srijeda, 21.04.2010.
No cigarettes yet.
Anxiety is the dizziness of freedom
Svijet ljudi nikada nije bio tako tih. Nerijetko bi, još iz Podzemlja, osluhnuo u nadi za kakvim pucnjem ili psovkom, ali sve što ga je pozdravilo bijaše neznanje s kojim se morao svakodnevno boriti. A njegov brat, predobar Nero, je imao posla preko glave pokušavajući promijeniti kojekakve zakone u Podzemlju i Raju i to tijekom rasprava s Bogom.
A Kronosu? Njemu je bilo jebeno dosadno. Konačno je mogao razumjeti njenu anksioznost prema dosadi – ubijala ga je, krala komadić po komadić njegove ludosti dok na kraju ne ostane ništa. No, svoje noge nije smio pomaknuti s ovog okaljanog tla.
Barem je mogao priznati da stvari u Podzemlju jesu hektične u posljednje vrijeme – previše one nepotrebne strke mu nije bilo potrebno. Niži demoni, oni koji su voljeli raditi nepodoštine ljudima, nisu bili zadovoljni novim reformama, već neko vrijeme pa su svako malo organizirali prosvjede ili namjerno izazvali nevolje kako bi naštetili Nerinoj vlasti. Malo su znali o tome koliko je Neri to bio mačji kašalj za rješiti, ali Kronos im nije imao namjeru rasvijetliti ionako slijepe oči.
Duboko je udahnuo toksičan zrak ne skidajući pogleda s grupice pogrbljenih starijih demona kako vijećaju pokraj rijeke Styx. Nasmiješio se kada su mu misli o istoimenoj osobi uznemirile misli; i kao i svaki put dosad, pitao bi se što bi bilo da se nikada nije vratio. Bi li ona možda i dalje bila živa? Rijeka je danas bila sivlja no inače, ali nije pronašao nikakvo posebno značenje u tome. Možda je i ona umorna.
„Trebamo joj promijeniti ime. Styx je tako...“ nije završio, već je samo prebacio noge preko ruba stijene na kojoj je sjedio. „Ja bih te nazvao Kikica. To mi je fora izgovarati. Kikica.“ Da ga je bilo koji čovjek čuo, pomislio bi da je ljut, ali demonu koji se približio, to nije bilo nimalo čudno ni vidjeti ni čuti.
„Opet dangubiš ovdje?“ Xaphan izjavi i sjedne kraj Kronosa koji je i dalje bio usredotočen na isto mjesto. Kronos je bio prilično čist i održavan – čak je i ošišao kosu na kratko i dodatno se nabildao jer je osjećao da mu nešto nedostaje. Xaphan je pak i dalje bio pogrbljen i prljav – čista suprotnost.
„Gle tko mi govori. Ja barem ne smrdim kao da sam se maloprije hrvao s Gartheom.“ Reče Kronos, ali ne zazvuči pakosno već nezainteresirano. Xaphan pak nije mogao dijeliti tu ravnodušnost, jer je ovo bila ozbiljna uvreda. Gartheo je bio nekadašnji čovjek čiji je grijeh bila neumjerenost u jelu i piću, a danas, u Podzemlju, je puno deblji i masniji no što je bio u stvarnom životu – ostali demoni su se često šalili na njegov račun govoreći da ne znaju bi li ga ispekli na ražnju ili poslali u sumo-demone. Nijedno nije bila počasna titula.
„Smiješno“, frkne Xaphan, ali nedugo zatim zaboravi. „Zašto ne pomažeš Neri? Danas je opet na sastanku s Bogom.“
Sad je bio Kronosov red da frkne. „Ako želim slušati sranja, mogu se jednostavno družiti s tobom cijeli dan.“
Xaphan, očito odlučivši da mu je dosta uvreda od naprasitog blizanca, ustane i pođe svojim poslom dalje. Kronos se, zahvalno, opusti i legne na tvrd i polumokar kamen uprtivši pogled prema nebeskom svodu tj. Tamnocrvenom kamenu kojeg je samo on tako zvao. Zanimalo ga je kako bi svijetloplavo nebo – kakvo je nerijetko vidio izvan Cayma - izgledalo u Podzemlju. Vjerojatno ne tako dobro.
