nedjelja, 22.08.2010.
Fifteenth cigarette.
I don't believe in fate or destiny. I believe in various degrees of hatred, paranoia, and abandonment. However much of that gets heaped upon you doesn't matter - it's only a matter of how much you can take and what it does to you.
Čitala je, a i gledala u filmovima, da se likovi prilikom velikog šoka ukipe nemoćni izustiti ijednu riječ, poduzeti čak i najjednostavniju, logikom poduprenu, reakciju i takve likove je smatrala glupim i nerealnim jer je u njenom svijetu bilo nemoguće toliko se šokirati. Do sad, kada se to mišljenje drastično promijenilo dok je stajala pred Haydenom čije je lice bilo mješavina žalosti i isprike, ali nijedno dovoljno iskreno.
Njegove oči ni na trenutak nisu napustile njezine dok joj je u glavi odzvanjalo: ' Dylan, voliš ga. Voliš Kronosa' postajući sve glasnije i prijeteći metaforičnom slamanju srca koje je slabašno tuklo u njenim prstima u jednom trenutku, a u drugom prijetilo da će iz tih istih prsiju izletjeti.
„Dylan, vidi“, zastao je tražeći riječi i mahnito mrdajući prstima na spuštenim rukama kao da će tako dozvati riječi, „nisam mogao... k vragu, kako da kažem?“
Dok se Hayden bespomoćno borio s riječima, Dylan se samo jedna misao vrzmala glavom: 'Štogod da kažeš, neće biti dovoljno. Laži ne možeš objasniti,a da meni odgovara, kad su laži sebičan čin.' Hayden ipak nije imao uvida u svoju skoru nesretnu sudbinu.
„On je demon, Dylan! K tome, tko zna koliko godina stariji od tebe. Jesi li svjesna da tvoji osjećaji nemaju temelj? Da su suicidalni?“ rekao je s nadom u očima. Nadom da će ona shvatiti, prigrliti tu teoriju koja je možda imala smisla.
„Ja sam možda pogriješio što sam lagao“, zastao je kimnuvši glavom krajnje nepotrebno, „ne, definitivno sam pogriješio, ali samo zato jer ti ne želim ništa loše. Jer ti želim lagan život nakon svega što si prošla. Što smo prošli.“
Nije mogla maknuti pogled s njegovog lica i sad joj je to predstavljalo problem. Što se dogodilo? Njemu je vjerovala kao bratu, predala je svoju istinu u njegove ruke i dopustila mu da vidi sve što je ikada o njoj htio znati. I kako joj je vratio? Izigravši njeno povjerenje i otevši poljubac koji mu originalno ne pripada.
Ruke su joj se ukočile, iako ih je pokušala lagano zaljuljati čisto kako bi ponovno dobila osjećaj da je živa. Kosa joj se zalijepila za stražnji dio vrata i oko lica kao da je otrčala kros, a ne stajala pred osobom koja je polako gubila obrise u njenom srcu. A njegovo lice je bilo tako čisto, tako nevino... i tkao okaljano.
Ako je nešto naučila u životu, to je da ljudi imaju izbor: na jedan ili drugi način prežive dan i uzmu što im pravedno pripada. Svaki, pa i najmanji, postupak pokreće svoju osobnu lavinu koja vodi na neki drugi, nepoznati put i tako otvara vrata drugom dijelu života. Jednostavne ili teške, takve su bile odluke koje morahu biti donesene. I svaka na odluka je imala svoje prednosti i posljedice, a upozorenje na svakoj odluci stoji isto: 'Nema natrag'.
Dylan je donijela svoju odluku, samo da više ne mora ukipljeno stajati osjećajući se poput klišeja u televizijskoj sapunici.
„U pravu si“, izustila je prekorivši se što joj je glas prepukao na pola rečenice. Hayden je, pak, razumio rečeno i lice mu poprimi blage znakove olakšanje. Njegove usne postahu blijedi tračak smiješka.
Dylan, provjeravajući svoje noge, napravi par koraka prema njemu dok nije bila prilično blizu. Nešto je zasvijetlilo u Haydenovim očima i lako se moglo pročitati kao uzbuđenje. Očito vrlo dobro skriva svoje osjećaje kada ju tako loše čita iz vedra neba; ili je i sam zbunjen?
„Zatvori oči“, reče mu i blago se nasmiješi prisjećajući se čemu služe usne. Hayden trepne, zbunjeno, ali posluša naredbu.
