četvrtak, 11.02.2010.
Act 14.
An easy approach to the walls must be provided against: indeed they should be surrounded by uneven ground, and the roads leading to the gates should be winding and turn to the left from the gates.
Styx je već petnaest minuta stajao pred vratima glavne prijestolnice svoga oca. Ruku je položio na taj veliki, crni kamen koji bijaše vreo, užaren pa se počeo pitati kad će se stropoštati na pod otopljen. No, takve misli su ga samo odvraćale od misije koju je trebao obaviti.
Kako samo nije htio da se dogodi ono što je očekivao da se dogodi.
Hodnik, u kojem je stajao, bijaše jednako beskonačan kao i njegove misli, ali je oboje vodilo do istog mjesta – slijepe ulice, u ništavilo, ali i tamo gdje svijest staje, a s njome i pitanja.
Kad je konačno skupio hrabrosti, nije se potrudio pokucati na ta gorostasna vrata, već je ponosno prošao kroz njih trudeći se skriti svoj strah pred ocem.
Našao ga je tamo gdje i inače bio – sjedio na ogromnom prijestolju koje je gotovo probilo strop urešen demonskim znakovima u tamnocrvenoj boji... poput Devonine kose.
K vragu, mentalno se opomenuo, ne smijem sad misliti na nju.
Baelova glava bijaše tromo naslonjena na njegovom dlanu, a lice tmurno, gotovo mrtvo od dosade, iako je napad trebao izvršiti tek za nekoliko sati. Jednostavno se nije mogao prisiliti da bude uzbuđen ili okrutan; valjda je predugo živio da mu išta bude zabavno.
Ta hladnokrvnost je Styxa najviše plašila i ta odlučnost da učini bilo što bez trunke krivnje. Pa taj demon nije ni tražio iskupljenje. Volio je kad su ga mrzili i ogovarali.
„Styx“, reče, ugledavši sina, „dobro te vidjeti.“
Iako je razlika u godinama bila veća od samog vremena, razlika u izgledu nije bilo – obojica su bili predivni, a tako... usamljeni.
„Oče“, započne Styx, ali najednom, kao da mu se golema knedla smjestila u grlo i onemogućila mu glasnice.
„Da, sine?“ reče Bael istim onim suhim glasom uputivši svoje crvene oči prema sinu. Styx je osjetio tanke trnce po tijelu. Te oči, oh, te oči, potpuno su ga izbacile iz takta. Nije mogao podnijeti koliko su se razlikovale od njegovih.
Mogao je vidjeti krv i ratove kako se iznova reflektiraju u jedva vidljivim zjenicama i provalije između njih je samo postajala još šira i dublja; toliko da je Styx jedva podnosio pritisak. A ništa inkriminirajuće se još nije dogodilo. Pa ništa mu još nije ni rekao!
„Devon će u šest biti ovdje i zahtijevat će borbu“, rekao je, nekako progutavši prepreku u grlu i izguravši riječi da zvuče oštro.
Bael se najednom uspravio kao da ga je netko bocnuo u stražnjicu, na njegovu prijestolju. „Samo malo, nisam li ti izričito rekao da ju ubiješ kada napuni petnaest godina. Nisam li? Što si učinio?“
Styx je izravnao izraz na svome licu izgledajući gotovo zastrašujuće odlučno. „Hajde oče, nije valjda da se bojiš svoje vlastite kćer? Pa naravno da ju nisam ubio, umjesto toga, probio sam Pečat i tako izbrisao njeno ime iz demonskog i ljudskog svijeta. Čak ju ni ti nisi mogao osjetiti. Nisam li dobar sin ili što?“
Bael je škljocnuo zubima i bijesno promatrao sina. „Nisi valjda 'kliknuo' na nju? Na svoju polusestru?“
Styx je opčekivao ovo pitanje i, začudo, bio je spreman odgovoriti.
„Jesam. U trenutku kad si napustio njenu majku. U trenutku kada je došla na svijet. Otad sam na njenoj strani i uvijek ću biti.“
Bael nije bio pripremljen na ovo. Zar je njegov jedini sin 'kliknuo' na svoju polusestru? Pa to je apsurdno i sramotno, vrištao je u svome umu. A on, kao vladar 66 legija i stvoritelj svoje kćeri, je najbolje znao koliko je smrtonosno 'kliknuti' na bilo koga. Naučio je tu lekciju s Devoninom majkom.
