subota, 09.01.2010.
Act 10.
Moving on, is a simple thing, what it leaves behind is hard.
Jedna. Dvije. Tri. Četiri. Deset.
Bez obzira koliko je pokušala zaboraviti i zamutiti si pogled, jednostavno nije djelovalo; pucanj u prazno. Bila je sasvim svjesna svojih želja – bila je umorna, željela se odmoriti; bila je trijezna, htjela se napiti; sjećala se svakog trenutka, a htjela je izrezati to sjećanje iz glave – ali te želje su bile neki daleki san.
Mix ju više nije mogao gledati baš zato što nije izgledala kao da je u boli, već spokojno izvana, a mrtvo iznutra; zapravo, taj spokoj ju je i činio mrtvom.
Prišao joj je s druge strane šanka, gdje je radio, te se naslonio laktovima na izgrecano drvo preko kojeg se jasno ocrtavalo mnoštvo tragova kojim su čaše putovale s jednog kraja na drugi.
„Devon, jesi sigurno da si dobro?“ zabrinuto je upitao, pritom mičući zalutali pramen kose koji mu je bezbrižno pao preko lica.
Devon podigne glavu, zanjišući tanke pramenove crvene kose oko njena smrknuta lica, i nasloni ju na ruke. „Nikad bolje“, reče uzvišena tona kao da je stvarno sve u redu, ali Mix je znao bolje od toga.
„Znaš, tvrdoglavost ti nije najpametnije rješenje u ovom trenutku“, rekao je gotovo zvučeći kao da pametuje, ali nije imao druga izbora.
Devon zakoluta očima, posegne u stražnji džep dugih vojničkih hlača, izvuče određenu svotu novca te ju grubo stavi na šank. No, misleći kako će Mix nešto krivo shvatiti, potapše ga po glavi dok je ustajala pritom mu razbarušivši tanki zavezani rep te se nasmiješi. Za svaki slučaj. Izlazeći iz gostionice, mahnula mu je okrenutih leđa.
Tako se opet našla na nemilosrdnim ulicama Cayma koje su bile punije životom no inače; valjda jer je tek bilo devet sati. Nije to bilo uobičajena dnevna rulja – tipa, žene i djeca, te biznismeni u novim sakoima i kožnim torbama – već polupijani tinejdžeri i pedofili. Drugim riječima, red ljudi koji nisu zaslužili ni trunku Devonine pažnje, kako je ona to vidjela.
Gurnula je ruke u džepove i večeras odlučila poći kući dužim putem koji je vodio kroz park. Već dugo nije bila tamo i samo sjedila na drvenim klupama koje su spremne raspasti se. Topla mjesečina joj je obasjavala tanki put kroz zavojite ulice koje su većinom završavale zidom.
Ipak, ubrzo je izbila do manje okrugle čistine koja je povezivala jedan dio Cayma s drugim; da je išla lijevo, došla bi do trga. Ali to joj nije bilo u planu; trg je odlučila izbjegavati neko vrijeme. Kiša nije padala danima, tjednima pa je određena mrlja krvi i dalje usamljeno ležala na tlu, skorena i poražena.
Uzdahnuvši, smjestila se na klupu pri kraju parka, tamo gdje je trebala nastaviti nakon što se odmori, premda nije ni bila umorna. Umjesto da se nasloni, ona se nagne prema naprijed i baci ruke preko koljena u određenu „mušku pozu“. Kako li je mrzila takve podjele, zar sada mora paziti kako sjedi da ne bi slučajno ispala muško?
Frknula je. Što sve glupi ljudi neće izmisliti.
Primijetila je kako nema vjetra, već da je sve oko nje mirno; gotovo mrtvo. Upravo to joj je i trebalo, malo tišine kako bi mogla biti nasamo sa svojim mislima, jer je to predugo izbjegavala. Počela se pitati kada je postala takva kukavica, a svi odgovori su vodili do određenog čovjeka koji se sada vjerojatno igrao u Raju ili Čistilištu. Otkud bi onda znala.
Udubila se u svoje misli dovoljno da bude svjesna što se događalo vani pa je tako čula kako se jedan par koraka približava njenoj klupi. Ostala je savršeno mirna, jer nije mogla nanjušiti što je ta osoba ili stvar; nikad ne znaš. Nije imalo slatkastu aromu anđela, ni suhi miris žaljenja demona pa ni truli smrad čovjeka; postojala je vjerojatnost da je ta osoba/stvar skrila svoj miris pa je ipak odlučila dodati malo opreza svom držanju, ali ne dižući pogled.