I tu ga je imala, u savršenoj tišini, dečka s kojim bi život bio jednostavan čim se situacija s Rapsodyjem riješi; dečka koji je bio brižan, spontan i veseo; dečka čije su usne doista bile meke i koje je imala prilike okusiti čim se otkrilo njegovo pravo lice; dečka koji je bio savršen.
Sad ga je mogla poljubiti i službeno obilježiti kao 'svog'. I znala je da on to želi; sada je znala i predobro.
Kada je kucnuo pravi čas – kad je znala da Hayden više nije mogao čekati to finalno iznenađenje – ona podigne ruku, stisnuvši prste u grubu šaku ne mareći što će njeni nokti sami izdati kožu svoje ruke i ostaviti krvavi ožiljak, i zarije šaku u Haydenov nos te ga pošalje – brzo poput lansirajuće rakete – prema kauču kojeg je prevrnuo.
Poljubac nije dolazio u obzir – trebao je znati bolje.
„U pravi si – definitivno si pogriješio što si mi lagao. Kako si mogao izigrati moje osjećaje tako?“ upitala je ne dižući glas poput uzrujane princeze, već ga potkopavši notom razočaranja jer, uistinu, to je bilo sve što je osjećala, a da je mogla prepoznati u trenutku.
Hayden je neko vrijeme ležao, što Dylan nije htjela prekidati misleći da razmišlja o njenim riječima, a kad se osovio na noge, imala je što vidjeti: krvareći nos i povrijeđen ego.
„Nije bio dobar za tebe. Što imaš od osjećaja prema njemu? Besplatnu kartu za Podzemlje? Misliš da ćeš dobiti vikendicu u petom krugu?“ reče ogorčeno.
„Znam to“, rekla je, pokunjivši se, ali doda: „znam to, ali to su moji osjećaji i bez obzira koliko iracionalni bili, ja se moram nositi s njima. Nije na tebi da odlučuješ što mi je činiti.“
Teška tišina ih obgrli poput mrtvačke postelje. Više se nisu gledali u oči već svako u svoju stranu kao da su dva stranca slučajno zatvorena u jednoj prostoriji.
„Žao mi je.“ Naposljetku će Hayden. Iskrena isprika je bila vjerodostojno dostavljena do njenih ušiju, ali ovaj put nije bila dovoljna.
„I meni.“, promrmlja i pokaže prstom prema izlaznim vratima, „Van. Ova vrata se više neće otvoriti za tebe.“
Bez riječi pozdrava, bez gesture otpora, Hayden se pokupi i nestane kroz pokazana vrata. Nekoliko samotnih trenutaka, Dylan je zurila u prazno trudeći se izbrisati Kronosovo tužno i razočarano lice iz glave, ali tako se duboko urezalo u njene misli da ju ni nadomještanje nekom drugom ne bi izbrisalo.
Nježno, prvo rukama dotaknuvši hladan parket, ona se spusti i zagrli svoja koljena te zarivši glavu u koljena, ponovno se sjeti onog usamljenog, bespomoćnog osjećaja iz dana kada su ubijeni njeni roditelji.
Sad joj je sve imalo smisla u glavi. Način na koji se svijet igrao kartom njena života je bio krajnje okrutan, ali bila je sigurna i iznimno zanimljiv višim silama. Imala je sve otkad je znala za sebe, ali joj je sve to oduzeto jedno po jedno. Vrijeme je, od jednog do drugog gubitka, bilo dugo pa su je nostalgični osjećaji bili napustili – sve dosad. Sad kad ih je izgubila sve: mamu, tatu, Mixa, Kronosa i Haydena.
Bili su poput sjena koje su nakratko prebivale u njenom životu, dok je bilo sunca, ali čim su se oblaci sumnje spustili nad nju, oni su nestali i ostavili ju sami na igralištu djeteta kojem je dosadno pa se poigrava njome. Možda nije zaslužila bolje pa mora patiti i sama shvatiti kako ova igra funkcionira.
Suze su potekle iz njenih očiju i padale na traperice smočivši tkaninu. Bile su tople kao da ne shvaćaju napuštenost. 'Sretnice'.
Na trenutak joj glavom prođe misao da odustane, prestane se truditi i ići prema cilju koji vjerojatno ne postoji. Ali što bi onda značilo ovih 17 godina borbe? Bacila bi ih u potok zaborava kao da nisu ni postojale iako su bile njene. To, ipak, nije mogla učiniti. Mora ostati vjerna svom karakteru do samog, gorkog kraja. Pa makar i sama.
Sutra nastavlja prema planu.
