subota, 11.09.2010.
Seventeenth cigarette.
Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. The fearful are caught as often as the bold.
Čekajući mrklu noć, odgađajući trenutak povratka, sjedila je u parku prateći blijede, mutne figure pod tek upaljenim uličnim svjetiljkama čiji ih sjaj nije mogao izoštriti. Bijahu poput riba uhvaćenih na udicu iskusnog ribara koji ih odvlači k sebi, a što dalje od nje znajući da ih ne želi u svojoj blizini, svjestan da bi zapravo nju trebao namamiti na tu udicu kako bi konačno otišla u gostionicu.
Ali Dylan nikada nije imala toliku potrebu ostati vani kao sada. Ako ovako nastavi, doduše, morat će se vratiti u Rapsody bez svojih stvari i nositi samo one neprivlačne bolničke haljine preko tijela, na glavi masnu kosu, a pod rukama znoj. Neprivlačan prizor, to je bilo sigurno, ali ako će tako izbjeći susret s Kronosom ili Haydenom, možda ovaj potez i nije tako loš.
Iako je i njoj samoj bilo teško prihvatiti tu činjenicu – trebala ih je, sad više nego ikad. Ne bi joj smetala masna kosa do kraja života u zamjenu za jednu toplu riječ od Haydena ili Kronosov zagrljaj od kojeg bi joj na odjeći ostao smrad cigareta. Ali vratiti im se sada nakon svega što im je rekla i priuštila bi bilo sebično i okrutno. Iskoristila je svoje pravo na sretan završetak kada ga je bacila u blato i išutala nogama.
Sunce je tad napokon odnijelo i zadnje zrake svjetlosti u svoje skriveno okrilje podsjećajući Dylan koliko malo zna o svijetu iako joj je život tek počeo. Gotovo je mogla čuti primamljive dozive udaljenih krajeva koji bijahu svjetovima udaljeni od otrovnog smoga Cayma i njegovih stanovnika. Kako bi samo sjajno bilo nabaciti ruksak na leđa i poći neistraženim putem zabačenim na samom rubu horizonta praćen samo svojom sjenom i dobrom voljom. Hoće li biti vremena za to jednog dana?
Udarila se otvorenim dlanom posred čela, kako bi odagnala te neprimjerene misli, ali je tako samo privukla preneražene poglede prolazećih figura koje kao da su, izazvane Dylaninom pokretom, ubrzale. Skoro im je viknula nešto blesavo i krajnje neadekvatno, ali se zaustavila shvativši da će se zbog tog postupka osjećati još gluplje, a takav pogon ju neće daleko dovesti.
Nastavila je promatrati figure koje su počele zadavati glavobolju dok se jedna od njih nije počela izoštravati, odudarati od ostalih. Elegantno noseći dugačku bijelu haljinu na prpošnom tijelu, koja je vijorila za njom nošena umornim vjetrom, dolazila joj je u susret. Osmijeh na njenom licu, uoči Dylan, je bio puno blještaviji od haljine.
„Nije li vrijeme svim dobrim djevojčicama da pođu u sigurnost kreveta?“ reče Angela, ta predivna žena, sjevši na klupu kraj nje fiksirajući pogled samo na Dylan kao da joj tako pokušava pročitati misli ali, unatoč neuspjehu pritom, održava dražesnost pod očima.
„Iznenadila bi se koliko je moj krevet nesiguran“, izlane Dylan prije vlastoručne analize svojih riječi. Angela se zahihoće stavivši jednu ruku preko usta kao da je nepristojno vidjeti ju kako se smije.
