srijeda, 28.07.2010.
Thirteenth cigarette.
Teamwork is the ability to work as a group toward a common vision, even if that vision becomes extremely blurry.
Dvaput zaredom neuspjeh? Mislila je Dylan cijelim putem do trga dok je zviždukala na mjestu izmišljenu melodiju. Dosad je smatrala da su riječi teže na srcu, ako su zlonamjerne, ali shvatila je na teži način da dobronamjerna djela mogu učiniti puno gore. Nije mogla dopustiti Kronosu da se zamota u iluziju kad se ona već odavno ogradila od njega strahujući da bi se mogla opeći. Znači, sad ga vuče za nos.
Ni riječ do trga nije bila progovorena, a izostanak vjetra ih je još jasnije podsjećao na neugodnu tišinu. Iz tog razloga nije voljela nepotrebne osjećaje; ako se prepustiš jednom, on automatski stvori zid oko sebe i teško se ponovno posvetiti drugom. To je relacija ljubavi i prijateljstva.
Kako je veo mraka polako obgrljivao Caym, nije bilo čudno što je trg bio skoro prazan pa je Dylan lako uočila jedinu priliku, koja nije užurbano nestajala u smjeru sigurnosti doma, kako samouvjereno stoji bacajući pogled na zvonik crkve koji je virio iznad jedne od nižih zgrada koje su okruživale trg.
Kronos mu je prišao i kimnuo glavom držeći u ustima cigaretu, a ruke u džepovima pa je lako mogao proći kao kakav diler droge. No, demoni se valjda prepoznaju po mirisu ili nečemu što Dylan nikada neće shvatiti.
Ali ono što je odmah shvatila je razlika između Kronosova i Cainova (bila je uvjerena da je to ime čula jučer) držanja i stila. Dok je Kronos bio pogrbljen i u odjeći običnog mladog momka (traperice i uža crna majica), Cain je nosio uglađene hlače, košulju, sako pa čak i frak te to nosio uspravna stava. Sigurno je bio nekoliko desetljeća stariji od Kronosa pa mu modernizam ništa ne znači.
„Onda, Cain, zašto sposoban demon poput tebe treba pomoć djeteta?“ upita Kronos grubo i hladno kao da mu ne vjeruje dovoljno da bi mu podario ljubaznost.
„Ah, Kronose, nikada se nećeš promijeniti. Nije valjda da se još ljutiš zbog one sitnice?“ reče Cain vidno zabavljen Kronosovim ponašanjem.
Kronos odmjeri Caina i odlučno frkne podignuvši nos. „Ne vidim kamo vodi ovo besmisleno čavrljanje. Bacimo se na posao zbog kojeg smo i pozvani.“
Cain nakrivi glavu i tek tad posveti trenutak pažnje Dylan koja se s vremena na vrijeme nelagodno promeškoljila imajući osjećaj da se nalazi između dva bika koji tek što nisu ukrstili rogove.
„'Smo pozvani'? Pozvao sam samo tebe, a ti povedeš i djevojku. Mlađahnu, ljudsku djevojku.“ Cain joj priđe i stavi ruku pod bradu kako bi joj podignuo glavu te ju zatim prouči kao što bake znaju raditi ako dugo nisu vidjele unuka; samo je čekala kada će ju uštipnuti za obraz. „Dylan?“
Ona kimne glavom previše smetena da bi se zapitala odakle joj zna ime, no to kasnije neće biti teško zaključiti. U tom času, Kronos pljusne Cainovu ruku istovremeno bacajući cigaretu ravno iz usta na pod kako bi ju zgazio.
„Htjela je pomoći. Vratimo se posao.“
Cain se, uz smiješak, okrene prema Kronosu i udalji od Dylan na čemu je bila zahvalna; nedostatak intimnog prostora može bilo koga uzrujati.
„Vidiš ovu crkvu?“ uperivši prstom upita Cain. Kronos tek lagano nakrivi glavom, dovoljno da ju spazi krajičkom oka, dok se Dylan potpuno okrenula u njenom smjeru. Odavde je mogla vidjeti samo simetričan, ali star zvonik ispod kojeg je bio sat koji je točno pokazivao vrijeme bez obzira na starost.
„Što s njom? Nećeš ne valjda tjerati da se molim prije ovog posla? Znaš da nisam pobožan.“ Dobaci Kronos nezainteresirano. Dylan se, samo na sekundu osvrne na tu novu crtu njegovog karaktera; bezobraznu, nemarnu i... zlu? Zar je uistinu osjetila zlo ili joj se samo učinilo zbog ove atmosfere? Zar se toliko naviknula na prisutnost demona, prema kojem gaji nekakve osjećaje, da je potpuno zaboravila kakvi su oni u narodnim predajama? Kakvo je to čudovište ispod maske ljudskosti?