Jučer je sigurno mislila da ne može sama povući ovaj veliki potez, u obliku nuđenja svog tijela za pretrage, ali gledajući u tu velebnu zgradu – bez potpore osoba s lijeve i desne strane – činila se manjom nego prošli put; možda jer je njena odlučnost i želja za spasom Sophie i sebe te uništenja Rapsodyja iz osvete, bila jača.
Prišavši metalnim vratima, koja su predstavljala ulaz u Rapsody, neželjena sjećanja navru nepozvana.
„Pa„priđemo onim svijetloplavim vratima, vidiš ih, i stisnemo ono duguljasto i metalno i onda gurnemo prema unutra. Ili van, ovisi kako su vrata namještena.“
Nasmiješila se, iako nije bila svjesna tog smijeha pošto je iščeznuo već idući trenutak. Znam otvoriti vrata, pomisli i pritisne kvaku. Kročivši u okrugao, mramoran hodnik protkan stupovima koji su držali zavojite stepenice prema hodniku čiji je kraj pred vratima za laboratorij, Dylan ne nađe niti jednu razliku u tom interijeru – pa čak ni iza recepcionarskog stola gdje je sjedio onaj nespretan recepcionar dok je zamišljeno vrtio olovku među prstima.
Prošli put nije previše pažnje posvetila njegovom izgledu, a ni karakteru općenito (osim neizostavne činjenice da je spretan poput stonoge na koturaljkama), pa je – dok je prilazila stolu – nadoknađivala taj propust.
Taj dečko, kojemu nije znala ni imena ni prezimena, je bio visok čak i dok je sjedio; tamnosmeđa, gusta kosa je bila zalizana prema natrag kao da je kakav zločesti dečko (dok u stvarnosti nije mogao ni papire pokupiti s poda iz prvog pokušaja), a kravata oko vrata nemarno opuštena i labavo pridržavala ovratnik bijele košulje. Sve u svemu, ovako na prvi pogled, je bio poput zakašnjelog tinejdžerskog buntovnika zarobljenog u tijelu odraslog čovjeka. Gdje je već vidjela takav portret?
„Oprosti“, nije se više mogla natjerati da upotrijebi treće lice poštovanja na njemu (nekako se nije činilo u redu). Dečko odmah podigne glavu prema njoj i poskoči zbog čega mu olovka sklizne iz prstiju i odleti na tlo. Podignuo je jedan prst, nasmiješio se promrmljavši nešto poput 'samo tren' i zatim nestao za olovkom.
Znatiželjno je gledala za njim dok nije čula glasan udarac nečeg tvrdog o površinu stola; nije morala previše razmišljati o čemu se radilo jer se dečko ubrzo podignuo trljajući vrh glave jednom rukom dok je drugom odlagao olovku.
„Oprosti“, rekao je nasmiješivši se, „ali ovakve se stvari neprestano događaju oko ovog stola. Ne znam zašto doduše.“
Dylan ga je pogledala u nevjerici, ali odlučila biti pristojna prema njemu: „Pitam se...“
Neko vrijeme su stajali u tišini, zureći jedno u drugo, jer je Dylan isparilo ono malo uputa što je htjela reći. Ali kad se dečko trgnuo, njeno tijelo instinktivno učini isto.
„T-ti si Dylan! Zaboravio sam javiti šefu da si došla“, povikne i zgrabi telefon odnekud – vjerojatno kako bi nazvao Emanuela i javio mu da je njegov dragocjen našao put k njemu – te brzo utipka neki broj.
Šef? Otkad je Rapsody mafija? Možda se nešto promijenilo, ali to ne vidim.
Kad je spustio slušalicu, ležerno joj je namignuo i posjeo se natrag u svoju stolicu: „Doći će zar par minuta.“
„Hvala. Kako se zoveš?“ upita čisto iz dosade. Mora nečime ubiti tih par minuta, a tišine se naslušala.
„Zack. Zack Rackett“, odgovori i pritom stavi ruke iza glave. Oh, ovaj je definitivno mislio da je kul, ali ne u onom lošem, umišljenom stilu, već u 'želim-te-zadiviti' stilu. Dylan nasloni laktove na stol, a zatim svoju bradu na prekrižene ruke kako bi ga bolje vidjela.
