subota, 30.01.2010.
Act 12.
Many of us crucify ourselves between two thieves - regret for the past and fear of the future
Bilo je to jedno od onih rijetkih sunčanih jutra u Caymu pa su tamošnji stanovnici pomislili da je sunce sigurno zalutalo ili negdje pogrešno skrenulo pa slučajno završilo baš iznad njihova grada. To je mogla biti istina.
Zato su baš tog subotnjeg jutra, ama baš svi uzrasti ljudske populacije odlučili prošetati, pozdravljati susjede koje nikada nisu viđali i koji su potencijalni ubojice, silovatelji, pijanice (ali su odlučili premostiti takve predrasude).
I svaki, baš svaki zapušteni kutak je imao svoju osobnu zraku sunca, možda nije bila jaka ili izdržljiva, ali je bila dovoljna da barem malo osvijetli zadani cilj.
Ipak, da bi efekt bio potpun, samo su još unutrašnjosti kuća trebale biti osvijetljene – ali stanovnici nisu bili baš toliko otvoreni prema sunčevim zrakama – bitno je bilo samo da im ne diraju unutrašnjost grešnih domova kako im se slučajno nešto ne no dogodilo.
Tako je i Mix novim crnim zavjesama prekrio sve prozore i zapalio starinske svijeće kako bi gostionica „Kuća izlazećeg sunca“ imala isti onaj mračni ugođaj koji joj je i dostojao; budimo realni, iako se Mix trudio, u njegovu gostionicu nisu dolazili čisti ljudi s dobrim namjerama, već prljavi propalice, ali puni poštovanja prema upravitelju.
Očima je pratio čudno ponašanje dugogodišnje prijateljice koja je ispijala čašu za čašom i zapravo izgledala pijano – bio je to prvi put da ju je vidio tako... veselu. Obrazi joj bijahu crveni, a oči zaigrane dok su tražile čime bi se mogle zabaviti dok se nogama odgurivala od šanka.
Kronos je sa zanimanjem promatrao tu novu pojavu smješkajući se od uha do uha; bila je simpatična i po prvi put se nije bojao da će ga odalamiti po glavi zbog misli koje je upravo proživljavao u svom umu. Rukom je popravio nestašnu kosu i nalaktio se na istu dok je drugom rukom približio kriglu piva ustima. O zaboga, dugo se nije ovako zabavljao premda nije imao pojma što se događa.
Nero je pak šutke sjedio Devon s lijeva; zgađen izraz svoga lica nije mogao vidjeti, ali da jest, sigurno bi se zgrozio nad sobom. Nije znao što se točno dogodilo sinoć (jer je prije dva dana bila normalna), ali je mogao naslutiti – i to mu se nije svidjelo.
„Što je njoj?“ upitao je naposlijetku ne mogavši više trpjeti neizvjesnost.
Mix se nasmiješi. On je jako dobro znao, ipak mu se prvom povjerila čim je jutros – točno u sedam sati – došla do njega. Samo nije mogao pretpostaviti da će se ovo dogoditi tj. da će poludjeti, premda je bio siguran da će ju proći. „Zašto ju sam ne pitaš?“
Nero zakoluta očima i ponovno se okrene prema Devon koja je gledala u praznu kriglu kao da pokušava odgonetnuti zašto više nema piva.
„Devon, koji je vrag ušao u tebe?“ oštro upita.
Devon se nasmiješi. „Styx je ušao, doslovno buraz“, reče izvijenim dječjim glasom. „'Sam ti rekla? Ja voooolim svog brata! Mislim, zbilja ga volim, znaš na onaj bolesni način.“
Kako je zvučala, činilo se da joj ne smeta. Mix više nije mogao smireno gledati situaciju i ostati ozbiljan pa se nasmiješio dok je odlagao kriglu. Nero je skoro pao u nesvijest od šoka. Zar je stvarno točno pomislio?
„A sad“, započne Devon i teatralno podigne kažiprst u zrak, „me ispričajte!“ I s time je pala na leđa sa stolice. Činilo se da je u nesvijesti.