„Oprosti, ponašam se prema tebi kao prema djetetu. Nadam se da mi opraštaš“, Dylan na to kimne glavom i dopusti Angeli da nastavi: „Nego, što radiš ovdje sama?“
Dylan odmakne pogled od nje te se ipak odluči posvetiti figurama koje su se sada kretale kroz rjeđe hrpice nestajući brže no prije. „Angela, znaš li sve što se tiče Mixa i... mene?“
Angela, naslonivši se potpuno na klupu, uzdahne te na trenutak probere riječi kojima bi se mogla poslužiti, iako je odgovor bio i više nego jednostavan: obično 'da' ili 'ne' bi savršeno poslužili svrsi.
„Pa, jedini razlog zbog kojeg sada je tamo gdje jest, je bila naša ideja čim nam se obratio. Bio je bolestan i polako gubio nadu, Hunter i ja znamo za to već tri godine ako ne i ranije, jer život nije bio nježan prema njemu. Mislio je da će, ako se vrati kao nešto jače, moći biti od koristi i napokon ispuniti svoj život“, objasni a, prema tonu njena glasa, Dylan je pretpostavila da izgleda tužno, starije, „znajući da taj život zapravo više neće biti onaj stari. Ali kad se sam odvažio to učiniti, ništa ga nije moglo spriječiti. Mi se samo možemo nadati da će se vratiti.“
„A ja?“ jedva promrmlja Dylan prisjećajući se one noći kada se Mix dobrovoljno predao smrti. Koliko god se trudila odgoditi tu bol, ona se dobrovoljno vraćala s vremena na vrijeme i u tim trenucima, Dylan nije imala izbora osim praviti se da je snažna i preboljela smrt zamjenskog roditelja.
Angela se nagne, kao što je činila i Dylan, te prekriži dlanove ispred sebe pa oni sada visiše u zraku. „Tvoja situacija je kompleksnija. Prvorođeni, pokusi na ljudima, rat u tihoj pripremi...“
„Vjeruješ li da ipak mogu sama to izvesti? Mislim, ubiti Sophie, Prvorođenog i Emanuela? Molim te reci da postoji barem sitna šansa za uspjeh? Ja ne mogu tražiti Kronosa-“ tu stane zajecavši. Iako tople, njene suze joj ohlade lice pa ih hitro požuri obrisati rukavom ne mareći što će zbog toga biti mokar. Zašto si dopušta ovakvo ponašanje u javnosti?
Angela ju potapše, majčinski, kako već dugo nije osjetila. „Naravno da možeš. Ljudi nisu slabi kao što demoni vole misliti. A i ti imaš nekakav trik u rukavu, zar ne?“
Čudna je bila ta Angela, ali Dylan joj je htjela vjerovati, iako bi se ta želja lako mogla usporediti s potrebom da nekom kaže što osjeća. Jedno je biti prisiljen rasprostrti svoje osjećaje pred drugom osobom, a potpuno druga stvar izreći ih svojim glasom. Hrabrosti, trebalo je hrabrosti.
Dylan joj je ispričala sve što je tištilo njeno srce: Kronos, Hayden, sumnja u sebe i strah. Te osobe i ti osjećaji su činili osobu koja je sada. Nije bilo povratka iz ovog bunara jer je užad prerezana; moguće je samo zalaziti dublje u potrazi za nepostojećim svjetlom. Ta metafora je najbolje opisivala njeno duševno i misaono stanje i htjela je Angeli prenijeti istu sliku. Sudeći po suosjećanju na Angelinom licu, upravo je to i postigla.
„Neću ti reći da mi je žao“, reče Angela na to mičući joj, od suza, mokar pramen s lica, „jer vjerujem u ultimativnu sreću nakon teškog životnog razdoblja. Samo moraš stići tamo.“
„Nije li baš to problem? Stići tamo?“
Angela se nasmije kao da je Dylan ispričala vic, a ne životnu istinu. „Zašto ste vi ljudi tako pesimistični? Put do tog mjesta je najzanimljiviji dio života. Ispunjenje se pojavi čak i kada ne stigneš tamo za života. Vjeruj mi.“
Sada čak ni Dylan nije mogla izdržati, a da se ne osmjehne; kraj Angele je tako lako biti prirodan. Sve što je rekla, osjećala pa čak i sama ona je bilo osvježavajuće i nemoguće ne osjetiti na vlastitoj koži.
