subota, 05.12.2009.
Act 6.
There is still a gap between ideals and reality, even though the shackles of sacrifice prevent my feet from moving.
Mladić od svega 15 godina je nervozno cupkao pred vratima djevojke u koju je zaljubljen već tri godine. Konačno je smogao hrabrosti u svom biću da joj prizna kako se osjeća. Neki bi smatrali ovu hrabrost sramotom, jer je za demona biti zaljubljen – pa i u drugog demona – nečuveno, i kukavično. Tako demon gubi na snazi.
Ali Kronos je ignorirao sve što mu je otac rekao i majka objašnjavala dobrih pola sata. Sam vrag je znao koliki je raspon njegove tvrdoglavosti; kad je nešto imao na umu, to je i ostvario. Dobro, katkad mu je trebalo tri godine, ali ipak na kraju dođe na svoje.
Nježno je pokucao na vrata i ubrzo čuo korake iznutra. Nabrzinu je rukom prošao kroz – inače čupavu kosu – ali sada urednu i zalizanu.
Vrata mu je otvorila Nia; predivne, duge crne kose svezane u visoki rep koji se prepolovio na njenim ramenima pa sada padala kao slap. Crne oči su ga promatrale sa znatiželjom zbog čega je postao još nervozniji, ali se morao sabrati.
„N-nia.“ Oslovio ju je, a ona se naslonila na dovratak.
„Kronos. Dugo se nismo vidjeli... otkad je u pola tri završila nastava.“
Rekavši to, bacila je pogled na svoj ručni sat koji je otkucavao tri sata. Kronos se usiljeno nasmiješio njenom humoru. Nije mogao pretpostaviti da je Nia već znala što joj ima za reći.
Samo je jedna osoba znala da je bio zaljubljen u nju, a to je bio njegov brat Nero – štreber kojeg se katkad sramio, ali ga svejednako nije često viđao na ulicama, jer je dane provodio nosa zabijena u knjigu.
„Nia, želim ti reći da te volim!“ ispucao je kao iz topa i pričekao njen protuudarac. Demonka se nasmiješila, ali ne onaj sretan smiješak koji je neizostavan nakon urnebesnog vica, već onaj posprdni nakon kojeg slijede otrovne riječi.
„Kronos, ja sam demonka! Ti si demon! Sramota je što me to uopće pitaš! Zašto bih ja, pobogu, bila s nekim poput tebe?“ Gledala ga je još par trenutaka, kako gubi vjeru u ljubav, te mu zalupila vrata pred nosom.
Petnaestogodišnjak se nije mogao pomaknuti. Zar se stvarno morao ovako razočarati? Zar je ona stvarno morala reći da nije dovoljno dobar? Rekla je to, zar ne?
Okrenuo se na peti i polako pješačio prema kući, ali kada je osjetio daće zaplakati (bilo je to potpuno novo iskustvo, kao da će mu oči progutati voda) potrčao je po svoju jedinu utjehu – brata. Znao je da ću mu prvo dati prodike, ali će onda završiti s par nježnih riječi.
Ipak, dok je ulazi u kuću, obećao si je da će pred njim i dalje biti isti onaj Kronos koji se ponaša kao kreten koji zadirkuje svaku osobu kojoj je imalo stalo do njega.
Dug hodnik je bio hladan i prazan te je vodio u istu takvu kuhinju te dnevni boravak – dakle, opet su prepušteni sami sebi, jer su otac i majka vjerojatno završili u Podzemnom sudu s punim rukama posla.
Kronos je mogao čuti struganje olovke i brisanje gumice iz sobe koju je dijelio s bratom; osmijeh mu preleti preko lica i on pojuri u sobu.
I uistinu, Nero se češkao po glavi dok je pokušavao riješiti jednadžbu s parametrom i obavljao vraški dobar posao jer je izgledao zadovoljan rješenjem.
