto!“
Hayden se okrene prema njoj, namjestivši ogroman smiješak na lice, te vikne: „On nije zao! Jednostavno nema izbora!“ Tad oštrica dotakne vrh njegove glave te se spusti niže, raspoloveći onaj divan osmijeh, dok se vrijeme ponovno ubrzalo obrisavši Haydena, kao cijelog bića, iz ovog svijeta.
Dylan zakorakne kako bi potrčala do njega, ali ju hladna i žilava ruka zaustavi te odbaci unatrag prema zidu. Kad se otrijeznila od udarca, podigne pogled i ugleda Sophie u bezličnom obliku. Kako nije primijetila u što se pretvorila?
Njeno lice je bilo ispijeno i potpuno crno dok, nekada plave kose, gotovo nije ni bilo. Prsti, dječji prsti, su bili dugački, a nokti nepodrezani. Lice joj više nije bilo od nevine djevojčice, već pomahnitalog duha u potrazi za osvetom.
Dylan se osovi na noge i pojuri prema Sophie te ju uspješno okrzne oštricom po licu. Shvativši da će morati računati na sreću – jer Sophie nema niti razuma niti posebnog treninga, već samo brzinu i snagu – kada napada. Stoga ju je nasumično salijetala sa svih strana, bodući ju gdje je stigla prije no što se izmakla.
Bacivši hitar pogled van kupole uoči da joj se Prvorođeni približava, a ona još nije pobijedila Sophie. Morat će požuriti, pomisli te se zaleti prema Sophie, gađajući ju u glavu, ali kako se izmaknula pogodila ju je u vrat te iz njega šikne krv, ne crvene, već neke neobične boje koja je bila puno rjeđa od ljudske.
Ono što je ostalo od Sophie se uhvati za vrat te počne nasumično lamatati po sobi kao usisavač van kontrole kako bi se na kraju bacila kroz staklo kupole i napokon smirila, uz još nekoliko trzaja, na podu ispred kupole.
Uz uzdah, Dylan se suoči s Prvorođenim, koji je provirio kroz kupolu uzrokujući pojačanje pištanja u njenim ušima. Činilo joj se da će joj lubanja eksplodirati ako ovako nastavi, ali nikako nije mogla pomaknuti ruke kako bi ih stavila na uši.
Odavde, sada, joj se ovo činilo kao prilično dobra smrt. Učinila je sve što je mogla, sve što je trebala, te se može mirne duše predati u naručje hladne smrti i biti upamćena za barem nešto. Neće umrijeti kao bakica, noseći samo žaljenje kroz život, niti kao žrtva kakve bolesti: umrijet će kao netko koji je učinio nešto. Zvučalo je dobro.
Ruka prvorođenog posegne u kupolu, produžujući se putem, i, tik prije što ju je dohvatila, bude odsječena pokretom kojeg nije uspjela uhvatiti očima. Zatim je bio odbačen dalje od kupole. Pištanje tad kao da se odbilo od njene glave i ona posrne podignuvši glavu, tik prije potpunog zamračenja, da ugleda poznate starke i itekako poznatu razbarušenu kosu.
Kronose, hvala i oprosti.
Primijetila sam da vas je mnogo otišlo što znači da nas je stvarnost konačno dotukla. No, ovim poručujem da sam uspjela svladati i stvarnost (ha!) i ovaj izmišljeni svijet pa se mogu oboma posvetiti bez ikakvih problema. Nadam se da će, onima koji su otišli, i to poći za rukom. Jer ću vas čekati. Vi ste moji heroji.