„Kako to da radiš za ovakvu veliku, sumnjivu tvrtku? Činiš se mlad.“
„Dobro ti se činim – imam dvadeset i četiri godine“, objasni Zack i tad mu se lice smrači, „i moj otac mi je našao posao ovdje. Trebali su nekoga tko će držati ljude podalje od laboratorija, a bliže onim 'bezopasnim' opcijama tvrtke pa sam primljen bez problema.“
„Znači, tvoj otac ima dobre veze.“ To nije bilo pitanje, već izjava koja je izmamila samodopadan smiješak na Zackovom licu. Podsjetio ju je na jednog od onih likova koji se samo doimaju bezopasnim i glupavim dok su zapravo zli spletkaroši. Ipak, vrlo je lako mogla biti u krivu.
„Najbolje veze: on je jedan od znanstvenika koji rade za Emanuela.“
Dylan se iznenadi tom izjavom i podigne glavu s ruku. „Kako to da ne radiš u laboratoriju? Čini se logičnijim da bi otac htio sina kraj sebe i pružiti mu bolji tretman od ovoga.“ Što je to govorila?
„Oh, pa, iz nekog razloga moj otac i njegovi kolege misle da nije pametno pustiti me blizu kemikalija i staklenih kupola.“
Naravno, trebala se toga samog sjetiti. Pustiti ovog mladića u laboratorij je kao pustiti dijete u napuštenu slastičarnicu punu kolača i očekivati od njega da ništa ne pojede. Naivno.
„Uživaš u razgovoru s našim nesposobnim recepcionarom, Dylan?“ pojavio se Emanuel, tip-top sređen kao da nije planirao voditi djecu-mutante s Prvorođenim na nevine ljude, sa samozadovoljnim smiješkom na licu koji je otkrio jednu misao koja mu je zasigurno prolazila glavom: 'Uistinu je došla.'
Zack se zajapurio, ali nije rekao ni riječ pa je Dylan rekavši: „Zapravo, razgovor s njim je bio krajnje osvježavajuć, gospodine Aarens“, stala u njegovu obranu. Emanuel nije reagirao na tu očitu provokaciju, već joj rukom pokazao put prema poznatim joj stepenicama.
„Ostavimo nebitna čavrljanja za kasnije. Sada nam je najvažnije saznati u kakvom je stanju tvoje tijelo.“
„U pravu ste.“
Namignuvši Zacku kopirajući njegov način, dok su odlazili, Dylan osjeti neku neobjašnjivu sreću iako se uopće nije trebala tako osjećati. Uistinu je poželjela imati kontrolu nad svojim osjećajima; pogotovo kada su ovako ludjeli. Svaki je išao na svoju stranu: sretna je kad je trebala biti tužna, zbunjena je kada je sve jasno, a potištena dok je imala ljude kraj sebe. Okrivila je Prvorođenog i njegove gene za promjene raspoloženja koje ne prate nikakvu logiku.
Laboratorij je, uoči pri ulasku, bio živahan kao i zadnja dva puta kad ga je posjetila; krckanje ovog, špricanje onog, miješanje nečeg trećeg i vječito neko sećkanje s lijeve na desnu stranu. Što su više imali raditi, pitala se maknuvši pogled s tih ljudi na kupolu u kojoj je bila Sophie. Nije ju već duže vrijeme vidjela i zabrinula se zbog blijedoćei njenog mladog lica. Ova čudovišta su je zbilja misliti pretvoriti u nešto još gore? Uništavanje djetinjstva očito nije bilo dovoljno.
„Što sad?“ upita približavajući se Sophienoj kupoli praćena Emanuelovim opreznim korakom. Bio je on oprezan čovjek, zaključi Dylan.
„Sad krećemo s testovima. Prvo od osnovnih poput visine, težine i analize krvi, a onda ćemo pogledati tvoje organe kroz rendgen i demonstrirat ćeš nam svoje sposobnosti.“
Imalo je smisla sve dok nisu počeli vaditi spravice čiju namjenu nije znala. Kimnuvši glavom, promotri Sophie: spokojno je spavala prikopčana na sve one strojeve dok joj je plava kosa bila masnija no ikad, a kržljava desna ruka poprimala crnu boju koja je odudarala od bjeline haljine koju je nosila... čekaj, crna, mutirana ruka?
„ Što se dogodilo s njenom rukom?“ upita brzo, ali Emanuel nije bio uhvaćen nespreman. Uzdahnuo je kao da je istinski ožalošćen.
