subota, 06.11.2010.
Twentieth cigarette.
Love is a game in which one always cheats.
Tijelo joj je bilo opušteno, lagano, gotovo mrtvo. Nijedan mišić nije oticao, niti jedna rana nije pekla te su joj čak i kapci bili lagani. I unatoč svemu tome, nije htjela otvoriti oči, već je osluškivala jedini zvuk u sobi: nečije tiho disanje ponekad prekinuto uzdahom istkanim od brige. U jednom trenutku se osoba kraj nje krenula protezati – čula je onaj uzdah olakšanja – što je rezultiralo udarcem noge u nogu kreveta i bolnim krikom.
Dylan tad otvori oči i, nimalo iznenađeno, nakrivi glavu i upita: „Jesi li dobro, Zack?“ Zack, koji se držao za nogu, joj pokloni mali smiješak i posramljeno vrati nogu na pod kao da ga više ne boli. Uspravivši se u krevetu, promotri prostoriju u kojoj se nalazila; prvo što je primijetila jest da u njoj dosada nije bila. Namještaj je bio staromodan i, ako je mogla vjerovati svom rasuđivanju, veoma skup pa nije mogla zaključiti gdje je.
„Ne bi se trebala tako brzo ustati. Jesi dobro?“ obrati joj se Zackov zabrinut glas.
„Gdje smo?“ Dylan, koja ga nije uopće slušala, upita zadubljena u sliku iznad kamina: bila je na njoj mlada djevojka duge crne kose, koja se u slapovima prelijevala preko njenih ramena, a oči su joj bile tako crne da su mogle same stajati na platnu i svejedno izgledati duboko i zastrašujuće. Neki bi tu sliku nazvali predivnom, ali Dylan se više nije osjećala ugodno u ovoj sobi.
„U Hunterovoj vili. Ovo je Cainova soba.“
„Zašto bi mi Cain dao svoju sobu?“ upita iznenađeno ne mogavši se prisjetiti otkad su Cain i ona tako dobri poznanici. Naposljetku, ne daješ svoju sobu – u vili – bilo kome, zar ne?
Zack, očito iznenađen koliko i Dylan, slegne ramenima i odgovori: „Valjda jer su druge sobe nenamještene. Ovdje su sobe 'primjerene' onoliko koliko ima i stanara, koliko sam primijetio.“ Dylan kimne glavom iako joj ta logika nikako nije imala smisla.
„Gdje su svi?“
Zack prođe rukom kroz kosu i nervozno se nasmiješi. Zatim podigne mali prst prema gore, zajedno s glavom, te se zapilji u strop kao da tamo ima nečega što Dylan ne vidi.
„Gore su?“ priupita Dylan podignuvši obrvu. Iako se trudila ostati ozbiljna, mali smiješak se oformio na njenim usnama; Zack je uistinu bio simpatičan i, iako je bio stariji, kraj njega se osjećala starije, odgovornije i zrelije jer je on, naprotiv, bio zbunjen, djetinjast i čist dušom.
„Ne, ne“, odmahne on rukom, „oni su... oni su... otišli i... ček“, promrmlja on odjedanput a, shvativši da se neće sjetiti što je htio reći, posegne rukom u džep trenirke i izvadi zgužvani papirić. Oprezno ga odmota – zackovski oprezno – te pročita: „Prvorođeni u Podzemlju. Nero, Kronos, Cain i ostali rješenja. Angela pokušala s njima ići, vratiti se uskoro. Raskomoti. Čekati.“ Ako je Zack bio zbunjen prije čitanja sadržaja papirića, ovaj izraz lica nije bio imenovan. Počeše se po čelu i uruči papir Dylan.