„Kao ni polovica Cayma“, glasnije će Cain što prekine tok pitanja u Dylaninoj glavi. O čemu su ono pričali? „I to je problem. Onaj dio stanovništva, koji ide u tu crkvu otkako se pojavio novi svećenik, u posljednjih par tjedana biva pronađeno ubijeno.“
„I odmah sumnjaš na svećenika?“
„Ne samo ubijeni. Svaki od njih je bio osakaćen za sve prste osim palca, kažiprsta i srednjeg prsta desne ruke.“ Doda Cain tu informaciju. Dylan je odmah shvatila: sumnja na demonskog serijskog ubojicu. Mora biti demon, inače ta organizacija ne bi zatražila Kronosa da pomogne, a serijski je ubojica jer ostavlja svoj potpis. Čudila se samo što nije čula za to. Možda crkva zataškava taj incident kako bi ljudi nastavili dolaziti?
„Dakle, odmah je u pitanju demon serijski ubojica?“ priupita Kronos kao da je čitao Dylanine misli.
„Mi, koji nadgledamo Caym otkad je Bael svrgnut, se moramo pobrinuti za to. A i sam znaš da demoni željni krvi bježe iz Podzemlja. Čak i da je ovo čovjek, moramo ga se riješiti. Ako nešto posereš, onda to i počisti.“
„Dobro, dobro“, cinično će Kronos, „ne moraš mi objašnjavati. Dakle, plan je ući i ubiti, jel?“
„Bilo bi lijepo ako bismo prije pitali demona što želi.“
„Čuj, ja nisam Djed božićnjak, ako-“
„Kronose!“ obrecne se Dylan najednom kad joj je dosadilo to razmaženo ponašanje. „Jeste li sto posto sigurni da je to demon? I sami ste rekli da može biti i čovjek.“
„Obraćaj mi se sa 'ti', nema potrebe za formalnostima u ovakvoj situaciji, ne misliš li?“
„Cain“, ispravi se Dylan uz mali smiješak koji nije dotakao njene oči.
„Slušaj,Dylan, postoji jedna stvar koju moraš razumjeti. Mi, Čuvari Srednjeg Mira, postojimo s jednom svrhom, a to je da štitimo ljude. U svakom većem gradu imamo sposobne demone i anđele koji paze na vas. Poanta je pustiti vas ljude da živite u miru; ne petljamo se u vaše poslove nikada, čak ni u ratove, ali kada vam priprijeti kakav demon ili anđeo – tu mi uskačemo. Takve su razlike među nama pa ste vi najslabiji i trebate nas. Anđeli i demoni ne mogu vjerovati vlastitoj vrsti, ali to nije slučaj s vama ljudima. Većinom.“
Dylan kimne glavom. „Shvaćam što želite- želiš reći, ali ako je ovo čovjek ne moramo se petljati, zar ne?“
„Više sam siguran da je demon. Vjeruj mi, osjetim to“, potapše se po nosu i namigne, „Imam dosta staža da bih prepoznao jednog od svoje vrste.“
Kronos se, osjećajući se izostavljeno, nakašlje i reče: „Idemo li više? Dosadni ste.“
Dylan i Cain razmijene poglede i slegnu ramenima. „Idemo.“
Oronula vrata crkve su djelovala velebno i zastrašujuće, a palo sunce im je dodavalo efekt nadmoćnosti, kad ih je Cain odškrinuo, zaškripala su tako glasno da se Dylan taj zvuk doimao poput vriskova zatočenih duša u hladnim zidovima te građevine.
Duž istočnog zida su se protezale zapaljene svijeće i, iako Dylan nije dugo išla u crkvu, dobro se sjećala sparine koje joj je uvijek smetala (katkad joj se činilo da je jedina kojoj smeta); mramorni stupovi su podupirali krov iako nisu postajali mlađi, već sve slabiji. Klupe, s lijeve i desne strane, su otvarale put oltaru iza kojeg je visio križ.
Neobično mjesto za demona.
„Kako znamo da je tu?“ upita Dyan, šaptom, dok se krstila svetom vodicom kod ulaza.
„Tu je, vjeruj mi.“ Napomene Cain i počne nasumično šetati okolo što je činio i Kronos. Primijetila je kako ni jedan ni drugi nisu ništa doticali.