Kronos je glasno prasnuo u smijeh. „Ovo mi je najbolji dan u životu!“
Nero se pak namršti i strogo pogleda Mixa. „Što je ovo bilo?“
Mix im priđe bliže, koliko mu je pult dopuštao, te se laktovima nasloni na njega kako bi mogao ispričati sve što je znao bez da itko tko ne bi trebao čuje: „Styx, njen polubrat, nije mrtav. Vratio se i sinoć su očito spavali skupa – premda sumnjam da nije bilo neke nepoželjne tenzije – i sad Devon ludi. Njena demonska strana je zadovoljna i ljuta, a ljudska zgrožena i razočarana te pomalo zbunjena uzbuđena. Ovo što ste upravo vidjeli jest njena ljudska strana i rekao bih da će ju Devon ubiti čim se vrati iz nesvijesti i onda ćemo dobiti onog dobrog starog mrguda.“
Kronos je samo kimao glavom premda je jedva nešto razumio dok je Nero problijedio.
„Ubit ću Styxa“, promrmljao je buljeći u prazno.
„Onda će Devon ubiti tebe“, Mix ga potapša po ramenu pa se on, odjednom se otrijeznivši, zbunjeno ogleda oko sebe.
„Misliš?“ upita s nevjericom u očima na što mu Mix samo kimne glavom i vrati se svom poslu.
Trojica muškaraca su nastavili čekati u potpunoj tišini dok ju napokon nije prekinulo ljutito mrmljanje: „Jebo ju pas u tri pičke materine.“
Devon se protrlja po glavi, tamo gdje je udarila, i zatim brže-bolje uspravi na obje noge i protrlja zatim i stražnjicu i kralježnicu. Kažiprstom i palcem obje ruke protrlja i oči te zatim sjedne između braće demona izgledajući kao da bi mogla pobiti cijelu obitelj malih zečića bez grižnje savjesti.
„Mix“, reče svojim dubokim, oštrim glasom, „ako se opet budem tako ponašala, ubij me. To je zapovijed.“
„Vrijedi“, namigne joj Mix.
Što joj je bilo? Od svoje petnaeste godine savršeno kontrolira svoju ljudsku stranu i drži ju zaključanu toliko duboko u sebi da je već pomislila kako je nestala zauvijek. A najednom joj otme kontrolu. Pitala se u kojem trenutku joj je to dopustila.
I onda joj je na pamet palo ovo jutro; prokleto, sunčano jutro.
Kad se probudila, još uvijek je osjećala bratov miris urezan duboko u zrak, ali njega nije bilo kraj nje; a obećao joj je da ju neće ostaviti i rekao da ju voli. Naravno, nije htjela baš odmah paničariti pa ga je potražila po kući, ali ni njega pa ni ikakve pišljive poruke nije bilo. Kao da je najednom nestao.
„Možda sam ga sanjala“, promrmlja je gledajući u praznu kriglu piva ne tražeći novu.
Mix uzdahne. „Dobro se sjeti sinoćnjih... radnji“, reče joj on brižno, „jesi ih sanjala?“
Devon se prisjeti razgovora, napetosti, mržnje, gađenja, uzdaha, ljubavi (valjda) i shvati da to nije mogao biti san pa ni da je to očajnički htjela; ne, nije mogao biti san.
„Ne.“
Kronos se zagrcne pivom. „Bio je tako dobar?“
Tim pitanjem je zaslužio udarac u glavu – koji mu je Devon dala možda malo prejako – za kojim je žudio. Tek tada je sve bilo kao i prije, točnije, natrag u demonskoj normali.
Nero tad, iskoristivši Devoninu ošamućenost, stavi svoj kažiprst i srednji prst na njen skupljen dlan i reče: „Idemo se prošetati.“
Devon odmjeri ozbiljan izraz njegova lica i kimne glavom složivši se s tim zahtjevom. Nero se, čim je dobio odgovor, ustao i pošao prema vratima.