Kronos mu se prikrade s leđa te ga obgrli oko vrata. „Štrebaš opet? Čovječe, trebao bih ti naći curu!“ reče mu u uho pa se Nero – stariji tri minute – lecne. Iz desne ruke ispusti olovku i njome zatakne pramen nestašne crne kose iza uha.
„Ja ću imati lijepu budućnost, premda sam demon. Za razliku od tebe!“ obrecne se i baci se na novu jednadžbu koja je glasila: 2m-3ax=5+6x.
Sam pogled na te brojeve i slova su zadavali Kronosu glavobolju, ali se svejedno nije odmaknuo od toplog tijela brata – čekao je da primijeti.
„Odbila te?“ pitanje je šokiralo Kronosa. Nikad prije nije tako brzo shvatio u čemu je problem. Kronos čvršće stisne brata.
„K-kako si znao? Tako brzo...“ promrmljao je zarivši lice u njegov vrat. Neri se koža naježila, ali je zadržao miran stav.
„Tvoja koža mi je rekla.“ Kronos se zahihoće. Od svih stvari koje je mogao reći... „Nemoj žaliti, ona je izgubila.“
„Potratio sam dvije godine.“
„Jesi“, oštro i direktno. Nero ga je odmah upozorio da je Nijina obitelj takva – zadrta, daleko ispred svih načela demona. Ona nikada neće biti prava za njega. Čak ni avantura.
„Baš znaš utješiti čovjeka“, sarkastično će Kronos, ali tiše no prije. Kao da polako gubi samopouzdanje.
„Nisi čovjek“, odrješito će mu Nero. „Prestani biti kukavica i nastavi ići naprijed. Nemoj me razočarati.“
„Da.“
Devon se ljuljala na stolici u Kući izlazećeg sunca. Počelo ju je živcirati što, kad god joj je dosadno, dođe ovamo promatrati ljude kako piju tražeći odgovore na pitanja koja nisu ni postavili. Pola muškaraca koji su sjedili za barskim stolicama su bili ubojice, silovatelji ili iznuđivači; a druga polovica muškaraca su oni kojima je samo dosadno pa ispijaju svoj život do dna i onda opet.
Nero je zurio naprijed u policu s pićima u različitim bojama – ili mu se samo tako činilo od svjetla. Zar je uopće bitno? Kadgod bi Devonina stolica udarila o tlo te se opet otisnula od njega, drugo sjećanje bi preuzelo borilište u njegovim mislima.
Zašto se uopće brinuo? Pa što ako Kronosa nije bilo, već tri mjeseca? On je odrastao muškarac, demon, koji se zna brinuti za sebe. Takvim su ga i drugi vidjeli.
Ali Nero je jako dobro znao da iza sve te macho krinke leži dječarac kojemu su nade slomljene nebrojeno puta pa sada ne vidi sreću ni u jednostavnim stvarima. Stari demoni bi rekli kako bi tako trebalo i biti te da demoni nisu osjećajna bića; ali ruku na srce, ovo su nova vremena – ljudi i anđeli su se, zajedno s demonima, upleli u jedan mučan zajednički život i ništa više nije kao prije. Pa tako ni oni.
„Brineš se za Kronosa?“ upitala je Devon kad se prestala ljuljati – očito su joj ljudi dosadili. Bila je, ipak, ponosna na sebe što ih je tako dugo promatrala.
Nero kimne glavom. „Naravno. Brat mi je.“
„Ali više nije mala beba.“
Ono što je rekla imalo je smisla, itekako, ali se Nero nije mogao prestati mučiti mislima u kojim Kronos radi nešto nepromišljeno i zbog toga strada. To je bilo tipično za njega.
Devon uzdahne i legne na šank i glavu skrije rukama. „Tako je jebeno dosadno! Želim pucati u nešto!“
„Dvadeset i osmi je prošao.“ Nero će pomalo samodopadno. Na kraju krajeva, on je bio taj koji je ubio sve zombije – i to kao da ubija svaki dan. Ponos ga je nadrastao.