„O sine, da barem to nisi učinio.“ Razočarano priopći sinu koji je najednom ustuknuo. Da, Styx je znao koliko je ljut sada bio i što je bio kadar učiniti.
I bio je spreman, potpuno spokojan sa svojom sudbinom. Znao je što ostavlja za sobom i kako će ova priča završiti, ali nije bilo drugog izbora.
Možda je ovo bila jedna od onih jeftinih tragedija gdje je suđeno glavnom liku umrijeti.
„O, sine“, i prije no što je završio rečenicu, stvorio se ispred Styxa i zabio ruku duboko kroz njegova prsa, dovoljno da prođe na drugu stranu i izbije mu zrak iz pluća. „O, sine. Pogriješio si. Umjesto da si napravio kako sam ti rekao, poživio bi, a ja ne bih morao ubiti svoga sina. A sada ćeš umrijeti“, govorio mu je gledajući ga ravno u umireći pogled, ali tako spokojan i pomiren sa sudbinom, „znajući da će ti se ljubljena polusestra uskoro pridružiti.“
„D-D-evon će te poraziti“, prosikta Styx, slabašno dok mu je krv nalazila put iz ustiju. Lijevom rukom je grčevito primio oca za rame. „Mrtav si, starče.“
Bael se morao nasmijati. Sin mu je bio hrabar i odvažan, to mu je morao priznati. Jedan djelić njega je čak bio i ponosan na njega; još samo da nije umro kao budala.
I tako ga je držao dok nije počeo nestajati ostavljajući za sobom sitne crne kristaliće koji su plesali po zraku tražeći put do mjesta koje je samo njima poznato. Bael ih je sve pratio dok nisu potpuno nestali odnijevši njegova sina u Ništavilo – tamo gdje idu svi demoni, poludemoni i anđeli kada bivaju ubijeni.
Zatim se ponovno stvorio kod svog prijestolja i, sjevši, je pucnuo prstima. Kraj njega se tad materijalizirao demon ljudska tijela, a rodine glave.
Poklonio se kraj princa Baela.
„Recite, vaše veličanstvo“, reče hrapavim glasom.
„Shax, reci svim mobiliziranim jedinicama da se vrate u svoje sobe.“ Bael će promuklim glasom kao da mu se nije dalo izreći tu naredbu.
„Zar nije danas trebao biti rat?“ pokunjeno će Shax.
„Odgođen je. Imam drugog posla.“ Na to Shax nestane, prije kimnuvši glavom, a Bael se ponovno nasloni na svoju ruku.
Što li mu je samo trebalo da 'klikne' na žensko ljudsko biće? Učili su ga da demonu nije preporučljivo zaljubiti se, osloboditi svoje dobro vezano srce i pokloniti ga nekome. Ali Bael nije mogao odoljeti, ne kad je ugledao Lilith.
Bila je predivna; duge, guste crvene kose i mladih, svježih zelenih očiju. Mogao bi noćima zuriti u njih uvjeren da njihovo svjetlo nikad neće prestati sjati samo za njega.
Prišao joj je, samopouzdano, i to već prvog tjedna u posjetu zemlju (tehnički je pobjegao iz Pakla, jer mu je pozicija princa odjednom postala zamorna pa je trebao razonodu) i rekao: „Bok ljepotice.“
Ali ona nije popušila ulet. Posprdno ga je pogledala i zatim se vratila čitanju knjige u gradskoj knjižnici. Bael se smjestio kraj nje i, traživši prave riječi, se udubio u promatranje knjižnice.
Nikada se neće moći sjetiti što ga je navelo da uopće stupe među te beskrajne police, ali bila je to sigurno neka jaka sila – nije bio tip za čitanje.
„Što čitaš?“upitao je pretpostavivši da će ju razgovor o knjigama opustiti.
Naposlijetku, oči su joj bile inteligentne i pronicljive. Morao je pokušati.
Djevojka podigne knjigu, okrenuvši korice prema njemu, kako bi mogao pročitati: 'Dante: Pakao'. Bael nije mogao suzdržati smiješak. Bila je to ironična slučajnost.
„Voliš Pakao?“ ponovno će kad je spustila knjigu i ponovno se posvetila čitanju. Primijetio je da je zakolutala očima.