Osoba/stvar sjedne kraj nje, ali nešto opuštenijoj pozi pošto se nije nagnuo, i duboko udahne noćni zrak gotovo ga upijajući u svoje svoje pore, a ne samo u pluća. Osoba/stvar se doimala prilično živom pa Devon odluči smatrati tog neznanca osobom, živom.
Pomislila je kako će joj reći nešto arogantno ili umišljeno – ako je muško – kako joj se svi muškarci i obraćaju općenito zbog njena izgleda, ali ovaj je šutio; pretpostavila je kako nema što posebno vidjeti jer je nosila dugu majicu koja je sezala točno do remena njenih hlača prekrivajući tako sva područja koja bi mogla biti zanimljiva suprotnom spolu.
„Lijepa večer za šetnjicu“, rekla je pomalo usiljeno, ali tek toliko da zna na čemu je s ovom osobom. Umjesto odgovora, dobila je sladunjav smiješak koji je tek načula. Počevši osjećati trnce iritacije, podigne glavu i razrogači oči kada je ugledala osobu kraj sebe.
Bijaše to ista ona osoba s kapuljačom koju je vidjela u crkvi pri izlasku. Ista osoba koja je možda pogledala u njenom smjeru prilikom tog kratkog susreta.
Ubrzo je otresla glavu tih misli. Pa što? I ona nekad škicne osobe koje prolaze kraj nje. Svatko ima svoj razlog za to; do tog je zaključka došla promatrajući ljude. Na primjer, poslovni ljudi nikad ne odvraćaju pogled od svog cilja – dakle, premda naprijed – dok ušminkane djevojke uvijek gledaju koje od prolaznica imaju nešto bolje od nje; djeca se vole diviti visini odraslih, a starice gledaju sve ljude nadajući se kako će joj netko pomoći što se dogodi zbilja rijetko.
Malo je bolje promotrila osobu kraj sebe; imala je običnu sivu trenerku i tu majicu s crnom kapuljačom, a na nogama isprane crne starke prilično slične njezinima. Dakle, to nije mogao biti demon, a bome ni anđeo. Dakle, običan čovjek. I to joj je bilo dovoljno da izgubi bilo kakvo zanimanje za stranca kraj sebe.
Baš kad je okrenula glavu, osoba zgrabi njenu ruku i u nju tutne papirić pazeći da vlastitom rukom pipne djelić njene kože. Prije no što je Devon stigla reagirati, osoba nestane u oblaku tankog tipa, poput onog od cigarete.
„Jebemu, tako mi i treba“, opsovala je gotovo zaboravivši na papir. Tek kad je ljutito stisnula šaku, sjetila se što drži u njoj. Brzo ga je odmotala i pročitala kratak sadržaj: „Hvala“, urednim rukopisom koji joj je bio poznat, ali s ovako vrućom glavom, nije se mogla točno sjetiti gdje ga je već prije vidjela.
Shvativši kako je vrijeme da ovoj noći dođe kraj, ustala se s klupe, i pošla prema svojoj kući. Ulice su ovaj put bile nešto mračnije, jer je mjesec nestao s nebesa i uskratio joj osvijetljen put. Svejednako, sigurno je nastavila dobro utabanim putem.
Kad se već približila svojoj kući, tapkanje po ramenu ju je zaustavilo.
Okrenula se kako bi ugledala isprano, blijedo lice i crne oči koje su prvi rubu imale dašak zelene boje, ali je polako nestajala; duga crna kosa joj je sezala do koljena i bila čupava te prljava – bilo je očito kako se radi o djevojčici. Devon spusti pogled i ugleda kako se otisnula od tla i lebdi.
Došla je tako do jednostavnog zaključka. Duh djevojčice koja je očito mrtva; laknulo joj je, jer je to značilo da se neće morati brinuti o njoj.
„Gospođice, možete mi pomoći naći put kući?“ upitala je glasa puna nade, ali je izgledala jezivo, a ne slatko kakav je efekt očito htjela postići.
Devonino lice se smrkne, a vid pomuti okretanjem zemlje; očito je kako je sav onaj alkohol imao malen učinak na njen razum. Znala je kako će to brzo proći (ipak je pretjerala s količinom – što neće priznati Mixu, jer će se naslađivati)
Devon prstom pokaže na jednu ulicu njoj s desna. „Ideš ravno i kad vidiš dugu skreni desno. Reci velikom divu da te Devon poslala i tako ćeš lako proći.“ Rekla je pomalo nesvjesna što zapravo govori.