„Umire, znaš to, ali mutacija uzima svog maha. Tko zna što će se još dogoditi do kraja“, tiho je rekao. Bio je baš poput pravog glumca: sposoban uvaliti svoje laži i najmanjoj publici te ih usaditiu njihove mozgove čineći ih vjerodostojnima. „Dođi sad, nemamo vremena za gubljenje. Tvoj otac bi volio iskoristiti svaku minutu za ovo plemenito istraživanje.“
Zakolutala je očima kada joj je okrenuo leđa i poveo prema vagi u kutu sobe gdje je par starijih ljudi već čekalo. Tad je počeo najdosadniji pregled (to se nikako nije moglo nazvati testiranjem) još od sistematskog u osmom razredu. Iako se ne bi skinula pred njima ni da joj o tome ovisi život.
Srećom, nije se bojala igle pa je vađenje krvi prošlo bez ikakvih problema iako joj nije bilo drago što su uzeli više malih tubica te dragocjene tamnocrvene tekućine, ali nije se htjela već početi buniti kako bi ostavila barem nit povjerenja između sebe i Emanuela.
Rendgen je čak bio i zanimljiv – ako potpuno ignorira situaciju – jer nikada nije imala prilike vidjeti svoju unutrašnju koščanu strukturu koja je bila fascinantna (tako si je barem govorila jer joj organ predviđen za razmišljanje i sustavno slaganje osjećaja nije funkcionirao od jučer pa se snalazila kako je znala bedastim mislima).
„Ništa neobično. Sve su kosti normalne debljine za njenu dob i-“ tako nešto su mrmljali znanstvenici Emanuelu dok je Dylan ispijala sok – kojeg joj je donio Zack po Emanuelovoj naredbi – naslonjena o Sophieinu kupolu.
„Ne brini, oslobodit ću te uskoro“, promrmljala joj je, znajući da ju ne čuje, dok je ispijala zadnji gutljaj soka.
Posljednji dio tog poslijepodnevnog pregleda je bila demonstracija njenih sposobnosti; originalno im nije planirala reći da ih ima, ali je Emanuel sam to shvatio (možda iz Sophienog primjera, tko će znati?) pa nije imala izbora.
Slomila je par dragocjenih epruveta – ali praznih dakako – dodirom ne želeći im pokazati da može samo zamahnuti rukom i uništiti predmet ili biće. No, njima je čak i taj mali pokret bio veliko postignuće jer su ju ozareno promatrali kao da nisu uništili život jednoj tinejdžerici.
„Također mogu brzo trčati i visoko skakati. Nešto kao superjunak“, dodala je.
„To je uistinu fascinantno i zadivljujuće. Moram reći da mi je ovaj kratak pregled otvorio nova pitanja, nože želje.“ Rekao je Emanuel dok su se ostali znanstvenici polako vraćali svom poslu. „Što kažeš da ostaneš ovdje na duže ispitivanje? Znam da kupola nije najbolje mjesto za provesti djelić ljetnih praznika, ali dobro će nam doći.“
Bingo.
„Shvaćam. Što se mene tiče, nema problema. Samo bih se morala javiti Mixu i onom sumnjivom tipu da ću ostati ovdje“, slaže jer nekako nije bila sigurna u sve ovo. Znala je što treba učiniti, ali odgađanje na bar još jedan dan se učinilo smislenim u tom trenutku.
„Naravno, naravno“, nasmiješi se Emanuel i, iz ove blizine, Dylan uoči sitne bore oko očiju. Zatim uzme telefon sa zida i nazove Zacka na recepciji. „Zack će te ispratiti. I bilo bi lijepo da dođeš sutra ujutro, što prije. Uzbuđen sam sad kad znam da mi je uspjeh nadohvat prstiju.“
„Drago mi je.“
Dok je izlazila iz Rapsodyja, praćena Zackovim nasumičnim pričanjem, pitala se kamo je nestala odlučnost kojom se tako dičila pri ulasku u Rapsody prije nekoliko sati. Pobjeda je tu, nadohvat prstiju, i sada samo mora odigrati svoj potez promišljeno: doći Emanuelu sasvim blizu i sasjeći ga na sitne komadiće. Ili tako nešto. Naravno, tu je i Sophie što otežava posao, ali izazovi bi trebali biti zanimljivi, zar ne?
Kako god, nije se mogla riješiti melankoličnog osjećaja koji ju je pratio na putu do gostionice i podsjećao da će njen interijer biti lišen mirisa dima i sarkastičnih dosjetki upućenim u zafrkantskom smislu.
Odlučila je da će otići iz Cayma, kada uništi Rapsody, i ostaviti sve za sobom; zgrade, ljude, poluljude i... demone. One osobne i one koje je željela za sebe, a nije smjela ni mogla imati.