„Da vidimo“, promrmlja ona i nakon trećeg čitanja ispočetka, reče: „Prvorođenog nisu ubili već odveli u Podzemlje da vide što će s njim. Valjda. Nero, Kronos i Cain su dio toga i dobro su. Nadam se. Angela će probati otići s njima u Podzemlje, ali će se brzo vratiti jer neće moći budući da je anđeo. Ti i ja se možemo raskomotiti i čekati.“ Razmotrivši na trenutak što je rekla, cokne jezikom. „Da, to ima smisla.“
Dylan potom odmakne pokrivač sa sebe te se osovi na noge, očekujući barem sada nekakvu bol, ali je bila kao nova. Da, Emanuel ju je nekako 'namjestio' kako bi se regenerirala, ali mislila je da će bliski susret s Prvorođenim biti jači da ju savlada. Naposljetku, savladao je Haydena...
Ukipi se i spusti glavu. Hayden... kako je zaboravila? Sad, kad se sjetila, kao da joj je netko proparao srce metkom koji ju nije usmrtio i nikada neće, već ju planira mučiti neugodnom boli dovijeka podsjećajući ju koliko je slaba i beskorisna.
„Dylan, opusti šaku. Krvariš.“ Obrati joj se Zack, nekoliko koraka od nje, ali joj se učini da je kilometrima daleko. Dylan baci pogled na svoju šaku, iz koje je tekla krv, te opusti prste; djelić sekunde je vidjela rane od noktiju, a onda su zacijelile. Tako lažno.
Vjerojatno se osjećajući nelagodno, Zack nije ništa rekao pa nije ni Dylan. Sjela je na krevet i zagledala se prema slici one djevojke. Odjednom više nije bila samo zastrašujuća već ju je i osuđivala: Ne možeš sebi pomoći, a kamoli drugima. Nemaš budućnost. Što ćeš sada kad je strka oko Rapsodyja završila? Jadno malo djevojče.
Malo je nedostajalo da započne svađu sa slikom, pokuša ju uvjeriti u suprotno, ali Angelin ulazak u sobu joj je pomoglo zadržati zdrav razum. Odjevena u bijelu haljinu, opet nekarakteristično neobičnu na njenoj figuri, i s osmijehom na licu je osvijetlila sobu. Dylan je začula zbor kako pjeva 'aleluja', ali ne zbog same Angele, već zbog pladnja s čajem i hranom na veliko zadovoljstvo njenog trbuha.
„Bog te blagoslovio“, promrmlja trudeći se zadržati slinu gdje joj je i mjesto – u ustima.
„Već jest“, odgovori joj Angela spuštajući pladanj na njeno krilo. „Ne moraš se praviti fina. Nažderi se pošteno.“
Dylan se nasmiješi i počne jesti. Zapravo, nije imala pojma što je to bilo na pladnju; samo je znala da je šareno, kremasto, mirišljavo i definitivno je izgledalo jestivo što je bilo dovoljno da navali. Hrana uistinu rješava sve probleme.
Kad je već bila pri kraju, primijeti Angelin intenzivan pogled, ali se ne udostoji išta pitati budući da su joj usta bila puna. Jedno je prežderavati se, a drugo biti nepristojan prema uljudnim osobama.
„Jesi dobro?“ upita ju Angela. „U vezi Sophie, Emanuela i... Haydena.“
„Da, dobro sam. Što ste učinili s Haydenovim tijelom?“ Iznenadila se mirnoćom svog glasa. Hayden bi sigurno bio ponosan na dobar način kojim se nosila s njegovom smrću. Ako je to uopće imalo smisla.
„Spalili ga. Nemoj osuđivati taj način pokapanja. Mi 'ne ljudi' ga smatramo najboljim – pročišćuje.“
„Što će on sada postati?“ ubaci se Zack pokazavši znatiželju koja je odmah prekorena od Angele strogim pogledom koji je govorio: 'Ne budi tako bešćutan!'
Unatoč tome, odgovori: „Postat će demon, najvjerojatnije. Zbog svog demonskog naslijeđa i jer je ubio prije. Šteta, bio bi dobar anđeo.“
Dylan, tad, sklizne jedna suze niz lice koju brže-bolje obriše, ali uzalud jer su je i Zack i Angela uspjeli vidjeti. Kako bi promijenila temu, Dylan upita: „Tko je ona djevojka na slici?“ I kimne glavom prema njoj.