Okrenuvši se na peti, pošla je prema kući nadajući se da je to pravi smjer.
Djevojčica je ostala zbunjeno stajati sve dok joj Devon nije skoro nestala s vidika pa je pojurila za njom.
„Jeste dobro, gospođice?“ djevojčica će opet, dobronamjerno naravno, ali nije imala pojma s kime se kači.
„Ne, nisam dobro, jer me neka plahta slijedi i ispituje gluposti!“ otresla se Devon, ali djevojčica se nije preplašila, već je poprimila pogled osobe koja je nešto upravo shvatila; pogled koji je Devon rijetko imala na licu.
„Zvučiš kao moj tata. I on često priča o dugama i govori mi da sam beskorisna. A onda me udari i odjednom mu je bolje“, rekla je izgledajući kao da je to normalno, da svi tuku svoju djecu te da im je od toga bolje.
Određena žica u Devon zaigra. Ona čučne i uhvati se za glavu. Par minuta je tako čučila kao da čeka neko čudo (ili kao da će se ispovraćati; kako su slučajni prolaznici mislili – no oni nisu vidjeli duha, inače bi im ugledano bilo još čudnije).
Devon se zatim ustane i duboko udahne svjež zrak. „Dobro je. Dobro sam.“ Rekla je i potapšala se po čelu. Zatim je iz prednjeg džepa izvadila cigaretu te ju zapalila zamjenivši zdrav zrak, otrovnim dimom; kao mnogo puta ranije.
„Dakle, tko te tuče“, promrmljala je odjednom zainteresirana, „hoću reći, tko te tukao?“ Zaboravila je kako je djevojčica duh što znači da je mrtva.
Djevojčica se nasmije malim ustima koja nisu sadržavala zube.
„Moj tata to ne radi namjerno, samo mu se dogodi. Sigurna sam da ima razloga za to, jer sam ja zločesta curica. Tako kaže moja mama.“ Objasnila je nasmiješeno i sretnim, bezbrižnim glasom kakav inače imaju djeca koja dobiju dar ili pojedu dvije kile kolača.
„Gdje živiš?“ ovaj put je Devon postavila pitanje.
„Ne znam, zato sam pitala Vas. Naime, kad sam probala ući u svoju staru kuću, nisam mogla otvoriti vrata niti proći kroz njih. Pa sam pretpostavila da su se moji roditelji preselili.“ Devon je osjetila mržnju kada joj je djevojčica to rekla.
Znala je da duhovi ljudi, vezanih za zemlju, mogu prolaziti kroz zidove i biti blizu onih uz koje je njihov posao vezan. Takve duhove nije bilo teško prebaciti na drugi svijet; trebalo ih je samo naći i reći im kako je njihov posao obavljen te bi oni, povjerovavši u to, slobodno otišli. Naravno, kao demonka, to nije mogla učiniti – odriješiti ih grijeha ili obaviti njihov posao – ali su duhovi povjerovali njenim lažima i otišli te ostavili ljude na miru.
Problem se pojavljuje kod duhova koji ne žele otići jer nisu svjesni da su mrtvi, a kada se vrate u svoj dom ili do osoba do kojih im je stalo; ne mogu ući u njihov dom ili blizu njih jer im te osobe ne dopuštaju. Točnije, jer im je drago što ih više nema. Tako zatvaraju mogućnost duha da ode.
„Odvedi me do svoje stare kuće“, rekla joj je Devon na što djevojčica odmah kimne glavom te ju povuče za sobom. Djevojčica je bila duh pa joj je brzo kretanje išlo od ruke, srećom, i Devon je mogla pratiti sve njene glatke pokrete, samo nešto tvrđe i nezgrapnije.
Kuća te djevojčice je bila svega dvije ulice dalje; bila je to stara i niska fasada, ali sposobno održavati zidove od raspadanja. S lijeve i desne strane je bilo nešto zemlje po kojoj su se valjale uvenule ruže koje su nekoć vjerojatno bile jako lijepe. Djevojčica ih milo pogleda i pomiluje premda joj je ruka prošla kroz njih.
„Čekaj tu“, poruči joj Devon i pokuca na vrata. Djevojčica kimne glavom te se makne sa strane i uspravno stane.
Vrata joj je otvorio nizak muškarac odjeven samo u bokserice i bijelu potkošulju sav zamrljan nečim što je izgledalo kao kečap i senf; s neobrijanih ustiju mu se cjediše pivo (osjetila je tu opijajuću aromu iz svake njegove pore), a lice mu je bilo polusmrknuto dok ju je promatrao bez zanimanja.