Devon je pak bila nešto sporija te se okrenula prema Mixu rekavši: „Čuvaj se. Ako ima problema, nazovi“, na to Mix kimne glavom, a Devon doda, okrenuvši se Kronosu: „Budi dobar dečko.“
Zatim je požurila za Nerom koji je već izašao iz gostionice.
Devon su, već drugi put tog jutra, zapekle oči od bliskog susreta sa sunčevom svjetlosti; nije joj smetala, samo se nije naviknula na nju pa je uzrokovala probleme njenim zjenicama. Nero je očito osjećao isto jer je stavio ruku preko očiju dok je vodio Devon krcatim ulicama.
Ljudi su ih prolazeći odmjeravali. A tko ne bi? I Devon i Nero su bila dva nadprosječno lijepa demona odjevena u crno i mrke poglede pa su pomislili da su oni neki teroristi ili barem manji serijski ubojice; da nije bilo tog prokletog sunca, Devon bi se nasmijala koliko je ironično bilo to što su mislili.
„O čemu si htio razgovarati?“ upita Devon skrivajući znatiželju. Dosad joj se Nero nijednom nije suprotstavio pa bi ovaj razgovor mogao imati zanimljiv ishod.
„Jesi li stvarno-“
„Da“, prekine ga ona znajući što će pitati. Dobro, spavala je s bratom – opet, samo ovaj put nešto svojevoljnije. I on je nestao – opet, bez poruke ovaj put. Zar tu ima nečega što ona ne vidi?
„Ne vidiš li koliko je to glupo? Odobrava li to tvoj otac?“ Nero je jako dobro znao da je ovim pitanjima dirnuo krivu žicu i odmah je požalio.
Devon zastane među ljudima pa Nero napravi isto, samo par koraka ispred nje. Mogao je osjetiti kako su je ta pitanja pogodila i isto tako je znao da ona nema odgovor na njih. Pa zašto je onda pitao? Zar je očekivao da će popustiti i otvoriti mu se kao što je učinila prije par mjeseci kad je prvi put doznao njenu priču? Možda će trebati njegovu potporu kada ostane sama s pitanjima bez odgovora i tad će konačno dobiti što želi.
Možda ne.
„Ako ćeš me osuđivati ili tražiti da odgovorim na tvoj vlastiti mali ponos, onda ovaj razgovor nema smisla“, reče odrješito i nastavi hodati. Nero uzdahne.
„Možda“, odgovori joj baš ono što je i mislio.
„To se neće dogoditi“, rekla mu je ne trudivši se pogledati ga. Malo ga je zaboljela ta hladnoća kojom ga je obasipala.
Mixu je sve mogla reći jer, koliko je primijetio, on uvijek zna točno što se događa s njom čak i kad i sam ne razumije što je to točno. Kronos suosjeća s njenim raspoloženjem i nalazi ga prilično zanimljivim i daje joj potporu kroz postupke, a ne kroz riječi.
A on? Gdje je njegovo mjesto? Mjesto prijatelja Nere. Postoji li ono uopće?
„Slušaj“, prekinula mu je misli, „najbolji si mi prijatelj, ali to ne znači da želim sve podijeliti s tobom. Neke stvari nećeš razumjeti ili ćeš krivo razumjeti. A to ne želim. Tako ćeš najbrže shvatiti kako ti je vrijeme da me napustiš, a to ti ne mogu, ne želim dopustiti.“
Bio je to glup, odrješit i nadasve nerazumljiv odgovor koji se ne bi ni smio zvati odgovorom jer nije odgovarao ni na jedno postavljeno pitanje. No zašto je onda osjećao da je upravo taj odgovor ono što je tražio? Da je taj odgovor dovoljan za sva nepostavljena pitanja?