Angela uzdahne. „Cainova kćer. Mislim da se zove Nia. U svakom slučaju, zanimljiv komad 'umjetnosti'.“ Iz njena tona, Dylan je mogla zaključiti da ju Angela nije voljela iako ju možda nije ni upoznala. „Znam samo da Kronos mrzi Caina upravo zbog nje. Nitko se nije udostojio reći mi razlog.“ Zadnje što je Dylan očekivala od Angele jest da napući usne kao nadurena djevojčica te kaže nešto što bi kakve tračerice na kavi rekle.
Dylan se nije mogla prisiliti da izgleda šokirano, ipak je u pitanju bio Kronos, a ako je trebala suditi po njegovom izgledu i ponašanju, odmah bi zaključila da je momak teški ženskaroš u vječitoj potrazi za što kraćim suknjama. Ali upoznavši ga, znala je kako u njemu ima malo više od toga. Shvatila je da nije trebalo započeti ovu temu, ali kako je mogla znati da će Kronos nekako biti spomenut?
„Kad će se Kronos i Cain vratiti?“ upita Dylan nadajući se da će se Angela prestati duriti.
Srećom, Angela prekriži ruke preko prsa i poprimi izgled ozbiljne odrasle osobe na Dylanino veliko olakšanje. „Najvjerojatnije večeras. Nero želi što prije izvući sve informacije iz Prvorođenog i riješiti se ovog slučaja. Izgleda da mu je dosta nevolja i napora za cijeli život.“¸
Dylan zamišljeno kimne glavom i doda: „Moram naći neku zanimaciju za ostatak dana, onda.“
Ushićeno, podignuvši ruku u zrak kao da je u školi, Zack poskoči sa svoje stolice. Angeli oko trzne – pouzdan znak iritacije – te ga prozove prigušenim 'mhm'.
„Možeš poći sa mnom do grada. Moram posjetiti sestru danas.“
Slegnuvši ramenima, Dylan prihvati ponudu; definitivno je bolje zvučalo od sjedenja, sa slikom bivše Kronosove cure, u sobi.
Zrak Cayma je bio iznenađujuće ugodan naspram one zagušljive sobe pa ga je pohlepno udisala, pa čak i glasno, zbog čega joj je Zack nekoliko puta zabrinuto rekao da ima dovoljno kisika i ako diše normalno. Nije se mogla ne nasmijati; njegov šarm je ležao u neznanju i dječjoj radoznalosti s malim prizvukom nevinosti. U svakom slučaju, očekivala je da bi se ovako osjećala kraj brata: toplo i dobrodošlo.
Zack ju je vodio prema trošnoj zgradici nekoliko ulica dalje od gostionice; ovuda je rijetko prolazila, ali bi si katkad ipak produljila put iz škole kako se ne bi morala suočiti s Kronosovom glupošću dok je još umorna.
Iskreno, Dylan nije očekivala da će njegova sestra živjeti u ovakvom zabačenom mjestu koje priliči skitnici slučajno nabasaloj na prazan prostor. Ipak, bez zamjerke ga je slijedila do trećeg kata i mirno stajala pred vratima broj dvadeset i osam kad je Zack pozvonio.
Kad je vrata otvorila visoka, vitka djevojka duge plave kose i ozbiljna, ali privlačna lica, prvo što je Dylan pomislila jest da su pogriješili stan; ova osoba nije mogla biti u rodu sa Zackom. Zračila je nekom snagom i vrlinom koje oko Zacka nije bilo, ali unatoč tome ga je zagrlila i promrmljala nešto kao 'Prošlo je dugo, braco.'
„Ovo je Dylan“, predstavi ju Zack na što je Dylan pružila ruku toj djevojci.
„Drago mi je Dylan. Ja sam Lily.“
Zatim ih je pozvala u svoj stan koji je so Dylan, iako prilično neuredan i starinskog izgleda, slao neku prijateljsku i ugodnu atmosferu – poput pravog doma. Dylan je pristojno išla sa Zackom i sjela na kauč kraj njega kad ju je Lily ponudila sokom ili kavom. Odbila ih je, budući da joj je postalo malčice neugodno pa nije htjela riskirati kakvo povraćanje.