Ako je u Podzemlju ovako dosadno i naporno, kako li je tek njoj u Ništavilu? Sigurno je već poludjela nakon tri godine... zar su već prošle tri godine? Nije primijetio koliko brzo gubi volju i razlog života. Ne, njegov razlog se ubio... i što sad? Sve ovo oko njega je trebalo pripadati njoj. Što je više razmišljao koliko je sve njezino, to je dublje padao dok nije shvatio da mora otići.
Nije to bila obična želja ili nada za spasom ili zaboravom – bila je to čista potreba da se makne i možda, samo možda, nastavi ići naprijed od nečega što uopće nije postojalo. I tu je odluka pala.
Žurno se ustao i pošao prema središnjoj kuli, njegovi koraci otkucavaše o kamen nervozno i uzbuđeno baš poput njegovih misli. Oh, kako mu se najednom sve posložilo i imalo savršenog smisla – kao da je opet onaj dobar stari Kronos. Pa, o onom 'dobar' dijelu bi se dalo raspravljati, ali trenutno je stvario bio uvjeren da čini nešto dobro za sebe.
Sastanak – kojeg će milo prekinuti – je uvijek održavan na samom 66 katu, kule Palih što je značilo penjanje na visok broj stuba koje su mnoge osakatile, ali Kronos ih je skoro preletio zaboravljajući ih čak i brojati što je običavao raditi. Uskoro se našao pred gorostasnim crnim vratima te ih – nesvjestan u kolikoj mjeri koristi svoju demonsku snagu – snažno odgurne da su skoro odletila iz šarki.
Znao je da su u prostoriji dvije osobe, ali jednu – koju nikada nije pogledao – je i ovaj put ignorirao te svoju pažnju potpuno posvetio čupavoj glavi svog brata. Da ga je bilo briga u tom trenutku bi optužio brata da ga kopira – sad se on zapustio kao što je on nekada. Moglo bi se reći da su zamijenili uloge nakon svega što se dogodilo.
„Želim u svijet ljudi.“ Rekao je tako brzo da ga brat – sudeći po izrazu njegova lica – nije uopće razumio.
„Molim?“ došlo je očekivano pitanje. Kronos zakoluta očima i teatralno zabaci glavu pa mu tako šiške padnu preko očiju na način koji bi mnogim ljudskim djevojkama bio privlačan kako se uvjerio tisuću puta prije – obećao si je da te šiške nikada neće maknuti, bez obzira na ostatak kose.
„Želim – u – svijet – ljudi. Sad.“ Poruka je ovaj put jasno dostavljena.
Nero se zavali u svoju stolicu i prebaci ruke preko glave te odgovori: „Nema šanse.“ Kronos se zakleo da je Nero postao umišljeniji otkad je postao vladar 66 legija – ne u onom lošem smislu da će se najednom promijeniti ili postati zao, već prema samom Kronosu je bio hladniji i udaljeniji kao da se još osjećaju tragovi nekadašnje napetosti oko određene teme koja se nije smjela spominjati.