„Mi ljudi?“ priupita Dylan pogledavši Angelu kojoj se smiješak, na to pitanje, sramežljivo skrio u kut usana.
„Oprosti, katkad se zanesem kada pričam o takvim stvarima.“ Odgovori. Zatim se ustane, a svjetlo ulične svjetiljke kao da je tvorilo aureolu oko njene uredne počešljane svijetle kose. „Idemo li do Kuće izlazećeg sunca po tvoje stvari? Naposljetku, ti si žena s misijom.“
Dylan se nelagodno promeškolji u mjestu ne prateći Angelin primjer. Pogledavši u stranu, nosila je nesiguran izraz. „Ne želim-“ tu stane i potraži drugu riječ, „Ne mogu-“. Uzdahnuvši, vrati pogled na Angelu. „Nisam spremna suočiti se s njima.“
Angela, ako da joj je sve jasno, zamahne svojom haljinom te joj mahne kažiprstom pred licem usput namignuvši. Bila je poput malog, razigranog djeteta kojemu je cijeli svijet igralište, a najteža životna situacija samo jedan nivo igrice. „Što kažeš da ja to učinim za tebe? Dugovat ćeš mi, naravno.“
Dylanino lice se momentalno razvedri. „Učinila bi to za mene?“
Angela kimne glavom. „Naravno. Prijateljice smo, ipak. Čekaj me ovdje dok ti donesem stvari, a noć ćeš provesti u mom stanu. Može?“
„Hvala“, promrmlja Dylan i, iako je i riječima zahvalila, u njenim očima se čak i u mraku caklila zahvalnost jača od samih tih riječi.
Uz smiješak, Angela nestane prateći ulicu prema gostionici.
„Drugi put mi nećeš pomagati“, odlučno će Hayden promatrajući nered nastao Kronosovim „sposobnim“ radom u kuhinji. Iako je Hayden tražio jednostavne stvari od starijeg demona – kao miksanje šlaga i ukrašavanja torte – taj posao mu se vratio u gorem stanju pa je sve morao prepravljati. Unatoč svojoj nesposobnosti, Kronos se ponosno smješkao držeći u jednoj ruci nož dok mu je preko nosa bilo šlaga kojeg je ili svjesno ignorirao ili nije primijetio.
„Što nedostaje? Gotovo je i izgleda jestivo.“ Rekao je odlažući špricu pa je sada izgledao malo manje kao ludi ubojica s bolesnom opsesijom prema šlagu.
Iako je to bilo retoričko pitanje, Hayden je osjetio potrebu da objasni Kronosu kako uništena kuhinja nije uspjeh unatoč spravljenom, i iznimno privlačnom, desertu. Ali čemu trošiti dah kada će Kronos samo slegnuti ramenima misleći da je on i dalje u pravu. Nije trebao imati pravo zvati se odraslim demonom.
Kronos zatim sjedne za stol, nehotice umočivši rukav u šlag zalijepljen čokoladnom kremom na glatkoj površini stola, te nasloni glavu na ruke kako bi promotrio tortu: njihovo remek-djelo. Hayden učini isto, osim što svoj rukav nije nasumično muljao preko ostatka namirnica po stolu, ali svako malo bacivši pogled na Kronosovo lice; izgledao je spokojno. Kao da su sve kockice u njegovoj glavi posložene, sve karte na stolu, zadnje poglavlje života napisano u obliku sretnog kraja i sve te ostale izlizane usporedbe.
Bio je ljubomoran, Hayden, ali više nije želio dopustiti svojoj ljubomori da oslobodi zvijer u njemu. Bar jednom će biti pozitivac.