„Ne baš, samo sam znatiželjna. Uvijek me zanimalo kako sve to izgleda.“ Odgovorila je prošavši rukom kroz vlasi kose poslavši tako miris svoga šampona do Baelovih nosnica.
„Kako se zoveš?“ odlučio je pokušati nešto. Sjaj u njegovim očima je bio izazovan, podrugljiv pa je djevojka morala odgovoriti.
„Lilith“, procijedila je kroz zube automatski žaleći što je podijelila tu informaciju s njim.
„Dakle, Lilith“, rekao je pazeći da ton njegova glasa bude seksi, izazovan, „želiš li da ti pokažem demone?“
Bael se sjećao kako je pomislila da nije normalan te ga pokušavala izbjegavati, ali sve to je samo vodilo do sve češćeg druženja. Bez obzira koliko je njena razumna snaga htjela prevlast nad njenim tijelom i osjećajima, ona mazohistična životinja u njoj je svake sekunde bila sve očaranija tim demonom.
I vjerovala mu je što ju je i dovelo do smrti.
Bael je gotovo istog trenutka prešao preko njene smrti, vrativši se u Pakao čim je ostala trudna, a otad se bojao onoga što je njegova neodgovornost i opasan hir proizveo: Devon.
„Put u Pakao popločen je dobrim namjerama”, izrekao je jednu poslovicu koju je oduvijek poistovjećivao s ljudima.
Samo, Lilith mu nikad nije došla.
°
U pet sati, Devon ga je nazvala i nikako nije mogao izbiti taj razgovor iz svoje glave; doduše, Devon mu je rekla da ne bi ni trebao, već da mu je rekla sve to s namjerom da prenese iste riječi Neri i Kronosu. Tako je Mix, već 45 minuta vrtio taj razgovor u glavi.
Već je znao da će napasti svoga oca, ali ovakav plan, da se uvuče i Pakao kada postoji šansa da neće moći izaći – osim ako ne porazi Baela pa preuzme vlas nad njegovim većinskim dijelom – ali može li ona to? Da, bila je moćna i Mix je to znao, ali opet... bila je to njegova mala Devon. Ono malo nevinašce koje je godinama pazio i promatrao kako se deformira u okrutnu poludemonku koja je skoro ubila čovjeka u sebi.
Nije to mogao podnijeti, a ništa nije mogao napraviti. Bio je opet bespomoćan i uplašen; ljudski poražen na teritoriju demona. Nikad nije imao ni šanse, zar ne?, prošlo mu je glavom nebrojeno puta.
Morao se prisiliti da vjeruje u Devon, jednostavno je morao. Samo će se tako suzdržati od razbijanja čaša i plakanja.
Nero i Kronos su bili nešto čvršći, ali i dalje tihi. Sve dok Nero nije progovorio: „Da joj pomognemo?“
Mix odmahne glavom. „Rekla je da sutra dođemo u njen stan da proslavimo. I dotad možemo samo čekati. Naš dolazak bi joj samo pokvario planove.“
„Hoćeš reći naš dolazak“, ispravi ga Kronos pokazujući u Neru i sebe, „ti si čovjek, ne možeš u Pakao dok ne krepaš.“
„Baš si peder“, opomene Nero brata kada je vidio koliko je izrečeno povrijedilo Mixa. Shvaćao je koliko joj je htio pomoći, ali nije mogao. Sva trojica su bili smrznuti na mjestu i osuđeni na čekanje zore sljedećeg dana.
Posao je vjerojatno trebao biti brzo obavljen, tu su misao dijelila sva trojica. Devon neće pasti bez velika praska ili barem ne sama. Nije bilo sumnje da će pobijediti, ali nisu mogli ignorirati jedan mali fragment razuma koji im je govorio da neće biti baš tako lako.
„Do sutra...“ započne Mix ne mogavši završiti rečenicu sam.
„Čekamo“, dovši Nero potegnuvši iz krigle piva.
°
Devon je pozorno pratila kazaljke na satu u svome stanu pokušavajući ih umom natjerati da idu brže. Bila je uplašena – jučer – ali danas je htjela ubiti nekoga, a njen otac se činio kao prilično zadovoljavajući izbor.