„Slušaj“, tad prekriži ruke preko prsa na svojoj uskoj crnoj majici koja nije imala koga zavoditi u ovoj zabiti, „otići ću bez obzira na ono što ti kažeš, a rekao sam ti samo jer želim tvoj blagoslov. Znaš, ja sam ti još uvijek brat.“
Nero nije ništa odgovorio, već napućio usne kao da razmatra bratovu želju za odlaskom. Kronos, vidno uzrujan, nastavi: „Žao mi je ako to ide protiv vaših nekih planova, ali iskreno... nije mi žao, da, nije mi žao. Oprosti što sam rekao da mi je žao. Nije. I moram ići inače ću popizditi ovdje.“
Da je bio pri sebi, shvatio bi koliko je zapravo pričao nepovezane gluposti, ali Nero je srećom jako dobro razumio brata blizanca. „I što ćeš tamo ako te recimo pustim? To jest, kako si rekao, dam ti svoj blagoslov.“
Kronos se široko nasmiješi, najednom je bio iznimno sretan. „Živjeti.“
Kada je to rekao, činilo mu se kao dostojan plan: to je sve što je htio. Nastaviti ići naprijed, iako nije bio svjestan koliko je zapravo zaglibio. Htio je ponovno raditi nešto osim ležanja na istom kamenu svakog dana. Htio je... htio je... cigaretu. Oh, kako mu je falio dah smrti koji poigrava na njegovom jeziku. A kako li mu je tek trebala žena! Bilo koja!
„Što ako ti dam da ideš?“ Nero upita podignuvši obrvu i primijetivši da se Kronos izgubio u mislima.
„E pa onda...“, već je smislio protuargument koji je bio spreman izaći iz njegovih usta kada je shvatio što je Nero rekao, „čekaj, dat ćeš mi?“
Nero slegne ramenima. „Upravo smo raspravljali kako većim, prisebnijim demonima nisu potrebne takve zabrane – isto vrijedi za anđele – te da ne bi trebali biti čvrsto okovani za svoj... rodni kraj.“
Kronos podigne obrvu izgledajući veoma poput svog brata. „Stvarno? E pa, u tom slučaju, sayonara!“
Dok se okretao, žurno, učinilo mu se da vidi bratov ponosan smiješak. Ali to nije registrirao u glavi jer je već jurio niz Kulu Palih prema rijeci Styx gdje je zadnje vidio Xaphana – znao je da on, čak i nakon tri godine, zna najbolji način za otvaranje vrata do svijeta ljudi.
Dok je trčao duž rijeke, tisuću mu je misli letjelo glavom istovremeno. Prvo što će napraviti kada dođe u svijet ljudi – kupit će cigarete, dva paketa. Tri ako treba! I sve će ih slistiti odjednom. Stvorit će si novac kao i uvijek te ga onda nepotrebno rasipati.
Nije ni primijetio da već treći put trči preko istog mjesta, a od Xaphana ni traga ni glasa. Stao je i ogledao se oko sebe, a sve što je mogao vidjeti jesu male grupice sličnih, neuglednih demona koji ne rade ništa pametno. Pustopoljina u daljini, prema ušću rijeke Styx, nije izgledala obećavajuće pa je napravio jedinu logičnu stvar u trenutku – pošao da jedne grupice demona te ih pitao jesu li vidjela Xaphana (da, njega su svi znali).
„Niste li maloprije pričali na stijeni?“ hladno upita niski, svijetlozeleni demon kojem su nedostajala dva prednja zuba.
„Da, ali tu je negdje otišao. Barem mislim.“ Reče Kronos, više sebi nego ostalim sugovornicima. Dva demona se zahihoću.
„Nemoj misliti ljepotane, otpast će ti kosa i onda ćeš nam se morati pridružiti.“
Kronos je mogao smisliti tonu jednako posprdnih komentara na njihov račun, ali mu mišljenja tih bezvrijednih bića trenutno uopće nisu bila bitna pa je nastavio tražiti potpuno se isključivši od došaptavanja koje je sada bilo posvuda.
Nije znao koliko je vremena prošlo, ali sigurno je cijeli dan trčao preko cijelog Podzemlja udaljivši se od rijeke Styx. Svejednako, umor ga nije svladao – nije mu dao priliku. Ali bez obzira na tu upornost, Xaphana nije uspio naći.