„Misliš da će joj se svidjeti?“ upita Kronos, sanjivo, ne obraćajući pozornost na Haydena kada ga je pitao.
„S obzirom koliko sam-smo se napatili, definitivno hoće“, odgovori Hayden prisjećajući se kako mu je Kronos skoro smrvio prste mikserom. Bolje da taj djelić informacije zadrži za sebe; Dylan ne mora znati koliko je Kronos loša domaćica.
„Dobro onda, svidjet će joj se“, nasmiješi se Kronos što ostavi mlađeg dečka zatečenog. Zasigurno bi više volio one krvoločne demone, koje je nemoguće voljeti, pa sve što im treba podariti je pošten udarac po glavi. Ali ovaj demon, a siguran je da ih imaš još takvih, je bio ljudskiji no što je htio priznati i upravo mu je taj djeličak Kronosova bića, otežavao posao.
Divljenje prekine kucanje na vratima; nije to bilo klasično nervozno kucanje, već nekoliko udaraca u razmaku od nekoliko sekundi kao da, onaj koji kuca, ima svo vrijeme ovog svijeta. Ili barem dolazi u miru.
Hayden pogleda u Kronosa, ali on se ponašao kao da nije čuo kucanje, pa sam odluči obaviti i to. Otvorivši vrata, susretne se s parom blještavih plavih očiju koje kao da su, na ovaj prvi pogled, vidjele ravno u njegovu dušu, a da se pritom nisu prenerazile. Njene misli su bile bijele i ništa nije mogao iščitati iz njih kao da nije imala briga.
„Oprosti mladiću, ali trebala bih Kronosa. Je li prisutan?“upita djevojka ljubazno zatreptavši očima i zamahnuvši gustim pramenom bijele kose. Haydenu je trebalo nekoliko trenutaka da se pribere i odgovori na pitanje.
„T-tamo“, uperi prst prema Kronosu, promrmljavši jedva čujno. Djevojka se nasmiješi i prođe kraj njega, zapuhnuvši ga svježim mirisom cvjetnog dezodoransa, do Kronosa koji je polako dolazio k sebi (maknuo je pogled s torte).
Djevojka sjedne prekoputa Kronosa, također vješto izbjegavajući mrlje na odjeći, te prekriži ruke preko prsiju. Kronos se šturo osmjehne i izvadi cigarete iz džepa kako bi jednu zapalio. Već je bilo vrijeme, pomisli Hayden te se približi dvojcu za stolom promatrajući ih kako se međusobno odmjeravaju kao da se pripremaju na obračun, a ne razgovor.
„Još si živa, Angela“, utvrdi Kronos paleći cigaretu starim upaljačem. Djevojka, očito imena Angela koje joj je itekako odgovaralo, se osmjehne no osmijeh joj ne dodirne oči.
„Bića poput tebe i mene ne umiru tako lako. Znaš to.“ Reče mu toplim i srdačnim glasom naslonivši bradu na sada isprepletene prste uzdignute na laktovima na stolu.
„Da, nažalost znam. Smijem li znati čime sam zaslužio još jedan posjet od Čuvara“, Kronos protisne tu riječ kao da je otrov u otvorenoj rani. Čak se i Hayden stresao.
„Kronose, znam u kakvoj si situaciji. Dylan mi je sve ispričala. I ti osjećaji samo kompliciraju stvari. Jesi li kontaktirao svog brata?“
„Nisam još.“ Odgovori Kronos okrenuvši glavu na drugu stranu. Hayden, koji nije znao ni tko su ti Čuvari ni da je Kronos imao brata, ih je zbunjeno pogledavao. Čas njega, a čas nju. Uistinu je bio jedan neupućen tinejdžer.