„Dobro“, kimne Nero glavom i pruži Devon ruku pokušavši se nasmiješiti od srca, „prijatelji?“
Desni kutak Devoninih usana se izvije u mali smiješak dok je prihvaćala njegovu ruku. „Znaš, baš si pičkica.“
„Bio i ostao.“
°
Toplina Devonina doma nije bila dovoljna da ju ugrije; sumnja ju je ponovno pretvorila u led dok je razmišljala kamo je Styx otišao i hoće li se uopće vratiti ovaj put. Možda je sve što se jučer dogodilo njemu bila sam razonoda ili pokušaj da vrati nešto čega nije ni bilo. No Devon nekako nije mogla smisliti da su njegove riječi bile laž. Ne kad je bio onako iskren.
I zašto uopće razmišlja o tome?
Šutnula je stolicu i sjela na nju gotovo jednnako silovito i ljutito. Stavila je laktove na stol i svoju glavu u ruke. Osjećala se iskorišteno i bačeno poput stare krpe pune rupa. I k tome je znala da mora poslušati ono što joj je brat rekao – poraziti svoga oca.
Bila je to ona trunčica poštenja koja ju je još držala na životu; ljudi možda jesu pokvareni i nikada se neće promijeniti, ali zbog ljudskog dijela sebe – morala ih je spasiti kada je znala da može; i to vrlo jednostavno. Baela ni najjače ljudsko oružje ne bi moglo okrznuti.
I premda oca nije vidjela nikada, znala je koliko je moćan bio, jer je njegova reputacija bila posvuda. Neuništiv. Ta riječ je dugo igrala u tamnim dijelovima njena uma, čekala da ju ona sama dozove i uništi sve razloga zbog kojeg je on bio ono što jest.
Izgubljena u mislima, nije primijetila da se prilika smjestila na stolicu kraj nje i samo zurila u nju, nemoćna da išta napravi, osim da čeka povratak koji je samo ona mogla izvršiti.
„Mislila sam da se nećeš vratiti“, promrmljala je. Već je neko vrijeme mogla osjetiti bratov miris, ali je pretpostavila da joj se samo čini – sve dok nije osjetila tiho disanje i znala da to jest on; bio je to njen dah koji je opet plovio njenim zrakom.
„Zašto ne bih?“ upitao je smireno. Devon je maknula glavu iz ruku i iskosa ga pogledala.
„Ne znam, možda jer to nije prvi put“, zaključila je. Slina u ustima je postala previše teška, nije ju mogla ni progutati. No njegov je pogled bio prazan i hladan kao da se vratio u neko daleko sjećanje koje je htio promijeniti.
„Oprosti“, reče naposlijetku i svojom rukom obavije njezinu. „Sad bih htio s tobom razgovarati o planu bitke protiv Baela.“
I znala je da je bio u pravu. Nije bilo vremena za dramu ili ono što ona osjeća (ili on kad smo već kod toga). Trebalo se riješiti glavnog negativca.
„Kako ću ući u Pakao? Znaš da-“
„Da, znam. Sve sam već isplanirao. Počinjemo sutra“, tu je zastao kako bi Devon pošteno upila informaciju. Kad je kimnula glavom, nastavio je: „Xaphan će doći po tebe u šest. Prije toga ću otići do Baela i najaviti mu tvoj dolazak kako bi zaustavio vojske-“
„Što? Zar već kreće u napad? Čekao si zadnji čas da mi kažeš?“ prekinula ga je Devon izgledajući izdano. Opet.
Styx skupi usne i pokuša skupiti prave riječi, a da joj ne zazvuče lažno. „Morao sam čekati određeno vrijeme da budeš spremna. Molim te, nemoj sad sumnjati.“
Devon ga je promatrala još neko vrijeme i odlučila mu vjerovati, dopustiti mu da ju vodi; ali ovo je zadnji put, obećala si je.