„Znam... Koja sam ja glupača! Trebala sam ih sve sama poubijati, a ne biti dobra Samaritanka i dati tebi pičkici da to obaviš!“ glas joj je bio prigušen i očajan. Stvarno joj je bilo dosadno.
Nero cokne zubima. „Znaš, počinje mi smetati što me stalno zoveš 'pičkica'.“
Devon podigne glavu tek toliko da ga može pogledati u oči. „Zar lažem?“
Slegnuvši ramenima, Nero reče: „Valjda ne.“
°
Gledavši obrise Cayma s uzvišenog obronka, srce mu je zaigralo kao malom djetetu koje treba dobiti novu igračku. Nedostajale su mu te visoke, metalne zgrade koje su utočište tajnama; ti grešni ljudi koji jedva čekaju posrnuti; oblaci i oblaci dima koji su uobičajeni veo prašnjavih ulica; a najviše mu je falio brat.
Nadao se da će shvatiti kako mu je ovaj put u Bazaar, njegov rodni grad gdje je odrastao, bio prijeko potreban da bi mogao nastaviti živjeti. Raskristiti se s prošlošću je bilo lakše no što je mislio. Trebalo je samo malo hrabrosti uz dašak ludosti i one slobode uz koju nemaš što izgubiti.
Bazaar je bio čist i sunčan kao ikad; ljudi nasmiješeni, vidik čist, a miris roštilja sveprisutan. Tko ne bi htio živjeti na ovakvom mjestu, gdje je jedina laž ona s reklama TV prodaje?
Niti jedna jedina pojedinost se nije promijenila otkad je zamijenio Bazaar Caymom. Naravno da je posjetio svoju staru kuću.
Bila je prazna – baš kao i kad je bio dijete. Nasmiješio se dok je promatrao svoju i Nerovu sobu; bila je baš onakva kakvu su je ostavili, samo njih dvojica nisu bili unutra sa svojim prepirkama.
Dok je izlazio, pitao se što bi bilo da nisu otišli. Za njih je morao postojati neki sretan završetak, zar ne? Ako i najjadniji čovjek može dobiti jedan, onda valjda i čestit demon može?
Čestit.
Ta riječ ga je zapekla u grlu kao alkohol na svježu ranu. Još je jedno mjesto morao posjetiti.
Neugodan deja vu ga je podsjetio na događaj prije devet godina. Koliko je on ostavio ožiljaka na njemu, uistinu nije znao. Ali sad će ih zacijeljeti jednom zauvijek.
Grubo je pokucao i pričekao korake. Kad su se vrata otvorila, morao se suzdržati da ne bi otvorio usta širom i buljio kao da se kakva žena skida pred njim. Premda mu u ovom slučaju to ne bi nimalo smetalo.
Nia se nije nimalo promijenila; ista crna kosa i crne oči, isti stav, ali puno obliji stas.Poznato škakljikanje u donjem dijelu tijela ga je izluđivalo.
„Kronos? Kako si narastao! Odmah sam se prepoznala!“ zvučala je ugodno iznenađeno, ali ga nije zagrlila. Kao da se bojala za sebe.
„Nia, ti se nisi nimalo promijenila.“ Oštrina i mirnoća njegova glasa ju je začudila, ali se trudila ostati pribrana – baš kao i on.
„Slušaj Kronos, zn-“,krenula je nečim što ga je podsjetilo na opravdanje pa ju je prekinuo dignuvši kažiprst.
„Ti slušaj Nia. Prije devet godina si mi slomila srce rekavši da nisam dovoljno dobar za tebe. Za tvoju informaciju, sa mnom je sve u redu. Dobro sam odrastao i borim se za ljude uz brata i par drugih osoba do kojih mi je stalo. Ne trebam te i nikad nisam, sada mi je to jasno.“
Neprocjenjiv. Takav je bio izraz Nijiina lica, tako je Kronos mislio.