„Pa“, započne Lily bacivši se u fotelju prebacivši svoje tanušne noge preko naslona, „jesi li primljen u Čuvare, braco?“
Zack se lagano nasmiješi. „Jesam. Iako sam bio pošteno ispran jer sam ubrljao djelić posla, ali srećom, Kronos me obranio.“ Bilo je zahvalnosti u njegovom glasu; zahvalnosti Kronosu. Dylan ga je mogla razumjeti.
„To je tako tipično od njega. Uvijek je gospodičić 'briga-me', ali uvijek će pomoći. Drago mi je.“ Lily je govorila kao da ga već dugo zna. Dylan je to možda zasmetalo... samo malo.
„Poznaješ Kronosa?“ upita nenamjerno opomenuvši se mentalno zbog tog ispusta. Lily joj, kao što je mogla i očekivati, ništa nije zamjerila.
„Dugi niz godina. Dolazi meni kad je... zaljubljen. Zvuči glupo, zar ne?“ Dylan nije razumjela ništa od rečenog. U kojem smislu 'dolazi meni'? Da joj ispriča o tome ili nešto drugo? Lily je očigledno primijetila zbunjen izraz Dylanina lica pa doda: „Velika si već djevojka pa nema smisla zaobilaziti istinu. Dolazi meni kada je povrijeđen i u tim trenucima treba seks.“
Dylan nešto presiječe u prsima. Naravno, po što bi Kronos došao ovako lijepoj djevojci? Sigurno ne na kavu. Nije mislila da će moći podnijeti više srcobolje u jednom danu pa se nasmiješi i procijedi: „Oh, shvaćam.“
Tad se otprilike isključila iz razgovora pa su se Zack i Lily posvetili nadoknađivanju propuštenog, pretpostavila je. Buljeći u isfucane tapete, nije mogla izbaciti ono što joj je Lily rekla iz glave. Bilo je glupo i nepošteno od nje što se uopće time zamarala kada je zatajila svoje prave osjećaje Kronosu kada je imala prilike reći mu što zapravo osjeća – pa makar to bilo nerealno.
U jednom trenutku Zacku zazvoni mobitel što ga umalo pošalje u orbitu. Lily se nasmiješi bratovom neoprezu dok se on javio. Kimnuo je glavom nekoliko puta , a zatim sklopio mobitel ustavši se s kauča.
„Moramo ići. Angela mi je javila da su se Kronos i Cain vratili.“
Lily, ne skrivajući razočaranost u licu, zagrli brata te ih pođe ispratiti kroz vrata. Potapšala je Dylan po glavi pošto je ona izašla posljednja. Dylan se začuđeno okrene, trudeći se ne biti neprijateljski raspoložena prema ovoj simpatičnoj djevojci, ali zbog nečega je poželjela skočiti na nju i zadaviti ju golim rukama.
„Što se tiče Kronosa, pripazi mi malo na njega. Cura u koju je zaljubljen se zbilja previše mota po njegovoj glavi. Usudila bih se reći da ju zbilja voli. Ako ona osjeća isto, neka se ne zamara nebitnim glupostima počinjenim u vrijeme slabosti, ok? Poruči joj to za mene.“ Rekavši to, namigne joj i nestane iza svojih vrata.
Prekriži davljenje.
Bio je tamo; plave kose, sada kratko ošišane i stršeće na sve strane, ali onih istih toplih očiju neskrivenih iza naočala. Nije mogla na primijetiti i novo držanje i snažniju figuru zbog koje je skoro pomislila da to više nije ista osoba. Ali kada se nasmiješio, nije bilo sumnje – to je bio njen Mix.
Potrčala mu je u zagrljaj čvrsto mu se objesivši oko vrata. Bilo je dobro, tako dobro, znati da je živ. Pa, barem djelomično živ ili barem u postojećem stanju. Kako god, njegov zagrljaj je bio stvaran i samo to je bilo bitno.