„Kada Bael zaustavi vojsku ti ćeš već biti unutra. Tada samo trebaš poraziti Baela. Kad to učiniš to, automatski ćeš biti novi vođa, jer si odmah poslije mene. Kao vladarica 66 legija imat ćeš glavnu riječ. Uz Lucifera, dakako.“
Devonin izraz lica je bio odlučan i neustrašiv. Onda je rekla: „Čekaj, zar nisi ti nakon Baela na redu za vladavinu?“
„Odrekao sam se tog mjesta. Ti ga zaslužuješ više od mene. Kada budeš priznata kao demonka, moći ćeš ići u Pakao i natrag na zemlju kad ti se prohtije.“
„Budalo!“ obrecne se Devon ustavši se sa stolice. „Plan je osmišljen kako bi išao meni u korist!“
„I ljudima“, Styx je zadržao miran stav, premda je postajalo sve teže.
„A što će biti s tobom?“ upitala je.
Styx se ustao i zagrlio ju. Devon je mirno stajala, ne pomaknuvši ni uda, čekajući odgovor. Donekle je znala što je htio reći i jedan dio nje je htio dovršiti rečenicu umjesto njega, ali nešto... kad ju je držao kao da ju je sav razum napustio i bila je samo u njegovoj vlasti.
„Što god ti hoćeš“, šapnuo joj je. Znala sam, pomislila je Devon.
Pile se popelo na pult i gledalo dvoje ljudi. Djevojku crvene kose je prepoznalo; bila je gruba i vulgarna i katkad ju zaboravila nahraniti, ali kada je bila ranjiva tad ju čak ni šutanje nije moglo pomoći. Muškarca je prepoznala od sinoć; došao je izgledajući odlučno i zadovoljno sobom, a iskrao se oko pet ujutro poljubivši crvenokosu u čelo dok je ona mirno spavala ne znajući što se događa.
Moralo je isprobati muškarca pa je skočilo i ugrizlo za ga nos, kao što je i djevojci redovito činilo. Muškarac se odvojio od njegove djevojke i mirno stajao dok je gledao u Pile obješeno o njegov nos.
Devon se cerila gledajući u Styxa koji je izgledao krajnje šokirano, premda isto nije odavao svojim držanjem.
„Diablo?“ reče konačno ne znajući koliko je smiješno izgledao dok mu je Pile visilo s nosa ostavljajući crven trag na njemu.
„Ne, to je Pile. Moje Pile.“ Rekla mu je Devon.
Styx povuče Pile za perje i podigne ga do razine očiju (ali na sigurnoj udaljenosti – nije htio izgubiti oko), i izjavi: „Ne, to je Diablo.“
„Ma kakav crni Diablo? Ne smiješ se valjda njegovom glupom imenu? Znaš da imam mašte kao kao krepani konj.“
Styx, shvativši da mu neće povjerovati dok joj ne pokaže, spusti Pile/Diabla na tlo i izreče inkantaciju na demonskom: „I cleanse you from you sins and free you from earthbound body that kept you in a cage of redemption.“
Pile je par trenutaka zbunjeno gledalo u Styxa, ali se nedugo zatim počelo izvijati kao da ga nevidljive sile vuku na više različitih strana.
Devon je zabezeknuto gledala u bespomoćno Pile. „Što si mu napravio?“
„Samo čekaj“, reče Styx podignuvši kažiprst ispred Devonina lica.
Pile je najednom naraslo za pola metra i poprimilo još tamniju crnu boju kože koja je izgledala čvrsto i neprobojno poput ponoćne sjene. Umjesto jedne glave, imao je tri, jednake i ovalne na čijem su vrhu bila po tri sjajna crvena oka koja su mogla gledati u svaki kutak prostora istovremeno. Rep, koji je prije bio slabašno perce, je sada bio debeo i rascjepkan na tri jednaka dijela čiji je kraj podsjećao na vile.
Kao dokaz da je ponovno budan, Diablo – jer to više nije moglo biti Pile – ponosno rikne u visine.
„Hvala Styx“, reče lijeva glava, mudrim glasom.
„Dobro je ponovno biti velik! Kad ćemo ubit nešto?“ izjavila je srednja glava, tona poput Devonina – uzbuđena, ali bez akcije da ju zadovolji.
„Od onog perja me jebeno sve svrbjelo. I morao sam dijeliti sve s ovo dvoje zaljubljenih pedera.“ Treća će glava zvučeći ogorčeno.