„A što čekaš? Milost Božju? Načekat ćeš se ako je tako.“ Reče mu ona uozbiljivši se. Hayden, dosad, nije shvaćao koliko je situacija s Rapsodyjem i Dylan – što se ticalo i njega samog pošto je u istim govnima – ozbiljna. Mislio je da će to biti nešto kao juriš u ona stara vremena; netko će preživjeti, a netko umrijeti i tu je bio kraj priče. Bolje razmislivši, shvatio je da će i u ovoj situaciji biti tako – samo što neće biti velikog juriša, već nerazrađene taktike koja uključuje domišljatost jedne djevojke. Ili samo ludost.
„Prijeđi na stvar“, opomene ju Kronos hineći nezainteresiranost.
„Dylan te ne želi vidjeti, a ni ovog dečka koji je Hayden pretpostavljam, jer ima nekih nerazriješenih osjećaja. Svi znamo da treba vašu pomoć kako bi uništila Emanuela i Prvorođenoga, ali se više ne želi oslanjati na vas. Ne kažem da joj ne trebate pomoći, jer znam da hoćete, ali ju ne možete obavijestiti o tome jer će se samo uplašiti ili naživcirati ili nešto treće.“
„Dakle, predlažeš da se samo tako pojavimo kada dođe pravi trenutak?“ ubaci se Hayden. Ovaj dio razgovora je razumio i htio im je nekako dati do znanje da je tako.
„Da. Ja ću vam biti veza. Večeras će prespavati kod mene, u stanu kojeg mi je Hunter pozajmio, i iz nje izvući kako misli izvesti to što namjerava učiniti. Zatim vam prenesem informacije i djelujemo kada kucne čas. Kratko i jasno. Iako je moglo biti jednostavnije.“
Kronos, smjestivši cigaretu iz ustiju među prste, stade njome mahati šireći tako dim po prostoriji u neravnomjernim linijama. „Ah, nisam znao da su se anđeli tako opametili otkad sam ih zadnji put vidio.“
„Mislim da si ti samo poglupavio, Kronose.“
Kronos ju ljutito pogleda, ali valjda shvativši da nije vrijedno, opusti mišiće lice u mali smiješak kao da želi poručiti: „Dobro si me spustila na zemlju.“
Angela se potom ustane i upita: „Gdje je Dylanina soba? Moram uzeti njene stvari. Ipak će kampirati na neprijateljskom teritoriju.“
Kronos, koji se nastavio smješkati, nije bio ni od kakve koristi pa se Hayden ponudi odvesti ju. Dylanina soba je bila uredna, baš kakva je i bila za njihova prva službena susreta (teško da se hrvanje po krovu može nazvati susretom). Jasno se sjećao njenog izraza lica i svake izgovorene riječi kao da je bilo jučer.
Naslonio se o dovratak i pratio Angeline pokrete dok je, ne znajući gdje je što, skupljala odjeću po sobi. Zatim ju je odveo u kupaonicu da uzme neke kozmetičke preparate i, prije no što je stigao išta ju pitati, bila je pred ulaznim vratima.
Bacila je jedan dug pogled na obojicu te se široko osmjehnula. „Iskreno, da sam ja ona, ne bih mogla izabrati“, reče i uštipne Haydena za obraz, „Laku noć.“
Kad je zatvorila za sobom, Kronos doda: „Da imaš ukusa, izabrala bi mene.“
Hayden ga prostrijeli pogledom, ali mu ubrzo nešto drugo privuče pozornost. „Naš počasni gost očito neće pojesti tortu.“
Očekivao je da će Kronos biti pokunjen, ali ga ovaj potapša po ramenu, kao da mu je stariji brat, i reče: „Više za nas.“
Dok su jeli, Hayden ga je često ispitivao misli li da će sve biti u redu s Dylan i hoće li uspješno uništiti Rapsody. Kronos mu je svaki put odgovorio, nesvjestan musavosti pri vršku usana: „Naravno, to je Dylan. I ima našu pomoć.“
Nisu bile mnogo, te riječi, ali su bile jake.