Imala je svako pravo biti ljuta na njega; nije se potrudio pružiti joj dom i potporu kad joj je već napumpao majku, a zatim ju napustio ostavivši ju milost i nemilost Cayma i okrutnih ljudi. Da je barem pitao ili poslao nešto onda bi ga već mogla zvati pravim ocem, ali on je bio gamad. Gamad koju će danas obrisati s lica Pakla.
Pomisao da će biti kraljica, princeza ili štoveć 66 legija Pakla je najednom bila primamljiva. Sigurno će zastrašujuće izgledati na prijestolju, sa Styxom kraj nje, a mnoštvo gadnih demona koji joj se klanjaju. Definitivno zamamno.
Par puta je pokušala zamisliti svog oca, kako izgleda i kako se ponaša no pred oči bi joj stalno iskakao neki starac (koliko on uopće ima godina?) kojeg bi i mali prst srušio na tlo i izazvao srčani udar – ako je imao srce.
Devon je primijetila kako vrijeme ide sve sporije, a misli joj postajaše sve bizarnije.Možda se trebala prestati izluđivati kakav je bio i kakav je sad, a usredotočiti se na centriranje svoje snage i cijeli posao završiti jednim udarcem.
Hoće li uopće biti tako jednostavno? Trebalo bi biti... možda.
I tad se ošamarila, brzo i snažno, kako bi sabrala misli. Taj udarac je odjeknuo stanom točno kad je sat otkucao šest sati navečer.
„Ajde Xaphan, jebote, poludjet ću.“
Ruke su joj se tresle, što od uzbuđenja, što od zebnje i što ih je više pokušavala smiriti, to su se one tvrdoglavo još više tresle. Čak se i nasmiješila kada je spazila da se jedna strana njenog dnevnog boravka izvila, kao da nešto lomi taj dio dimenzije i zauzima njeno mjesto.
Kršna, ali prilično stara vrata u raspadajućem stanju su se pojavila pred njom; bila su crna, a kroz tanke proreze je tekla crvena tekućina koja je mogla biti lava ili krv. Devon se nije stigla zamarati tim detaljem jer su se već u idućim sekundama vrata otvorila uz glasnu škripu.
Pomislila je kako da vrata izgledaju glupo i omaložavajuće za Pakao. Nije ga često viđala u zadnje vrijeme, ali je i dalje izgledao jednako deformirano kao i uvijek, a oči mu bijahu crveno-žute kao i tijekom njihova zadnja susreta.
„Koji je problem s ovim vratima? Mislila sam da je Pakao više kul od ovoga.“ Rekla je ne skidajući pogleda sa Xaphana.
„Ovo su vrata za koja znamo samo Styx i ja, tako naša putovanja od Pakla do Zemlje ne budu zabilježena u Baelovom arhivu.“
Bael. Kako je to ime čudno zvučalo u tom trenutku.Devon se pitala je li ona jedina koja je to primijetila. „Oh, pa što nisi odmah rekao, već čekaš da se userem dok saznam!“
„Oprosti“, suho će Xaphan. „Ova vrata mogu podnijeti tvoju razinu energije pa ćeš doći sa svim dijelovima tijela u Pakao.“
Devon skupi usne i skuči oči. „To je dobro znati.“
Xaphan pruži ruku prema vratima čekajući da Devon prođe, a onda doda: „Ima li nešto što želiš obaviti prije no što odeš?“
Devon odmahne glavom bez previše razmišljanja. „Ne, sve obavljeno. Styx je na drugoj strani?“
Xaphan se lecne napostavljeno pitanje. Što da joj kaže? Istinu, zbog koje možda ne ode; ili laž koju će otkriti čim dođe u Pakao?
„Da, on je tamo. A i Bael je.“ Odgovorio je svjestan svoje laži, ali Devon nije primijetila da nešto nije u redu. Vjerojatno ga nije ni pokušala razumjeti, već je imala spreman odgovor u svojoj glavi koji je i čula.
„Poželi mi sreću“, rekla je premda nije stvarno očekivala da će joj zaželjeti išta; čak ni pali anđeli nisu tako dobri. Hitrim korakom je zakoraknula u tamu koju su čuvala vrata i gotovo odmah nestala u njoj.
„Sretno. Premda ju nećeš trebati.“ Rekao je Xaphan kad su se vrata zatvorila, a on ostao sam u Devoninu stanu.