Styx se zasmijuljio. „Devon, upoznaj Diyalu“, pokazao je na lijevu glavu koja se pristojno naklonila, „ovo je Alazar“, srednja glava je ostala mirna dok ju je promatrala, ali se Devon mogla zakuniti da su joj oči namignule, „a ovo je Blox“, desna glava ju nije ni pogledala, već nastavila bijesno zuriti u druge dvije.
„Fora ime“, šokirano će Devon ne mogavši vjerovati da je njeno Pile bilo ovo stvorenje koje nije izgledalo nimalo nevino.
„Diyala ga je smislila. Od početnih slova naših imena: Di-A-Blo“, reče Alazar.
„Znam, prepametna sam.“ Samohvalno će Diyala.
Ništa od ovoga Devon nije izgledao stvarno. Zapravo, nije se trebalo ni dogoditi. Njeno Pile je nestalo! Sada joj je odmah bilo jasno kako ju je spasilo onog dana na otoku – možda jest bilo prilično različito po osobnosti, ali Diablova snaga je bila konačna i snažnija no što je mogla i sanjati.
„Zašto ste bili u obliku mog Pileta?“ Devon će, ne mogavši suzdržati znatiželju.
Devon se morala vrašiki truditi kako bi ih svoj troje razumjela, jer su pričali naizmjence i to većinom se svađajući tko od njih bolje prepričava. Blox je u jednom trenutku ugrizao Alazara i rekao mu da to prenese Diyala koja se uživila u hvaljenju same sebe.
No, njihova priča je išla ovako: Diablo je sastav triju mrtvih ljudskih duša koje same nisu mogle podnijeti zahtijevnost Pakla pa su se ujedinile; ne namjerno, dakako, tako je jednostavno moralo biti. Iako su se ispočetka svađali, s vremenom su se naučili podnositi i s vremenom jačali i pokušali se razviti u jedinstveno biće koje zaslužuje nastaviti živjeti.
Kako je vrijeme odmicalo, razvili su određen stupanj svijesti koje su imali kao živa ljudska bića pa su jedom prilikom pomogli izgubljenoj duši naći vrata Raja što je demonima bila strogo zabranjeno – jer kad se duša jednom izgubi u Paklu, mora tamo i ostati.
Bael ih je, za kaznu, pretvorio u obične pilence i poslao ih u takvom obliku natrag na zemlju kako bi žalili zbog onoga što su učinili i vječno trpili suživot u jednom malom tijelu. Tad su ih pokupili Rusi i pokušali upotrijebiti za pokuse.
Styx, koji se protivim toj kazni, se zakunio da će ih jednog dana naći i vratiti u tijelo koje im pošteno pripada. I uspio je.
„Želite li se boriti na našoj strani? Kad moja sestra postane vladarica većinskog dijela Pakla, ponovno ćete imati svoje mjesto u njemu.“
Tišina je zavladala dok su je Diablove oči promatrale.
„Ja sam za. Sve samo da ne moram više biti na zemlji.“ Reče Diyala.
„Slažem se“, tiho će Alazar.
„Ljudi smrde!“ Blox će odlučno. Devon je to shvatila kao da.
I zatim je svoj troje sjelo i opet razradilo plan. Diablo je slušao, Styx objašnjavao, a Devon postavljala pitanja – iako je to bio sasvim jednostavan plan: sutra samo treba čekati Xaphana (koji je nekako cijelo vrijeme bio na Styxovoj strani i obavještavao ga o Devoninu stanju. Nije se ljutila zbog toga) koji će ju uvesti u Pakao skupa s Diablom. Vrata će ju dovesti točno do sobe s Baelom prijestoljem gdje će on, već spreman čekati. I onda ga treba samo poraziti.
Jednostavno i brzo, ali Devon je svejedno osjećala nelagodu. Imala je osjećaj da neće biti tako lako sresti svog oca po prvi put licem u lice – pitala se kakav je, iako je znala da će ju razočarati.
Sutra će doći prebrzo.