Angela je, kad se vratila, vodila Dylan k jednom od zgrada sa stanovima nedaleko od Rapsodyja. U ruci je nosila kofer sa spakiranim stvarima nadajući se da je Angela, pošto je žena, znala što treba ponijeti. Gledajući u njena leđa, neprestano se zapitkivala koliko joj može vjerovati. Naprečac je zaključila da može, ali što ako ju siluje? Odmah se opomenula zbog takvih misli. Angela je žena, dobra žena.
Ubrzo se, nokautirajući sumnju po sumnju pri dolasku, našla u ugodnom, namještenom stanu. Kuhinja i dnevni boravak su bili spojeni i vodili u mali hodnik koji je završavao s kupaonicom dok su se, s njegove lijeve i desne strane, nalazile dvije spavaće sobe. Namještao je bio od identičnog bukovog drveta koji je bio taman i konkurirao tamnocrvenoj boji zidova. Zapravo, cijeli stan je bio neobičan.
„Raskomoti se, ipak je sutra Dan D.“ Reče joj Angela dok se smještala na kauč ispruživši bose noge. Dylan kimne glavom i spusti kofer na pod.
„Ovo je lijepo mjesto.“
„Da, poslužit će za večeras. Sad se idi otuširati, a onda ćemo pričati o planu, u redu?“
Dylan učini kako joj je rečeno uzevši iz torbe – koja je ipak bila dobro pripremljena – gel za tuširanje. Znala je, dok je svlačila odjeću sa sebe te ju uredno složila, da topla voda čini čuda pa se sebično ponadala kako ima jedno čudo spremljeno za nju. Kad je otvorila toplu vodu, koja joj brzo natopi osjetljivo tijelo, razočarala se jer nije učinila ništa negoli opustila stegnute mišiće. Možda je i to bolje nego ništa.
Omotavši se ručnikom, pošla je natrag u dnevni boravak zatekavši Angelu u identičnoj pozi kao i prije odlaska pod tuš. Ona potapše slobodno mjesto kraj sebe pa Dylan sjedne na njega.
„Kako točno misliš uništiti Emanuela i Prvorođenog?“ Angela, bez okolišanja, upita.
„Pa“, Dylan će, „mislim im dopustiti da me testiraju nekoliko dana. I mene samu zanima što sve mogu i što sam točno. Kad mi daju tu informaciju, napast ću. Iskreno, nisam ništa razradila.“ Zadnji dio je tiho rekla kao da se srami svojoj nedomišljatosti. Prisjetila se kako ju je Kronos prvi put pratio u Rapsody bez plana i kako ga je izvrijeđala, ali sad joj je bilo jasno da je taj pristup bio najbolji – jer je bio jedini kojeg je imala.
„Koliko dana otprilike misliš biti tamo?“
Dylan slegne ramenima. O tome nije razmišljala. „Tri najviše? Pretpostavljam da ti testovi neće predugo trajati. Ipak je Emanuel u pitanju.“
„Tri dana znači...“ promrmlja Angela, onako za sebe. „U redu. Sad možeš na spavanje. Izaberi sobu koju želiš.“
„To je sve?“ priupita Dylan.
Angela ju pogladi po obrazu toplo se osmjehnuvši. Opet ju je podsjetila na majku. „Da. Idi sad. Trebat ćeš snagu. Sumnjam da ćeš moći mirno spavati kraj ludih znanstvenika, zar ne?“
Dylan razmisli. „U pravu si. Laku noć onda.“
„Laku noć.“
Dylan je, dok se ušuškavala po mekanu deku, imala dojam da je njen plan siguran u Angelinom naručju. Tako će si dokazati da uz minimalnu pomoć (što je uglavnom ona koja ne uključuje Kronosa) može sama spasiti dan. Ono što nije znala jest da je Angela, čim je bila sigurna da je Dylan zaspala, pošla Kronosu kako bi ga obavijestila o danu kada će uskočiti u pomoć.