Dylan pođe prema oltaru; uvijek ju je zanimalo kakav je pogled s tog mjesta. Našavši se tamo, položi ruke na bijeli, izvezeni stolnjak i baci pogled prema praznoj crkvi. Mislila je da će doživljaj biti bolji, ali osjećaj koji joj je davalo to mjesto, je bio usamljen: hladnoća sa svih strana, tragovi blijede svjetlosti i beskrajna tišina.
A onda hihot.
Okrenuvši glavu prema izvoru hihota, a to je bio put prema sakristiji. Odmah se uputila tamo, naivno zaboravivši na Kronosa i Caina koji su istraživali po velikoj unutrašnjosti.
Pratila je mramorni hodnik, koji je bio dugačak i širok pa je svaki njen korak glasno odjekivao, koji je završavao jednim vratima. Kad im je prišla da ih otvori, hihot se pojavi iza nje.
Kad se okrenula, imala je dovoljno vremena da primijeti samo tu malu zakukuljenu priliku kojoj je, iz kapuljače, nestašno virio ružičasti pramen kose, a tada ona nestane čim je Dylan krenula u trk prema njoj.
„Žuriš se nekamo, mlada damo?“ ponovno se pojavi glas, visok i neugodan, iza nje. Zakolutavši očima, Dylan se okrene. Zar je toliko zabavno pojavljivati se ljudima iza leđa? Bila je čovjek i bojala se, ali kada više nije zanimljivo, onda nije zanimljivo.
„Ne baš“, odgovori ona i počne se udaljavati korak po korak dok je promatrala pridošlicu.
Nijedan dio tijela mu nije bio otkriven; lice pod kapuljačom, a ostatak tijela pod haljom. Čak se ni noge nisu nazirale pa se Dylan učinilo da leti. Sve je moguće s demonima, zar ne? A čak je i ona osjetila da ovo nije tek čovjek.
„Kronos! Cain! Ovamo!“ vikne iz petnih žila i primijeti da 'svećenik' ustukne iznenađen njenim potezom. Sigurno je očekivao da će biti poput glupih likova iz horor filmova koji misle da mogu sami poput jače sile. Ali ona nije tako glupa.
Za par trenutaka Kronos i Cain su utrčali u hodnik i ugledavši tog 'svećenika' zauzmu borbeni položaj kraj Dylan.
„Dva demona?“ dobaci 'svećenik' uz prizvuk njuškanja. „To nisu pravedni omjeri.“
„Budi oprezna“, Kronos došapne Dylan kao da je najednom zaboravio da ne pričaju.
'Svećenik' podigne ruke, zbog čega mu halja sklizne s dlanova i otkrije ruke bez prstiju osim palca na desnoj ruci. Mjesta, gdje su nekoć bili ostali prsti, su bila samo rane koje još nisu zarasle. Kako je takav vodio misu? Sigurno neki demonski trik i kojemu nije htjela ništa znati.
„Braćo!“ uzvikne 'svećenik'.
Dylan je očekivala kakvu vojsku manjih demona – i ta joj ideja nije bila nimalo privlačna – ali se iza 'svećenika' pojave dvije njemu identične prilike i stanu kraj njega. Zatim svaki od nje jednim brzim pokretom zbace halju sa sebe.
I zaboga, nisu li ta trojica bili prizor. Potpuno identični; svijetloplave kose slijepljene uz lice i bolesno sivih očiju ispod kojih su se kesila usta puna nazubljenih zubi; nosili su poderanu odjeću kakvu je često vidjela na robovima. Svima su nedostajali prsti: lijevi je imao samo kažiprst, srednji palac, a desni srednji prst.
Shvatila je čemu onaj potpis na žrtvama. Zašto bi ljudi imali sve prste, a oni ne? Demonska logika.
„Predstavite se, izbjeglice!“ zahtijevajući će Cain.
Trojica demona se zahihoću istovremeno, poput zbora dječjeg soprana, i demon u sredini napravi korak naprijed.
„Moje ime je Uno. Ovo su moja braća Dos i Tres.“
Tko bi rekao da su demoni tako neukusni, pomislila je Dylan, ali jedan pogled na Kronosa ju podsjeti da je to već odavno znala.
„Dat ću vam dvije mogućnosti“, progovori Cain jednako odlučno ne dopuštajući demonima trenutak da se pripreme za tu oštrinu, „ili se vratite u Pozemlje ili vaše postojanje završava večeras.“
Uno, Dos i Tres razmijene posprdne poglede kao da im prijetnje tog demona ne znače apsolutno ništa. Koliko je Dylan razumjela, stariji i čistokrvni demoni su gotovo neuništivi naspram deformiranih, nekad ljudskih, duša. Nije li iskonski da postoji nekakav strah od jačeg? Ako je trebalo biti tako, nije to mogla vidjeti na ovim demonima.