„Izvoli“, rekao je nezainteresirano dok se češao po polućelavoj glavi.
„Živi li ovdje“, sranje, nije pitala djevojčicu za ime. „Samo tren!“ rekla je osjećajući se blesavo, ali joj je cijela ova zbrka zapravo postajala sve zanimljivija. Okrenula se prema djevojčici, koja je i dalje mirno stajala i tiho pitala: „Kako se zoveš?“
„Camilla! Ali možeš me zvati Cam!“ veselo će ona te se zaljulja dopuštajući njenoj bijeloj haljinici da zapleše oko njena vitka tijela. Devon joj pokaže palčeve i ponovno se okrene prema muškarcu koji je izgledao ljutito.
„Vi to mene zafrkavate?“ rekao je.
„Ne, samo sam se malo zagrcnula mirisima koji vas okružuju pa mi je trebalo malo svježeg zraka“, na to se muškarac još više smrkne, „Došla sam zbog vaše kćeri Camille.“
Muškarcu kao da se upalila lampica iznad polućelave glave. „Ne znam, to smeće je nestalo prije par dana i otad je nisam vidio. Ako se mene pita, nadam se da je mrtva. Ionako smo ju slučajno dobili.“
Ne mogavši se suzdržati (kasnije će za to kriviti alkohol), opalila je muškarca šakom posred lica pa je ovaj odletio metar unazad samo kako bi se ljutito vratio k Devon te ju pokušao napasti. Ali njegove trome kretnje se nisu mogle mjeriti s Devoninim.
Kad je zamahnuo, htjevši ju udariti u trbuh, Devon se pomakne udesno te ga koljenom udari u pivsku stomačinu. Par mrvica s potkošulje je poletjelo u zrak.
„Kujo..“, promrmljao je. Visoka, zgranuta žena je tek tad uletila u hodnik te primila pognutom muža koji je pokušavao uhvatiti dah. Bijaše to mršava plavuša, polugola, moglo se lako zaključiti da je kurva. U kakvoj je obitelji Camilla živjela, možda joj je i bolje da je mrtva, pomislila je Devon.
„Ako se sada ispričate Camilli zato što ste bili usrani roditelji, možda vam poštedim život.“ Oštro će Devon pokazujući prema djevojčicu koju oni nisu mogli vidjeti, ali su svejedno bili preplašeni.
Bez obzira na to, tvrdoglavo su se ustali. „Niste li vi možda jedna od njenih poremećenih prijateljica? Tamo nema nikoga! Uostalom, što nam vi takva kržljava možete? Možda ste uspjeli prebiti mog šonjastog muža, ali mene nećete tako lako.“ Rekla je plavuša otresito.
Shvativši kako s njima ne ide milom, Devon odluči napraviti nešto što pred nijednim čovjekom nije dosad napravila. Nadala se samo kako je Camilla vrijedna toga; no kad je pogledala prema njenom nevinom licu ,koje i dalje nije imalo pojma što se događa; lice koje je i dalje vjerovalo kako su ti ljudi dobro i da joj nisu učinili ništa nažao, Devon nestanu sve sumnje.
„Sami ste to tražili“, oštro reče i ukoči desnu ruku. Koža joj, od ramena do dlana, postane crna i na pogled tvrda, a na mjestu njenih noktiju izrastu debele kandže poput pet katana povezanih na jednu ruku. Crvene žile buknu kroz kožu, kada je transformacija bila gotova. Noktom je dotaknula metalni crijep, koji je vodio do krova, te se on odmah raspukne.
„Recite ovoj djevojčici sve isprike koje možete smisliti, inače ćete vi ovako završiti.“ Rekla je i pričekala da kimnu glavama. Kad je muškarac zaustio da nešto kaže, Devon ga prekine: „Kleknite.“
Potom se makne s puta kako bi mogli gledati prema djevojčici premda ju nisu mogli vidjeti.
Sljedećih petnaest minuta je slušala najgluplje ispovijedi dvoje glupih ljudi, ikad. Čak su počeli i plakati dok su pričali kako im je kondom slučajno pukao i kako im je žao što joj nisu kupili one pahuljice koje je htjela jesti. Ali zvučalo je iskreno pa je Devon prihvatile te bedastoće kao ispriku.
„U redu, sad nestanite. I ne dao vam Bog da vam opet kondom pukne“, rekavši to, zalupi im vrata pred nosom mičući pritom i svoju novu ruku sa stare. Prišla je zbunjenoj djevojčici kojoj su blijede suze izlazile iz očiju. Izgledalo je glupo, to što duh plače.