Kad se konačno odvojila od njega, htjela ga je pitati kako mu je bilo 'tamo dolje', ali kad pogledom nije našla određenu osobu, upitala je: „Gdje je Kronos?“
Mixovo nasmiješeno lice se najednom stisne u ozbiljnu, reklo bi se čak i bolnu, grimasu. „On je vani, na balkonu.“ Uperi prstom kroz jedna debela smeđa vrata koja nisu dizajnom odudarala od ostatka sobe.
„Zašto?“
Mix ju povuče u stranu i smjesti na kauč dnevnog boravka Hunterove vile kojeg nije pošteno ni promotrila; sve što je znala jest da miriši na tek kupljen namještaj i čaj. Kraj nje su bili Zack i Angela; Zack zbunjen koliko i ona, a Angela ozbiljna i nekako... potištena?
„Dylan, razriješili smo stvar s Prvorođenim. Maknuvši Emanuelov čip iz njegove glave, vratio se u svoje prvotno stanje. Ispričao nam je sve o Emanuelovom kvazi planu i rekao da mu je uistinu žao-“
„To je dobro!“ ubaci se Dylan željevši maknuti taj neki sjetan zrak što dalje od njih. Zašto su tako potišteni?
„Dylan, ovo nije kraj priče.“ Mix je poprimio tako tužan izraz lica da joj se učinilo kako bi mogao zaplakati. „Rekao nam je da... da...“ Ne, nije zaplakao, samo se borio s riječima – vidjela je to. Stavio je prste preko očiju i duboko udahnuo.
„Imaš još najviše dvije godine.“ Ubaci se Angela ravnodušna tona, ali sudeći po njenom odvraćenom pogledu, učinilo joj se da nije baš tako bezosjećajna.
„Najviše čega?“ priupita Dylan iako je, negdje u dubokim dijelovima svog uma, već znala odgovor.
„Života“, dovrši Mix kao da cjepka tu riječ jezikom i zubima. „Prvorođeni nam je rekao da je poboljšavanje ljudi koristeći njegove stanice poguban i da, čak i da je dobro obavljeno kao u tom slučaju, ne može trajati vječno. On to osjeća, znaš, tvoj život kao što je osjećao i Haydenov i Sophiein. Zato zna.“
Dylan proguta knedlu. Bila je dobra, ta vijest. Sjetila se kako je gotovo do maloprije sanjala o dugom životu, u kojem će otkriti o svim čarima svijeta, a sada joj je bilo sasvim svejedno. Ionako se neće dogoditi, pa čemu maštanje?
„Um, smijem li izaći van na trenutak?“
Mix kimne glavom pa Dylan pođe kamo su je noge nosile – prema debelim smeđima vratima koja dizajnom nisu odudarala od ostatka sobe. Tiho ih je otvorila i kročila na malen balkon na, sudeći po udaljenosti od tla, drugom katu.
I vidjela ga je tamo: pogrbljenog, sigurno s cigaretom u ustima, pa su mu se nazirale kosti kroz usku crnu majicu; njegova kosa vjerno počupana, a glava pognuta dok je ruke skrio u džepovima. Nije mu trebala ni vidjeti lice, a znala je da je usamljen.
Stoga je učinila suprotno svojim osjećajima: došuljala se do njega te ga rukama obgrlila oko struka naslonivši svoju glavu na njegova leđa – bila su topla iako je puhao vjetrić sa sjevera. Kronos se nije trznuo, već položio jednu svoju ruku na njenu.
Mogla je ostati tako u tišini vječno, ali već je osjetila pijesak pješčanog sata kako joj posprdno pada na glavi – ne, nemaš vječnost. Pa je rekla: „Tri stvari ti želim reći.“
Kronosova prsa, osjeti Dylan iz prve klupe, se napnu od zatomljenog hihota. „Počni od prve.“ Njegov glas, kojeg tako dugo nije čula, je bio poput zabranjene pjesme njenim ušima; već je mogla osjetiti da je mrtva koliko je njegov glas bio – suprotno njegovom biću – anđeoski.