„Zašto si onda došao?“ Sad je bio Kronosov red da bude zatečen. Nije sada smio popustiti.
„Tek tako, da ti kažem.“ Odgovorio je kratko i jasno. Nijino tijelo tad odagne vibraciju koja je pozivala Kronosa k sebi.
„To je bilo davno. Moji roditelji mi nisu dopuštali da se zaljubim. Oprosti Kronos. Ali sad ih više nema, vratili su se u Podzemlje... znaš, sad... mogli bismo...“
„Ne moraš reći dvaput“, Kronos ju brzo prekine, prebaci preko ramena i unese u kuću. Nia se glasno zahihoće. „Gdje ti je spavaća soba?“
„Treća vrata desno.“
Još uvijek se smješkao kad bi se sjetio da je konačno dobio što je htio. Nia je mislila da će ono što su podijelili tog dana vječno trajati, ali Kronos nije imao nikakvu namjeru ostati u Bazaaru te se već idućeg jutra pokupio i otišao bez riječi.
Mislio je kako je to savršena osveta; konačno je dobio seks koji je htio prije devet godina i osvetio se Niji tako što je ovaj put on otišao.
Izvadio je cigaretu iz stražnjeg džepa – posljednju jer je kutiju nekako uspio izgubiti – te ju zapalio starim, istrošenim upaljačem koji ne bi ni trebao raditi sudeći prema izgledu.
Topao vjetar je dolazio iz grada – ili bolje rečeno – napuštao ga. Mješavina gorkog dima iz njegove cigarete se igrala s prstima vjetra koji je nosio jednaku težinu. Što je drugo mogao očekivati ako je dolazio iz Cayma? Kronos sjedne na zemlju te se usredotoči na ulicu koja je bila jedini ulaz i izlaz iz grada; činio se tako blizu.
Osjetio je poznatu prisutnost u aromi sumraka; sunce je bilo sporo kao da čeka još samo jednu osobu koja bi prošetala njegovim crvenim tepihom. I uistinu, Kronosu se učini kako mu se jedna prilika približava, ali nije mogao točno zaključiti tko bi to bio pa je odlučio pričekati.
Tek kad se osoba približila na pet metara, prepoznao je ispucalu crvenu kosu, oštre oči i kvalitetnu cigaretu u ustima, puštenu na miru od ruku koje su bile skrivene u džepovima.
„Vidi tko se vratio. Osjetila sam te prije no što si došao u okolicu Caymu, ali nisam rekla Neri. Brinuo se za tebe, znaš.“ Rekla je kad je došla dovoljno blizu da ju čuje. Kronos se nasmiješi i baci cigaretu.
„Sad mi reci da se ti nisi brinula?“ rekavši to, pohrlio je da ju zagrli. Ona mu, kao što je i očekivao, nije uzvratila već i dalje držala ruke u džepovima.
„Nisam. Kada pustiš psića u svijet, možeš biti siguran da će se vratiti gospodaru. Sad mi samo reci, jesi li sve riješio? Ako nisi, odrezat ću ti kurac.“ Rekla je ozbiljno, ali se smijala iznutra. Kronos se barem tomu nadao.
Kronos obgrli Devon oko ramena te oboje pođu prema Caymu. Sunce je, konačno zadovoljno, nestalo ispod crte obzora podariti nekom drugom novi dan.
„Sve je riješeno.“ Odgovori joj Kronos. I kao da joj je time rekao sve, Devon ispusti „hm“ i baci pogled na njegovo nasmiješeno lice. Nije lagao.
„Zaključak?“ upita, iako je već znala koju su misao dijelili.
„Sve je dobro kad se dobro svrši.“ Reče Kronos pa se Devon, zadovoljna svojom pretpostavkom, konačno nasmiješi.
„To te ja pitam, buraz.“