Devon ju podigne na ramena i pođe prema svojoj kući. „Vrijeme je da pođeš kući. Pravoj kući.“
Camilla ju tupne po glavi, slučajno, jer je uzbuđeno poskočila. „Stvarno? A gdje je to?“
Devon se nasmije; već dugo nije vidjela nešto tako čisto i nevino, a na kraju svoga bivanja na zemlji. Prava šteta, ali dobro je znala kako na ovom svijetu nema pravde, ni za koga. „To je jedno visoko mjesto. I imat ćeš cijeli jedan oblak samo za sebe.“
„Pa to je Raj! Zar je stvarno tako lijepo?“ reče djevojčica veselo.
„Vidim da znaš za to mjesto. I da, lijepo je, najljepše.“ Slagala je. Kako je ona mogla znati kakav je Raj kada neće nikada ni primirisati njegovim vratima? Mogla je samo uliti lažnu nadu toj djevojčici, istovremeno se nadajući kako veliki Šef gore neće uništiti njena očekivanja.
Došavši pred vrata Devonina stana, ona spusti Camillu te se sagne do nivoa njenih očiju. „Želiš li ići u Raj?“
Camilla kimne glavom i opet se zaljulja na mjestu.
„Zatvori oči i jako, jako to poželi te zamisli da si tamo. Kad otvoriš oči, pred tobom će biti jedan veliki oblak“, valjda, pomislila je. Camilla kimne glavom i zatvori oči. Devon ju je pažljivo dok nije počela polako nestajati kao da su svi lanci koji su je vezali za tlo, odjednom nestali i dopustili joj da odleti tamo gdje pripada.
Kad je potpuno nestala, Devon baci pogled prema nebu. „Uživaj.“
Zadovoljna i umorna, otvorila je vrata stana nakon čega ju je zabljesnuo val topline i dobrodošlice. Pomislila je kako je čak i zaslužila malo nježniji tretman s obzirom da je upravo učinila nešto dobro, iako nije morala. Valjda će se to brojati za nešto. Naravno, neće nikome reći za ovo djelo, jer će tako smanjiti svoju oštrinu i neljudskost u njihovim očima.
Zaključavši vrata, gotovo je potrčala prema krevetu, te se izvalila na njega, raširivši ruke i zagledavši se u strop. Izdahnula je glasno, kao da je držala zrak u sebi sve dosad. Začula je šuškanje ispod kreveta te pretpostavila kako je to Pile.
Sad kad se sjetila tog bića, primijetila je kako ga nije vidjela par tjedana, otkad je imala određenog stanara u kući; najednom se zgrozila koliko ju je opčinio. Kako glupo i ljudski.
No Pile, kao da to nije ni primijetilo, je poskočio na krevet te se ugnijezdilo na njena prsa, između grudi pa se Devon nasmiješi; s olakšanjem ga je počela maziti, sretna što joj nije zamjerilo činjenicu da ga je zaboravila.
„Znaš Pile, da imam priliku početi ponovno i promijeniti neki aspekt svojh života – ne bih to učinila. Napravila bih iste pogreške koje bi me dovele točno do ovog mjesta“, pričala je, osjećajući potrebu, znajući kako je Pile vjeran slušalac – nema izbora, a i vjerojatno ne razumije što priča. Devon je ionako bio potreban netko tko će naćuliti uši i barem se praviti da shvaća ono što priča. „Shvaćam, nisam se trebala roditi, moje postojanje je suvišno. Možda se neke nedaće ne bi ni događale da mene nema, ali iskreno, ja volim živjeti... pa ubijati barem i iskapiti život do dna. Nisam dobra osoba, i toga sam svjesna, ali i ne želim biti bolja. Nisam ovdje kako bih razmazila ljude govoreći im kako je njihovo ponašanje neprihvaljivo, već sam tu da bi ih gaznila. I to je tako.“
Osjećajući kako si više ne mora ništa dokazivati, sklopila je oči i odlučila se prepustiti snu.
„Ako je tako, onda je dobro što i ne možeš promijeniti svoj život“, hladan, poznat glas joj zaigra u ušima. Hitro se ustala, zbacivši Pile sa sebe, i šokirano gledala u osobu ispred sebe.
Muškarac, ovaj put spuštene kapuljače na crnoj majici, visok i vitak; sive, čupave kose i ledeno plavih očiju. Mali, zadovoljni smiješak je titrao na njegovim suhim usnama dok je stajao naslonjen na zid kraj vrata u sivoj trenerci.
„S-Styx?“