„Jebote Xaphan! Jednom u životu mi možeš biti koristan i onda te jebeno nema!“ bijesno je uzviknuo prema nebeskom svodu. Raširivši ruke, naglavačke se bacio na zemlju ispred spilje ne obazireći se kome pripada. „Jebo mu pas mater“, mrmljao si je u bradu. Zašto nema sreće u životu?
Mogao je tako bijesniti do besvijesti, ali ga zločesto smijuljenje prene. Okrenuo je glavu lijevo i ugledao plavokosu djevu, svijetloplavih očiju te još tri identične djeve kraj nje u identičnoj pozi. Sranje, trebao je znati.
„Predivne Kere!“ nasmiješi se Kronos ionako mu se dan upravo pogoršao. Mrzio ih je. Izvana su bile lijepe, da, ali su bile puno niže od svih onih ogavnih demona. Znalo se jako dobro da su Kere, još kad u Podzemlju nije bilo nikakvog reda, odlazile u svijet ljudi i ubijale ljude na ratnim bojištima te im sisale krv. Bile su izopačene i stare poput vremena.
Ona koja se najglasnije hihotala, čija je haljina bila najpoderanija, prođe tankim prstima kroz njegovu kosu poigravajući se vlasima kao da su njene. Zatim ga je počupala te mu se unijela u lice: „Duguješ mi palac svog brata. Obećao si da ćeš mi ga nabaviti ako te pustimo da prolaziš našom zemljom kad ti se prohtije!“
Potpuno je zaboravio na taj dogovor. Čak se nije on, jedan od jačih demona, nije volio kačiti s Kerama iz ranije spomenutih razloga. Ali taj put se baš bio uvalio u govna – bilo mu je dosadno pa je odlučio istražiti dijelove Podzemlja koje nije dobro znao. Slučajno ga je uhvatila jedna od Kera dok je kuckao o kamen njihove spilje.
Iz nekog perverznog razloga (tako je barem mislio) su htjele prst njegovog brata, trenutno najmoćnijeg vladara. A Kronos, naravno, nije imao namjeru davati prst svog brata beštijama poput njih. To one, naravno, nisu morale niti trebale znati.
„Još nabavljam, još nabavljam. Dečko čuva svoje prste...“ nervoza u njegovom glasu je prepoznatljiva mogla biti samo onome koji je točno znao što traži. Kere su u tom tonu vidjele samo iskrenost i možda nesposobnost.
Kera, koja je držala njegovu kosu, prinese svoj račvast njegovom obrazu te, poput zmije, stane siktati. „Uskoro ga hoćemo, ljepotane.“
Kronos se nasmiješi iako mu je već počela ići na živce što ga svi ti odvratni demoni nazivaju 'ljepotanom'; nekako mu ne zazvučaše kao da ga komplimentiraju. Kad ga je Kera pustila, brže-bolje je požurio s njihove zemlje.
Kad se opet našao kod rijeke Styx, nedaleko od svoje stijene, promrmljao je odahnuvši: „Lude kuje.“
I tad, baš tad, je spazio poznatu zgrbljenu priliku na njegovoj stijeni. Xaphan.
Bio je to prvi put da je osjetio neopisiv nalet privrženosti prema tom palom anđelu dok mu je prilazio. Xaphan, koji je izgledao uvrijeđeno, se pravio da ga ne primjećuje, ali Kronosa to nije uopće omelo. Imao je cilj i morao ga ostvariti.
„Xaphane! Prijatelju moj najbolji!“ rekao je dok se smještao kraj njega ovaj put neometan krajolikom ispred sebe, već stopostotno usredotočen na njegovo lice koje je bilo manje izudarano od ostatka tijela.
„Nisam li ja previše pun sranja za nekog uzvišenog poput tebe?“ sarkazam u njegovom glasu je bio preočit pa čak i da nije upotrijebio zgađen izraz lica.
„Ma daj“, Kronos se usudio staviti ruku preko njegova ramena, „ti imaš taman sranja za moj ukus.“ Nije mogao odoljeti ovoj pošalici, koja bi inače bila smiješna, ali Xaphan očito nije bio dobre volje pa je maknuo Kronosovu ruku.