„U tom slučaju, demoni, pripremite se za smrt.“
I trojac tada poleti prema njima. Očekivano, svatko je izabrao jednog protivnika i vodio svoju bitku na različitim dijelovima hodnika. Dylan se nadala da će još neko vrijeme pričati jer mentalno nije bila spremna za borbu; ono malo što je vježbala s Kronosom nije bilo dovoljno, ali barem se mogla pouzdati u svoje sposobnosti.
Njen protivnik je bio Dos koji je imao samo kažiprst.
„Nisi demon, djevojko, kako to da se onda boriš?“ upita Dos kad je zamahnuo šakom – iz koje je, na mjestu gdje su trebali biti prst, izašlo par kratkih oštrica pa je udarac morao biti intiman kako bi došlo do štete – a Dylan izbjegla.
„Jer mogu“, odgovorila je kratko i zamahnula rukom na što Dosu odleti uho. Nije to očekivao pa je stao i uhvatio se za bolno mjesto koje je krvarilo.
„Kako si...?“ ljutnja se izgubi u jecaju.
„Jer imam sve prste.“
Zatim zamahne opet pa mu odleti ruka kojom se držao krvareće mjesto. Nakesio je tada svoje oštre zube, ali Dylan – uzmaknuvši par koraka – zamahne rukom po treći put i odleti mu polovica glave. Bila je šteta što nije imala više kontrole nad tom moći jer bi tako možda mogla razoriti demona cijelog, ali bolje i ovo nego da je bespomoćna.
„Čudovište. Što si ti?“ polovica usana s njegovih glave upita, a glas mu pukne napola iz očitog razloga. Dylan baci pogled prema Cainu i Kronosu koji su također dovršavali svog demona. Očito je da braća demoni imaju moć dovoljnu za ubiti čovjeka, ali kada su u pitanju jači demoni i genetski modificirani ljudi, nemaju nikakve šanse.
„Kako je to pitanje? Ja sam čovjek.“ Zadnjim zamahom raznese ostatak Dosove glave i njegovo, sada obezglavljeno tijelo, padne na tlo trenutak nakon što su Kronos i Cain dovršili svojeg; nisu izgledali umorno, za razliku od nje koja se ipak kretala i izbjegavala, pa joj je bilo žao što nije imala priliku vidjeti kako se bore.
Nasmiješila im se kad su kimnuli glavom prema njoj dok su tijela demona blizanaca nestajala u oblaku crnog dima obavijenog prašinom i pepelom. Tužno je to, pomisli Dylan, što egzistencija tih bića samo tako nestane bez ikakvog fizičkog traga, osim duševne boli njihovih žrtava. Ljudi su barem nešto ostavili za sobom, ali onda opet: kome demoni imaju što ostaviti?
Sigurno bi, zasluženo, bila ponosna na sebe što je sve prošlo dobro, ali tad joj se vid zamagli, a vene se počnu bolno kovitlati sudarajući se s kožom, želeći proliti višak krvi. Zašto baš sad?
Stropoštala se na pod ne mogavši izdržati pritisak, ne mogavši misliti na dvije stvari odjednom; sve što je znala jest da treba nešto oštro kako bi se riješila te boli, ali ništa joj nije bilo pri ruci. Osjetila je tlo pod svojim koljenima, a glava joj je letjela lijevo-desno, naprijed-natrag. Nikada dosad nije bilo ovako loše.
Što će sad?
Uto osjeti snažniji udarac u stražnji dio vrata i sve se zacrni.
Nije čuo puckanje vatre, kako je mislio; nije vidio pustopoljine okaljanje krvlju, kako je zamišljao; nije mirisao trula tijela pobacana posvuda, kako je očekivao; osjetio je samo tamu koja ga je okruživala i neizmjernu bol kako ga pokušava konzumirati iznutra dok od njega ne ostane ni vlas s glave.
Netko, ili nešto, ga je bocnulo sa strane: nježno isprve, ali onda jače dok nije bio siguran šuti li ili vrišti. Odjednom mu se sluh vrati i začuje hihot isprepleten s uzdasima negodovanja. Nedugo zatim je osjetio paljevinu i krv kako nikad dosad nije imao priliku mirisati.
A kad je, otvorivši oči koje kao da su zarasle, sreo par tamnocrvenih očiju od čije se jačine zjenica uopće nije nazirala.
„Oho, što to imamo ovdje?“
Vrisak.