„Oprosti.“ Reče prvo na što se Kronosova ruka jače stegne oko njene.
„Nemam što oprostiti. Dalje.“
Dylan duboko udahne njegov miris pa nastavi: „Volim te.“
Kronos se nije napeo, kako je očekivala, već se nježno okrene – ne odvajajući je od sebe – te izvadi papirić iz svog džepa odbijajući susresti svoj pogled s njenim. Lagano joj ga je rastvorio te stavio pred oči; zahvaljujući slabašnom suncu koje se polako povlačilo pod horizont, Dylan je uspjela pročitati njen sadržaj: „Volim Kronosa.“
Zacrvenjela se i poželjela odvojiti od njega, ali ju je zaustavio u zadnji tren učvrstivši njene ruke, oko njegovog struka, svojima. Neće pobjeći.
„Znam to. Treće?“
Podignula je glavu prema Kronosu, što iznenadi oboje pri iznenadnom kontaktu očiju, ali prije no što je stigla bolje promotriti te dragulje, vid joj se zamagli od mekih, usamljenih suza koje su brzo počele silaziti niz njene obraze.
Jedva je progovorila: „Želim živjeti.“
Ovaj put od Kronosa nije dobila neki kratak odgovor, već dug, strastven poljubac na usne. Nije imala pojma zašto je bio odgođen do ovog trenutka: njegove usne su sadržavale i ljubav i afekciju i nježnost i strast, a svaki njihov pokret je bio namjeran. Za razliku od plesa, ovo joj je bilo lakše – prirodnije – pratiti.
Taman kad je poželjela da i ovaj trenutak potraje, nesuđena se vječnost uplete i u njega. Kronos se odmakne od nje, samo za milimetar, pa je mogla osjetiti njegov dah, kako leprša nad njenim usnama, kada je rekao:
„Ići ću s tobom kamo god poželiš – do kraja svijeta ako treba. Držat ću te kad si tužna, praviti ti društvo kada si usamljena. Ispunit ću svaku tvoju želju pa čak i ako poželiš svježu tortu usred noći. Kupit ću ti psića, ili mačku. Odvest ću te na najvišu planinu i hrvati se s planinskom kozom ako to zatražiš. Živjet ćeš tako moćno i tako apsorbirajuće da nećeš požaliti kada dođe trenutak kraja.“
Zajecala je – od sreće ili tuge, nije mogla zaključiti. „Obećavaš?“
„Obećajem.“
„Zašto bi to učinio?“ priupita ga. Zapravo je znala, samo je htjela čuti od njega.
„Jer te volim. I Ona te neće uzeti bez borbe.“
I imao je pravo; osjetila je da će sve nekako sjesti na svoje mjesto – pa makar i nakratko. Zack će se sigurno snaći kao Čuvar - ako preživi sve treninge. Angela će sigurno nastaviti pokušavati otkriti zašto Kronos mrzi Caina zbog Nie. Cain će sigurno i dalje čuvati tu tajnu za sebe. Lily će sigurno srediti svoj život – ili barem stan. Mix će sigurno biti dobar demon i član Čuvara.
A Dylan?
Ona će sigurno htjeti da ju Kronos drži dok je tužna; da joj Kronos pravi društvo kad je usamljena. Ona će sigurno poželjeti tortu usred noći i zatražiti od njega da se hrva s planinskom kozom.
Najsigurnije od svega – voljet će ga do zadnjeg časa.
Mislim da sam ih dosta napatila oboje. Da, ovo je zadnje poglavlje, slijedi još samo epilog kojeg ću objavit čim ga napišem. Na neki čudan način mi se sviđa; izbacila sam nepotrebne dijelove i sve bitno manje-više objasnila. Ostalo ostavljam vašoj mašti. Isto tako, ostavljam Caym. Zasad.
Veliku posvetu ću napisati u nedjelju. Mislim da ju zaslužujete što ste me trpili ovako dugo - prošla je godina dana u blogosferi. Nekako sam ponosna na sebe.
Posvećeno mom Twinu. I apple you infinitely much.