„Pretpostavljam da nešto trebaš?“ Doista, Xaphan stvarno nije mogao predvidjeti Kronosove hirove, ali je svejedno želio znati – tako je barem Kronos mislio.
„Pa, ako se nudiš... da.“
Xaphan je okrenuo cijelu glavu prema Kronosu i mogao je u njegovim zelenim očima vidjeti neki davno izgubljeni plan. „I kako ti ja mogu pomoći?“
„Oh, pa samo mi trebaš otvoriti vrata do svijeta ljudi. Eto.“ Xaphan se zagrcnuo na rečeno, iako se nije imao čime zagrcnuti.
„Znaš da ne smijemo u svijet ljudi i ja nemam namjeru ići protiv naredbi dvojice namjmoćnijih vladara! Idi do vraga, Kronos.“
„Tehnički, već sam tamo“, nakesio se, „a i Nero mi je dao. Donose neku novu reformu po kojoj moćniji anđeli i demoni smiju odlaziti u svijet ljudi. Kul, jel da? Sad mi otvori vrata!“
„Ne muljaš me?“ upita Xaphan, očito neuvjeren i neupućen u istinu koja je tako rijetko izlazila iz Kronosovih usta. Trebao je znati u kolika će ga sranja uvući ako laže.
Kronos podigne jednu ruku u zrak, a drugu stavi na srce. „Ako lažem, osobno ću si odrezati kurac i dati ga Kerama.“
Xaphan se na to ustane, brzo poput metka, i reče: „Vjerujem ti!“
I samo tako, Xaphan izvadi star i trošan ključ iz džepa poderanih hlača. Kronos, koji je prvi put vidio ova vrata, jer je znao da ova može otvoriti samo Xaphan i jedan mrtav demon. Kršna, ali prilično stara vrata u raspadajućem stanju su se pojavila pred njim; bila su crna, a kroz tanke proreze je tekla crvena tekućina koja je mogla biti lava ili krv.
„Nije fer da je i on znao kako se otvaraju“, promrmlja Kronos očaran izgledom tih vrata – bila su mnogo mističnija od onih klasičnih koja su Nero i on inače koristili.
„Ne možeš ga mrziti dovijeka. Odabrala je. Zaboravi.“ Znao je da je Xaphan u pravu, ali nije imao nemjeru to priznati. Možda ga je ovo Podzemlje učinilo tako mrzovoljnim najednom – baš je zato jedva čekao da se vrata otvore – na čemu je Xaphan trenutno radio.
Do trenutka velikog otvaranja, Kronos je već nervozno cupkao – što od uzbuđenja, a što od nervoze. Konačno, sloboda. Zaboga, kako je ta riječ dobro zvučala – čak dok još nije ni izgovorena.
Kad su se otvorila, prepoznao je Caym. Zgrade, parkovi, staze i ceste ostali su u njegovom sjećanju identični kakvi su i sada. No, nešto je odudaralo od te slike: nebo, svijetloplavo i mirno, ukrašeno oblacima; ljudi, nasmiješeni i... normalni? Takvog se Cayma nije sjećao, ali mu je srce svejedno zaigralo od nostalgije.
Kronos je već krenuo prema mjestu loma dimenzije, kada ga je Xaphan zaustavio svojim glasom: „Dakle, napuštaš me?“
Kronos se nasmiješi, samo Xaphanu, istinski sretan. „Da. Odsad sam čistiš svoja sranja.“
„Kako li ću samo preživjeti?“ Xaphan lažira agoniju u svoj glasu što je Kronosu najednom bilo simpatično.
„Ne brini, ako mi zasmrdi u svijetu ljudi, poslat ću ti one seksi francuske spremačice.“
„Držim te za riječ.“
I tad se Kronos nađe na svježem zraku pod suncem.